img_2017_446_001

HOMILIJA BISKUPA MARKA NA SPROVODU FRA IVE JAKOVLJEVIĆA

Poštovani o. provincijale fra Jozo, braćo franjevci, rodbino i prijatelji pokojnika, u ime biskupa ordinarija dr. Franje Komarice, svih svećenika Banjolučke biskupije i u osobno ime izražavam Vam sućut radi smrti pok. fra Ive. Svima želim snagu i utjehu naše svete vjere. Ovu sv. misu prikazujemo za našeg + fra Ivu, svećenika, kao spomen na Isusa Krista velikog i vječnog svećenika koji se rodio, živio ljudski život, umro, bio pokopan, treći dan uskrsnuo od mrtvih, te sjedi zdesna Bogu. Isus jamči već sada svima onima koji vjeruju u njega: »Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada« (Iv, ll,25sl). To je vjerovao, živio i propovijedao i naš fra Ivo. Sada je i on prešao u vječnost. A da bi ušao u puninu života uskrsloga Krista, potrebno je da ga Bog očisti od svakog nedostatka. Zato ovom sv. misom preporučujemo njegovu dušu milosrđu Božjem. A da bi naša molitva i žrtva koju prinosimo bila Bogu ugodna, a pokojniku i nama na korist, u tišini srca ispitajmo svoju savjest i pokajmo se za grijehe.

Braćo i sestre, nad odrom naših pokojnika razmišljamo o vječnom životu. S Uskrsom grob postaje neka vrsta kolijevke uskrsnog života. Naša se smrt veže uz Božju ljubav, dobiva smisao u ljubavi kao i Kristova smrt koja se preobrazila u pobjedu života Kristovim uskrsnućem. Stoga ćemo i mi biti spašeni uskrslim Kristom.

Psalam kaže: „Zbroj naše dobi sedamdeset je godina, ako smo snažni, i osamdeset (Ps 90,10) … Naš fra Ivo umro je u 74. godini života, 53. redovništva i 45. svećeništva. Okrijepljen otajstvima vjere, prešao u kuću Očevu 29. listopada, upravo pred blagdan Svih svetih i Dana svih vjernih mrtvih, kada posebno mislimo na svoje drage pokojnike i zajedništvo s njima u Bogu – Ljubavi.
Koliko god mi mislili da nekog poznajemo, nakon što smo možda s njim živjeli više godina, uvijek iznova uvidimo da čovjek ostaje tajna koja izmiče našem shvaćanju. Mislim da se to može primijeniti i u ovom slučaju na pokojnog fra Ivu. Fra Ivo je bio svećenik i redovnik koji je htio služiti Bogu u Njegovu narodu propovijedajući Radosnu vijest. Ali, kao i svatko od nas, nije bio izuzet od ljudskih slabosti s kojima se morao boriti. Mi smo ovdje ne da bismo prosuđivali nečiji život, pa ni njegove slabosti, nego da bismo dali hvalu Božjem milosrđu koje nas prihvaća i vodi unatoč našim ljudskim ograničenjima. Tome milosrdnome Bogu preporučujemo u molitvama i svoga subrata Ivu.

Isusova ljubav stoji kao veličanstven svjetionik i izaziva divljenje svih onih koji su imali sreću da je jednom pogleda¬ju očima željnim istine i sigurna utočišta. Pavao je jedan od tih sretnih ljudi, pa zato živi trajno ispunjen divljenjem i za¬hvalnošću. Prožet tim osjećajima, govori i piše o Kristu i njegovoj ljubavi s dubokim ganućem i zanosom isključujući svaku mogućnost da bi mogao i pomisliti da se od nje odijeli: “Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?… Siguran sam da nas neće ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, ni bilo koje drugo stvorenje moći rastaviti od ljubavi Božje koja je u Kristu Isusu, našem Gospodinu” (Rim 8, 35.38-39). Zato za sv. Pavla smrt nije završna točka, nego novi početak, nije uništenje nego oslobođenje. Vjerujemo da je to i za našega fra Ivu. „Smrt kršćanina nije propast jednog dobrog života, ona je rađanje boljeg“ reče veliki sv. Augustin.
Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni. Veće ljubavi nema od ove da se Bog daruje u Sinu da spasi čovjeka, da spasi svijet. To je Božje sebedarje svijetu. To je njegov konkretni dar. Bog je dao svoga Sina da se po njemu spasimo. Samo prava ljubav može spasiti ne osuđujući, te oprostiti i onda kada je iznevjerena. Evo razloga koji jača nadu svakog vjernika u Gospodina. Doći će uskrsnuće, i bit će uskrsnuće istine i pravde. Ova Kristova riječ duboki je poticaj za angažirani život u dobru, u svjetlu. Ona je temelj nade i ispunja vjernika izvanrednim zanosom prema dobru, žrtvi, vjernosti. U ovoj nadi rastajemo se s našim pokojnikom. Dok smo žalosni zbog privremenog rastanka s njim, radujemo se početku njegova boljeg života u Bogu. Stoga ga ispraćamo molitvom da mu Bog oprosti slabosti i grijehe i učini ga dostojnim toga vječnoga života.

Brate fra Ivo, zahvaljujemo Bogu za sve dobro što je po tebi učinio i neka te nagradi svojom blizinom Isus Krist koga si u redovništvu i svećeništvu slijedio. Pokoj vječni daruj mu Gospodine.