img_2016_252_01

PROPOVIJED BISKUPA VUKŠIĆA U DRVARU

Šesnaesti Dan molitvenoga sjećanja na mučeničke žrtve Banjolučke biskupije

U srijedu, 27. srpnja 2016. u župi sv. Josipa u Drvaru, proslavljen je šesnaesti Dan molitvenoga sjećanja na mučeničke žrtve Banjolučke biskupije. Svetu misu predvodio je mons. Tomo Vukšić, vojni biskup u BiH u zajedništvu s mons. Franjom Komaricom, biskupom banjolučkim i svim svećenicima. Prigodnu propovijed biskupa Vukšića prenosimo u cijelosti:

Waldemar Maksimilijan Nestor
Mučenik ljubavi prema svećeničkom zvanju i službi

Preuzvišeni oče biskupe! Draga braćo i sestre!

Okupili smo se u Drvaru da šesnaesti put za redom slavljem svete Mise obilježimo Dan molitvenoga sjećanja na mučeničke žrtve Banjolučke biskupije. To pak znači da se sjećamo svih vjernika ove partikularne Crkve, kojima je nasilno oduzet ovozemaljski život, i molimo milosrdnoga Gospodina Boga da svima njima udijeli nagradu vječnoga života. Molimo također za njihovu rodbinu i prijatelje, koji u velikoj boli iskreno žale zbog gubitka dragih osoba, da im dragi Bog udijeli milost hrabre nade u kršćanskoj vjeri da se život po smrti ne oduzima nego samo mijenja. Molimo istoga milosrdnoga Boga da prosvijetli pamet zločincima i njihovim potomcima, kako se slična zla nikada više ne bi događala. Molimo i za sve nas da nam Bog dadne snage kako nikada ne bismo podlegli napasti zlopamćenja i osvete. Mi smo katolici! Stoga neka oprost i molitva bude naša osveta, što nikako ne znači da se time na građansko pravnom području nadležne vlasti oslobađa od obveze da konačno primijene zakon protiv počinjenoga zla i isprave nanesene nepravde.

Ovdje smo danas i zato da, kao vjernici, među stradalnicima Banjolučke biskupije pokušamo otkriti primjere, koje bismo mogli istaknuti kao vrijedne ljudskoga divljenja i kršćanskoga nasljedovanja zbog njihova kreposnoga ili čak svetačkoga ponašanja, usprkos teškim izazovima i velikim opasnostima trenutka, u kojemu su se našli.

********

U tom smislu, predlažem da se danas pozabavimo likom i primjerom župnika Drvara don Maksimilijana Nestora, koji je, zajedno s većim brojem vjernika, ubijen 27. srpnja 1941. To jest, u ranim jutarnjim satima danas se navršilo točno 75 godina od te tragedije. – A što se ustvari toga 27. srpnja 1941., i neposredno nakon toga, dogodilo katoličkim vjernicima u Drvaru, njihovu župniku i župi kao takvoj?

Dakle, prvi ubijeni katolički svećenik u Drugom svjetskom ratu na cijelom području bivše Jugoslavije bio je Waldemar Maksimilijan Nestor. Ovaj bivši monah trapista, po narodnosti Nijemac i rođen 1888. godine u mjestu Brody (župa Krynki, okrug Gross Strehlitz) u Njemačkoj (danas u Poljskoj), kao dijete je započeo školovanje u Petrogradu. Kasnije se za vrijeme austro-ugarske uprave s roditeljima doselio u okolicu Banja Luke. Školovanje je nastavio kod trapista u samostanu, a nakon završenih studija za svećenika je zaređen 1917. godine. Potom je obnašao službu učitelja u samostanskoj osnovnoj školi i upravitelja dobara svoga trapističkog samostana. Tu je ostao do 1931. godine kad je prešao među svećenike Banjalučke biskupije. Potom je bio župni vikar u Ljubunčiću kod Livna (1931.-1936.) i župnik (1936.-1941.) najprije sa sjedištem u Oštrelju, odakle je vrlo brzo sjedište župe prenio u Drvar zato što je upravo u Drvaru i okolici živio najveći broj vjernika njegove župe.

Kao župnik Drvara bio je pozvan da, u subotu 26. srpnja 1941., predvodi Misu i propovijeda na blagdan sv. Ane u Kosovu kod Knina, gdje se na taj dan redovito okupljao velik broj vjernika, te je zajedno s većom skupinom svojih župljana vlakom tamo išao na hodočašće. Na povratku su srpski pobunjenici u Trubaru presreli njihov jutarnji vlak, zarobili sve putnike katolike, izveli iz vlaka, svezali ih i, kako stoji u službenom izvještaju Biskupskog ordinarijata iz Banja Luke, odveli te ih sve, zajedno sa župnikom Nestorom, 27. srpnja pobili kod jame Golubnjače i bacili u nju. U narednom vremenu, slični ljudi i njihovi ideološki potomci su likvidirali ili protjerali sve katolike iz Drvara te tako ubili župu, a malo kasnije ubili su i župnu crkvu tako da je nestala s lica zemlje. – To je povijest. Ne ponovila se nikomu i nikada!

********

Kad se u Katoličkoj Crkvi govori o mogućim svetačkim likovima mučenika, onda se uvijek stvar proučava istovremeno na tri razine: prvo, potrebno je da se, u svakom pojedinom slučaju, radi o vjernicima koji su iz ljubavi prema Kristu i ljudima svoj život dali kao svjedočanstvo vjernosti istinama vjere ili moralnoga djelovanja; drugo, da im je njihov zemaljski život nasilno oduzet zbog mržnje progonitelja protiv kršćanske vjere ili ćudoređa; i treće, da u Narodu Božjemu, u živoj Crkvi, postoji spontano razvijeno uvjerenje da je određena osoba zaista kršćanski mučenik te da mu vjernici, na osnovu tog uvjerenja, iskazuju svoje privatno štovanje kao prema svecu.

Ako ovo ukratko predstavljeno crkveno pravilo primijenimo da slučaj Maksimilijana Nestora, čini se posvema razboritim iznijeti mišljenje, bez ikakve nakane da se prejudicira budući sud Crkve, da postoji mnogo elemenata i pouzdanih podataka, koji potiču da se razmišlja o mogućoj svetosti ovoga nekadašnjeg župnika Drvara.

Prije svega, iz pouzdane dokumentacije proizlazi da je velečasni Maksimilijan, iz dušobrižničke ljubavi prema vjernicima koji su mu bili povjereni, krenuo iz Knina u Drvar i na tom putu postao žrtva ljubavi prema svojim vjernicima. O tomu izravno svjedoči mnogo izvora, a navest ćemo samo dokument od 20. siječnja 1943. koji se nalazi u Arhivu Biskupskog ordinarijata u Banja Luci, a u kojemu doslovce piše i ovo: „Blaženi Nestor službeno je otputovao 25. srpnja 1941. u Knin. Istoga dana izbio je ustanak u Drvaru. 27. srpnja bila je nedjelja. Iako je o. Nestor bio upozoren na opasnost, svijest dužnosti – da njegovi župljani u nedjelju ne bi ostali bez sv. Mise – bila je u njemu jača, i odlučio 27. VII. ranim vlakom vratiti se iz Knina u Drvar.“ [1]

Drugo: velečasni Maksimilijan nije se bavio politikom, čak nije bio ni Hrvat, pa da ga zbog toga možda mrze, niti se, prema svjedočanstvima njegovih suvremenika, i na koji način bilo komu zamjerio, pa su isključeni takvi mogući razlozi ubojstva iz osvete. Dapače, sve govori u prilog teze, kako je očito, da je bio ubijen zato što je bio katolički svećenik, odnosno da mu je život oduzet zbog nečije mržnje prema vjeri i Crkvi čiji je bio predstavnik.

Kao treće, mora se postaviti i pitanje: postoji li u živoj Crkvi od početka uvjerenje da je velečasni Maksimilijan mučenik i svetac? – U odgovoru na ovo pitanje vrlo dobar odgovor nude dva zapisa iz ondašnjega vremena. Prvi je upravo spomenuti dokument Ordinarijata, koji već 20. siječnja 1943. za velečasnoga Maksimilijana izravno kaže da je blaženi. Dapače, započinje riječima: Blaženi Nestor! Drugo vrlo dragocjeno svjedočanstvo ostavio nam je fra Jako Pašalić, [2] nekadašnji župnik u Ljubunčiću, kojemu je Maksimilijan Nestor bio pomoćnik u toj župi od 1931. do 1936. godine. On piše da je u više navrata, zbog veličine župe, koja je imala više od pet tisuća vjernika i tri osnovne škole, molio da mu se pošalje pomoć te kako mu je biskup iz Banja Luke brzojavio da će mu poslati „dobra kapelana“. A nakon što je Maksimilijana dobro upoznao, fra Jako ga opisuje ovako: „On je kao svećenik, kao čovjek i kao drug, bio upravo idealan i svakom simpatičan tko se je samo s njim upoznao bez razlike staleža i vjere, pa su ga volili ne samo katolici, već i pravoslavni i muslimani, a napose mi svećenici u društvu smo s njima upravo uživali, jer je bio veseljak i krasnih manira čovjek naspram svakomu. U radu je bio neumoran i vazda se posla primao s veseljem, a od nikakva se posla nije ustezao, bio to posao duševni ili fizički. Ništa njemu nije bilo uzeti motiku i u bašči kopati, sijati i saditi povrće i voćke, a začudo božje od sunca nigda pocrnio nije…“

Završavajući taj odlomak fra Jako kaže: „Jest, ovi lustrum aureum, što sam ga s Maksom proživio, to je bilo zlatno doba moga cijeloga života.“

A zatim, ono što je važno kao odgovor na postavljeno pitanje o glasu svetosti, fra Jako u nastavku svoga teksta čak četiri puta izražava svoje uvjerenje u tom smislu. Odnosno, nakon što je opisao zašto je Maksimilijan bio u Kosovu kod Knina, te kako je zbog duhovnih potreba vjernika ipak odlučio vratiti se u Drvar, fra Jako nastavlja sljedećim riječima: „Kada je vlak stigao na treću štaciju od Knina, četnici su oboružani opkolili vlak, uhvatili Maksu i neke Hrvate, koji su bili u vlaku, odveli ih u šumu i likvidirali. I tako je ovi dobri i revni svećenik mučeničkom smrću završio svoj život. Pošto Makso niti je bio političar, niti Hrvat, koje su četnici đavolski mrzili, on je smaknut samo zato, što je bio katolički svećenik, stoga je Makso pravi Hristov mučenik, s kojim sada kraljuje na nebesima!“

Iz svega jasno proizlazi da je velečasni Maksimilijan žrtva svoje ljubavi prema svećeničkom zvanju, službi i poslanju te da se glas o njegovoj svetosti i mučeništvu vrlo brzo počeo širiti u Crkvi i da su se pojedinci, pa čak i neki kolege svećenici, u svojim molitvama utjecali u njegov zagovor. Međutim, komunistički režim je kasnije ovu strašnu tragediju u Drvaru proglasio danom ustanka protiv fašizma pa se, zbog opasnosti od novih progona, Maksimilijanovo štovanje nije smjelo otvoreno širiti. No to samo potvrđuje da je njegovo mučeništvo, u obliku zabrane, straha i nametnute šutnje, ustvari trajalo sve do pada komunizma, a tiho štovanje nastavljeno u skrovitosti vjerničkih srdaca.

Draga braćo i sestre!

Po zagovoru svih hrvatskih mučenika, neka Gospodin Bog osujeti svaki zao naum i spriječi svaku zločinačku nakanu. Neka blagoslovi, ohrabri i osnaži sve koji svjedoče i propovijedaju ljubav i razumijevanje. Molimo da na čast oltara budu izvedeni oni, koje Božja Providnost po sudu Crkve bude smatrala dostojnima, a da svi mi, vođeni načelima evanđeoske istine i ljubavi, učinimo sve što je do nas, da se to dogodi, kako bismo imali više primjera za nasljedovanje. Molimo i da svi ljudi postanu prijatelji i iskreni suradnici u izgradnji pravednoga društva. A da bi svatko to ostvario u svom životu, u ime svakog od vas, izgovaram fra Jakinu molitvu: „Blaženi Makso, ovo nekoliko redaka od mene neka Ti bude za spomen na zemlji, a Ti, Hristov mučeniče, moli Boga za mene na nebesima.“ Po Kristu, Gospodinu našemu. Amen!

 

———-

[1] Arhiv Biskupskog ordinarijata Banja Luka, br. 59/1943. od 20. siječnja 1943. – Anto Orlovac, Leksikon pokojnih svećenika Banjolučke biskupije, Banja Luka 2011., str. 216. Druge izvještaje o Nestorovoj smrti vidi: Anto Orlovac, Procvat. Propast. Obnova, ²Drvar 2006., str. 66-68.

[2] Anto Orlovac, Banjolučki martirologij, Banja Luka-Zagreb 1999., str. 40-43.