img_2015_582_1

INTERVJU S BISKUPOM BANJOLUČKIM MONS. FRANJOM KOMARICOM

Ove godine obilježava se 20 godina stradanja Banjolučke biskupije u prošlom ratu. O tragediji devedesetih i njezinim posljedicama, kao i o aktualnim prilikama za “Katolički tjednik”, govorio je biskup banjolučki mons. Franjo Komarica, koji je uvijek, i u ratu i u miru, hrabro i pozivajući na mir i dijalog skrbio za svoje vjerničko stado.

Dr. Franjo Komarica već 26 godina upravlja Banjolučkom biskupijom, a providnost mu je namijenila tešku zadaću – voditi svoje stado u dramatičnom ratnom razdoblju obilježenom brojnim ljudskim žrtvama i razaranjima. Zauvijek će ostati zapamćeno kako se banjolučki biskup tijekom ratnog meteža devedesetih neumorno trudio oko ponovne uspostave mira, a u nesigurnom poraću u znaku raznih teškoća i izazova borio se za povratak prognanih, kao i za dostavu humanitarne pomoći svojim vjernicima, ali i svima drugima.

Uz 20. obljetnicu stradanja njegove biskupije, mons. Komarica prisjeća se najtužnijih činjenica novije povijesti Banjolučke biskupije, te progovara o sadašnjosti koja je još uvijek njima označena.

Poštovani oče biskupe, ove godine obilježavamo 20 godina stradanja Banjolučke biskupije u prošlom ratu. Možete li se osvrnuti na vrijeme i žrtve najtežih stradanja biskupije u tom vremenu?

Naravski da mogu, ali, iskreno rečeno, nerado to činim, osim u čestoj molitvi za brojne nedužne ubijene pripadnike moje biskupije – vjernike laike, te svećenike i redovnicu. Jednako tako ne mogu ne moliti, a u svojim mogućnostima i na druge načine pomagati one članove biskupije koji su podnijeli teške odnosno raznovrsne torture. I tijekom rata i poraća sam nastojao ne misliti na brojne užase i nepravde koje sam svakodnevno imao pred očima. To se tako dogodilo, iako na području moje biskupije, zahvaljujući miroljubivom držanju vjernika i njihovih duhovnih pastira, nije bilo između katolika i drugih skoro nikakvih sukoba; tek nekih sporednih na rubu biskupije, kamo nisam uspio bio doći. Znam dobro da ni rat i ratna stradanja nismo ni u kojem obliku mi katolici skrivili niti prouzročili i zato stojimo čista obraza i pred svojim susjedima i sunarodnjacima i pred sudom povijesti. Činjenica da smo bez ikakve, a pogotovo bez dokazane i najmanje krivice, strahovito uništeni, skoro potpuno – govori o doista žalosnu stanju u glavama i dušama – ne samo političkih i vojnih stratega koji su davali zločinačke naredbe i ne samo „slijepim i dragovoljnim izvršiteljima“ naredbi – nego i tolikih drugih naših sunarodnjaka i suvremenika koji su znali i mogli znati za zločine nad nama, a nisu ništa poduzeli da se oni ni zaustave niti umanje. Bog će svima nama suditi. Molimo ga da bude milosrdan prema svima koji su se ogriješili o njegovu zapovijed i da u njima probudi iskreno kajanje za – u Nebo vapijuće – grijehe koje su počinili iskorjenjujući cijeli jedan domicilni narod i s njima Katoličku Crkvu koja je kroz duga stoljeća svojim naukom prožimala i spašavala taj narod.

Banjolučka biskupija obilježila je 12. svibnja 20. obljetnicu smrti vlč. Filipa Lukende i s. Cecilije Grgić u Presnačama, a uz njih je devedesetih stradalo još niz posvećenih osoba. Prisjetimo se i ostalih.

Treba se, radi istine najprije, prisjetiti da je prema – u crkvenoj javnosti – objavljenim podatcima, još u II. svjetskom ratu od svih hrvatskih (nad)biskupija procentualno najviše svećenika nastradalo upravo u Banjolučkoj biskupiji. Isto se ponovilo i tijekom Domovinskog rata. Opet je moja Banjolučka biskupija od svih hrvatskih biskupija daleko najviše izgubila svećenika koji su bili ili ubijeni ili umrli od posljedica mučenja.

Osim spomenutog presnačkog župnika, graditelja i čuvara biskupijskog svetišta sv. Terezije od Djeteta Isusa vlč. Filipa Lukende,49 godina, i s njim zajedno sestre redovnice Družbe sestara Milosrdnica sv. Vinka s. Cecilije Grgić, 40 godina, koji su ubijeni pa spaljeni 12. svibnja 1995. u župnoj kući, prije njih su nastradali ovi moji svećenici:

1) Vlč. Ratko Grgić, 48 godina, župnik u Novoj Topoli i duhovnik redovnica Družbe Klanjateljica Krvi Kristove u tamošnjem samostanu, odveden je 16. lipnja 1992. iz župne kuće u prije podnevnim satima od četvorice uniformiranih muškaraca te nepoznatog dana i na nepoznatom mjestu ubijen. Iste uniformirane osobe su sljedeće noći provalile u samostanske sobe te cijelu noć maltretirale časne sestre – oveću zajednicu i uglavnom starice. Unatoč brojnim našim inzistiranjima kod lokalnih i međunarodnih institucija, još uvijek nam nisu vraćeni posmrtni ostatci ubijenog župnika, da ga vjernički pokopamo u svećeničku grobnicu, niti su pozvani na odgovornost oni koji su odveli i ubili župnika – bez ikakva povoda i razloga – a užasno se iživljavali s redovnicama!

2) VlčIvan Grgić, 30 godina, župnik u Ravskoj kod Ljubije, nasilno je likvidiran. Iz župne kuće u noći između 7. i 8. studenog 1992. odveden je na kraj župe, na „kipe“ rudnika Ljubija i s mnoštvom metaka ubijen. I nikom ništa!!! Vele, nadležna državna i sudska tijela!!!

3) Preč. Petar Jurendić, 53 godine, župnik u Mrkonjić Gradu, teško fizički i psihički zlostavljan u lipnju 1992. od lokalnih paravlasti, iako je već bio načeta zdravlja. Od posljedica podnesene torture preminuo je 2. studenog 1992.

4) Vlč. Marko Šalić, 59 godina, župnik u Dragalovcima, podnio višemjesečnu užasnu torturu u dobojskom zatvoru od svibnja od kolovoza 1992., umro od posljedica torture 12. 1. 1993.

5) A iza ubijenog i spaljenog župnika Lukende i s. Cecilije ubijeni su: Vlč. Tomislav Matanović, 33 godine, župnik u Prijedoru, „ratni“ voditelj Caritasa biskupijskog u Banjoj Luci (zamjenik mons. M. Aničića koji je nabavljao i koordinirao Caritasovu pomoć iz Zagreba), odveden je iz svoje župne kuće od lokalne policije u noći s 24. na 25. kolovoza 1995. Držan je zajedno sa svojim roditeljima u roditeljskoj kući u kućnom pritvoru, da bi u noći između 19. i 20. rujna odvedeni u nepoznato i ubijeni. Tek više godina nakon rata njegovo je tijelo zajedno s tijelima roditelja pronađeno u bunaru jednog povratnika Bošnjaka u jednom selu blizu Prijedora. Ni za njihovo stradanje, kao ni za stradanje drugih svećenika, nitko – od zlostavljača i ubojica – sve ove poratne godine nije pozvan na odgovornost!

6) Fra Alojzije Atlija, 80 godina, umirovljeni župnik, član samostanske zajednice na Petrićevcu u Banjoj Luci, preminuo je tijekom torture i paljenja samostana u noći između 6. i 7. svibnja 1995.

7) Prelat Njegove Svetosti Kazimir Višaticki, 65 godina, župnik i dekan bosansko-gradiški, ubijen je nakon povratka iz izbjeglištva u župnoj kući u večernjim satima 16. studenog 2004.

Osim njih, cijeli niz svećenika je preživio torture različitih vrsta s trajnim posljedicama.

Unatoč sedmomjesečnom zatočenju u svojem domu i stalnoj opasnosti, ostali ste u ratu uz svoje vjernike. Što treba zapamtiti iz tog razdoblja i koliko je ono bilo pouka ljudima na ovim prostorima?

Smatrao sam svojom dužnošću riječima i činima braniti i promovirati Božju objavljenu istinu o bogolikosti čovjeka, o ljudskom dostojanstvu, o temeljnim ljudskim pravima, o nepovrjedivosti i zaštiti života svakog čovjeka. Također sam smatrao svojom obvezom braniti Božje pravo na moj rodni grad Banju Luku, na nužnost, da u njemu barem jedna usta katolika slave Boga i zazivaju njegovo milosrđe i pomoć na moje – od Sotone – zgažene sugrađane i na one brojne druge koji su postali robovi Sotone. Uopće se nisam brinuo što će biti sa mnom cijelo vrijeme – ne samo kućnog pritvora, nego i rata. Osjećao sam u srcu i duši čudesan mir kojeg je samo Bog mogao dati. Siguran sam tada bio, a kasnije sam od mnogih i osobno čuo da su molili za mene. Dakle, kao svjesna poruka iz tog vremena – ne samo za mene – svakako je iskustvo istinitih Kristovih obećanja da će biti sa svojima i u najvećim njihovim iskušenjima i patnjama.

Koliko ste kao vjerski poglavar i čovjek u ratnom metežu mogli utjecati na proces uspostavljanja mira i dijaloga?

Svaki čovjek može dati ono i onoliko koliko ima – dakako, ako hoće! Ja sam se trudio svakodnevno, u najrazličitijim situacijama, ne samo svoje svećenike, redovnike i redovnice, nego i vjernike laike, ali i bezbrojne nekatolike s kojima sam se susretao, uvijek poticati na afirmiranje u sebi onoga što je pozitivno, što je dobro i plemenito, što može pomoći čovjeku u bilo kojem pogledu.

Sjećam se da su me katkad ljudi zbunjeno gledali i slušali kad sam ih poticao na praštanje i pomirenje, kad sam uvijek iznova ponavljao geslo koje sam za sve pripadnike moje biskupije proglasio na početku rata: radije ćemo zlo i nepravdu podnositi, nego drugima činiti!

Imao sam brojne susrete s predstavnicima Srpske Pravoslavne Crkve i Islamske zajednice, osobito s banjolučkim episkopom gospodinom Jefremom i banjolučkim muftijom – sada pokojnim Ibrahimom ef. Halilovićem. Uspjelo mi je s njima zajedno tijekom 1992. uputiti četiri snažna apela našim vjernicima, ali i domaćim političarima i međunarodnim predstavnicima. Koliko je od svih tih napora i poduhvata bilo uspjeha, to samo dragi Bog zna!

Kakva je, po Vama, bila uloga međunarodne zajednice u ratnim godinama, a kakva je u vremenu poslije njih te danas?

Većina predstavnika međunarodne zajednice, s kojima sam imao prigode razgovarati o užasnoj drami u našoj zemlji, gledala je i mene i sve nas nekako s visoka. Za nas je fatalno s njihove strane dopirao zadah nečovještva; odnosno kako su mi brojni od njih sami govorili i kako su se ponašali s njihovom ignorancijom, arogancijom, cinizmom i naivnošću. U poratnom vremenu su glavni međunarodni akteri stali na stranu zločina i zločinaca, dok su mnoge njihove žrtve – ako su ih oni i bili prisiljeni primiti na znanje – uglavnom s njihove strane fatalno bili sažalijevane, ali uglavnom ne i učinkovito pomagane.

Vrlo sam žalostan što sam bio prisiljen vidjeti mnogo više ružnog, nego lijepog lica međunarodne zajednice. Tim dragocjenije za mene su bili doživljaji lijepa lica kod nekih predstavnika međunarodne zajednice.

Kako opisujete aktualne prilike i probleme života biskupije te njezinih svećenika i vjernika?

Nesređene dugotrajne društveno-političko-socijalne prilike u cijeloj našoj zemlji, kao plod međusobnih egoističkih „prepucavanja“ aktualnih „velikih sila“, ostavljaju dodatno dramatično-negativne posljedice na naše domaće ljude, na njihov odnos i prema sebi i prema životu uopće i prema narodima, odnosno prema članovima iste Crkve, istog naroda i zemlje. U takvoj „zbrkanoj“ atmosferi nerijetki gube orijentaciju; ne razmišljaju vlastitom glavom, olako se povode za tuđim mišljenjima koja ne moraju uvijek biti zlobna, ali niti dovoljno konstruktivna i dalekovidna. Često sam prisiljen, gledajući naše ljude, pomisliti kako im je „slomljena kičma“ njihova bića, njihove budućnosti, te naprosto ne mogu ni normalno „hodati“, a kamo li nositi terete životnih izazova i odgovornosti. Potrebiti su i raznih „korzeta“ i „proteza“ i „štaka“. Najčešće svega toga nemaju jer su ih mnogi od službenih predstavnika našeg civilnog društva – ako ne prezreli – onda najčešće zaboravili da postoje i da trebaju njihovu neizostavnu pomoć.

U takvoj konstelaciji je pomoć tim ljudima – ne samo duhovna – od strane naših svećenika, najčešće i jedina pomoć. Sve ratne i poratne godine svećenici, redovnici i redovnice doista su ispisali najljepšim rukopisom osobito dragocjene stranice novije povijesti Katoličke Crkve u hrvatskom narodu, osobito u našoj zemlji i u ovom njezinom dijelu. Ne mogu dovoljno Bogu zahvaliti za velike i brojne darove Njegova Svetog Duha koje je udijelio i uvijek iznova dijeli mojim dragocjenim suradnicima – svećenicima i redovnicama.

Kako biskupija diše 20 godina nakon rata u smislu povratka i suživota?

Poratni održivi povratak svim prognanima i izbjeglicama bio je na papiru međunarodnih ugovora, predviđen i za naše prognane i izbjegle katolike. Želja za povratkom je bila prisutna kod ogromnog broja prognanika – to mi je jako dobro poznato. I sāmo vodstvo Crkve, na čelu s papama Ivanom Pavlom II.,Benediktom XVI. i Franjom te njihovim prvim suradnicima, uporno je i dosljedno tražilo od kompetentnih političara i drugih međunarodnih humanitarnih organizacija da omoguće održivi povratak i prognanim katolicima iz Banjolučke biskupije.

Rezultat svih tih nastojanja je, nažalost, manje nego skroman. Dogodio se nešto brojniji povratak prognanika samo u jednoj od raseljenih župa (od strane bosanskih Srba) koja je Daytonskim sporazumom pripala FBiH. To je župa Jajce. U druge župe FBiH nažalost prognanici se uglavnom nisu vratili jer za njih nije bilo pomoći ni političke ni materijalne. A u sve župe na području RS-a – to su 2/3 biskupije – vratilo se zanemarivo malo prognanika, po našim procjenama tek nekoliko stotina obitelji, i to uglavnom starije populacije! Uporno im se, sve poratne godine na različite, duboko nehumane načine sprječavao, odnosno onemogućavao održivi povratak. Mnogima, osobito na području banjolučke općine, se i sudskim putem osporavalo pravo na njihovu zakonitu očevinu, a nitko od hrvatskih političkih predstavnika nije im htio pomoći! Bezbroj najdramatičnijih primjera bih mogao nabrojiti! Sve poratne godine sam javno upozoravao na činjenje novih zločina nad žrtvama rata. Nažalost, uzalud! Sada, tj. krajem 2014., u našoj crkvenoj evidenciji mi imamo manje katolika u župama na teritoriju RS-a, nego krajem rata, tj. 1995.!

Zar to nije ne samo nenormalno, nego i duboko nemoralno i apsurdno, ne samo za one koji vode brigu o budućnosti Katoličke Crkve, o budućnosti mira i suživota na ovim prostorima?!

Kao svojevrsna ilustracija za neravnopravnost Hrvata (katolika) zaposlenih u tijelima lokalne samouprave RS-a, službeno izvješće nadležnog ministarstva donosi da u 36 općina nema niti jednog zaposlenog Hrvata; u daljnje 23 općine je zaposleno 59 (dužnosnika, službenika, tehničkih i pomoćnih radnika i odbornika). U sljedećim gradovima (općinama) zaposleno je: Banja Luka 1 jedan dužnosnik i 11 drugih uposlenih; Kotor Varoš nijedan dužnosnik, ukupno 1; Derventa 1 dužnosnik, Doboj 1 dužnosnik plus tri ostala, Modriča 1 dužnosnik plus još jedan, Prnjavor nijedan dužnosnik, ostalo 4 te Šamac 1 dužnosnik plus 4 ostala!

Glede suživota naših vjernika s drugim ljudima, pripadnicima drugih naroda i vjeroispovijesti, moj je dojam da tu, hvala Bogu, ne samo da nema nekih posebnih problema, nego je međusobna atmosfera uistinu ljudska, pozitivna, konstruktivna. Treba računati i s iznimkama. Poslovica kaže da ni najbolji čovjek ne može živjeti u miru sa svojim susjedom ako onaj to neće!

Poslijeratni povratak ljudi je neznatan. Je li povratak završen proces, a izumiranje neminovna pojava?

Prošlo je i previše vremena od kako su naši brojni vjernici protjerani iz svojih domova i župa, a da posljedice ne bi bile, ne samo vidljive, nego i iznimno dramatične.

A upravo s čimbenikom vremena su promotori „etničkog čišćenja“ specijalno računali! To vam je slično kao kad netko doživi moždani udar. Što više vremena prođe dok pacijent ne bude priključen na aparat, to će šanse za budući njegov normalni život biti manje.

Znam mnoge prognanike koji su se silno željeli vratiti u svoj rodni kraj, ali zbog nepremostivih barijera koje su im nagrađeni zločinci stavljali na put ostvarenja njihove želje, nisu se mogli ni vratiti, a kamo li ostati da žive u svojim župama.

Umrli su od čemera i čežnje za svojom očevinom i svojim korijenima.

Za takve, ali i za nerijetke članove njihove obitelji povratak je, nažalost, završen. Ali nije za mnoge druge koji, unatoč svim barijerama, uporno nastoje doći na svoja ognjišta, nakon što su najprije proteklih godina – uz velike žrtve i odricanja – negdje drugdje, u tuđini morali osigurati za sebe i svoje obitelji golu egzistenciju. Svi oni koji nisu bili primorani prodati svoju imovinu, svoju očevinu – barem ne cijelu – imaju uglavnom nakanu ponovno se vratiti u rodni svoj kraj i u kraj svojih predaka.

Zato se ni u kojem slučaju ne smije cijelom jednom narodu, konkretno ovdašnjem hrvatskom, podvaljivati da je „imbecilan“ – nenormalan, jer s takvim shvaćanjem bi se odrekao svoga identiteta, svojih korijena, svoje povijesti, kulture i dr.

Osobno sam svjedok kako članovi drugih naroda u Europi ni nakon 70 i više godina od progonstva njihovih roditelja i predaka u II. svjetskom ratu i poraću ne odustaju od propitkivanja za njihove korijenje, za njihova prisilno napuštena naselja i župe. Zašto bi naš, hrvatski narod bio tu iznimka? Ali, njemu doista trebaju pomoći daleko učinkovitije – nego do sada – njihovi politički i drugi vođe.

Kako biste okarakterizirali međureligijski dijalog na području Vaše biskupije, ali i na području BiH općenito?

Ne znam što mislite pod međureligijskim dijalogom. Svakodnevni život naših katolika u sredini gdje velika većina sugrađana nisu katolici, nego uglavnom pravoslavni kršćani i vjernici-muslimani, a nerijetko i ateisti, nužno ih upućuje na njihove međusobne kontakte, razgovore, međusobna pomaganja i zajedničko dijeljenje dobra i zla. Iako nemam mnogih konkretnih podataka, vjerujem da oni barem pokatkad jedni druge pitaju i o njihovim vjerskim običajima te o sadržaju i prakticiranju vjere. Čujem da često odlaze jedni drugima čestitati vjerske blagdane, krstitke ili na pokope.

Vjerujem da je tako i u drugim dijelovima naše zemlje, a znademo iz povijesnih izvješća da je slično bilo i u ranijim vremenima.

Pitanje za sebe je – što službeni vjerski predstavnici u našoj zemlji zajednički poduzimaju oko učinkovitijeg pomaganja ozdravljenja još uvijek zabrinjavajućeg stanja u cjelokupnom našem društvu. Ali, to ne spada u područje njihova međusobnog teološkog, odnosno vjerskog dijalogiziranja, nego je to konkretni život.

S obzirom na breme aktualnih egzistencijalno-društvenih prilika, kako vidite budućnost biskupije?

Trećina moje biskupije se nalazi u entitetu FBiH, a tu živi 9/10 od sadašnjeg broja katolika u biskupiji. Iz svih tamošnjih župa registriramo lagano „curenje“ naših obitelji, osobito mladih. Tijekom zadnjih 10-ak godina to se događa kontinuirano što, između ostalog, rezultira opadanjem nataliteta. Glavni razlog takva stanja je egzistencijalne naravi. Ima još nešto, dodatno zabrinjavajuće! Naime, nerijetki mladi ljudi ne žele raditi u svojoj kući, u svom rodnom kraju, čak ni oni što bi mogli i trebali raditi za uzdržavanje svoje obitelji ili za prosperitet svoga sela i zavičaja. Kao da im je više stalo da budu, više ili manje, „bijelo roblje“ kod tuđina, nego svoj sa svojim na svome! Nekima, čini se, treba da najprije udare svojom glavom u zid kako bi došli do svoje vlastite pameti! Ali, sloboda savjesti je također jedno od temeljnih ljudskih prava i zato se ne smije nikome zamjeriti ako radi i protiv samoga sebe i protiv budućnosti svoje vlastite, budućnosti svoje djece, svojega naroda. Ali ga treba upozoriti da griješi i protiv Boga i protiv čovjeka!

U entitetu RS, gdje je „ostatak ostataka“ negdašnjeg broja katolika – pojedinci i pojedine grupe, odnosno udruge uporno nastoje othrvati se još uvijek nadirujućoj bujici i poplavi iskorjenjivanja katolika i započinju s određenim, konkretnim projektima poljoprivrede, voćarstva, gospodarstva, prerade i sl., tj. osiguravanju životnih uvjeta za budući život svoje obitelji. Ima novih probuđenih nada da će konačno i politički predstavnici hrvatskog naroda iz BiH, ali i iz susjedne Republike Hrvatske, započeti planirati i provoditi u djelo konkretne administrativne, pravne i materijalne „lijekove“ za barem djelomično saniranje teško poharanog hrvatskog nacionalnog bića na svim ovdašnjim našim područjima. Mi vjerujemo u Boga kao našeg Stvoritelja, Spasitelja i neupitnog najvećeg Prijatelja. On nas nije ni do sada napustio, iako nam nije oduzeo ni iskušenja ni brojne životne nedaće. On će sigurno biti uz nas i ubuduće. Trebamo trajno biti svjesni da smo mi pred Bogom veliki dužnici jer nam je On dao – ne samo prelijepu očevinu i baštinu – nego i mnoge snage uma i srca koje u sebi posjedujemo da ispravno odradimo svoj posao u njegovoj Crkvi i u ime Njegove Crkve. Nikako nam, kao Njegovim učenicima, ne smije biti svejedno hoćemo li kod Njega položiti ispit vjernosti ili propasti na tom ispitu!

Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić
Katolički tjednik