img_2016_161_1

IZ KATOLIČKOG TISKA (KATOLIČKI TJEDNIK): DODATNI POZIV

Vizualno bismo si krik čovjeka na rubu očaja i egzistencije mogli dočarati zamislimo li lik ostavljenoga u pustinji koji, klečeći u prašini, pogleda uprtoga k nebu i ruku uzdignuto raširenih, suznih obraza i suhoga glasa, moli Boga za spas, prigibajući se povremeno do tla kako bi izrazio svoju vjeru da je milosrdni Bog to kadar i voljan učiniti. Ovakvih bi se molitvenih scena, iako nema zemljopisnih pustinja, zasigurno moglo naći u sadašnjosti i nedavnoj prošlosti Bosne i Hercegovine. Razlog tomu nije u izraženoj pobožnosti ovdašnjega puka, nego u nagomilanoj nepravdi i zataškanim zločinima koji čovjeka dovode do ruba života, prilikom čega i sam osjeća vlastitu grješnost te traži Božje smilovanje. I premda bi svaki čovjek kao i svako mjesto moglo navesti svoje „molitve“, zbog intenziteta doživljenoga Hrvatima je to najizraženije na prostoru entiteta Republika Srpska. Događanja sredinom svibnja vezana uz banjolučkog biskupa Franju Komaricu upućuju na bit toga…

Naime, nakon što je u svome biskupskome sjedištu u Banjoj Luci – gdje je proveo i cijeli posljednji rat, izložen različitim torturama – biskup Franjo primio predsjednika Hrvatskoga sabora, akademika Željka Reinera, novinar ga je pitao zašto je 14. svibnja predvodio misu u Bleiburgu. „Mi smo ovdje Bleiburg. To je muka i to sam želio u Bleiburgu poručiti“, objasnio je mons. Komarica te da ne bude zabune i pogrešnih interpretacija, dodao: „Zaborav o zločinima, gdje god oni bili počinjeni, ponavljanje je jednom počinjena zla.“ Time je banjolučki biskup po tko zna koji put upozorio na sramotnu činjenicu da je za stradanje i progon nesrba – a osobito Hrvata – u RS-u malo koga briga te se preko svega želi staviti pokrov zaborava, kao što su to činile komunističke vlasti glede genocida započeta u Bleiburgu i nastavljena kroz cijelu bivšu državu sve do Skopja.

S obzirom da je ovim riječima izravno dirnuo one koji godinama sustavno zataškavaju istinu te uglađeno nastavljaju politiku etničkoga čišćenja, odmah je doživio niz orkestriranih verbalnih napada. Među prvima reagirao je predsjednik entiteta Milorad Dodik koji je otvorenim pismom rekao kako je biskup „prešao granicu tolerancije“ i dirnuo u srpske „najsvetije mučenike“. Logikom „što se babi htilo, to joj se i snilo“ Dodik je promašio bit biskupovih riječi te tragom Stipe Mesića udario po Bleiburgu rekavši: „Siguran sam da znate da su neke od bleiburških žrtava odgovorne za naše stradanje u Potkozarju, Banjoj Luci i Donjoj Gradini, ali da ni jedna od naših žrtava nije odgovorna za smrt ljudi kojima ste služili misu na Bleiburgu. Stoga je usporedba Banje Luke i Bleiburga u najmanju ruku strašna.“

Međutim, sagledavajući činjenično stanje temeljeno na provjerljivim statistikama, vjerojatno bi među najsretnijima da je „usporedba Banje Luke i Bleiburga strašna“, bio sam biskup Franjo Komarica. No, šutnja o zločinima, nepostojanje volje za provođenjem temeljitih istraga, opstrukcije svake vrste, a povrh svega plod zločinačke politike i njezin modificirani kontinuitet koji ne dopušta kajanju da progovori, uistinu daju za pravo usporediti ova dva toponima. Uzaludno je i nadasve licemjerno Miloradu Dodiku kao i Aleksandru Vučiću (u Srebrenici) pozivati na pomirenje dok istodobno ničim ne pokazuju kajanje. To je isto kao kad bi stričevi, ujaci i rođaci zločinaca koji su čovjeku ubili brata, sestru, kćer…, došli te bez ikakve sućuti rekli: „E, hajde da se fino izmirimo, što je bilo – bilo je. Ti nemoj nikad to spominjat’, a mi ćemo biti fini prema tebi.“ Biskup Franjo na to jednostavno ne može pristati, a časno mjesto na kojem sjedi mu to ni ne dopušta. Ako ništa, onda ga opominju imena pobijenih svećenika: vlč. Ivana Grgića, vlč. Petra Jurendića, vlč. MarkaŠalića, vlč. Filipa Lukende, vlč. Tomislava Matanovića, vlč. Ratka Grgića ifra Alojzija Atlije te redovnice s. Cecilije Grgić. Također i statistički podatci o Banjolučkoj biskupiji „vape u nebo“. Oni kažu da je godine 1991. u ovoj mjesnoj Crkvi bilo 96 670 vjernika, a 2015. taj broj iznosio je 32 908. No, još strašnije izgledaju podatci kada se uzmu u obzir samo 33 župe koje su na prostoru RS-a: tu je prije rata živjelo 60 315 vjernika, a na kraju 2015. ih je 4 698.

I tko normalan takvo stanje smije prihvaćati? Da je biskup u pravu kada je u tom kontekstu usporedio Banju Luku s Bleiburgom, očitovalo se i u tome što su mu mnogi dali podršku te osudili napade na njega – počevši od nadbiskupa metropolita vrhbosanskog Vinka kard. Puljića, preko HKD-a Napredak, do, recimo, svećenika Derventskoga dekanata. Hrvatski vladajući političari u BiH šute. Razumijemo političke konotacije, al’ i šutnja je poruka – stoga javnost očekuje riječi… U međuvremenu, i nama je jasnije zašto je biskup Franjo svojedobno znao govoriti svojim sjemeništarcima i bogoslovima da je za postati svećenikom potreban duhovni poziv, a za biti svećenikom u Banjolučkoj biskupiji, uz to i „dodatni poziv“.

Piše: Josip Vajdner
Katolički tjednik