img_2017_338_001

U BOSNI, RANE ISUSOVE – ISTINITA PRIČA

U Bosni, rane Isusove

Novi broj hrvatske književne revije ‘Marulić’ broj 3(276), koju uređuje dr. Stjepan Razum, a izdaje je Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima iz Zagreba.

Pored mnogih kvalitetnih članaka, donosi i uradak književnika Esada Jogića, pod naslovom „U Bosni, rane Isusove – istinita priča“. U njemu je riječ o svećeniku naše biskupije, župniku župe Prijedor vlč. Tomislavu Matanoviću, koji je u večernjim satima, 24. 8. 1995., nasilno iz svoga župnog stana odveden u kućni pritvor u roditeljsku kuću. A u noći 20. 9. 1995. iz kućnog pritvora odveden je zajedno sa svojim roditeljima i s njima zajedno mučenički ubijen, te su im tijela bačena u bunar. Za te zločine nitko do danas nije odgovarao.

 

Istinitu priču“, koju je napisao književnik gospodin Jogić, uz njegovo autorsko odobrenje i odobrenje nakladnika hrvatske književne revije ‘Marulić‘ donosimo u cijelosti.

 

U Bosni, rane Isusove[1]
– istinita priča

Priču posvećujem mladomu svećeniku Tomislavu Matanoviću, koga su četnici i pobunjeni Srbi mučili pa ubili. Anno Domini, 24./25. kolovoza 1995.

Te rujanske kobne noći, u razkošnu (luksuznu) (udbaškome) stanu – u kojemu su se okupljali visoki, zaštićeni dužnostnici tzv. Republike Srbske i pripremali redotiekove (planove) za rodomorstvo i kulturomorstvo (genocid i kulturocid), razaranje katoličkih crkava i džamija, kada su rađene stručne podloge (studije) za sabirne (koncentracijske) logore Keraterm, Trnopolje, Omarsku i Manjaču, te odabir mjestā (lokacija) množtvenih grobnica za pobijene Hrvate i Muslimane – načelnik postaje javne sigurnosti Brnača, stajao je pred ogledalom.

Pijan je počeo sam sa sobom raditi zločinački popis (inventuru): koliko je i kakva zla i zločina, što osobno, što izvršnom zapoviedi, počinio u tome nesretnome gradu i okolici, odkako ima, kao gospodar života i smrti, neograničenu vlast, moć i oružje? Odmah, na samu početku, pijan je načelnik bio nezadovoljan svojim učinkom. Držeći neprestano ruku na “škorpionu”, izpijajući čokanj rakije, sebi je, u ogledalo, šaptao:

– Obezglavio sam Hrvate i Muslimane, svu njihovu naprednu inteligenciju, profesore, liečnike, inženjere, političare, novinare i oficire … ili su potrbuške već odplivali niz Sanu prema Uni ili su u logorima Manjači i Omarskoj na “izpiranju mozga”. Međutim, meni i cielomu štabu, smeta taj pop! Što taj katolički župnik hoće? On se i danas slobodno šeće, kuda hoće po Republici Srbskoj, i svojim propoviedima uznemiruje napaćen srbski živalj i remeti novouzpostavljeni red.

Kako je bio oboružan do zuba, s oružjem je, valjda od straha, i spavao. Izprazni još jedan čokanj opljačkane šljivovice, zavali se u razkošan kožni naslonjač, u kojemu se dugo gniezdio, jer ga je žuljalo oružje, kojime je bio okićen, i obrati se domaćinu Daviću.

– To moramo izvesti još ove noći. Moramo djelovati brzo, svakoga trenutka mogu stići međunarodne snage i njihov Crveni križ. Znate već, da kod nas još uviek Crveni križ vodi turkinja Sabiha. Operaciju moramo elegantno u “rukavicama” obaviti. Što vi ostali mislite o tome?

– Predlažem kombinirano djelovanje ‒ javi se Šumadinac, stari komunistički lisac, doušnik i kosovac Mukalo. – Na zadatak neka idu specialci iz sigurnosti u civilu, bez uniforma, a s njima predstavnici “našega” Crvenoga križa.

– Trebamo napraviti ovako ‒ odlučan i zapovjedan (imperativan) bio je pukovnik sigurnosti. ‒ Moramo ga prvo iz župne kuće dislocirati, potom ga odvesti u kućni pritvor u njegovu porodičnu kuću u Partizanskoj ulici. Kako bi to izgledalo sve liepo i bezazleno, povest ćemo i njegove roditelje i, normalno, zabraniti mu svaku moguću komunikaciju bilo s kime, a to za njega znači ‒ totalnu izolaciju.

– Drugovi, to je naredba ‒ zapovjedio je već pijan načelnik – noćas je, kako vidite, 24./25. kolovoza 1995., to je početak akcije, a konspirativno joj je ime u prvoj fazi “Križarski pohod”, a u drugoj, za samu izvedbu naredbe pristigle iz štaba jest “Noć nema svjedoka”. Svećenika će pojedinačno izpitivati: Lešić, inspektor državne sigurnosti i politolog, Kladišić, inspektor i pravnik, a poručnica Mira vodit će zapisnik. Na kraju, neki ste od vas išli s njime zajedno u gimnaziju. Pukovnik će biti vođa operacije. Još samo napomena, ponesite diktafon, da se zabilježi svaka izgovorena rieč.

– Ja se ne slažem s time, da se nosi diktafon ‒ usprotivi se pukovnik – nosimo pisaći stroj, i ona će tipkati samo ono, što mi govorimo i želimo, on ne piše krike i vapaje, a znate i sami, da bez toga kod mene nema uspješnog izpitivanja i konačnoga priznanja.

U župnikovoj obiteljskoj kući zlostavljanje i izpitivanje svećenika Tomislava počelo je već u rano jutro. Izpitivati je započeo pukovnik Zeljajić, dojučerašnji visoki častnik tzv. JNA, a sad u odori četničke vojske tzv. RS-a. Po posebnome zadatku KOS-a doveden je iz Niša, kako sam kaže, da uvede reda i potamani ustaše, katolike i muslimane u Turskoj Hrvatskoj, prostoru između Une i Vrbasa. “To je sada Republika Srbska, gdje će u miru živjeti naš narod i rađati se i živjeti srbska djeca.”

Da se dojmi (impresionira) privedenoga, koji je uzpravno sjedio na stolcu bez naslona, prvo je dugo opetovao samokres (napinjao, repetirao pištolj), potom izvadio metak i kroz praznu ciev kao gađao u još uviek začuđujuće mirna svećenika. Kada je napokon složio samokres i spremio ga u navlaku (korice, futrolu), zategnuo je krajeve častničkoga kaputića (surke, bluze), popravio remen opasač i, kao da se šuljao, odjednom mu stao iza leđa.

– Reci ti meni, pope, je li ti ovo trebalo? Mogao si mirno kao crkveni čovjek živjeti u svojim katoličkim oblacima i moliti se svojemu Bogu, ali ti si odabrao drugi put, ustaški put. Huškaš svoje vjernike i dižeš glas protiv regularne vojske Republike Srbske, ugrožavaš srbski živalj i njegova vjekovna ognjišta. Mi tvoje djelovanje pratimo već dugo.

– Nije ti dosta, što buniš katolike po Banjoj Luci i Glamoču, nego se sada vraćaš u ustaško gniezdo, u svoje rodno mjesto, kako bi to nastavio. Slušaš sigurno novu emisiju Radio RS-a “Suze, krv i znoj Podkozarja”, koja liepo odkriva tvoje djelovanje kao crkvenoga čovjeka, koji se mimo vjere mieša u družtveni poredak i vojne poslove. U Priedoru, srdcu RS-a, tajno obnavljaš i ziđeš svoje crkveno gniezdo, koje je upravo, opravdano, i srušeno zbog tvojega neprijateljskoga djelovanja.

– Gospodine pukovniče, ja nisam nikakav pop. Ja sam katolički svećenik. Držim, da to sve, što ste izrekli, očito nije točno i ne stoji. Iz čega se vidi, da o meni malo znadete i krivo me na pravdi Boga obtužujete. Ja sam samo skromni sluga Božji. Za mene postoji samo Bog, Katolička crkva i vjera, kao temeljni vjerski nazor, koji svaki vjernik, pa i ja, u intimi vlastite sviesti prihvaćam kao svet. Moj je život posvećen čovjeku i Crkvi …

Međutim, svećenik ne dovrši svoje misli, duboko usađene u sebi, jer ga pobješnjeli pukovnik žestoko udari šakom u lice, tako da se jadan srušio na pod.

– Ja o tebi da ne znam ništa, ha! Ti ćeš meni držati svoju propovied. Čitaj! ‒ zapovjedi poručnici Miri – da pop čuje, koliko ja znam o njemu, a on mi tu pod nos podmeće svojega Boga, svoju vjeru i svoju Katoličku crkvu.

Poručnica Mira, koja je sa svećenikom zajedno pohađala klasičnu gimnaziju i bila njegova djevojka, nikada mu nije oprostila, što nije pošao s njom na studij prava u Beograd, nego je na njezino veliko iznenađenje i razočaranje, odabrao svećenički poziv, bogoslovni studij. U trenutku malo zatečena, zagrcnu se, kada joj se svećenik krvava lica sruši izpred nje na tlo.

– Čitaj, ženo, što gledaš, neka pop čuje cielu istinu o sebi!

– Rođen 15. siečnja 1962. u Priedoru, gdje završava osnovnu školu, a 1981. i klasičnu gimnaziju. Odabravši svećenički poziv, bogoslovni studij započeo je u Sarajevu 1982.–1984., a nastavio ga u Austriji, u Innsbrucku, gdje je i magistrirao …

– Prekini, stani malo! ‒ opet je pobjesnio pukovnik, dok je stajao razkrečenih nogu s ulaštenim škornjama (čizmama) iznad svećenika, kojemu je lice bilo u krvi, pa, udarivši ga škornjom u trbuh, biesan, urlajući nastavi: – Slušaj ti, pope … oni tvoji kontakti u Innsbrucku s pritajenom ustaškom emigracijom u Austriji poznati su nam; bolje ti je, počni govoriti, bit će lakše i tebi i meni, svakako ću te na kraju ubiti! – i ponovo ga udari škornjom u rebra. – Diži se na noge, nemoj mi puzati kao pas, znaš lajati, kada treba bunu dizati, a sada samo režiš, zašto sada ne laješ? Lajat ćeš ti meni i na križ i na mjesec, ako treba.

Shrvana bolom i zlom, koje pukovnik čini njezinu djetetu, svećeniku i župniku, majka Božena poče zapomagati i bugariti iz svega glasa. Pukovnik naredi straži, da veže nju i otca mu Josipa, neka ih odvede i zaključa u vlažan podrum.

– Nastavi čitati – bjesnio je pukovnik. – Što dalje slušam, sve više dobivam želju, da te odmah ubijem – izvodio je čudnu zlostavljačku predstavu.

– U Innsbrucku je 1987. zaređen za đakona, a svećeničko ređenje podielio mu je u rodnoj župi u Priedoru 1988. tadašnji banjolučki biskup Alfred Pichler. Na Duhove, 22. svibnja, slavio je Mladu misu. Po završetku studija biskup ga 1988. šalje u Glamoč. Nakon toga imenovan je župnim vikarom u Šimićima. Zatim se upisuje na poslijediplomski studij crkvene poviesti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

– Pod kraj 1990. imenovan je profesorom crkvene poviesti na Vrhbosanskoj visokoj školi u Sarajevu. Potom se vraća u Banju Luku, gdje je imenovan župnim vikarom župe Pohoda Blažene Djevice Marije, gdje ga zatječe početak rata. Od 1. siečnja 1993. do proljeća 1995. obavljao je dužnost direktora biskupijskoga Karitasa u Banjoj Luci.

– Cielo to vrieme, bez obzira na učestale opomene i prietnje – tada se pukovnik nasmieši i podiže obrve, udarajući blago po navlaci samokresa o pojasnome remenu – nedjeljom i crkvenim blagdanima odlazi u Priedor, gdje je u tajnosti započeo obnovu tamošnje vjeronaučne dvorane, koja je od 1992., nakon što je župna crkva opravdano srušena, služila za okupljanje onih najokorjelijih Hrvata, katolika – sada pukovnik prieteći počne mahati kažiprstom prema svećeniku – župne crkve, kao ustaškoga legla za ilegalno djelovanje i podrivanje državnoga poredka u novostvorenoj RS.

Pukovnik, očito zadovoljan svojom predstavom, cupkao je na vrhovima škornja i likovao nad iznesenim podatcima, koje je Mira pročitala. Za njega su ti životopisni podatci o usmjeraju i teoložkome znanstvenome putu mladoga svećenika bili dostatna obtužnica i opravdanje za mogući zločin.

– Moj pope, znam, što si sve radio i organizirao u Glamoču, Banjoj Luci i Sarajevu. Ali za Priedor ćeš biti posebno kažnjen. Sjeti se, što si sve i komu si, kao direktor Karitasa u dogovoru sa Sabihom, dielio i odpremao kao tobožnju humanitarnu pomoć? Ustašama ‒ muslimanima i katolicima, HVO-u, Armiji BiH. Na kraju si negdje skrio svu dokumentaciju, prije nego je ta tvoja katolička crkva sa zemljom sravnjena. Eto, tamo gdje je bila, ni traga nema od nje, ni kamen na kamenu nije ostao.

Svećenik se uz težke muke počne pridizati oslanjajući se na stol, za kojim je Mira sjedila. Uzpravljajući se, odozdola ju, krvava lica, pogleda u oči. Mira se u trenu samo strese, probliedi i zagrize usne. One iste usne, koje su ga nekad u ono sretno, đačko, gimnazijsko doba željele ljubiti i šaptati mu rieči o mladosti i bezgrješnoj ljubavi. One djevojačke rumene usne, koje su izgovorile neke otrovne rieči, koje mu nikada nisu oprostile, što nije s njom išao na studij prava, nego je odabrao svećenički poziv i bogoslovni studij.

Ne zna se, koliko su se dugo gledali, jesu li bili u ratnoj uroti, jesu li jedno drugomu praštali, ili ga je poručnica Mira nemilosrdno i dalje obtuživala. Zauviek mu nije oprostila. Ona je bila diete iz miešanoga braka. Je li grieh, što su se voljeli? Ali, to mučno stanje (agoniju) prekinu pobješnjeli pukovnik, koji očito nije znao za njihovu blizku mladenačku prošlost.

– Što je, pope, ha, tražiš milost!? E, kod nje ju ne ćeš naći. Ona ti baš popove i ne voli; da znaš, prije nekoga vremena u Gornjoj Ravskoj i Staroj Rieci iznad Ljubije bila je u ekipi, koja je sredila neke tvoje istomišljenike, okrenute Bogu, slične tebi. S ovoga područja RS-a mi ćemo vas izkorieniti, da vam se ni traga ne će znati. Ja ću te mučiti dotle, dok mi liepo ne kažeš sve, što očekujem od tebe.

– Pukovniče, što me više mučiš, ja sam sve jači u svojoj vjeri, iako to ne pokazujem, jer ti kao grješnik to ne možeš vidjeti. Još ću biti jači, kad ostanem sam sa sobom, svojim križem i razpetim Isusom. Dok me zlostavljaš, ja sam u vjeri na svom konačnom odlazku sve jači i smireniji i bliže Bogu. Moli se Bogu, ako hoćeš, da se nađeš na strani pobjednika.

Svećenik je htio, kao razbijeno crkveno zvono, ciknuti, viknuti, da se još jednom krikom pomoli Bogu, neka ga pukovnik čuje, ali njegovu odlučnost opet prekide razjaren pukovnik, po koga je došao teklič (kurir), zato što se hitno mora javiti u  sigurnostnu postaju, jer je stigao general Radko Mladić. Upravo kada je bio na vratima, na odlazku, povrati se i još jedanput već izubijana svećenika nogom u rebra udari.

– Pope, za danas je dosta, omekšat ćeš ti meni i liepo progovoriti. Sutra ćeš pjevati drugu pjesmu. Od sada si u kućnome pritvoru. Miro, zaključaj ga i postavi stražu pred vrata i pod prozor.

Svećenik je počeo tonuti u neku, njemu do tada nepoznatu crvenu tamu. Tamu zločinačkoga Titova komunističkoga režima, i srbočetničkoga bajoslovnoga (mitskoga) sna o tzv. Republici Srbskoj i Velikoj Srbiji. Uranjao je u plemenite muke svojeg uzora, blaženog Alojzija Stepinca, zagrebačkoga nadbiskupa i stožernika (kardinala). Jedva se držao na nogama. Mira mu priđe i posadi ga za stol, na stolac, na kojemu je sjedila. Izvadi rubčić (maramicu) i pruži mu ga. Kako je bio još omamljen, sav u krvi, nije uzvraćao (reagirao). Ona mu pokuša obrisati krv, dajbudi (makar) s čela i očiju. Pred njega stavi svoj rokovnik i otvori ga na stanovitu mjestu.

– Ostavit ću te nasamo – nije ga oslovila imenom – da se malo pribereš. Otišla je i doniela mu čašu vode, a potom izašla iz sobe.

Kada je obrisao krv s očiju i lica, popio je čašu hladne vode pa malo došao k sebi. Protrljao je oči i pogledao rokovnik, koji je kao otvorena knjiga popisana (evidentirana) zla stajao pred njim. Pod dojmom (impresijom) prvoga pogleda, gotovo se srušio sa stolca. Na vrhu stranice stajao je naslov: “Banjalučka biskupija ‒ priedorska župa: likvidirani svećenici, kao državni neprijatelji”. Izpod naslova redom je pisalo:

“Ivan Grgić, ubijen, prosinca 1992. u Gornjoj Ravskoj. * Petar Jurendić, nije izdržao izpitivanje, studenoga 1992. * Marko Šalić, nije izdržao izpitivanje, siečnja 1993. * Fra Alojzije Atlija, umro od posljedica zlostavljanja, pri miniranju franjevačkoga samostana na Petrićevcu, svibnja 1995. * Filip Lukenda, zapaljen je i izgorio u župnoj kući, svibnja 1995. * Ratko Grgić, odveden i gubi mu se svaki trag, lipnja 1995. * s. Cecilija Grgić, zapaljena i izgorjela u župnoj kući u Presnačama, 1995.”

Kada se Mira vratila u sobu, svećenik je s križem u ruci molio Otčenaš i Zdravomariju, u molitvi je plakao, a na nju nije obratio pozornost. Prišla mu je i stavila ruku na rame.

– Oprosti mi, ne mogu ti pomoći. Žao mi je, ubit će te! Sutra navečer! Tako su odlučile četničke vojvode, Šintor i Kurišić. Izvoditelj će biti pukovnik. Oni su nemilosrdni, njih se boje svi, štoviše i načelnik. Kada je general naredio rušenje crkve Sv. Josipa, dvojica specialaca nisu to stručno izvela, pa su četničke vojvode i pukovnik obojicu pred cielom pukovnijom u vojarni “Žarko Zgonjanin” strieljali … On te samo muči, da mu kažeš nešto, što bi on želio znati. U štabu su donieli odluku, a po naredbi generala Radka Mladića, svi katolički svećenici i sve hodže moraju biti pobijeni.

– Jučer su u Kamičanima kod Kozarca zaklali hodžu u džamiji, a u Čarakovu su hodžu živa zamotali u ćilim iz džamije, polili ga benzinom i zapalili. Pukovnik sumnja, da iztražuješ, tko je srušio crkvu, tko upravlja logorima i koliko u njima ima tvojih župljana.

– Rekla sam ti, tko je dao zapovied, a njih su to trojica organizirala. Ja znam, da mu nemaš što reći ‒ poručnica Mira kao da se pravdala, što se odredila za zlo, koje je činila i još uviek čini ‒ … i sam vidiš, da sam zaglibila.

– Kako sam po otcu Srbkinja, pravoslavka, a kada je moja majka, to znaš, katolkinja, napustila mojeg otca zbog njegovih radikalnih političkih nazora pa potom iznenada preminula u svojemu Zagrebu, odmah me je uključio u vojsku RS-a, već na početku 1990.

– Još u gimnaziji dok smo bili, kada je čuo za nas, zabranio mi je svaki kontakt s tobom, a majka je bila zbog toga tužna i puno je patila. U Beogradu sam se nakon studija udala za kapetana JNA, koji je već 1991. poginuo na Vukovaru. Iz ove kože ne mogu niti imam kud otići. Htjela bih ti još nešto reći. Kuću će ti vjerojatno srušiti; zato te molim, ako imaš skrivenu dokumentaciju iz župne crkve, i sve ono što si skupljao ili iztraživao, bolje ti je dati meni, ja ću to čuvati, šteta bi bila, da propadne i da mu se izgubi trag … (nakon otrovna ugriza treba li zmiji vjerovati?).

Svećenik se polako uzpravio, krv mu je bila posvuda, po licu i habitu, primio ju je za ruku. Praštajući odlučio je pomoći joj u njezinoj odluci i zabludi.

– Učinila si grieh, i to je svojevoljan prekršaj božanskoga zakona. Sudjelovala si i još uviek sudjeluješ u moralnome zlu. Sada ti je prilika, da se kao grješnica očituješ u svojoj odluci, napustiš svoj grieh i obratiš se Bogu. Zato te molim, probudi u sebi nutarnje stanje obraćenja, koje ti je uvjet, kako bi na kraju uz Božju milost, postigla svoj spas …

Poručnici Miri javile su se  nezadržive (nekontrolirane) suze, koje su izazvale iskrene i praštajuće rieči nedužnog, a već osuđenoga mladoga svećenika. Nježno mu je primila krvlju poprskan križ, koji mu je od premlaćivanja bio na leđima, kao da ga je štitio od četničkoga zla, pažljivo mu ga stavila na prsa i škapular. Kada ga nježno poljubi u usta, svećenik se kao strese.

Je li to bilo siktanje četničke kobre, poljubac kajanja za zlo i učinjeni grieh ili poljubac smrti, za sjećanje na mladost, dok su još bili u savezu ljubavi. Polako je sklopio oči i držeći križ u sklopljenim rukama na molitvu, svetčano joj rekao:

– Uz tvoje kajanje, i bez tvoje izpoviedi, odrješujem te od grieha! – pružio joj je rubčić, kojime je brisao krv – uzmi, ovo je tvoje, možda će i tebi trebati. Ovo je vrieme zla. Meni više ne treba, pred Bogom sam spreman … Ja svoju žrtvu podnosim bez mržnje, iz ljubavi prema Bogu, Crkvi i svojemu hrvatskome narodu, kojemu pripadam.

Još je malo stajala uz njega, istim onim krvavim rubčićem obrisala suze, zategnula svoju častničku odoru i sklopila rokovnik.

– Svatko od nas odabrao je svoj put, a time i svoju sudbinu … To, što ti je još ostalo od života, moli se, ti si bliži Bogu od mene. Pomoli se za mene i moju majku, pa i za mojeg otca … pamti me po dobru …

Kućni pritvor i izdvojenost (izolacija) trajali su do 19./20. rujna 1995., kada su u kuću došle četničke vojvode Šintor i Kurišić pa svećenika zajedno s roditeljima u kombiju Crvenoga križa odvezli u selo Bišćane, višekratnim hitcima u glavu mučenike pobili te potom u zdenac bacili.

***

Prošlo je malo vremena, nakon toga strahotnoga srbočetničkoga zločina, kada je poručnica Mira počela čitati ono, što joj je svećenik u zalog (amanet) ostavio: ljetopis župne crkve Sv. Josipa, u kojemu su župnici uredno počeli zapisivati i opisivati družtvene događaje stvarnim redosliedom još prije 1896., što se sa svećenicima u Bosni zbivalo, i sve ono drugo, što je mladi svećenik poslije zapisao. A u doboslovlju je (kronici) i zapisima, između ostaloga, svećeničkom rukom zabilježeno:

 

»Kada je car (sultan) Mehmed II. Osvajač sa silnom vojskom u svibnju 1463. ujahao u zemlju Bosnu, te osvojio i ukinuo bosansko kraljevstvo, nije se moglo ni zamisliti, koliko će Turci kao osvajači (okupatori) u njoj ostati. Nakon četiri duga stoljeća i još nešto godina, iz poharane, ponižene, napaćene i dielom poturčene Bosne, otišao je zadnji turski vojnik.

Svi pričini (iluzije) o nekome novu boljitku i napredku ubrzo su razbijeni, kada je Austrija podkraj listopada 1878. vojskom zaposjela (okupirala) Bosnu. Sjaši Kurta, da uzjaše Murta ‒ stenjao je i proklinjao narod. Istovremeno je austrijski mjestopisac (topograf), satnik J. Roskiević izradio zemljovid Bosne i Hercegovine, na kojemu je nestalo ime Turska Hrvatska, a prvi se put spominje Bosanska Krajina.

Kako su se Muslimani pri popisu stanovničtva, pod pritiskom vlasti, odbijali pisati kao Srbi, a dragovoljno su se pisali kao Hrvati muslimani, to je loše bilo i za njih i same Hrvate katolike, a očito sve u korist pravoslavnoga življa, koje se počelo očitovati kao Srbi, tražeći veća prava i čvršće veze sa Srbijom, što im je Austrija velikodušno nudila i davala.

U tome poviestnom ozračju za katolike u Turskoj Hrvatskoj pojavio se tračak nade, kada je papa Lav XIII. 5. srpnja 1881. ustanovio u Sarajevu Vrhbosansku nadbiskupiju i metropoliju, a u Banjoj Luci područnu biskupiju. Tu je već bila osnovana Hrvatska biskupija 1352., koja se održala sve do godine 1578. Njezini su biskupi stolovali u Glamoču, Ključu i Golubiću kraj Bihaća.

Na veliku radost katolika odlučeno je podići župnu crkvu Sv. Josipa u Priedoru. Banska uprava u Banjoj Luci i mjestne vlasti nisu dopustile, da se crkva gradi u samu središtu gradića (čaršiji), pa je odkupljena zemlja u bližemu predgrađu (užoj periferiji) između potoka Majkovače i plahe rječice Puharske.

Kad su graditelji (majstori neimari) napokon obavili svoj plemenit graditeljski posao, na suncu je bljesnula crkva građena u novoromaničkome slogu, u nebo se izdignuo toranj, zvonik sa zvonom, koje je upućivalo vjernike prema nebu, a iznad njega kao Božji svetokrug (aureola) sjajio se križ, znamen (simbol) Božjega grada u napaćenoj i zaposjednutoj Turskoj Hrvatskoj. Za zvono su pričali, da je izliveno štoviše u Gradcu (Grazu), a drugi su tvrdili, da je izliveno u Prvoj Hrvatskoj ljevaonici crkvenih zvona kod Antuna Blazine u Zagrebu. Kada se zvono dizalo na toranj, dogodila se nesreća: pala je greda s visine i težko ozliedila pravoslavca, nadničara Savana Grbana, pri čemu je izgubio nogu.

Za vedra je dana sa zvonika pucao milovidan i slikovit pogled na zelenu Kozaru i Majdanske planine s rudnikom Ljubijom te na plahu brzicu Puharsku, kako tvornom snagom okreće vodeni mlin. Ali najljepši pogled bio je na uzkotračnu prugu, koju je izgradila obitelj Steinbeiz iz Švicarske, kako bi pljačkala i izvozila jelovinu (čamovo drvo) s Grmeča i Kozare pretovarujući ga u Priedoru s uzkotračnoga na uobičajeni (normalni) kolosiek. “Ćiro” je kašljucao i dahtao prugom prema Sanskome Mostu, Sanici, Bravskome, Oštrelju do Drvara, a onda preko Kamenice i Trubara do Ličke Kaldrme, gdje ga je čekala uobičajena Unska pruga.

Toga svetčanoga dana Bog je raztjerao oblake i kišu iznad nove crkve i podario vedrinu i sunce, kako bi mogao početi kršćanski obred svetčana posvećivanja crkvene zgrade za bogoslužnu (liturgijsku) upotrebu. Biskup je blagoslovio crkvu škropeći ju blagoslovljenom vodom, kadeći kadom (tamjanom) i mažući oltar i zidove na pojedinim mjestima uljem. Nakon toga u župnoj crkvi Sv. Josipa u Priedoru od 1896. počela se redovito slaviti sveta Misa (euharistija).

Kako se malen crkveni posjed oslanjao na sam kraj zaselka (mahale) Puharske, gdje su bile skromne kuće, u kojima su živjeli uglavnom rudari, željezničari i poljodjelci, župnik Josip rado je na svojemu dvokotaču (koturu, biciklu) zalazio u taj zaselak i stjecao naklonost (simpatije) i dosta prijatelja, kao i većina svećenika, koji se po nekakvu daru i čudnoj moći znaju iskreno približiti svakomu Božjemu čovjeku.

Poznato je bilo njegovo prijateljstvo s Mustafom ‒ vlakovođom na željeznici, koji je imao mnogo djece ‒ i kada bi mu svratio u kuću, sjedao bi zajedno s njima za obiteljski stol (sofru) pa s njima dielio, čega ima za objed. Često je mlađe prvaše poučavao prvim slovima i pomagao im oko domaće zadaće.

Štoviše, dopustio je siromašnim obiteljima ‒ koje nisu imale zemlju, kao većina rudara i željezničara ‒ neka napasaju blago na crkvenoj zemlji, a oni su mu se zahvaljivali tako, što su tu njivu redovito kosili, ograđivali i održavali. Djeca bi u vrieme svete Mise često dobivala hranu iz kapelice od župnikove služavke Anđelke.

To otvoreno i pošteno prijateljstvo župnika mons. Josipa Kaurinovića s muslimanskim življem bilo je trn u oku mjestnim vlastima i polako je počela rasti nesnošljivost, posebno po selima, u kojima su živjeli pravoslavci, a osobito u noći 10. travnja 1941., kada je uzpostavljena Nezavisna Država Hrvatska. Tada su četnici u sastavu redovite jugoslavenske vojske počinili velike i krvave zločine u južnoj Lici, Kulen Vakufu i okolici Priedora.

Jedan dio Hrvata, katolika i muslimana, javljao se u vojsku nove države iz osvete, jer su im četnici pobili otčeve i braću, silovali žene i sestre, a drugi su se novačili iz domoljublja i straha, tako da su se stvarali uvjeti za dug i krvav rat. Obruč oko Priedora počeo se stezati, jer su se odmah stvarali četnički odredi na Kozari, Jošavki, Manjači i Grmeču.

Sve do ljeta 1942. hrvatske vlasti nisu u svojim posadama (garnizonima) držale jače vojničke postrojbe. To su srbokomunisti i četnici znali, pa su se odlučili na otvoren napad.

U rano jutro 15. svibnja počelo je granatiranje grada. Dne 16. svibnja 1942. partizani i četnici upali su u usnuli grad, pobili malobrojnu domobransku satniju, u gradu se zadržali dvadeset pet dana i pri tome pobili oko 1.100 građana. Partizan Kajlić, “oznaš” Glamota i s njima u zlu uviek nazočni Savan Grban s drvenom nogom, uhitili su župnika Josipa Kaurinovića zajedno s njegovom služavkom i odveli u tamnicu na izpitivanje.

U podrumu tamnice, kao razjarena zvier, partizan je Kajlić oblietao i udarao svećenika, kojemu se krv slievala preko očiju niz lice, tražeći odgovore na nešto, što se zove “partizanski zločin”.

– Ustašo jedan, hoćeš li govoriti ili ćeš se i dalje samo u krunicu i križ moliti? Znamo, da je tvoja služavka ustaški uhoda (špijun), i pitam još jednom, komu odnosi poštu i dojavljuje naše položaje, komu s tornja crkve po noći petruljačom (fenjerom) daje znake (signale)?

– Slušaj ti, Kajliću (mons. Kaurinović ga je dobro poznavao), ne misli samo na zločin, i nemoj misliti na sebe, kada ćeš i koliko biti kažnjen za zla, koja pred Bogom činiš, misli na Božje ljude, bit će ti sigurno lakše. Tvoje krivo poimanje vjere tvoja je zabluda. Kršeći ćudoredna i vjerska načela drugih, činiš grieh i zločin. Ploviš svojom partizanskom lađom između dviju obala, i ni na jednu ne smiješ pristati, na objema te čeka osuda. Sudci će ti biti Božji ljudi.

– Za koje Božje ljude mi govoriš? Hrvati su i Muslimani gole ustaše, njih treba prvo mučiti, dok ne priznaju, da su ustaše i sve zločine, koje su počinili, a onda ih likvidirati.

Svećenik je izpred krvava lica, u krvavoj ruci držao krunicu, koja se blago njihala kao klatno sudbine i odkucaj crkvenoga zvona; molio se. Razjarena partizana kao da je občinjavala (hipnotizirala) krunica, i počeo je osjećati neku nelagodu.

– Kajliću, kažeš, da si partizan, za koga onda ubijaš. Za sebe, partizanski svjetonazor, za svoju djecu. Za Tita, za četnike i Veliku Srbiju?

Ovaj na to pobjesni još više, iztrgnu samokres iz navlake i opali u svećenikovu ruku. Metak mu raznese šaku, a sjajna i okrvavljena zrnca krunice, svih pet desetica prosuše se po podu. Iznad svećenikove glave netko je šaptao molitve: Otčenaš, Zdravomariju i Slavu Otcu. Partizan, izbezumljen i preplašen, gurnu mu pod nos ciev samokresa, iz koje je lelujao plavičast dim.

– Samo ti šapći svoje molitve … Na što ti ovo miriše, pope?

– Miriše mi na tvoje ćudoređe, na krivo usmjerenje tvoje volje. Miriše mi na bajoslovno (mitsko) zlo, i ono će do tvoje smrti ostati na tebi i u tebi, kao opomena, kada si počinio zločine, učinio patnje nevinim ljudima i pravednicima. Tvoj će život na kraju biti samo šaka prašine u pustinji grieha, čekat će te na zalazku tvoje prašnjavo sunce. Kada budeš nosio svoj pepeo na nebeske bezkrajne visine, morat ćeš ponieti i grieh, koji si učinio. Partizane Kajliću, prekršio si Božji zakon.

Kada to Anđelka više nije mogla gledati i slušati, iztrgnula se stražaru, kako bi pomogla svećeniku i bila uz njega. Stražari ju na mig Glamote oboriše, strgnuše s nje haljine i počeše je pred svećenikom silovati.

– Umriet ću za moju Katoličku crkvu i vjeru, za našu Nezavisnu Državu Hrvatsku – u smrtobolji (agoniji) i poniženju klicala je hrabra služavka.

Partizan Kajlić od nemoći i srčbe poče napadno (grčevito, histerično) plakati kao razjarena nemoćna zvier, a onda pobjesni. Dade znak hromu Savanu, neka učini, što su se dogovorili.

– Hajde, što čekaš, učini ono, što si poželio, dogovorili smo se, neka joj to bude orden za katoličku vjeru i njezinu NDH!

Anđelku posadiše na stolac, zabaciše joj ruke unatrag i hromi Savan odreza joj obje dojke, potom joj počne bodežom (kamom) urezivati na krvavim prsima veliko slovo U.

Toga dana, 16. svibnja 1942., partizani su mons. Josipa Kaurinovića, župnika crkve Sv. Josipa u Priedoru, nakon strašna mučenja zaklali i zakopali u množtvenu grobnicu uz crkvu na Pašincu. Hrabru i neslomljivu služavku župne crkve živu su zakopali u Crnoj Dolini, na Kantarevcu, izvoru Puharske.

 

***

 

Dvadeset šest godina nakon toga partizanskoga zločina u ured Državne sigurnosti pozvan je na obaviestni razgovor župnik crkve Sv. Josipa.

– Zašto vi svećenici krijete, da je crkveni toranj napuknuo i da se može svakoga trena srušiti.

– Ja bih vas mogao pitati, tko je tu crkvu granatirao, pa se toranj nakrivio, a znamo obojica, tko je to bio. Kome bih ja to trebao i što prijaviti, kada gotovo ni svetu Misu ne možemo u miru održavati. U području mojega djelovanja (domeni) javni su i službeno odobreni bogoštovni čini kao kršćansko bogoslužje, svete Mise, a to između ostalog obuhvaća euharistiju i primanje sakramenta.

– Morate se kao crkva službeno obratiti vlastima, da ne izpadne, kako se čini pritisak na crkvu, a tu je i sigurnost građana, pa i vaših vjernika.

– To je dobro, što se za vjernike brinete, toranj se nakrivio još od 1942., a kada ga i srušite, kako ćemo ga i kada ponovo izgraditi?

– To je uostalom vaša briga; budite sretni, što je tako. Vi dobro znate ulogu Katoličke crkve u prošlosti, u ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

I bilo je tako, došla vlast sa strojevima i s velikom radošću srušila crkveni toranj. Bilo je tužno gledati, kako zieva osakaćena katolička crkva. U prikupljanju sredstava i priloga za gradnju novoga tornja iztaknuli su se Hrvati muslimani iz mahale Puharske, što je župnik sve uredno u crkvene knjige upisao. U podne 1970. skinute su skele i svjetlo dana ugledao je nov toranj, kojemu je temelj imao oblik osmerokuta i vjerničko se oko sporo navikavalo na taj novi betonski očvršćeni sklop i graditeljstvo (armiranu konstrukciju i arhitekturu). Nikakva slavlja nije bilo, jer to vlasti nisu dopustile.«

Mira je uzdišući čitala ono, što je ruka svećenika pošteno i vjerodostojno zapisala u neka zla i ružna bosanska vremena. Ta ružna vremena u nesretnu Bosnu stigla su opet na ista mjesta zločina, u kojima je i ona sama kao izvoditeljica (egzekutor) na strani toga zla uključena. Svjedok joj je bio mladi ubijeni svećenik mr. Tomislav Matanović.

»Anno Domini 1992., 28./29. kolovoza, bila je tamna i gluha noć. Točno jedan sat i petnaest minuta nakon polnoći, kada se Priedor, jedan od poniženih gradova u pokorenoj Bosni, do temelja stresao. Napukla je mala brana na Puharskoj, gdje je vlak uzimao vodu. U obližnjemu muslimanskome groblju padali su nadgrobni nišani i urušivali se trista godina stari grobovi, dimnjaci s kuća padali, kada je vatrena kugla poletjela u nebo. Nije to bio sudnji, niti kijametski dan, to su četnici istovremeno srušili župnu crkvu Sv. Josipa i džamiju u Puharskoj. Slomljeni minaret pao je na kuću uz džamiju i ubio peteročlanu obitelj.

Jecaj srušene crkve propinjao se i gušio u tami neba, kao ranjena majka, koja vjerom doji svoje vjernike. Cičalo je zgnječeno zvono u unakaženu tornju, poplava zla opet je potapala župnu crkvu Sv. Josipa. Tama noći skrivala je svjedoke, a kakav li će biti vrisak oka ujutro, kada na bjelini dana ugleda tu srušenu bogomolju i četničku sramotu.

Četnici su mučeći ljude doznali imena onih, koji su dali novčane priloge za obnovu crkve. Budući da je taj popis nosio Savanov unuk, nazvali su ga “Savanov popis (lista) za odstrjel”. Staroga željezničara Mustafu, župnikova prijatelja, zbog starosti nisu odveli, nego su na kućnome pragu ženu mu staricu i njega ubili, a kuću srušili. Ostale su s popisa doveli do ruševine crkve, da im pokažu, kako su oni, četnici, dovršili ono zločinačko djelo, koje su partizani započeli u svibnju 1942.

Kako su stavnost (statika) i ojačanje (očvrsje, oklop, armatura) u temeljima dielom izdržali eksplozivni udar, oštećeni toranj nije se srušio na zemlju, nego je gornjim dielom ostao lebdjeti iznad tla nekih petnaestak metara, kao da ga je držala Božja sila. Na vrhu tornja kao svjetionik vjere bljeskao je neoštećen križ, izliven od tvrda stakla. Kao zvier se uzverao unuk Savana Grbana do samoga vrha i počeo mokriti po križu.

– Ovo sam sanjao, odkako znam za sebe, i dobro sam zapamtio djedovu tužnu priču – unuk je dočekao osvetu za svojega pravoslavnoga djeda i potom počeo strojnicom (automatom) pucati po oskvrnutu križu. Na trenutak je samo malo poskočio, skviknuo je kao prase i stresao se: metak se od križa odbio i raznio mu koljeno. Sada bi mogli zajedno hramati djed i unuk. Na križ je počela kapati mlada četnička krv. Potom se unuk s križa strovalio na zemlju. Kako je pao na leđa, vidjela mu se na čelu rupa od metka.

Nikada se ne će doznati, je li ga pogodila diljka (snajper) iz raslinja na obali Puharske, ili se možda odbio metak od oskvrnuta križa, vođen nevidljivom Božjom rukom. Iznad mladoga četnika, unuka Savana Grbana, na suncu je bljeskao katolički križ srušene župne crkve, poškropljen njegovom krvlju, kao da mu je opraštao njegov i djedov učinjeni grieh. Da ga zaštiti od podnevnog sunca, kao da mu je praštao, pravio mu je hlad.

Sve zarobljene s popisa, koje su doveli pred srušenu crkvu, ugurali su u kamion, odvezli do rieke Sane, strieljali i pobacali u Điđin vir.«

Kada je poručnica Mira završila s čitanjem, duboko je uzdahnula, otvorila je ormar i iz neke kutije izvadila sliku, stavila ju na prsa i počela tiho jecati. Na slici je bila ona i svećenik Tomislav, iz gimnazijskih vremena, kada su četnici još samo sanjali zločin i osvetu.

Kao feniks iz Božjeg pepela počela se ponovo rađati crkva. Godine 2004. počela je obnova župne crkve Sv. Josipa u jednom od zarobljenih, poniženih i napaćenih gradova. Crkva se pokazala neuništivom, jer je najjača, kada dieli Isusovu sudbinu.

Nekrolog:

… Oni sada leže u tamnome vilajetu,

pomiešani sa zemljom, s crvima i

i vremenom … partizanski metak i

četnička kama, ne čine im više

nikakvu ovozemaljsku bol,

jer im dobra ruka, starice majke

U MOLITVI,

nikada više ne će staviti

kruha i Bibliju na stol …

 

Esad Jogić rođen je 11. svibnja 1941 g., u Prijedoru, gdje je stekao osnovno obrazovanje. Godine 1984. diplomirao je na Grafičkom fakultetu u Zagrebu, drugi u klasi, postavši prvi diplomirani grafički inženjer u Bosni i Hercegovini.

Član je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske i “Jutra poezije”. Objavio je desetke knjiga proze i poezije. Objavljuje prozu i poeziju u listovima, revijama i književnim časopisima.

Prevođen je na druge jezike. Uvršten je u antologije i enciklopedije.

Živi i radi u Zagrebu.

Marulić je hrvatska književna revija. Ime je dobila po hrvatskom književniku, ocu hrvatske književnosti, Marku Maruliću. Nakladnik joj je Hrvatsko književno društvo svetog Jeronima. U prosincu 2016. godine Upravni odbor HKD-a sv. Jeronima donosi odluku da se časopis “Marulić” od prvog broja 2017. objavljuje korijenskim pravopisom. Uredništvo časopisa, na čelu sa Stjepanom Razumom i Antom Kraljevićem, ravnat će se ubuduće prema “Hrvatskom pravopisu” Franje Cipre i Bratoljuba Klaića iz 1944. godine.

TABB

———-

[1] Esad JOGIĆ, U Bosni, rane Isusove – istinita priča, Marulić – br. 3(276), Zagreb, 2017., str. 124-139.