img_2017_494_001

MONS. MARKO SEMREN – BOŽIĆ JE BOŽANSKO-LJUDSKA DRAMA S KOJOM POVRŠNO I POMPOZNO SLAVLJE NEMA ZAJEDNIČKOGA

Sagledavajući događaj Božića u suvremenom svijetu, stječe se dojam da je proslava ovog „najradosnijeg kršćanskog blagdana“ izišla iz okvira religioznoga i postala više kulturološki fenomen. No, što je zapravo bit ove svetkovine pitali smo mons. Marka Semrena, pomoćnog biskupa banjolučkog.

Mons. Semren je rođen 9. travnja 1954. u Biloj kraj Livna. Nakon osnovne škole u rodnom mjestu, put svećeništva i redovništva „stopama Sv. Franje“ krenuo je u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom i potom na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu da bi bogoslovski studij nastavio na Papinskome Sveučilištu Antonianumu u Rimu, gdje je 1985. magistrirao i godinu poslije doktorirao iz područja franjevačke duhovnosti. Za svećenika je zaređen 1981. te je obavljao mnoge službe u svojoj redovničkoj zajednici među kojima se ističe ona profesora na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i odgojitelja novaka i bogoslova. Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 2010. pomoćnim biskupom banjolučkim, i naslovnim biskupom Abaradire (iz rimskoga doba na sjeveru Afrike, današnji Tunis). Postao je tako 50. biskup kojega je Franjevačka provincija Bosna Srebrena dala Katoličkoj Crkvi u svojoj osmostoljetnoj povijesti, a uzeo je geslo: „Adsum Dei benignitate!“ – Po dobrostivosti Božjoj, evo me!“.

Preuzvišeni, što je vrijednost koju današnji čovjek može iščitati iz tajne Božića – povijesnoga događaja koji se zbio prije 2 000 godina?

U Božiću Bog pokazuje neizmjernu ljubav prema čovjeku. Bog postaje čovjekom u malenom djetetu – Isusu. Božić dolazi iz Božjeg srca i nastanjuje se u čisto čovjekovo srce. Isus je put Očeve ljubavi za čovjeka, put čovjekove ljubavi za Boga i put čovjekove ljubavi za čovjeka. Božićem obdarujemo jedini druge i bivamo Božićni dar za druge. Božić jest najradosniji događaj koji se čovjeku i čovječanstvu mogao dogoditi.

Vječno je ušlo u granice vremena i prostora da bi spasilo čovjeka.U Božiću Bog nam se daruje, i to kao dar koji traži uzdarje – naše sebedarje. Tu je Bog otvoren čovjeku do sebedarivanja i čovjek Bogu do potpuna predanja. Iz Božića proizlazi velika poruka za ovo vrijeme: drugi i posve Drugi ostaju istinski put za ostvarivanje vlastitog smisla. Iz perspektive Božića čovjek ostaje zbiljom s kojom se Bog nerazdvojivo povezao. Isto tako, iz perspektive Božića svaki je čovjek Božji čovjek jer je Bog preko Isusa s njime. U Božiću Bog se objavljuje, ne da bi rasplakao svijet, nego da bi ga„razvedrio – razveselio“. Božić upravo to znači: u naše nevolje ušla je božanska vedrina koja je temelj naše nade i putokaz za nove mogućnosti. Stoga vam želim susret s božanskim, susret s Bogom u Božiću i susret s čovjekom ispunjenim Bogom.

Njemački pisac Kurt Marti tu je „nemoć Božje ljubavi“ zaodjenuo u ruho jedne lijepe priče. „Kad su prvi ljudi sagriješili – kaže priča – Bog je naredio anđelu da ih plamenim mačem protjera iz raja. Anđeo pronađe Adama i Evu i potjera ih prema izlazu iz raja. Kad su bili na vratima, Adam pogleda anđela i veli: ‘Lijepo, ti imaš mač, a mi smo goloruki i zato moramo bježati pred tobom.’ Kad Bog ču tu riječ, lecne se i istoga časa odluči razoružati anđela. Ali to mu ne bi dovoljno. Kad je odlučio u svom Sinu pohoditi zemlju, razoruža i sama sebe, liši se svake sile i opredijeli se za nemoć ljubavi.“

Ako je „Bog ljubav“ (usp. l Iv 4,16), onda on svoju svemoć nije mogao drukčije ni očitovati nego preko „nemoći ljubavi“. Jer, „ljubav se ne boji svoje vlastite nemoći. Baš u tome je ona svemoćna… Jedino Bog koji ne poznaje drugu svemoć, nego svemoć ljubavi može mi biti blizak“ (E. Jüngel). A Bog je htio biti blizak ljudima, htio je biti jedan od njih i zato je došao kao Dijete. Zato je Božić blizak i drag blagdan sva­kom ljudskom srcu, ali je posebice blagdan djece, jer oni imaju najviše srca.

Svjedoci smo kako je zapadni čovjek predbožićno vrijeme pretvorio u pravu „svjetlucavu pijacu“, a Božić u mnogim segmentima sveo na razinu kolektivnoga derneka. U kojem omjeru ovaj opis odgovara stvarnosti i kako u svemu tomu ukazati na bit ove svetkovine?

Važno je znati da Božić nije datum, nego je početak – događaj. S datumom se sistematiziraju stvari. Naprotiv, „početak“stavlja u raspravu sve stvari. Osvrćući se na datum, kažemo ono što se dogodilo, ali smještajući se u perspektivu„početka-događaja“, dopuštamo sumnjati u ono što se može dogoditi. Tumačen kao datum, Božić je nešto staro (dernek), otplaćeno, viđeno, iako se možemo truditi činiti nove stvari. Postoji folklorni, trgovački, „bučni Božić“ u znaku površnosti – vanjštine, rasipanja, ošamućenosti, potrošačkog obreda. Postoji „emotivni Božić“, karakteriziran osjećajnošću, s djetinjastim, laganim premazom dobrote, sa sračunatim poletom plemenitosti, neodređenim osjećajima ljubavi, tolerancije i širokogrudnosti. Postoji „Božić obojen snobističkim bojama“ s putovanjima i boravcima na izdvojenim i egzotičnim mjestima sa sloganom „što dalje od svojih“, tj. Božić koji nas ne zanima, to je samo prilika za bijeg. Postoji „Božić intelektualaca“ koji tumače početak kršćanske svetkovine koja je istisnula svetkovanja„Rođendana nepobjedivog sunca”(„Natalis solis invicti“), u zimskom solsticiju. Postoji „Božić u znaku religioznosti“: to je prenuće savjesti koja otkriva „dužnost“ prijeći, najmanje ovom prilikom prag crkve, bez izuzetnih angažiranja u budućnosti i, radije, zbog klime koja vlada izvan crkve. Ovi svi nabrojani Božići su izvanjski „svjetlucava pijaca“.

Živeći Božić kao početak-događaj, Božić se pokazuje upravo u onom što jest: nešto radikalno novo, štoviše, jedina „nova vijest“ koja koristi svijetu. „Novi“ Božić je onaj koji uspijeva izazvati nešto novo počinjući odmah živjeti s Bogom koji je postao jedan od nas: živi s nama, dodirujemo ga, slušamo ga. Na Božić postajemo svjesni da je Utjelovljenje božansko-ljudska drama s kojom površno i pompozno slavlje ne može imati puno zajedničkoga! Božić i cijeli Isusov život je drama Božje ljubavi i ljudske zloće. Autentični susret s Božićem kao tajnom Utjelovljenja ima, za posljedicu, iskrenu i nepatvorenu zahvalnost Sinu Božjemu, ali i spremnost kročiti stopama Sina Čovječjega. Ova dva stanja, zahvalnost Bogu i nasljedovanje Isusa, u životu kršćanina neraskidivo su povezana, kao što su u Isusu neodvojivi Bog i čovjek.

Ima li i danas „mudraca“ koji se zapućuju tražiti Dijete Isusa i koja je njihova „zvijezda vodilja“?

I danas postoji mnoštvo ljudi koji traže Dijete Isusa, jer ne mogu naći smisao života bez Njega. Jedna zanimljiva priča kaže kako je trideset godina poslije Isusova rođenja na životu još bio samo jedan od trojice mudraca (kraljeva) koji su mu se došli po­kloniti. On je želio vidjeti što je bilo s tim djetetom i priključio se jednoj karavani koja je išla u Jeruzalem. Usput je pričao suputnicima o svojojnamjeri, ali nitko od njih nije znao ništa o nekome Isusu o kojemu je on govorio. Stigavši u Jeruzalem, pošao je najprije u kraljevsku palaču raspitujućise o kralju koji tu vlada. Rekli su mu da tu uopće nema kralja, već je vlast u rukama rimskoga upravitelja Poncija Pilata.

Čudeći se tomu što je čuo, pođe u Hram gdje se za blagdan okupio silan svijet. Na pitanje o Isusu, neki mu rekoše kako je prije nekoliko tjedana osuđen na smrt čovjek s tim imenom, jer je bunio narod i hulio na Boga. Dok se starac još više čudio zbog toga što je čuo, odjednom čuje kako je netko izgovorio ime Isus. Približi se i vidi čovjeka kako govori okupljenom svijetu: „Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima… po rukama bezakonika razapeste i pogubiste. Ali Bog ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada“ (Dj 2,22 sl.). Bio je to čuveni Petrov govor na­kon dolaska obećanoga Duha Svetoga. Tako je stari mudrac shvatio da je Isus ipak kralj, iako ne od ovoga svijeta i da Njegova zvijezda još uvijek sja i sjat će do vječnosti i dovest će nas k Bogu (usp. I. DUGANDŽIĆ, Dovršeno kraljevstvo u Jedan je vaš učitelj. Biblijska razmišljanja u godini A, Hilp, Zagreb, 2008, 253-254.).

Za Božić već tradicionalno kažemo da je „najradosniji kršćanski blagdan“. No, zna li se čovjek, pritisnut različitim osobnim i društvenim nedaćama, još uvijek radovati Božiću?

Sv. Franjo Asiški je osjetio potrebu oživjeti ponovno događaj Božića koji je bio zamro u srcima kršćana. U tim godinama on je živio Božju blizinu kao zaljubljenik u Isusa Krista: „htio je Nevidljivo opipati, vidjeti, čuti, božićnu tajnu uprizoriti u slobodnoj prirodi i povezati je sa sv. misom – euharistijom“. Zamolio je dopuštenje od Pape i dobio ga. Potom je zamolio svoga prijatelja Ivana Velitu, vlasnika Greccia da u tamošnjoj spilji za ponoćku dovede vola i magarca, priveže ih za jasle i položi im sjena kako bi se približio Betlehemskoj spilji gdje je rođen Isus. I kad je sve bilo gotovo, sakupilo se veliko mnoštvo ljudi i fratara sa svjetiljkama oko jaslica. Svećenik je slavio sv. misu, Franjo, đakon pjevao Evanđelje i propovijedao na temu „Bog je uvijek manji, u bespomoći još uvijek moćan, u smrti još uvijek živ, u malome velik, u Djetetu neshvatljivi Bog“ (usp. 1 Cel 84-87; LM X, 7.).

Franjina riječ nije mogla biti drugo nego govor zaljubljenika, mucanje čuđenja, divljenja, ljubavi za Boga koji je postao čovjek. Ako je Bog postao čovjekom, vječnost je postala prisutna u vremenu; vrijeme je svršilo. Došli smo u pu­ninu vremena. U vjeri možemo doživjeti iskustvo Isusa Krista, dar koji nam je Bog učinio u svom Sinu. Postoji beskonačni hod za svakog pojedinog od nas i za čitavu Crkvu. Ne možemo napredovati u svom življenju prema uvijek većoj sav­ršenosti ukoliko se ne uključujemo dublje u Isusa Krista. Dubinski se uključiti u Isusa Krista znači živjeti njegovu prisutnost. Sigurno je da se ne ponavlja više njegovo rođenje. Isus je rođen samo jedanput. Ne po­navljaju se otajstva njegova života. Prema tome može se živjeti uključenje u Isusa Krista samo u činu u kojem on vje­čno ostaje – vječno živi. Sv. Franjo svjedoči i poziva sve ljude da se s njime raduju Božiću, neizmjernoj ljubavi koja proviđa i donosi radost u svim nevoljama života.

Da bi se u Djetetu koje leži u jaslama, negdje na marginama gradića (sela) Betlehema, moglo prepoznati utjelovljenoga Boga, potrebna je vjera. Može li, i na koji način, ta vjera roditi solidarnošću prema onima koji su danas na marginama društva?

Opet bih se vratio na riječi Sv. Franje Asiškog koji je pjesnička duša, ali također djetinja duša. Sva otajstva Isusova života duboko je doživio u Isusovu rođenju: Bog je postao čovjekom, čovjek je postao zaista izražaj Boga, očitovanje (objavljenje) Boga. U jaslicama Franjo ne promatra dijete: promatra dijete koje je Bog, pre­poznaje da je Bog. I ujedinjuje tako krajnosti: djetinju slabost, nemoć i božansku svemoćnost Boga! Jedinstvo koje ujedinjuje nebo i zemlju, beskonačnu veličinu Boga s čovjekovom nemo­ći, čovjekovu slabost i božansku svemoć. Stoga je za njega Božić čudesna svetkovina. U kršćanstvu je, naime, Uskrs glavna svetkovina, jer je na Uskrs Bog raspetoga Isusa uskrisio. Identitet je raspetoga Isusa temelj kršćanske vjere. Onaj kojega su na pravdi Boga nosioci vlasti raspeli, a raspeli su ga zato što je ljubio Boga i ljude koje je bilo zabranjeno ljubiti, tj. neprijatelje, Bog ga je uskrisio i dao mu za pravo. Franjo osjeća da se u Božiću sve vidljivo stvorenje uzdi­že prema božanskom svijetu. Pravedno je da sva živa bića slave Božić. Evo zašto jaslice, zašto žive jaslice u crkvama, u obiteljskim kućama.

Bog se nastanio u siromašnom Isusu, a time u svima siromašnima, jer su siromašni otvoreni Bogu i njegovu djelovanju. S golim i siromašnim Isusom u jaslama solidarne su životinje (vol i magarac), a time je rečeno da su s njime solidarna sva Božja stvorenja, osim zli ljudi. Fra Matija Divković piše da je naš Bog i Gospodin svom utjelovljenjem (učovječenjem) postao naš brat i drug, te sin naše sestre Marije. Divković kaže da je Isukrst prvorođeni Božji Sin, a kao čovjek je najplemenitiji, najslavniji i najpošteniji sluga Božji.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarao: Josip VajdnerKatolički tjednik