img_2017_061_01

REPORTAŽA: STRPLJIVO PODNOŠENJE NESTANKA

Tragom etničkog čišćenja

Strpljivo podnošenje nestanka

 

Od Daytonskog sporazuma Bosna i Hercegovina i dalje je na izdisaju. Svaki snažniji udah znači manjak kisika u mozgu. U posljednje vrijeme, kojemu je teško odrediti početak i predvidjeti kraj, spomenuti simptomi prerastaju u strah. Strah da se ne ponovi rat prisutan je ne samo u zraku nego općenito u životu ljudi te države, koja mnogima i nije država. Eto nedavno Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, tvorevine nastale na genocidu ne-Srba, reče da je BiH monstrum. Malo je vjerojatno da je pritom mislio na guberniju kojom upravlja. Prije će biti da je sebe i RS vidio kao spas od monstruma.

Tu vrst Dodikova govora malo tko ne poznaje, malo tko u toj retorici ne vidi podjelu BiH i pripajanje RS Srbiji. To vjerojatno zna svatko tko god, kao tamošnja Katolička crkva, zma i misli o ostanku i povratku u ratu protjeranih Hrvata, kojih je tamo sve manje i kojih se hrvatski političari sjete tu i tamo. Više tamo, kao što ih se za svojega posjeta Banjoj Luci sjetio Ivo Josipović, tadašnji predsjednik Hrvatske, odsviravši tada Dodiku svoju kompoziciju, koja je tamo preostalim Hrvatima bila još jedan rekvijem.

 
Nebriga za Hrvate u BiH

Teško je povjerovati da hrvatski političari ne razumiju probleme Hrvata u BiH. No još je teže shvatiti da nisu razumjeli njihovu dramu; maltretiranja, mučenja, ubijanja, protjerivanja i iskorjenjivanja za vrijeme rata, ali i danas. Dojam je da se većina hrvatskih političara prema tamošnjim Hrvatima ponaša kako su se prema njima ponašali hrvatski komunisti u Jugoslaviji – prepuštali su ih majorizaciji, svakovrsnom šikaniranju i iseljavanju. Doduše, tada je njihovo smanjivanje u BiH povećavalo natalitet Hrvatske i devizama pomagalo Jugoslaviju.

„Živjeti u Federaciji, gdje vladaju Bošnjaci, i u Republici Srpskoj, gdje vladaju Srbi, nije isto kao živjeti u Hercegovini i tamo gdje vladaju Hrvati“, kaže mi jedan od tamo preostalih Hrvata, koji me pozvao da ih posjetim. I da se uvjerim kako im ne manjka nade, da joj ne zatvaraju nepostojeća vrata na zidovima njihovih kuća čiji kosturi podsjećaju da su tu nekada živjeli ljudi. On još vjeruje u istinu i pravdu, povratak protjeranih, u obnovu njihovih kuća, u početak novoga života.

„O nama se“, reče mi on kao najjači argument za posjet, „danas u Hrvatskoj misli kao da nas nema! Malo tko misli što se s nama radi, od čega živimo!“

Kako bih ga razuvjerio, krenuo sam u posjet. Bilo je to u prvoj polovici prosinca prošle godine, kada sam za Vijenac radio intervju s banjalučkim biskupom Franjom Komaricom. I kada sam osim Banje Luke, glavnoga grada RS, obišao i zapadni dio Banjolučke biskupije, gdje su do rata i u ratu živjeli Hrvati, koje je srpska vlasti u ljeto 1995. protjerala. Od nekadašnjih 160.000 danas ih na istom području RS živi manje od deset tisuća, od kojih su mnogi potomci miješanih brakova ili žive u miješanim brakovima.

Sam dan putovanja počeo je prohladnim jutrom s oblacima kroz koje su iskrile zrake sunca i razgonile tmurne misli. Iz zagrebačke gužve i vreve izvukao sam se brzo i za dvadesetak minuta vozio prema Okučanima, gdje sam za nešto više od sata skrenuo prema Banjoj Luci. Prije naplatne kućice pogledao sam mjesto gdje je nakon završetka velikosrpske agresije na Hrvatsku mjesecima stajao UN-ov bijeli kontejner u kojem su za rata kontrolirani uglavnom Srbi koji su putovali u RS, a iz RS dolazila srpska vojska, ratovala za veliku Srbiju i poražena se vraćala.

Tog bih se kontejnera sjetio svaki put kada sam išao u Banju Luku. Vjerojatno je to neka vrst mojeg PTSP-a, a možda i strah od susreta s nekim stanovnikom Republike Srpske kojemu je za sve još kriva Hrvatska. Takvih je susreta bilo. To bi trebali znati svi koji još ne shvaćaju dosljednost Dodikove velikosrpske politike.

U deprimantnu razmišljanju prošao sam Novi Varoš, hrvatsko selo uz cestu za Banju Luku i ubrzo s desne strane ugledao ostatke starogradiških kazamata u kojima su u doba komunizma robijali ne samo ubojice i kriminalci nego i najpoznatiji hrvatski disidenti i politički zatvorenici, poput Marka Veselice, Vlade Gotovca, Dražena Budiše, Ivana Zvonimira Čička, Ferde Bušića i brojnih drugih hrvatskih proljećara, kojima je godinu dana televizor palio i gasio Stjepan Mesić.

Bilo je to gotovo dva desetljeća prije nego što je isti Mesić po Australiji pjevao ustaške pjesme, na ratištu u Novskoj relativizirao zla Jasenovca, a malo manje od tri desetljeća nego je pred Haškim tribunalom svjedočio protiv Tuđmana i Republike Hrvatske i postao hrvatski predsjednik. Upamćen će ostati i po davanju tajnih državnih spisa stranim obavještajcima.

Na hrvatskom graničnom prijelazu – prije je mosta na Savi, koja je stvarna granica – jasno se razgraničavaju ne samo dvije različite države nego i dva urbaniteta, slikoviti hrvatski krajolik na lijevoj obali Save na desnoj smjenjuju derutne fasade, nepravilno izmiješane kuće i zgrade Bosanske Gradiške, gradića koji se i ne hoteći zapravo proteže do nekadašnje „šeher Banje Luke“. To se itekako vidi s 48 kilometara duge, najduže autoceste Republike Srpske, na koju sam skrenuo izašavši iz Gradiške.

Autocestom je ispred mene vozio auto austrijskih registracija, a sve vrijeme vožnje iz smjera Banje Luke mimoišla su nas tri automobila, čijim vlasnicima BiH-marka i pol cestarine nije veliki trošak. Sirotinja se vozi izlokanim cestama u ravnici s lijeve strane autoceste; vijugavo spajaju Gradišku, Laktaše, rodno mjesto Milorada Dodika, nizove kuća, neurbanizirana naselja i sela na koja s okolnih brežuljaka sa strahom, ostalim iz rata, gledaju kuće i ostaci nekadašnjih hrvatskih sela u kojima danas žive doseljeni Srbi. Hrvati su protjerani i rasuti po svijetu i u zavičaju žive samo još u mislima.

 
Krivotvorine velikosrpske politike

Sam ulaz u Banju Luku kompliciraniji je nego prije rata. To i nije neočekivano. Sada je Banja Luka glavni grad, podignut na prolivenoj krvi nekadašnjih vlasnika placeva i obiteljskih kuća, koje su temelji novih visokih zgrada među kojima je teško prepoznati vizuru nekadašnjega grada. Ni imena naselja nisu stara, neka su, da bi bila starija od prvih Srba na tim prostorima, uvezena iz Srbije. Tako su nekadašnje stare mjesne zajednice dobile nova imena.

Primjerice, mjesne zajednice Čaire i Hiseta preimenovane su u Kočićev Vijenac, Mejdan u Obilićevo, Bulevar Revolucije u Bulevar. U širem urbanom području i na periferiji Gornji Šeher postao je Srpske Toplice, Budžak je Lazarevo, Šargovac je Srpski Milanovac, Ivanjska je Potkozarje, Vilusi su Pavići, Han Kola su samo Kola, Debeljaci su Bijeli Potok… Promijenjena su i imena 244 ulice, što je 53 posto svih banjalučkih ulica.

Ipak, uz pomoć sjećanja i zvonika banjolučke katedrale svetog Bonaventure, stigao sam do Biskupijskog dvora, koji na sjeverozapad gleda u nekadašnji Dom JNA, sadašnji parlament RS-a, a na jugoistoku graniči sa sjedištem pravoslavne Eparhije banjalučke, ustanovljene 1901. godine. Jugozapadno je Narodno pozorište Republike Srpske, koje je publici tih dana nudilo dramu Sinovi umiru prvi Mate Matišića i Maratonci trče počasni krug Dušana Kovačevića, s kojom je gostovalo Satiričko kazalište Kerempuh iz Zagreba.

Prve kršćanske crkve ovdje su građene od četvrtog stoljeća, a Banjolučka biskupija utemeljena je 5. srpnja 1881, bulom pape Leona XIII. Osim više redova časnih sestara i trapista, čiji je samostan Marija Zvijezda osnovan 1869, svećenike i redovnike biskupije čine još petrovci i franjevci, koji žive u tri franjevačka samostana: Petrićevcu, Jajcu i Livnu te u 45 župa, u kojima je do rata živjelo oko dvjesto tisuća Hrvata katolika, a danas živi tek petina njih. Za rata bez rata srpski zločinci su na području biskupije ubili oko 800 Hrvata; civila, žena i djece.

Dan je sunčan, ljepši nego je bio kada sam krenuo iz Zagreba. Ubrzo je stigao i domaćin, Frano Piplović, inače voditelj studija Europske akademije Banjolučke biskupije i član Iustitie et pax BiH, pa smo krenuli u obilazak centra. Južno od kazališta sadašnji je Trg srpskih vladara. Okružuju ga kulturni centar Banski dvor (u komunizmu Dom kulture, a u Kraljevini Jugoslaviji sjedište banske uprave), palača predsjednika RS (u SFRJ uprava SDK-a, a u Kraljevini Hipotekarna banka) i Gradska uprava, ispred koje se nalazi hram Hrista Spasitelja, replika crkve srušene u Drugom svjetskom ratu, obnovljena 2006. I na mjestu nekadašnje džamije Ferhadije, koju su 1992. Srbi sravnili sa zemljom, stoji replika džamije.

Dok hodamo, promatram lica prolaznika. Lica muškaraca koji kod trga igraju ulični šah drukčija su od lica prolaznika i onih koji čekaju gradski prijevoz. Čekači autobusa tužniji su i zamišljeniji od prolaznika, odsutniji i nekako dalji, kao da se traže negdje drugdje. Nema smijeha. Čak ni među učenicima koji ulaze i izlaze iz autobusa.

Nakon šetnje centrom krenuo sam u obilazak sjeverozapadnog dijela biskupije, onoga što se od sjedišta biskupije proteže do planine Kozare. Vodič mi je Ivica. Dobro se snalazi i u prostorima bez imena ulica i putokaza, odlično poznaje putove, koji više i nisu putovi nego vododerine nekadašnjih putova.

„Život sela prije rata i sadašnji nisu isto. Ubrzo ćete se uvjeriti“, kaže Ivica.

Vozi me meni nepoznatim ulicama. Gdje sam, shvatio sam tek kada sam ugledao zvonike franjevačkog samostana u Petrićevcu, u ratu miniranom. Poslije desetak minuta vožnje skrenuli smo lijevo na područje župe Barlovci, u selo Kuljani, nekada hrvatsko, a danas srpsko. Župa sv. Vida mučenika u Barlovcima utemeljena je 1879, a čine je: Kuljani, Barlovci, Dikevci, Matoševci, Ojdanići, Orlovac, Ramići, Stranjani i Zalužani. Do 1980. župi su pripadali još Bukovica, Jablan i Trn, kada su izdvojeni u samostalnu župu.

U vrijeme osnutka župa je brojala 1416 vjernika koji su živjeli u 154 kuće, 1991. u župi je obitavao 4081 katolik, a trenutačno u župi živi 180 vjernika u stotinjak obitelji. Makar ovdje pravog rata i nije bilo, u župnoj Kronici zapisano je da je tijekom rata ubijen 31 župljanin, a mnogi su pretučeni. Potkraj kolovoza 1995. većina župljana protjerana je i iseljena.

Tada je ispražnjeno i selo Kuljani. Kako je blizu grada i uz frekventne prometnice, doseljenim Srbima bilo je prva meta, kao i sva hrvatska sela slična geografskog položaja. Sela dalja od prometnica nisu ih zanimala. Da ih ni danas ne zanimaju, ubrzo ću se uvjeriti po mrtvim selima, gdje su, dok nisu protjerani, živjeli Hrvati unatoč nepostojanju asfaltiranih prometnica, autobusnih veza i udaljenih škola. Bili su zadovoljni makadamom, kojim su JNA-tenkovi često išli na Kozaru, vježbati rat.

 
Čeke za srpske lovce

Poslije zadnjih seoskih kuća u Kuljanima pred nama se prostro izrovan put i dočekala nas smetlišta, odlagališta starih auta, zidovi kuća bez vrata i prozora, njive zarasle u neprohodne šikare, isječene hrvatske šume…

„Nekada smo u tim šumama brali gljive, a sada nema ni gljiva“, veli Ivica.

„A u onim neposječenima?“

„To su srpske, u njima možda ima gljiva, ali tamo…“, nesvjestan što je rekao pojašnjava Ivica.

Preko Ćorina mosta koji premošćuje rječicu Bukovicu ulazimo u selo Cerici. Pristupe kućama obraslo je šibljem, nigdje traga struji. Ispod broja Cerici 37 još stoje ostaci zida s otvorima za vrata i prozor, dalje od zida nekoliko voćaka na umoru i livada obrasla šikarom, koja urasta u veću šikaru.

„Sve je to srušeno poslije rata, kao i u ostalim mjestima kroz koja ćemo proći“, kaže Ivica.

Veliki kompleksi nekadašnjih hrvatskih šuma sada su šikare i čim neko drvo malo više izraste, odmah ga netko odsiječe. Valjda da ne bi zaklanjalo pogled čekama Lovačkoga društva Kozara iz Laktaša, s kojih srpski lovci strijeljaju divljač. Ivica nije skončao kao ratna divljač, ali je zato Srbima kopao rovove i tranšeje na ratištima kod Orašja i Donjeg Vakufa. Kada nije kopao radio je kao vrtlar na raznim ekonomijama.

Nakon petnaestak kilometara i mnoštva ubijenih i umrlih kuća naišli smo na obnovljenu kuću Cerici 93, s raspelom u dvorištu, ali ni nakon poziva nitko se iz nje nije pojavio. Vozeći se uz ostatke pustih sela stigli smo na vrh, kojim dominira kućerina jugomilicajca Jurkića. Od njegove kuće vidi se i najviša kota, gdje se nalazi katoličko groblje sela Kozara i odakle puca pogled na sve strane. Od 1995. u selu živi nekoliko potomaka miješanih brakova, a ljeti dođe i pokoji Hrvat, koji živi u inozemstvu.

„Kuće im služe kao vikendice“, govori Vlado Jurkić, pogonski inženjer u mirovini.

Tu boravi kada nije u Banjoj Luci, bavi se kao i susjed Dragutin pčelarstvom, stočarstvom i voćarstvom. U groblju su pokapaju Jurkići, Bijelići, Kovačevići… Da smetaju i mrtvi Hrvati dokazuju razlupane grobince.

Dalje put vodi u Šimiće, gdje još postoje ostaci nekadašnjeg centra; škola, tri kafića, mjesni ured, obnovljena crkva, nekoliko kuća bez vrata i prozora. U toj pustoši i tišini život pokušava obnoviti misionar iz SAD-a, iz Missourija, vlč. Anđelo Bartulica. Župa sv. Petra i Pavla u Šimićima nastala je odvajanjem od matične župe Ivanjska godine 1921. i od 1930. vodi se kao samostalna. Prva župna crkva sagrađena je 1925.

Iz Šimića smo se spustili prema Ivanjskoj, sada Potkozarju. Uz put smo prošli pokraj nekoliko obnovljenih kuća, groblja u kojoj je ukopana i prva velikosrpska žrtva, srednjoškolac Ante Jurkić, kojega je s leđa ubila srpska policija na cesti usred sela. Zatim smo prešli prugu kojom su se na posao u banjolučka poduzeća nekada vozili i Hrvati iz okolnih sela i skrenuli lijevo prema Banjoj Luci.

Dok prolazimo kroz Mišin Han, Ivica mi svraća pogled na uzbrdicu i pokazuje katoličku crkvu. Još jedan znak da su tu živjeli Hrvati.

 
Zakonske opstrukcije povratka

Sunce je zašlo i spuštao se prvi mračak kada smo ušli u Banju Luku, gdje je već čekao Frano. Požuruje me na sastanak s Antom Andrijevićem, autoelektričarom iz Trna. Anto je nakon protjerivanja u kolovozu 1995. živio u Rijeci do 1999, kada se sa ženom i djecom vratio, i od tada je na Zavodu za zapošljavanje. Da bi prehranio obitelj, ilegalno radi u jednoj garaži, gdje mu na popravak aute dovoze oni kojima ne smeta što je Hrvat. A što smeta komšiji Srbinu, o čemu ga je obavijestio Srbin, kojemu to ne smeta.

Od nezaposlenosti i komšije veći mu je problem vlastita kuća, komšinica kuće Milanke Zec, zaposlenice banjolučkog katastra. Milanka je otkupila hrvatsku kuću i srušila je, a onda na istom placu sagradila svoju, srpsku, pa tužila Antu da je zatvorio pogled prozoru koji gleda u njegovu kuću i njegov prozor. Milanka traži da on sruši svoju 1970. legaliziranu kuću, da bi ona imala legalan pogled. Kad je to ispričao Davoru Čordašu, ispred vlasti RS zaduženu za prava Hrvata, taj mu je odgovorio: „Kad bih ja rješavao takve predmete, ne bih bio na svojem mjestu.“ I Marija Rapo štiti Hrvate braneći im da iznose svoje probleme. Javna je tajna da su svi koji zastupaju Hrvate zapravo ljudi Milorada Dodika. Formalno zastupaju Hrvate i njihov povratak, a zapravo provode politiku konačnog iseljavanja.

Isto rade bilo da su ministri, ustavni suci, predsjednici i potpredsjednici zakonitih tijela Republike Srpske: Anton Kasipović, Predrag Gluhaković, Nada Tešanović, Željka Stojčić, Irena Mojović i Milenko Arapović… Kao zakonski zastupnici Hrvata morali bi raditi na njihovu povratku, obnovi njihovih kuća, zaštiti prava i omogućavanju života, a od svega ne čine ništa. Čak ne onemogućavaju ni administrativne krivotvorine rodnih listova i drugih dokumenata. Primjerice, spomenuti Anto rođen je u Laktašima, a administracija na njegovo mjesto u knjigu rođenih upiše Pantu. Tako je Panto zamijenio Antu i ukrao dio njegova identiteta.

Jedini na kojega se Hrvati u vlasti RS ne žale predsjednik je Vijeća naroda Republike Srpske, Tomislav Tomljanović. On ustrajava na poštivanju Aneksa 7 Daytonskog sporazuma, ali i traži da zastupnici Hrvata budu izabrani po nacionalnom, a ne stranačkom principu, koji omogućava da se pripadnici drugih nacija proglase Hrvatima i zastupaju Hrvate. Dodik odbija nacionalni princip i poštuje stranački, valjda jedini iz Daytonskog sporazuma. Svi pokušaji da sutradan dođem do nekog od srpskih vlasti ostali su samo pokušaji. Nitko nije imao vremena.

Prije putovanja i svega što sam čuo i vidio, mislio sam, neće mi biti prvo ni zadnje putovanje u BiH, u Federaciju i Republiku Srpsku, s kojega ću se vratiti razočaran. No dogodilo se gore od svakog očekivanja. Stanje u RS, bez obzira na izvješća političara i njihovih emisara, neopisivo je lošije. S puta sam se vratio šokiran i kao čovjek poražen! Ne samo zato što sam na djelu vidio etnocid nad Hrvatima i kulturocid svega hrvatskoga, nego i zato što sam vidio uništavanje prostora života samih Srba. Ne vjerujem da će i Srbi, ako ikada nastane ispražnjene hrvatske prostore, tamo oživjeti postojeću pustoš!

Ne tvrdim to kao tendenciozni novinarski pesimist ni katastrofični senzacionalist. Ne pišem dakle kao netko tko katastrofu prvo prihvati kao nužnost, a onda tu istu katastrofu uskrsne kao moguće rješenje, nego pišem kao kroničar realnoga života, koji je užasniji, opasniji i očajniji od svake pesimistične konstrukcije. Dok sam boravio s tim trpeljivim ljudima i slušao njihove ispovijedi, pitao sam se kako izdržavaju toliku količinu nepravdi. Kako im tamo, gdje gotovo jedva smiju disati, život ne dozlogrdi? Kako su toliko strpljivi u podnošenju nestanka?

Andrija Tunjić
Vijenac (Književni list za umjetnost, kulturu i znanost)