img_2018_003_01

HOMILIJU BISKUPA SEMRENA – MISA ZAVHALNICA

„Bog nas je stvorio u obitelji. On vodi naš život kao i svu našu ljudsku povijest. Obasiplje nas svojom dobrotom i ljubavlju. On je bio s nama u prošloj 2017. godini i Njegova je snaga u našoj slabosti pobijedila. S ovom zahvalom Bogu za prošlu godinu možemo s nadom ući i u novu, iako ne možemo unaprijed znati kako će ta nova godina izgledati. Ne zaboravimo, zahvalan čovjek ne može biti nesretan jer zna da se iza svega krije ljubav nebeskog Oca i  u svakom čovjeku tražimo lice Isusa Krista!

Biti za, živjeti za, darivati se stoji u temelju svakoga rađanja života, svake obnove, napretka i novosti. Stoga je obitelj ustanova na kojoj se na jedinstven i često bolan način prelamaju najdublja pitanja suvremenosti, pitanja o životu, o slobodi i dostojanstvu čovjeka, o odgoju, spremnosti na služenje, o solidarnosti, o društvenoj odgovornosti o budućnosti svijeta … I Bog je povjerio Sina svoga obitelji. Obitelj je zato potrebna stalne brige i odgovornosti.

Stvarateljski čin je počeo od obitelji, također otkupljenje koje Isus donosi u svijet počinje od obitelji. Ne žive se kreposti ljudske ako se za njih ne odgaja u obitelji, ne postoje kršćanske kreposti ako se ne žive u obitelji. Obitelj je mjesto rađanja zajedništva. U njoj svako zajedništvo zadobiva životnost i biva oplemenjeno. Stoga obitelj nije tek zajednica u društvu. Društvo, narod i cijelo čovječanstvo žive iz obitelji, i njihova zajedništva upravo u njoj bivaju oplemenjena. Obitelj stoji u temelju svake obnove društva, naroda, čovječanstva. Obitelj je put preobrazbe svijetaDa je život Božji dar i da je ljubav Božji dar, to se najjasnije očituje u obitelji, koja veliku ulogu ima u prenošenju vjere djeci. I otac i majka na to su pozvani kao i bliži rođaci koji žive u obitelji. Djeca i mladi, da bi usvojili vrijednosti koje daju smisao životu, trebaju se rađati i razvijati u onoj zajednici života i ljubavi koju je sam Bog htio za muškarca i ženu. Sretne obitelji šalju poruku nade, koja je srž njihovih iskustava: moguće je i radosno, premda u isti mah i zahtjevno, živjeti trajno vjernu ljubav, otvorenu životu; kao takve sudjeluju u poslanju Crkve i u izgradnji društva. Obitelj je mjesto ljubavi, strpljenja, marljivosti, nade i konkretne solidarnosti u kojoj se prenose vjera i moralne vrednote.

Očinstvo i majčinstvo je posredništvo, služenje Bogu, tvorcu i početku svakog života. Ruka Gospodnja je s poniznima, vodi ih prema svojim planovima spasenja. Bog ulazi u našu povijest ne s velikim čudesima, nego postajući čovjek. Abrahamu i Sari siromašnima i neplodnim starcima nudi se u vjeri Božje obećanje potomstva to je početak velike obitelji vjernika. Josip i Marija mlada obitelj prihvaća Sina i pozvana je živjeti u svagdašnjici otajstvo univerzalnog majčinstva i očinstva u vjeri. Također Šimun (onaj koji sluša, koji je poslušan) i Ana (ona koja je primila milost) u svom strpljivom i dugom očekivanju ostaju izravni očevici obećanja danog Abrahamu u vjeri oni vide u djetetu u hramu spasenje i svjetlo pripremljeno od početka i očekivano od svih, početak nove obitelji. To je Crkva koja kao majka i zaručnica, prihvaća svoju djecu kako bi bili spašeni i prosvijetljeni, postali braća Kristova i sinovi Božji. U ovoj velikoj obitelji možemo promatrati također naše obitelji kao mjesta u kojima vjera Abrahama i poslušnost Marije u svakidašnjici događaja postaju ogledalo onoga svjetla koje vodi ljude spasenju. Ovdje počinje i škola vjere: Bog je na prvom mjestu i po njegovu očinstvu smo postali obitelj. Jedna pjesma o obitelji kaže. Ova obitelj te blagoslivlja, Gospodine. Prvi motiv za blagoslov jest što si dao da se susretnemo. U susretu, makar i slučajnom, između dviju osoba koje se vole muškarca i žene, postoji plan, Božja nakana o našem životu. Drugi motiv jest ljubav: “dao si nam ljubav i radost za živjeti zajedno”. Susret u sebi ne bi značio ništa i konačno bio bi iluzija, da nije bio obogaćen ljubavlju koja dolazi od Boga kao dar, uzrok autentične radosti za živjeti zajedno. Treći motiv jest: jer si nam dao cilj trajanja. Svi imamo iskustvo da ustrajnost stoji velikog napora, postavlja probleme, ponekad postavlja dubinska pitanja, na koja nismo u stanju na pozitivan način odgovoriti, ponekad su teškoće u ustrajnosti zajedno živjeti ljudskim očima gledano nesavladive i proklinje se dan prvog susreta. Cilj ustrajnosti u zajedničkom životu ne može se odgovoriti samo ljudskim motivacijama, komoditetom i interesima, nego mora nadići ljudske granice, slabosti i protivnosti.

Crkva promatra danas zajedno nazaretsku obitelj i kršćansku obitelj kao njezin odbljesakNazaretska obitelj može biti uzorom našim obiteljima i pokazivati nam dobre putove kroz život. Što mladim supruzima znači “dragi i sveti par” pri njihovu uzaludnom traženju stana i traganja za radnim mjestom? Ili supruzima što se svaku noć zabrinuto pitaju: pa gdje su naša djeca?Uzorak nazaretske obitelji se predlaže za svaku obitelj danas. Moramo biti svjesni da svako novo biće koje dolazi na zemlju jest nositelj jedine i neponovljive sudbine. To je sveta stvarnost koja ne smije biti profanirana. To je otajstvo koje se prihvaća i poštuje. Dijete nije «za upotrebu» roditelja, ne može služiti za hranjenje ambicija ili ispraznosti. Dijete nije «na raspolaganju» obitelji, nego je na raspolaganju posebnom, nezamjenjivom zvanju. Svi mu moramo pomoći da ga otkrije i razvije u svom životu. Dijete raste i jača ne samo jedeći hranu i prakticirajući sport. Dijete doista raste i jača usvajajući vrednote, ideale, primjere. Mora primiti u obitelji lekcije života. Mora naučiti mudrost, koja mu daje smisao usmjerenju kako bi postiglo uspjeh ne samo na polju karijere, poslova, studija … Dijete raste postepeno ako netko u njemu uspije probuditi savjest. Pravi odgoj mora voditi mlade ka zrelosti, od sebičnosti k altruizmu, otvoriti se drugima. Ne ono „što imam pravo imati“, nego „ono što imam obvezu dati drugima“. Treba naučiti djecu da rasti ne znači gomilati, nije dovoljno trčati nego znati «zašto» trčati tj. značenje.

Značajan je odgoj roditelja da znaju rasti s djecom i djece da znaju rasti s roditeljima, traži se uzajamnost tj. da mladi znaju živjeti sa starima i stari s mladima. Danas koliko god se nalaze djeca u krizi i zlostavljaju toliko se zlostavljaju i stariji. Danas gotovo da se više nalazi roditelja bez djece nego djece bez roditelja. Nisu samo stari koji gube sjećanja nego su to i mladi. Apostol Pavao naglašava kodeks ponašanja koji je vrlo koristan za obiteljsku zajednicu: milosrđe, dobrotu, poniznost, strpljivost, opraštanje, priznavanje tj. riječi molim, oprosti, hvala. To su usmjerenja koja upućuju na suživot u suglasnosti, miru, razumijevanju, prihvaćanju, poštivanju. Ljubav je ta koja ujedinjuje, povezuje, daje smisao, jamči trajnost i izgradnju. Ljubav briše udaljenosti. Molimo da i u današnjim socijalno-ekonomskim promjenama obitelj uvijek bude prema Božjem srcu, izvor života i svetosti.

Stoga 31. prosinac ne smije biti žaljenje nego zahvaljivanje za primljena dobra, za sve što nam je Bog darovao, za plan koji nam nudi i dobro koje želimo učiniti još u svom životu. Ovaj naš pogled radostan je zbog Kristova optimizma, pun nade koju imamo u svojim očima i koju moramo dati drugima. Gledajmo u budućnost na ovaj način. Smiješimo se u Bogu koji nam dolazi u susret. Vjerujmo u dobro koje činimo. Sretni budimo da nam budućnost nudi ono što još nismo učinili: to je veličina naše vjere, naše nade, našega biti kršćani u ljubavi. Počnimo tako Novu godinu sada. Ovo je radost koju vam predlažem – radost kršćanske nade. Amen!“