img_2015_608_1

PROPOVIJED BISKUPA SEMRENA U MONTEPRANDONEU

Delegacija Općine Kreševo i predstavnici župe Deževice posjetili su Monteprandone u Italiji, rodno mjesto sv. Jakova Markijskog, sveca koji je ostavio veliki trag u župi Deževice, kako bi sudjelovali na proslavi patrona župe. U nedjelju, 29. studenog 2015. Misno slavlje u popodnevnim satima predvodio je pomoćni biskup banjolučki mons. Marko Semren. Tom prigodom biskup Semren uputio je prigodnu propovijed, koju prenosimo u cijelosti:

Sestre i braćo, nalazimo se u Godini posvećenog života i slavimo sv. fra Jakova Markijskog, zaštitnika grada Monteprandonea. On nas poziva na preispitivanje vlastitog života i na odvažno prihvaćanje onoga na što su kršćani danas pozvani: na nasljedovanje Isusa Krista. Stoga vas pozivam pojedinačno i sve zajedno: Sjećajte se svega puta kojim vas Gospodin, Bog vaš, vodio! (Pnz 8,2) i recite hvala Kristu na svemu što je bilo i na svemu što će biti. Uskrsli Isus je svakom čovjeku otvorio put za susret s Bogom, kako bi čovjek uspostavio odnos s Bogom i tako našao samoga sebe. Kad čovjek otkrije, kao što je to otkrio i naš zaštitnik sv. Jakov Markijski, da je Isus put, u njegov život ulazi radost: radost evanđelja ispunjuje njegovo srce i sav njegov život. A tu radost nitko mu ne može oduzeti. Radost da smo Kristovi učenici pretvara se u svjedočenje Kristove poruke i Kristove ljubavi. Kad smo puni Kristova duha, nitko i ništa nam neće moći nauditi.

U Godini posvećenog života tri su cilja: 1. sa zahvalnošću prihvatiti prošlost; 2. s nadom prigrliti budućnost i 3. sa strašću živjeti sadašnjost. Postavlja nam se pitanje što je svetost? Svetost je izvorno svojstvo – bitnost Boga, a kod ljudi je ona sudjelovanje po milosti u svetosti Božjoj. Bog je presveti, tri puta svet: “Budite sveti jer sam ja svet” (1 Pt 1,16). Bog je svet, on nije posvećen. Posvetiti znači omogućiti stvarnosti koja nije Bog da ostvari relaciju sa svetim, s Bogom.Svetost je identitet Boga, a identitet redovnika/ce jest posvećenje – potpuno sebedarje Bogu. Posvećeni život u kršćanstvu oblikuje se po primjeru Isusa Krista. Središnji cilj posvećenog života jest postojano traženje Boga koji se očitovao u svome sinu Isusu Kristu. I Isus Krist je svet po snazi osobnog sjedinjenja s Bogom. Isus Krist kaže: “Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski” (Mt 5,48). On je svetost živio i naviještao svima, svojim učenicima i ljudima svih staleža. Stoga on je božanski učitelj, uzor, začetnik i dovršitelj svake savršenosti života (LG V). Vjernici od Krista dobivaju snagu za postizanje savršenstva, i to svaki prema mjeri dara Kristova. Ta ih snaga vodi na put nasljedovanja njegovih stopa te tako postanu kristolični, suobličeni s njim slijedeći volju Očevu, posvetivši se svom dušom slavi Božjoj i služenju bližnjima (LG 40).

Svetkovina sv. Jakova Markijskog prigoda je za posvješćivanje činjenice da je Franjevački red dar milosti Božje Crkvi, a ne samo ljudsko djelo. Na početku stoji otvorenost sv. Franje Asiškog Riječi Božjoj i Božjem djelovanju što je prihvatio i živio i sv. Jakov Markijski.

Boraveći u Sarajevu u lipnju ove godine papa Franjo nam je, imajući na umu naše mučenike, poručio: Drage sestre, draga braćo, nemate pravo zaboraviti svoju povijest. Ne da se svetite, nego da stvarate mir. Ne da bi gledali na ova svjedočenja kao na nešto čudno što se dogodilo, nego da biste voljeli kao što su oni voljeli. U vašoj krvi, u vašem pozivu je poziv, u njemu je krv vaših mučenika. Tu je krv i poziv mnogih redovnika i redovnica, mnogih svećenika i sjemeništaraca i bogoslova. Autor Poslanice Hebrejima kaže: Molim vas ne zaboravite vaše pretke, one koji su vam prenijeli vjeru. Oni (pokazuje na svjedoke) su vam prenijeli vjeru; oni su vas naučili kako se živi vjera. Sam Pavao nam kaže: „Ne zaboravite Isusa Krista“, prvog Svjedoka. Oni su pošli Isusovim stopama (Iz govora pape Franje u sarajevskoj katedrali). I naš fra Jakov Markijski je išao tim putem i u Bosni proveo šest godina od kojih tri kao vikar Bosanske vikarije (1435.-1438.). Njemu su posvećene dvije župe: u Deževicama i Grebnicama. Još i danas je prisutan kao zaštitnik župa i kao svetac, svjedok, misionar, vatreni propovjednik evanđelja. Dakle, poslije 583. godine od njegova dolaska u Bosnu još je među nama prisutan i aktualan.

Krajem 14. stoljeća javlja se vrlo važan pokret unutar Franjevačkog reda, koji ni­je tipičan samo za franjevce nego i za ostale redove, a to je „opservantizam – opservancija.” Temeljni mu je cilj „observantia ad normam Regulae” kao reakcija na dekadenciju redovnič­kog života izazvanu unutarnjim i vanjskim okolnostima, a često podržavanu papinskim dispenzama i ublaženjima. Taj pokret nije išao samo za obnovom pojedinih redova, ne­go i za obnovom cijele Crkve, kojoj je u to vrijeme uistinu bila potrebna snažna i temeljita ob­nova.

Crkvene i društvene prilike ovih stoljeća mogle bi se ugrubo ocrtati ovako: raskomadano Rimsko carstvo, Crkva izranjena i oslabljena raskolima i protupapama, u prah svedene velike sinteze misli, oslabljena disciplina u samostanima, crnom kugom opustošena Europa i pad broja stanovništva… Sve je to dovelo do činjenice da je Europa postala pozornicom poroka. Na ruševinama carstva bjesnjeli su ambiciozni knezovi, spremni na sve samo da se domognu gradova i pokrajina koji su bili slabo zaštićeni. Šizme i protupape, nastali zbog nezasitnih ambicija velikih rimskih obitelji i grupašenja kardinala, pogodovale su pokvarenosti i nespremnosti viso­kog i nižeg klera te popuštanja morala i discipline u redovničkom i kršćanskom životu.

U svemu tome rađa se i novi mentalitet i nova svijest čovječanstva, koji su posve usmjereni na život. Crna je kuga u preživjelima ostavila pohlepu za uživanjem ali ne više na evanđeoskim zasadama i na načelima drevne kršćanske tradicije i misli, nego na klasičnim modelima grčke i rimske misli. Rađa se humanizam sa sve naglašenijom laičkom sviješću.

Takvo je stanje očekivalo nužnu sigurnost koja umiruje, čvrsta načela i otvorenost prema svemu što ne znači traumatski lom s prošlošću. Bila je pot­rebna katalizatorska snaga koja će sakupiti sve dobro i pozitivno i donijeti ispravno usmjerenje. U Franjevačkom redu pojavio se pokret opservancije, koji je želio obnovu Reda usmjeravajući život na izvore, na život sv. Franje Asiškog, koji je izražen u njegovom Pravilu. Na ovim temeljima događa se reforma opservancije.

Za franjevački red bilo je jednako važno ići u Sv. Zemlju propovijedati evanđelje i ići u Bosnu. Fra Guglielmo de Casali, general reda Manje braće, imenuje fra Jakova Markijskog svojim komesarom i vizitatorom Bosanske vikarije 1. 4. 1432. Kao komesar (posebni generalov povjerenik s velikim ovlastima) i reformator, fra Jakov želi obnoviti franjevački život u Bosanskoj vikariji prema načinu življenja talijanskih fratara opservanata. Bosanska vikarija je prva jedinica u Franjevačkom redu koja pripada opservantima. U Bosni je fra Jakov susreo fratra misionara sa slijedećim karakteristikama prema Kronici iz 15. st. fra Bernardina Akvilanskog: siromašan i pokornik nalazi se svakodnevno među narodom i provodi župnički život među obraćenim vjernicima. U ovaj tip misionara ulaze i braća kapelani na kraljevskim i plemićkim dvorima. Fra Jakov je jedan od četiri „stupa“ opservancije sa sljedećim karakteristikama: čovjek velike svetosti i pokore, kolerik po karakteru, vrlo dinamičan i neumoran, veliki teolog i glasoviti propovjednik. Bio je strog prema samom sebi a takav i prema drugima. Bio je ponizan redovnik koji je o sebi ponizno mislio. To se vidi iz neprestane molitve za oproštenje. Naročito je molio svoju redovničku subraću zbog – kako je on u poniznosti mislio – lošeg primjera što im je davao. Zbog svog temperamenta ponekad je donosio odluke bez pravih i dobrih informacija. Primjerice, kada mu se kralj Tvrtko suprotstavio, olako ga je proglasio heretikom, iako je znao da to nije istina. Također one fratre koji odmah nisu prihvatili reformu naziva pobunjenicima i nečasnima, a neke je čak isključio iz vikarije za vrijeme svoga vikarstva od 1435. do 1438.

Razlozi nerazumijevanja između fra Jakova i fratara bili su sljedeći: iako je on bio veliki propovjednik, teolog i svetac, nije naučio hrvatski jezik, nije se slagao s izuzetnošću života bosanskog fratra koji je živio u siromaštvu i strogoći i sve svoje vrijeme je posvećivao narodu i pastoralnim potrebama. Naprotiv, fra Jakov je odgojen u duhu talijanske opservancije, živeći u samostanima izvan gradova i bez kontakta s narodom, izuzev slavljenja mise, propovijedanja i ispovijedanja, dok su bosanski fratri bili župnici i dušobrižnici istoga naroda kojeg su obraćali i s kojim su živjeli. Osim toga, fra Jakov je bio previše zauzet obvezama: vikar, misionar, propovjednik i istražitelj krivovjerja, te je raspravljao i s husitima pokušavajući ih ponovno dovesti u krilo Katoličke crkve.

Unatoč nesuglasicama koje su sastavni dio života i pridonose sazrijevanju u svakom slučaju, ipak je fra Jakov puno pridonio svojim radom i životom. U narodu se još uvijek spominju neka čudesa koja je učinio a jedno od njih je i u Tišini. Za vrijeme propovijedi žabe su kreketale, ometajući ga kao i slušatelje te im fra Jakov naređuje da ušute, što se i dogodilo, i do danas šute i otuda naziv mjesta Tišina. Na njegove vatrene propovijedi obratio se i kasniji glasoviti kustos bosanskih franjevaca fra Anđeo Zvizdović.

Evo i karakterističnih crta opservancije i konventualizma tog vremena.Opservanti (oni koji vrše Pravilo) priželjkuju povratak na gorljivost i žar koji su vladali u počecima Reda, na život po primjeru sv. Franje Aiškog  (oblik života – forma vitae). Franjo je svoj život uobličio u svome Pravilu (Franjin oblik života) koje je odobrila Crkva 1223.: povlačenje u osamu, misaonu molitvu, isposništvo i siromaštvo, jednostavnost u zdanjima i liturgijskim slavljima.

Konventualci (samostanci) žive u prostranim zdanjima, gdje je svečan i uređen ritam zajedničkog života – conventus, od convenio – primarna vrijednost, dobro su se prilagodili legitimnim ublažavanjima Pravila i onome na što su se zavjetovali, ljuti su protivnici novina i improviziranih gorljivosti, pomiruju ozbiljnost monaške stege s temeljnom vjernošću idealu i djelotvornošću služenja Crkvi.

Prema temeljnim zakonima Božje ljubavi, pravilo našega života nije i ne može biti ono što svijet želi, ono što drugi oko nas misle ili rade, nego je jedino pravilo života zakon Božji upisan duboko u ljudsku savjest, darovan i objavljen u Riječi Božjoj. Biti svjedok poruke evanđelja znači posve živjeti za nju, ali i od nje. Nije lako plivati protiv struje. Nije lako u ovome svijetu ustrajati u vjernosti Bogu. Stoga osjećamo tjeskobu i strah. Isus nas je na to upozorio i ohrabruje nas. Daje nam svoju moć i snagu. Šalje nas u taj svijet. Ovaj svijet mora postati Božji. Isus nam daje dovoljno snage i duhovskih darova da se u svakom času možemo oduprijeti navalama ovoga svijeta. Kad smo puni Isusova Duha nitko i ništa nam neće moći nauditi. Za to je svjedok sv. fra Jakov Markijski. Umirući je molio: ‘Isus, Marija, blagoslovljena bila Isusova muka! Amen’.