img_2017_471_001

1. NEDJELJA DOŠAŠĆA
„Bdijte jer ne znate kad će se domaćin vratiti.“

vlč. mr. Ante Vidovićstudent na postdiplomskom studiju iz kanonskog prava u Rimu

Evanđelje: Mk 13, 33-37

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas. Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedi da bdije. Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro – da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe. Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!«

Riječ Gospodnja.

Čekanje i pozornost, dva su imena adventa, a oba imaju sličan smisao, tendenciju da okrenu naše umove i srca prema nečemu što nam nedostaje i što se približava i raste. Majke dobro poznaju smisao čekanja, one strpljivo uče čekati tijekom devet mjeseci trudnoće da iz njihove utrobe izraste novi život.

Advent je također i vrijeme hoda i približavanja: sve postaje bliže, Bog nama, mi drugima, ali i sebi samima. To je vrijeme u kojem se smanjuju udaljenosti: između neba i zemlje, između Boga i čovjeka, između čovjeka i čovjeka.

U današnjem Evanđelju čovjek neki odlazi na put i sve ostavlja u rukama svojih slugu, svakomu svoj posao. Slično kao i u mnogim drugim prispodobama, Isus nam približava Boga kao onoga koji stavlja cijeli svijet u naše ruke, koji povjerava sva svoja stvorenja čovjeku.

Ali nas pritišće dvostruki rizik. Prvi rizik, kako kaže prorok Izaija, je otvrdnuće srca: zašto dade da nam srce otvrdne? (Iz 63,17). Tvrdoća srca je opasnost koje se Isus jako bojao.

Drugi rizik je živjeti uspavanim životom: da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe (Mk 13,36). Evanđelje nas poziva na budnost. Upravo riječ bdijte dolazi na početku, na sredini i na kraju današnjeg kratkog Evanđelja. Ta je riječ i u središtu cijeloga adventa, u koji današnjom nedjeljom ulazimo. Kršćanstvo nije neka ugodna vjera koja nudi jeftina rješenja za sve životne prilike i neprilike. Već su oči kršćanina uvijek otvorene i budno paze na dolazak Gospodinov. Kršćanin se uzda u Gospodinove riječi, usprkos svim ljudskim nesrećama.

Rizik uspavanoga života je svakodnevni rizik koji može zahvatiti svakoga vjernika, a da toga uopće nije ni svjestan. Uspavanost se očituje kroz zatvorenost u svoj vlastiti svijet bez sposobnosti za nove susrete, za nove početke. Uspavanost može zahvatiti i određenu zajednicu, na bilo kojoj razini, čak na župnoj ili biskupijskoj. Papa Franjo u svojoj Apostolskoj pobudnici Evangelii Gaudium (Radost Evanđelja) u broju 49 kaže: «Draža mi je Crkva koja je doživjela nezgodu, koja je ranjena i prljava zato što je izišla na ulice, nego Crkva koja je bolesna zbog zatvorenosti i komocije hvatanja za vlastitu sigurnost.»

Bdijte! Pazite! Ali na što? Bdijte i pazite na ljude, na njihove riječi, na njihovu šutnju, na njihova nijema pitanja, pazite na sve i na ono što se možda čini uobičajenim. Pazite i na svijet, na naš veličanstveni Planet, na njegova najmanja, ali nama najpotrebnija stvorenja: vodu, zrak, biljke.

Kako bdjeti i paziti? Kada, na primjer, netko očekuje jedan važan telefonski poziv, tada bdije i pazi. Sjetimo se samo naših majki ili supruga, kako bdiju dok očekuju poziv od svojih sinova ili supruga koji su otišli na dalek put, te očekuju da se jave da su sretno stigli. U tom čekanju one obavljaju sve svoje svakodnevne poslove, ali imaju uvijek uši pozorne na zvuk telefona, te iako očekuju poziv, on nekako uvijek dođe nenadano, iznenada, čak ih i preplaši, ali već nakon nekoliko sekundi osjete radost i mir, spokoj u duši.

Slično je i s došašćem. Znamo da Gospodin dolazi, ali ga očekujmo tako, da dok obavljajući svoje svakodnevne poslove i živeći svoj svakodnevni život, imamo uvijek uši pozorne i oči budno otvorene na njegov dolazak. Kršćanin čezne za Bogom, kao što košuta žudi za izvor-vodom (Ps 42,2). Podržavajući ovu čežnju, dajući joj da dođe do punog izražaja je najbolji način da se tijekom došašća pripremimo za susret s Gospodinom koji nam dolazi ususret.