img_2017_007_01

HOMILIJA KARDINALA ANDREA YEOM-A

Draga ekscelencijo mons. Franjo Komarica,
draga braćo i sestre,

Jako sam zadovoljan što mogu s vama ovdje slaviti svetu Misu za mir i pomirenje u svijetu. Posebno u Bosni i Hercegovini i dvjema Korejama.

Dijete Isus donosi mir svim ljudima. Bog je pokazao pastirima, koji su se uplašili, Nebesku četu kako pjeva: „Slava Bogu na visini i mir ljudima dobre volje!“ (Lk 2, 14).

Sveti Božić je trenutak objave slave Božje u svijetu. Sveti Božić je trenutak u kojem se svaka moć i sila svijeta poklanjaju Božjoj slavi.

Ali svijet još uvijek ne uspijeva prihvatiti ovaj istinski mir. Zato što nisu shvatili Božju Ljubav. Ljubav dolazi od Boga (I lv 4. 7). Voljeti braću bez da se razumije što znači Božja ljubav, izaziva požudu, posesivnost i navezanost. Sebična ljubav obostrano ranjava i ne uspijeva ostvariti iskrenu i ljubav. Zbog toga moramo voljeti bližnje s onom ljubavlju kojom nas je Bog volio. Bog je mnogo volio svijet i ova ljubav je potpuno objavljena sa otajstvom svetog Božića i otajstvom Križa.

 

Korejska crkva je zemlja mučenika

Povijest korejske crkve nije udaljena od sadašnjeg vremena, ali je primila toliko ljubavi od Gospodina. To je zato što je korejska crkva sagrađena na temeljima mučenika. Nakon progona više od 100 godina, korejska crkva je doživjela slobodu, ali ubrzo došle su za nju nove teškoće: japanska invazija koja je vladala silom (japanski kolonijalizam).

Kušnje za našu Crkvu nisu završile prestankom japanske invazije, zato što je korejski ideološki rat, prije 77 godina (početkom 50-tih godina prošlog stoljeća), učinio da su se braća oružjem sukobila jedan protiv drugog. Bio je to rat toliko bolan da je ostavio sve do sada otvorenu ranu. Ja sam izravno doživio taj rat, kada sam bio mali. Za mene je to tako tužno sjećanje, toliko da me duboko obilježilo. Ovaj rat još uvijek nije završen i nakon 77 godina sukob i dalje napreduje.

Ovaj rat je također prouzročio toliko patnje u crkvi. Sjeverna Koreja se zove Demokratska Narodna Republika Cho-seon, gdje je komunistička vlast. U njoj je prije rata bilo pedeset i sedam (57) župa, u kojima je bilo pedeset i dvije tisuće (52.000) vjernika, koji su živjeli kršćanski život slaveći Gospodina. Međutim nije ostao nijedan jedini svećenik ili redovnik/redovnica, dakle tamo je nastala pustinja bez vjere. Postoje samo sjećanja na crkve. Sjećam se vrlo dobro plemenite vjere tadašnjeg biskupa i svećenika tijekom komunističkog progona.

Konkretno, vjera koju je biskup ordinarij pokazao i vjera svećenika Pyong-yanga je bila tako velika u to vrijeme. U biskupiji Pyong-yang je bio biskup ordinarij koji se zvao mons Hong Yong-Pyo sa drugih šesnaest (16) svećenika. No, nitko od njih nije učinio otpadništvo ili pobjegao u Južnu Koreju gdje je postojala vjerska sloboda; svi su ubrzo pretrpjeli mučeništvo svjedočeći vjeru u Gospodina. Vjernici iz biskupije Pyong-yanga pokušali su sa svom svojom snagom zaštiti svećenike. Uvjeravali su ih da je utočištee u bijegu u Južnu Koreju, te su skupljali potreban novac za njihov bijeg i vodiča za ceste prema Južnoj Koreji. No, svi svećenici te biskupije nisu htjeli spasiti svoj život na taj način. Nisu to učinili iz tri razloga: prvo, biskup ih nije zaredio da pobjegnu, te su biskupa deportirali komunisti, a oni nisu znali što se s njim dalje dogodilo. Drugo, nisu htjeli pustiti da plemenita smrt braće svećenika, koje su ubili komunisti, bude uzalud. Treće, oni su mislili da nije pravedno da župnik pobjegne ostavljajući stado. Tako su jedan po jedan bili oteti ili osuđeni od strane komunista na javno smaknuće. U takvoj situaciji mladi iz župa su stražarili po redu cijeli dan i cijelu noć. Na primjer, zvonili bi zvonom kad su komunisti dolazili uhititi svećenike. Tada su vjernici koji su živjeli oko župne kuće napravili živi zid oko svećenika kako ih oni ne bi mogli uhititi. Tako su se suočavali s vojnicima goloruki; iz tih sukoba mnogi vjernici su umirali ili ostajali ozlijeđeni. Svećenici su, vidjevši takvo strašno stanje, predavali se i dali odvesti od komunista; nisu mogli podnijeti da njihovi vjernici umiru i stradaju kako bi zaštitili njih svećenike. Neke župe su uspjele od komunista ovako spašavati svećenike sve do početka Korejskog rata. No čim je rat započeo, komunisti su deportirali sve i jednog svećenika, i u biskupiji Pyong-yang sve do danas nema ni jednog svećenika koji bi mogao slaviti svetu Misu. Ja sam upravitelj biskupije Pyong-yang. Nažalost, nisam mogao ići još nijednom u svoju biskupiju Pyong-yang i za to sam jako žalostan. Molim se samo svako jutro za sve ljude koji u njoj žive i molim za moguće vjernike koji su ostali da i dalje vjeruju u tajnosti.

 

Potomci mučenika

Mi mislimo da će se Crkva u Sjevernoj Koreji ponovno podići. Zato što je Korejska Crkva branila vjeru pod okrutnim progonstvima 100 godina prije Korejskog rata. Naši preci su zbog vjere trpjeli da budu izbrisani iz registra obiteljskog statusa zato što su prihvatili kršćansku vjeru, ali oni nisu doživjeli da se njihova imena izbrišu iz knjige nebeskog života. I prihvatili su da budu potpuno istrošeni zbog obraćenja na kršćanstvo, ali nisu prihvatili izgubiti blago vječnoga života. Prihvaćali su da budu napušteni i marginalizirani od strane obitelji i rodbine, od prijatelja, ali stekli su ljubav Božju. Tako su morali živjeti na ponižavajući način da zaštite vjeru postajući svojom voljom siromašni, jedući jestivo bilje i korijenje drveća, imajući lončarske obrte, a proizvode su prodavali za sitniš (malo novca). No, sreća im je bila živjeti u skladu s Božjim zapovijedima.

Crkva u Južnoj Koreji sada uživa u potpunosti slobodu i mir, slaveći sv. Misu, zahvaljujući žrtvi svojih predaka koji su je prihvaćali više od 100 godina. Danas u Sjevernoj Koreji još uvijek postoje progoni protiv kršćana, koji traju već 70 godina. No, ne možemo biti obeshrabreni stanjem u Sjevernokorejskoj Crkvi, jer smo sigurni da će u Sjevernoj Koreji biti i dalje potomaka korejskih mučenika, koji mole svim srcem za očuvanje kršćanske vjere.

 

Vrhbosanska nadbiskupija i nadbiskupija Seoul – braća i sestre smo u Kristu

Nadbiskupija Seoul je imala jedan Forum, pod nazivom „Forum za mir i dijeljenje iskustva na Korejskom poluotoku 2016“. Na taj Forum su bili pozvani biskupi koji su imali iskustva sa zauzimanjem za mir, proživljavajući patnje ili biskupije koje još uvijek trpe za mir. Na tom Forumu sam mogao čuti od njih velika učenju kako čvrsto izgraditi mir. Na tom događaju je sudjelovala je i Njegova Eminencija Vinko kardinal Puljić, nadbiskup vrhbosanski. Za nas je to bila velika milost. Ostavio je svoje svjedočanstvo koje su sve teškoće katolici morali pretrpjeti u ovoj zemlji. Pokazao je vjeru pastira koji se u potpunosti povjerio Ocu Nebeskom. Vidjeli smo kako vaša vjera postaje jača i nepromjenjiva usprkos svim poteškoćama koje ste imali. Iz tog svjedočanstva smo osjetili veliku bratsku ljubav prema vama. Povijest Balkanskog poluotoka, je bliska povijesti Korejskog poluotoka. Dvije Crkve – ovdje na Balkanu i korejske – morale su trpjeti invaziju toliko stranih sila i komunističkog progona. One su živjele s mnogim različitim religijama surađujući ili ponekad imajući sukobe s njima. Ta geografsko-strateška područja nose bolne kušnje i poteškoće u očuvanju vjere. Ali Božja ljubav je velika. Dokaz za to je da mi u Južnoj Koreji nismo imali ništa, ali mislili smo na blagoslov koji će nam Gospodin dati. Korejska Crkva je to proživjela. Korejska Crkva je preživjela progone u feudalnoj dinastiji, pod japanskim kolonijalizmom, komunističke progone itd. Situacije nisu pomagale kršćanima, ali vjera je postala još jača, a crkva nije posustala. Zato što smo uvijek imali potpuno povjerenje u Gospodina da će nam pomoći u njegovo vrijeme i budući da Gospodin nije ignorirao naše vapaje, mi smo se čudesno oporavili. Želim prenijeti tu nadu Njegovoj Eminenciji kardinalu Vinku Puljiću. Mi smo braća u jednoj kući Gospodnjoj i povezani smo u onomu što se zove obostrano bratstvo.

Molimo jedni za druge. Bio sam vrlo zahvalan i dirnut kada je kardinal Puljić došao u malu državu na Istoku i podijelio veliko svjedočanstvo kao istinski pastir.  Molit ću da Vrhbosanska nadbiskupija bude u mogućnosti uživati istinski mir u Božjoj ljubavi i milosti, onako kako je to mogla i nadbiskupija Seoul ne posustajući za vrijeme progona. Braća smo u Gospodinu.

 

Vrijeme priprave jedne nove nade

Potraga za mirom mora početi sa željom za Božjom ljubavi. Dakle, ljubav i oprost su postupci za mir i strpljenje učvršćuje našu vjeru. Svjedočimo vjeru u ljubavi Križa, životom molitve, praštanja i pomirenja. Prava promjena se događa u uzajamnoj ljubavi. Nadvladat ćemo zlo ljubavlju u vjeri na slavu Gospodina. Sve vas povjeravam zaštiti Svete Majke Božje i Svetoj Crkvi.

Hvala.