img_2017_062_01

RAZGOVOR: MEĐUNARODNA POLITIKA NAGRADILA ZLOČIN

Franjo Komarica, biskup banjolučki

Međunarodna politika nagradila zločin

Mi nismo samo žrtve velikosrpske politike, nego i žrtve velikih sila / Francuski visoki državni dužnosnik mi je rekao da je Jugoslavija njihovo ubijeno „dijete“ i da će se za to osvećivati, osobito Hrvatima / Engleska vojska u sastavu IFOR-a je 1996. nasilno raselila stanovnike hrvatskog sela u biskupiji / Hrvati u mojoj biskupiji „ratovali“ su skrivanjem i bijegom / Gotovo svi međunarodni moćnici govorili su da su im isključivo važni njihovi interesi i da je istina ono što oni kažu / Stranci su mi se rugali govoreći kako „nisu nigdje vidjeli narod kao hrvatski, koji je svoju glavu dao da mu netko drugi nosa“

 

Franjo Komarica biskup je stradalničke, mučeničke i gotovo od katolika istrijebljene Banjolučke biskupije, u kojoj se broj vjernika od 1992. do danas smanjio za više od dvije trećine. Bez rata je samo u Banjoj Luci ubijeno više od stotinu katolika civila, mnogi su živote skončali u srpskim logorima i na prisilnom radu; više od devedeset posto katolika protjerano je i iseljeno; neprekidno im se onemogućava povratak, a preostali se i dalje iseljavaju. Sve to bio je povod ovom razgovoru s mons. Komaricom.

Poštovani biskupe Komarica, vrijeme je došašća i umjesto da razgovaramo o Božiću u vašoj biskupiji, nažalost, razgovarat ćemo o posljedicama koje je rat ostavio na vaše vjernike. Razgovaramo u salonu gdje su za rata u BiH s vama razgovarali mnogi koji su za rat krivi i koji su ga mogli zaustaviti.

U vrijeme rata nije ih bilo kao što ih je bilo svih poratnih godina. Pogotovo domaćih.

Recite neka imena domaćih sugovornika.

Između ostalih tu su bili mnogi generali srpske vojske iz Banje Luke i Pala, načelnik Centra javne bezbjednosti iz Banje Luke, predsjednik Vlade samoproglašene Republike Srpske, predsjednik Skupštine RS te nekoliko ministara iz te Vlade. Bili su i mnogi predstavnici lokalne vlasti, vojske, policije, banjolučke i okolnih općina. Među njima bili su i mnogi izvršitelji naloga svih onih koji su vodili glavnu riječ u našem tragičnom iskorjenjivanju. A ti su bili stranci.

Tko je sve bio od stranih moćnika?

Ne mogu sjetiti svih njihovih imena.

Nekih se vjerojatno sjećate?

Dobro se sjećam vrlo utjecajnih međunarodnih dužnosnika Cyrusa Vancea, Amerikanca, i Davida Owena, Engleza. Usmeno i pismeno davao sam im do znanja u kakvoj se situaciji nalaze žitelji dijela moje biskupije, koji je bio pod torturom susjeda Srba. Njima sam jasno dao do znanja još 25. rujna 1992. da su izrazitu miroljubivost najvećega broja vjernika moje biskupije, kao i njihovu spremnost na humani suživot s pripadnicima drugih religija i naroda, isticali mnogi vodeći civilni i vojni dužnosnici u razgovorima sa mnom, hvaleći pritom konstruktivan doprinos Katoličke crkve na sprječavanju ratnih sukoba na ovom području. Podsjetio sam ih da je na području Bosanske krajine katoličko stanovništvo moje biskupije, najvećim dijelom Hrvati, unatoč miroljubivu ponašanju, izgubilo ljudska prava i slobode.

Jesu li ponudili kakva rješenja?

U ime ugroženih ponudio sam ih ja. Predložio sam tim „ekscelencijama“ dogovor od devet točaka kojima bi ljudima bila zajamčena sloboda, sigurnost, razoružanje naoružanih, prekid etničkog čišćenja, jamčenje ljudskih prava, normalna opskrba, humanitarna pomoć, socijalna i zdravstvena prava, osnivanje međunarodnih komisija koje bi nadzirale provođenje dogovorenih zahtjeva…

Tu su dolazili i predstavnici UN-a?

Bili su Tadeusz Mazowiecki, specijalni izvjestitelj Komisije za ljudska prava UN-a; M. Moussali, šef civilnih poslova UN-a; A. W. Bijleveld, posebni izvjestitelj UNHCR-a za bivšu Jugoslaviju; Elisabeth Rehn, specijalna izvjestiteljica Komisije UN-a za ljudska prava. Zatim John Shattuck, pomoćnik državnog tajnika SAD-a; Franz Boger, veleposlanik Austrije u BiH, i brojni drugi predstavnici međunarodne zajednice. Svima sam im usmeno i pismeno tumačio našu dramatičnu situaciju.

I kako su reagirali?

Davali su različite komentare: od cinične konstatacije „dobro ste se, biskupe, spremili za ovaj sastanak“, pa „žao nam je pobijenih i rastjeranih, ali smo čekali još od 1945. da ‘drugoj strani’ pokažemo kako je njihova ratna strategija zaostala“ do „utješnih“ riječi „strpite se još malo da rat završi pa ćemo cijelu zemlju – koja je veličine jednog prosječnog velegrada – obnoviti za manje od deset godina“. Bilo je među njima i plemenitih ljudi, koji su davali obećanja da će o svemu obavijestiti „nadležne“. Valjda su obećanja i ispunili, samo nažalost mi smo od toga imali malo koristi.

Vjerojatno ste već tada stekli dojam da međunarodna zajednica malo mari za žrtve velikosrpske politike?

Mi nismo samo žrtve velikosrpske politike, nego i žrtve velikih sila koje su podupirale i podupiru takve politike. Političari i „stratezi“ malih naroda redovito su samo figure u rukama glavnih „šahista“ na „šahovskoj ploči“ raznih međunarodnih uskogrudnih interesa. Mnogim su mi sugovornici to potvrdili.

Primjerice?

Primjerice, francuski visoki državni dužnosnik, koji je rekao da je raspadom Jugoslavije njihovo „dijete“ ubijeno i da oni zbog toga ne mogu pljeskati, nego će se za to osvećivati, osobito Hrvatima, jer su oni za to ubojstvo glavni krivci. Ili kada vam engleski general kaže kako njegovi vojnici od 1992. znaju da hodaju u široj banjolučkoj regiji po masovnim grobnicama, koje se ne smiju iskapati i da će on odlučiti hoće li se i kada će se iskapati. Ili, ako vam engleska vojska u sastavu IFOR-a u veljači 1996, dakle nakon Daytona, nasilno progoni i raseljava stanovnike preostaloga hrvatskog sela u mojoj biskupiji. Što je to nego strašna hipokrizija „učitelja“ europske civilizacije i demokracije!

Jesu li ti „učitelji“ znali da je tu rat protiv Hrvata počeo ubojstvom Hrvata u Ivanjskoj, koja se danas zove Potkozarje?

Neki od domaćih su znali, stranci, vjerujem, ne. Ubojstvo nevina mladića, domaćega Hrvata, katolika, ministranta u drevnoj župi Ivanjska, Ante Jurkića, koje je počinila policijska patrola na cesti usred sela, trebalo je biti svojevrstan „mamac“ domaćim Hrvatima da se osvete na isti način. To bi bio „razlog“ za brutalno uništavanje domaćih Hrvata, koji su se mogli braniti eventualnim privremenim skrivanjem i bijegom. Sličan zločin dogodio se nekoliko dana poslije i u župi Trn, između Banje Luke i Laktaša.

Koliko znam, vi ste vodili sprovod Ante Jurkića i spriječili sukob?

Osobno sam vodio sprovod od roditeljske kuće do groblja zvana Jurkići, na koji je došao narod Ivanjske i okolice. Ljudi su bili uznemireni i ljuti, pa sam ih u prigodnom obraćanju podsjetio na dragocjenost žrtve nevina župljanina. Molio sam ih da tu nevinu žrtvu ne uprljaju kakvim nesmotrenim činom, na koji ih može navesti Zloduh.

Uspjeli ste u tome?

Uz Božju pomoć župljani su me poslušali i tako spasili mnoge živote, ne samo svoje nego i susjeda Srba. To mi je izričito naglasio u jednom od razgovora i glavni tadašnji zapovjednik srpske vojske general Momir Talić, nadodavši da Srbi „takvo miroljubivo djelovanje ne smiju zaboraviti“.

Zašto su se međunarodni politički čimbenici oglušili na očite činjenice i istinu vidljivu razumnu čovjeku?

To biste trebali pitati njih.

Jeste li ih pitali vi?

Mnoge od njih pitao sam u Bruxellesu, Strasbourgu i drugdje, smiju li oni biti čestiti i iskreni, jer ja imam dojam da ne smiju! Kad sam mnoge od njih pitao što je za njih osobno važnije: vrijednosti, principi ili pak interesi, nitko od njih nije rekao: naravno ono prvo. Ali su mi mnogi rekli: Biskupe, gdje vi živite? Kakvi principi, važni su nam isključivo naši interesi!

Nije ih zanimala istina!?

Kakva istina? Govorili su: Što mi kažemo, to je istina! Kako se ne žalostiti zbog pogubne, fatalne hipokrizije svih međunarodnih, ali i domaćih „humanih“ intelektualaca, koji ne samo da nisu odbili nego su svojim dosadašnjim djelovanjem čak i potvrdili i učvrstili ovdašnju – u Nebo vapijuću – nepravdu protiv čovjeka, njegova dostojanstva i njegovih neupitnih temeljnih prava?!

Svjedoci smo da je na tu nepravdu i zločin tijekom protekla dva i pol desetljeća uporno padao smrtonosni otrov odobravanja, da se taložilo blato zaborava, a moralni i etički glib povećavao je iz godine u godinu duhovnu i duševnu močvaru, u kojoj su umrle mnoge savjesti i sve ljudske vrline mnogih naših sugrađana i suvremenika.

Vrijeme je u nepovrat odnijelo 25 godina vašeg života, u kojemu je i bez ratnih bitaka vaša biskupija ostala bez devedeset pet posto vjernika, od 140.000 Hrvata ostalo je tek desetak tisuća.

Ne zamjerite mi što ću vas ispraviti. Nije moja cijela biskupija ostala bez devedeset pet posto vjernika, nego samo onaj dio biskupije koji je Daytonskim sporazumom dodijeljen Republici Srpskoj. Riječ je o dvije trećine mojih župa, u kojima je bilo gotovo dvije trećine članova moje biskupije. Konkretno, od ukupno 48 župa u cijeloj biskupiji, 32 župe nalaze se na teritoriju srpskog entiteta; dvije od njih su dijelom u srpskom, dijelom u drugom entitetu. Na tom području od sedamdesetak tisuća predratnih župljana sada prebiva tek oko četiri i pol tisuće! A na području cijele RS, a to su područja i svih drugih nad/biskupija u Bosni i Hercegovini, od 220.000 predratnih katolika danas ih ima malo više od deset tisuća s trajnim boravištem.

Čitajući zbornik Prešućivani zločini, u kojem su objavljeni radovi sudionika Međunarodnog simpozijskog dana, održana 13. studenog 2015, zaključak je da o tim zločinima i danas malo zna većina srpskog naroda. Zar je to moguće u doba interneta?

Ne mogu govoriti koliko naši susjedi Srbi znaju o svim zločinima koje su u njihovo ime počinili njihovi politički, vojni i intelektualni vođe, zajedno sa zavedenim i izmanipuliranim grupama, postrojbama i pojedincima. Ne znam ni koliko se naših susjeda informira putem interneta. Većina ih se – vjerujem – informira putem radija i televizije. Trebalo bi istražiti u kojoj su mjeri medijski djelatnici bili, mogli i smjeli biti u službi istinitih informacija o razmjerima zločinā koje su počinili neki ljudi u ime srpskog naroda. Ali mnogima je poznato da njihovih nekadašnjih susjeda, nesunarodnjaka, ni nakon toliko poratnih godina još nema u njihovu susjedstvu, na njihovim vlastitim imanjima, koja su ili nasilno otuđena ili godinama stoje opustošena i zapuštena.

Zašto se ne čuje glas Srba koji to znaju?

Kada takve to pitate, najčešće vam odgovore da oni nemaju mogućnosti doći do javnih medija, da im je žao što su im susjedi otišli, ali eto, što je tu je… O tome odlučuju političari, a ne oni, tako vele.

Je li točno da Srbi i danas tvrde kako su ne-Srbi otišli sami, da ih nitko nije protjerao?

To su bezbroj puta jasno govorili službeni politički predstavnici srpskoga naroda, a meni su tu njihovu „istinu“ više puta ponavljali i službeni predstavnici međunarodne zajednice. Potvrđuje se poznata „istina“: Laži, laži, nešto će od te laži postati istina.

Možete li reći imena „istinoljubaca“ međunarodne zajednice?

Od više stotina delegacija međunarodnih dužnosnika – s kojima sam uvijek iznova razgovarao o sprječavanju povratka tisuća prognanih katolika moje biskupije – veći broj ih je iznosio „opće poznato mišljenje“ kako domicilne Hrvate nitko nije tjerao, nego su oni sami htjeli otići u „svoju Hrvatsku“. Posebno mi je ostao u sjećanju arogantni Englez, umirovljeni admiral Roger Bryant, dugogodišnji šef regionalnog centra OSCE-a u Banjoj Luci. On mi je bezobrazno predbacivao zašto inzistiram da mi srpske vlasti vrate „mobiliziranu“ crkvenu imovinu, župne kuće i samostane, kada dobro znam da katolici nemaju više što tražiti u Republici Srpskoj.

Izričito mi je zabranio ponovnu gradnju crkve u Drvaru, tvrdeći da u Drvaru nikad nije bilo katoličke crkve. Uspio je tom svojom nebulozom uvjeriti čak i američku ambasadu u Sarajevu, koja se pridružila njegovoj ludosti. Ništa nije pomogla ni spomen-knjiga o stogodišnjici drvarske župe u kojoj su bile fotografije župne crkve i kuće, koje su u Drugom svjetskom ratu spaljene! Tijekom sedam poratnih godina sve je poduzeo da se prognanim katolicima Banje Luke i okolice onemogući održivi povratak u rodno mjesto. I uspjelo mu je. Vjerujem da je na to i ponosan.

Znači li to zapravo da je etničko čišćenje provedeno uz blagoslov međunarodne zajednice?

Naši susjedi Srbi tijekom rata odrađivali su prljavi posao temeljita iskorjenjivanja drugih naroda sa znanjem i odobrenjem nekih međunarodnih utjecajnih krugova, koji su imali glavnu riječ u planiranju i vođenju „zastupničkog rata“. Ti su stranci i u Daytonu i sve godine nakon Daytona nagrađivali zločine, a kažnjavali žrtve zločinaca! I zato je teritorij Daytonom odobrena srpskog entiteta danas bez protjeranoga, najstarijega domicilnog naroda – hrvatskoga, kojemu se onemogućava povratak.

I bošnjačkoga!

I bošnjačkoga, ali s tom razlikom da se dobar dio bošnjačkog naroda uz političku, pravnu i materijalnu pomoć vratio, živi i aktivno sudjeluje u obnovi BiH.

Koliko na istinu o srpskim zločinima utječu haške presude, po kojima su mnogi Srbi osuđeni za zločine?

Kako kod koga. Nerijetko ćete čuti od naših Srba da je Haaški sud antisrpski i da je nepravedan. Čuo sam također, i to često, kako je potpuno nelogično da se Srbi u Haagu osuđuju, a da se ono što su ti osuđenici učinili nagrađuje.

Kako nagrađuje?

Tvrdi se kako su oni stvarali Republiku Srpsku, koju je međunarodna zajednica prihvatila i u Daytonu odobrila te je dosad smatra nedodirljivom stvarnošću, a da istodobno Međunarodni sud kažnjava domaće tvorce te iste stvarnosti! Kada se tom logikom to pojašnjava, onda je međunarodna zajednica kriva! Pa sad vi tražite da vam se ovdašnji ljudi razumski ponašaju! Komu to može biti jasno i normalno?!

Film Banjolučki geto, koji sam odgledao s vama u biskupiji, a i prikazan je na sarajevskoj Federalnoj televiziji, govori o banjolučkom crvenom kombiju koji je ljude odvozio u smrt i pokazani su neki osumnjičenici. Postoji li šansa da oni budu osuđeni?

Postoji, ali se to ne želi. Ovdje cijelo ratno i poratno vrijeme vlada zakon jačega, a ne pravda!

Pomažu li velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve da se sazna istina o stradanjima ne-Srba?

Nije mi to poznato.

Imate li kontakte s banjolučkim vladikom?

Rijetko. Uz njegovu krsnu slavu. Za Božić i Uskrs izmijenimo pisane čestitke.

Kada danas razgovarate sa srpskim političarima iz srpskog entiteta, pitate li ih kada će Hrvati i katolici biti ravnopravni sa Srbima i pravoslavcima?

Već odavno nemam nikakvih susreta s njima jer su brojni raniji susreti, nažalost, ostajali uglavnom besplodni. Mnogi od njih nisu krili da me doživljavaju kao „kost u grlu“. Ne mogu me ni progutati ni ispljunuti. A ja nisam nikad želio nikomu biti kost u grlu – nego iskreni pomoćnik. Vaše pitanje njima trebaju postaviti političari iz reda hrvatskog naroda u institucijama srpskog entiteta, kao i iz institucija države Bosne i Hercegovine.

Valjda su im postavljali?

Nije mi to poznato, pogotovo ne u javnosti! Da ne čine ništa učinkovito, pokazuje i naše aktualno stanje. Inače su mi mnogi govorili da velika većina hrvatskih političara uopće ne mari za svoj narod na ovom području. To su mi više puta rekli i politički predstavnici Srba i Bošnjaka. To je porazno za svakoga političara jer bi se svaki politički funkcionar po svojoj funkciji morao brinuti za opće dobro, a ne samo za dobro svoga naroda ili za korist svoje stranke. Nažalost, kod nas to nije praksa svih ovih 25 godina rata i poraća.

Tko su sve krivci što se Hrvati ne vraćaju?

Krivicu snose ne samo sve dosadašnje vlasti Republike Srpske nego i svi oni koji su bili obvezujući garanti provođenja Daytonskog sporazuma, osobito njegova Anexa 7 – koji je jamčio ostanak Hrvata u srpskom entitetu i povratak svih prognanih i izbjeglih Hrvata u njihov rodni kraj. Među tim jamcima bili su i svi dosadašnji predstavnici hrvatskoga naroda u vlastima Bosne i Hercegovine i Republika Hrvatska. Svi su se oni nažalost ponašali kao da ne vide kako se više od dva desetljeća na našem području BiH povećava fatalna dehumanizacija koju podržavaju političari, među kojima su i hrvatski poltroni u Republici Srpskoj.

Što rade ti poltroni?

Oni su svih proteklih dvadeset godina – zahvaljujući aktualnom Ustavu Republike Srpske – uglavnom bili „demokratski ukras“, „ikebane“ domaćih antihrvatskih vlasti. Uopće nisu štitili vitalne interese svoga hrvatskoga naroda kao što su to učinkovito činili predstavnici srpskog i bošnjačkog naroda.

Zašto se poltroni biraju?

Tugo moja, kakvo biranje i od strane koga? Valjda vam je poznato da to redovito nisu izabrani predstavnici ovdašnjega preostalog hrvatskog naroda. I oni to znaju i tako se prema tom obespravljenom narodu i ponašaju. Zbog toga sam zbunjen i žalostan. Stranci su mi se rugali da „nisu nigdje vidjeli takav narod kao hrvatski, koji je svoju glavu dao da mu netko drugi nosa“.

O tome su vam sigurno nešto mogli reći predsjednici Stjepan Mesić i Ivo Josipović, koji je za posjeta Banjoj Luci svirao Miloradu Dodiku?

O dvojici spomenutih bivših predsjednika Republike Hrvatske nemam potrebe išta govoriti. Oni su svojim djelima „rekli“ što su imali ili smjeli reći. Rezultati njihovih djela vidljivi su u našem nestajanju iz naše domovine Bosne i Hercegovine. Sadašnji predstavnici vlasti u Zagrebu dali su mi konkretna čvrsta obećanja da će više i učinkovitije pomagati obespravljene sunarodnjake, koji sada ovdje žive ili se uporno žele vratiti u svoj rodni kraj i u njemu ostati živjeti životom dostojnim čovjeka. Očekujemo da svoja obećanja i ispune.

Što vam je za nedavna posjeta obećala predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović?

Obećala mi je da će se osobno truditi poticati Vladu RH da se učinkovitije nego dosad pozabavi dramatičnim nestajanjem hrvatske, odnosno katoličke populacije iz BiH, osobito s područja srpskog entiteta. Potvrdila je da je to obećala i papi Franji kad je bila kod njega u službenom pohodu.

Za vrijeme rata izolirali su vas, prijetili vam smrću i pokušavali vas ubiti, a ipak ste ostali.

Božjom voljom ostao sam u svom rodnom gradu, u središtu svoje biskupije. Nakon rata neki su mi međunarodni moćnici ne jednom rekli da sam svojim ostankom „mnogima pomrsio račune“. Bi li i koliko bi od ovdašnjih katolika Hrvata ostalo da sam ja bio likvidiran, kako su bili likvidirani moji župnici, mojih osam svećenika i jedna časna sestra, to samo Bog zna.

Jesu li nađeni grobovi ubijenih svećenika i poznata imena njihovih ubojica?

Još ne znamo za grob župnika u Novoj Topoli kod Bosanske Gradiške, vlč. Ratka Grgića, odvedena iz župnog stana 16. lipnja 1992. Znamo da je ubojica prelata Kazimira Višatickog, župnika i dekana u Bosanskoj Gradiški, ubijena 16. studenog 2004, bio zatvorenik zatvora u Banjoj Luci, namjerno zlouporabljen za ubojstvo našeg svećenika, osobito zauzeta oko povratka prognanih.

Je li i takvo ponašanje bilo razlog da stradanje Hrvata u vašoj biskupiji nazovete drugim Bleiburgom, zbog čega vas je ovdašnja srpska vlast napala i etiketirala svim i svačim?

Mojom usporedbom fizičkog iskorjenjivanja ovdašnjega hrvatskog naroda sa stradanjem istog naroda pola stoljeća prije želio sam upozoriti izaslanstvo Hrvatskoga sabora na čelu s tadašnjim njegovim predsjednikom, koje me posjetilo, da se državno vodstvo RH konačno odlučnije mora opredijeliti za istinu o uništavanju dijela vlastitog naroda – kako na kraju Drugoga svjetskog rata, tako i tijekom zadnjeg rata. Mnogi su me nakon toga upozorili kako je upadljivo da su se susjedi Srbi osjetili prozvanima, a da to nisu pokazali politički i državni predstavnici Hrvatske.

Jeste li u ratu ikada pomislili napustiti Banju Luku?

Nikada mi nije padalo na pamet, pa ni po cijenu života, napustiti sjedište svoje biskupije. Govorio sam i pisao javno, čak i Svetoj Stolici, da ću ovdje ostati – makar i jedini od katolika – kako bi barem jedan glas upozoravao na Božju istinu, po kojoj svaki čovjek pa tako i banjolučki katolik, ima neupitno pravo na izvor svoje životne rijeke, na svoj rodni kraj.

Gledajući kako vam rat bez rata razara biskupiju, jeste li se katkad osjećali kao prorok Jeremija koji je plakao nad ruševinama Jeruzalema?

Ne tako često poput proroka Jeremije koliko poput Joba, koji je sotonskim uništavanjem svega što je imao – do svojih najrođenijih od svojih slugu i svega svoga imanja – ponavljao: „Gospodin dao, Gospodin oduzeo! Blagoslovljeno ime Gospodnje“ (Job 1,21b).

A jeste li se kada osjećali poput proroka Jone, koji je bio protiv Jahvina milosrđa?

Nisam. Naprotiv, snagom Božjeg Duha, a potaknut i divnim primjerima tzv. „običnih“ vjernika oko sebe, osjećao sam potrebu činiti dobro i onima koji su nama nanosili zlo, provoditi u djelo zapovijedi ljubavi prema neprijateljima. Naša je deviza za vrijeme rata bila: Radije ćemo zlo i nepravdu podnositi nego drugima činiti.

I papa Franjo stalno zagovara milosrđe, ali za to malo mari liberalni svjetski poredak, koji ponajprije zanima hedonizam. Kako neosjetljiva hedonista natjerati da suosjeća sa siromašnima i ugroženima?

Teško. Treba se mnogo moliti za njegovo obraćenje. Nitko ne daje i ne može dati ono što nema pa tako ne može ni hedonist suosjećati sa siromašnima.

Nakon svega proživljenoga vjerujete li još u Istinu koju mnogi ne žele čuti ni vidjeti?

Kao kršćanin vjerujem u Krista, koji je za sebe ustvrdio da je Istina. I zahvaljujem mu na tom izvanrednom daru vjere koji mi je dao.

Posumnjate li kada u misao sv. Pavla, koji veli: Ako Isus nije uskrsnuo, uzaludna nam je naša vjera?

Ne! Dosad još nikada! A vjerujem da neću ni ubuduće!

 

Razgovarao Andrija Tunjić
Vijenac (Književni list za umjetnost, kulturu i znanost)