DUBIČKI ARHIĐAKONAT U RAZVIJENOM SREDNJEM VIJEKU I NJEGOVI TRAGOVI KROZ KASNIJA STOLJEĆA
U organizaciji Europske akademije Banjolučke biskupije, na ovu temu, održan je u Banja Luci, nakon višemjesečnih priprema dvodnevni međunarodni znanstveni skup 24. i 25. travnja, 2017 god., okupivši dvadesetak znanstvenika, povjesničara, pretežito medijavelista iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Mađarske. Dubički arhiđakonat koji je sve od 1094 godine u crkvenom pogledu pripadao Zagrebačkoj biskupiji, a činili su ga tri dekanata, Unski, Sanski i Vrbaški poslužio je kao okvir za znanstveno proučavanje zajedničke srednjovjekovne prošlosti današnjih zapadnih dijelova Bosanske Krajine, koji su u ono doba bili u sastavu Hrvatsko-ugarskog kraljevstva. Kao što i priliči na samom početku rada skupa sudionike su pozdravili i riječi dobrodošlice uputili načelnik Kozarske Dubice gospodin Radenko Reljić, Veliki Prior Templarskog reda u Hrvatskoj gospodin Vinko Lisec, provincijal Hrvatske dominikanske provincije fr. Slavko Slišković, te direktor i voditelj Akademije mons. dr. Miljenko Aničić i mr. Frano Piplović.
Riječi dobrodošlice i zahvalnosti za veliki trud i požrtvovnost u promociji istine utemeljene na znanstvenim činjenicama uputio je banjolučki biskup mons. dr. Franjo Komarica istakavši da „objektivno proučavanje prošlosti ujedno je služenje istini, koja bi trebala usrećivati svakog istinoljubivog čovjeka. Iskustvo nas uči da je istina nešto što može i zaboljeti, ali u konačnici ona liječi sve, prvenstveno one, koji se žele osloboditi bilo od vlastitog neznanja ili zablude, bilo od uvriježenih stereotipa.“
Biskup Komarica je posebno naglasio razloge i okolnosti zbog kojih se ovaj skup organizirao: „Želimo ispuniti – makar djelomično – jednu našu moralnu obvezu prema bremenitoj, ali – nažalost, općenito široj javnosti – pa i ne rijetkim autorima povijesnih uradaka – nedovoljno poznatoj povijesti. Također i prema raznovrsnom blagu, koje su, iza svoje plodne višestoljetne nazočnosti na geografskom području između rijeke Vrbasa, Une i Save ostavile katoličke crkvene institucije. Radi se o pisanim dokumentima, toponimima i brojim nedovoljno istraženim lokalitetima s tragom crkava i drugih crkvenih građevina – arheolozi govore o više od 200 katoličkih samostana i crkava – župnih, samostanskih, dvorskih – koje su bile u sastavu ondašnjeg Dubičkog arhiđakonata prostrane zagrebačke biskupije, tj. ovdašnjeg srednjoeuropskog kulturno-civilizacijskog područja. To područje danas pokriva veliki dio moje biskupije koji u zadnja dva i pol desetljeća, pred očima domaće i europske javnosti, doživljava – u kontinuitetu – sličnu sudbinu depopulacije katoličkog stanovništva i uništenja sakralnih tragova – kao i nekadašnji Dubički arhiđakonat.“
Tijekom dvodnevnog znanstvenog skupa izloženo je više veoma značajnih tema koja bi svaka za sebe mogla biti tema nekog novog znanstvenog skupa. Posebno je bilo zanimljivo slušati znanstvene referate u kojima se znanstveno promišlja srednjovjekovna prošlost oslobođena ideologije, mitomanije i povijesnih krivotvorina što je uobičajeni sadržaj skupova kada je u pitanju novija povijest. Skup je obogaćen sa još dva vrijedna kulturna događaja. Postavljena je i otvorena izložba mapa i veduta o Dubici i njezinom okruženju na kartografskoj građi ranog srednjeg vijeka u zgradi Banjolučke biskupije čiji autori su akademik prof. dr Mithad Kozličić sa Sveučilišta u Zadru te mr.sc. Božo Radoš iz Dubice. Također, promovirana je, upravo za ovu prigodu tiskana, knjiga prof. dr. Fikreta Midžića iz Bihaća „Srednjovjekovni kraljevski grad Bihać“.
Budući će svi znanstveni referati biti objelodanjeni u posebnom zborniku radova koji je u pripremi u ovom izvješću iznijet ćemo samo glavne naglaske iz izlaganja, prema redoslijedu izlaganja sačinjenog prema srodnosti i bliskosti tematike.
Uvodno izlaganje bilo je prof. emeritusa dr. sc Juraja Kolarića iz Zagreba na temu: „Dubički arhiđakonat zagrebačke biskupije od prvog popisa župa do pada Dubice po Turke (1334.-1538.)“
Prof. Kolarić u svom opsežnom radu kroz popis župa dubičkog arhiđakonata zagrebačke biskupije prikazao je srednjovjekovnu topografiju sjeverozapadnog dijela Bosanske krajine, tada u sastavu Hrvatsko-ugarskog kraljevstva i njihove velike važnosti za izučavanje prošlosti ovih područja. Kako su u doba turskih ratova i njihovog vladanja ovim prostorima mnoge župe nestale bez traga i glasa, crkve porušene, svećenstvo i narod rastjeran ili odveden u ropstvo ovi popisi župa su dragocjena povijesna građa, napose kada se ima na umu da su ova područja dubičkog arhiđakonata bili dugo vremena posve pusta, bez stanovnika, obrasla šumom i šikarom, a stara imena mjesta posve zaboravljena. Novo stanovništvo iz svojih starih krajeva donijelo je mjesne nazive koji nisu imali ništa zajedničko sa srednjovjekovnom topografijom u ovim krajevima pa je i iz tih razloga popis župa dubičkog arhiđakonata dragocjen bez obzira što njihovo ubiciranje danas predstavlja istraživačima veliku glavobolju.
Prof. dr. Mladen Ančić iz Zadra govorio je na temu:“Kasnosrednjovjekovna Donja Slavonija:tragom jedne mistifikacije“, gdje je s jedne strane pojasnio način na koji je pojam “Donja Slavonija” ušao u uporabu kroz mađarsku historiografiju, iako zapravo nema nikakva povijesnoga utemeljenja. Nadalje bilo je riječi o još jednoj mistifikaciji, tzv. “Ljudevitovoj kneževini” koja je prema posve promašenom tumačenju imala središte u Sisku i obuhvaćala i krajeve južno od Save te postala okvir za “srednjovjekovnu Slavoniju“. Konačno, govorio je ću i o četiri (a ne tri) županije koje su tvorile cjelinu – Dubica, Sana, Vrbas i Mrin, što ju od druge polovice 13. stoljeća uglavnom kontroliraju pripadnici šire rodbinske zajednice “knezova Babonića“.
Akademik prof. dr. Mithad Kozličić sa zadarskog Sveučilišta govorio je na temu: „Dubica i njezino okruženje na kartografskoj građi ranog srednjeg vijeka“. Dubica, ranije Bosanska Dubica (danas Kozarska Dubica), utemeljena u srednjem vijeku na desnoj obali Une, skupa s Dubičkim arhiđakonatom, kao crkvenim i društvenim oblikom organizacije geografskog prostora, u ranom novom vijeku ima osobito strateško značenje. Ona uz dio drugih utvrđenih gradova u Pounju i Posavlju već početkom 16. stoljeća (1538.) dospijeva pod vlast Osmanskog Carstva koje ima dalekosežan cilj: doprijeti do Beča, središta Austrijskog Carstva, u tom vremenu temeljnog protivnika Osmanlijama u širenju njihova carstva na sjeverozapad Europe. Svi sukobi od 16. do 18. stoljeća oko povrata primjerice Bihaća, Novog, Kostajnice, Broda, Gradiške itd., snažno se očitavaju u istodobnoj geografskoj građi (karte, vedute, planovi) nastaloj u različitim europskim centrima kulture i znanosti. Osvojiti ta mjesta, s austrijskog stajališta, značilo je kvalitetan početak za nastavak vojnih operacija za oslobođenje cjeline bosansko-hercegovačkih geografskih prostora.
U takvoj konstelaciji snaga gotovo da ne postoji europski, a u to vrijeme i svjetski afirmirani kartograf, koji nije podario svoje kartografsko viđenje toga prilično velikog prostora (J. Sambucus, J. Bussemacher, M. Quad, G. K. Mercator, A. Ortelius, J. Blaeu, I. Lučić, V. G. de Cantelli, V. M. Coronelli, J. C. Weigel, M. Seutter, G. Bodenehr, J. van der Bruggen, G. Delisle, J. B. Homann, M. Schimek, G. M. Cassini, F. J. J. von Reilly, P. Schenk, G. Palma, A. Stier, H. Kiepert, J. Scheda itd.). Dubica pritom utoliko prednjači što joj je smještaj u relativno vrlo funkcionalnom prostoru za napredovanje vojnih snaga dublje u unutrašnjost današnje BiH (ravničarski dio Pounja u produžetku kojeg je ravničarko hrvatsko i bosansko Posavlje), pa se za njezino oslobođenje od osmanske dominacije vode tri velike bitke u kojima je u kraćem ili dužem razdoblju bila slobodna (1687.-1701., 1716.-1741., 1788.-1796./1797.). Zadnja, 26. kolovoza 1788., vođena s austrijske strane pod zapovjedništvom feld-maršala G. E. Laudona, čak u historiografiji nosi naziv Dubički rat.
Takva povijest tog geografskog područja, od iznimno skromnih geografskih podataka vremenom će, upravo zbog vojnih potreba, biti bitno obogaćena nebrojenim geografskim informacijama uvijek nove kvalitete. Pritom je dinamika prikupljanja geografskih podataka i njihovo uključenje u nove kartografske uratke europskih kartografa bila limitirana uspjesima na bojnom polju, ali i obavještajnim radom na terenu. Do “civilnih” kartografa dio te građe znao je stizati sa zakašnjenjem i od pola stoljeća, pa su u kartografskim radovima česti pogrešni ili zastarjeli podatci. No sve je to dug tadašnjim realnim okolnostima na terenu, razvitku same geografije i kartografije, ali i tajnovitosti vojnih stožera i njihove bojazni da se takvim podatcima ne bi okoristio i njihov protivnik.
Mr. sc. Ante Milinović iz Zagreba pripremio je izlaganje na temu: „Veliko bogatstvo sakralne baštine blagajskog feuda Vodica kod Dubice“
U članku su iznijeti novi značajni ili nedovoljno poznati podaci o vrlo bogatoj sakralnoj povijesti feudalnog posjeda Vodice knezova Babonića (ili grofova de Blagay) u krajnjem jugozapadnom dijelu prostora Dubičkog dekanata u sklopu starog Dubičkog srednjovjekovnog arhiđakonata, koji je od 1094. godine u crkvenom pogledu pripadao Zagrebačkoj biskupiji.
Sve do 1102. je taj prostor u upravnom pogledu kao dio Dubičke župe bio dijelom banovine Donje Slavonije u sastavu Hrvatskog Kraljevstva, a od tada dijelom Ugarsko-Hrvatske državne zajednice sve do trajne turske okupacije 1556. godine.To veliko povijesno bogatstvo je i danas u široj javnosti pa čak i među povjesničarima malo poznato, kako zbog uništenih sakralnih objekata i njihovih arhivskih izvora, tako i zbog zaborava starije povijesti zbog desetak ratnih migracija stanovništva tijekom četiri stoljeća duge i razorne osmanske najezde na Hrvatsku i ostale kršćanske srednjoeuropske zemlje.
Međutim, ta ratna ugroza opstanka kršćanske Europe bila je glavnim razlogom nastanka mnogih utvrđenih vojnih, samostanskih, crkvenih i feudalnih objekata na tom području i njihove uspješne logističke potpore kršćanskoj obrani, što je rezultiralo velikom koncentracijom viteških redova. Kasnije su te objekte većinom preuzeli franjevci i odigrali važnu ulogu na tom vrlo specifičnom središnjem hrvatskom prostoru, važnom kako po geopolitičkom položaju i domicilnoj proizvodnji oružja, tako i vrlo povoljnom reljefu za uspješnu dugotrajnu obranu. Ona je rezultirala golemim doprinosom ove regije obrani Europe i cijele Hrvatske od turske najezde i brze islamske asimilacije.
Danas o toj slavnoj povijesti svjedoče mađarski i hrvatski arhivski kodeksi ali i arheološke supstrukcije starih sakralnih objekata.
Dr.sc. Juraj Belaj iz Arheološkog instituta u Zagrebu i mr.sc. Božo Radoš iz Dubice imali su zajedničku temu: „Materijalni tragovi nazočnosti viteških redova templara i Ivanovaca na području srednjovjekovne Dubičke županije“
Pripadnici viteških redova templara i ivanovaca bili su važna sastavnica srednjovjekovnog društva Dubičke županije. I ovdje su, baš kao i drugdje u Europi, odigrali izuzetno važnu ulogu u povijesti i kulturi područja u kojem su djelovali. Njihova dugotrajna, višestoljetna nazočnost i djelovanje relativno je dobro prikazana u historiografiji ovoga kraja (Kukuljević-Sakcinski, Bilogrivić, Šerić, Dobronić, Hunyadi…), naravno u mjeri u kojoj su to omogućili ipak skromni poznati arhivski podaci. No, oni su zasigurno iza sebe ostavili i mnogo materijalnih tragova, baš kao i istovremeno prisutni crkveni redovi pavlina i dominikanaca.
Također, utjecaj templara i ivanovaca na domicilno stanovništvo svih društvenih slojeva zasigurno je bio znatan. Nažalost, do sada njihovi lokaliteti nisu arheološki istraživani kako bi ti tragovi bili pronađeni, znanstveno proučeni i interpretirani, predočeni znanstvenoj i kulturnoj javnosti te kako bi time upotpunili naša znanja o životu stanovništva dubičkog prostora u ta davna vremena.Srećom, zahvaljujući višedesetljetnom marljivom obilaženju terena gosp. Bože Radoša i drugih zaljubljenika u starine, čak i bez iskopavanja danas raspolažemo sa sve brojnijim vrlo zanimljivim materijalnim tragovima života vitezova templara i ivanovaca.
Autori su svojem izlaganju prikazali neke od najzanimljivijih pronađenih nalaza i doveli ih u kontekst s poznatim povijesnim podacima te ponudili naznake njihove interpretacije. Ujedno su propitali i moguće položaje njihovih objekata te prometne infrastrukture. Osvrnuli su se i na pitanje kontinuiranja određenih oblika i motiva u vrijeme nakon odlaska viteških redova s promatranog područja čime su djelomično popunili prazninu koja postoji u našem znanju o tome razdoblju.
Dr. fra Slavko Slišković i fra Dominik Štefulić izlagali su na temu:„Dominikanci u Dubičkom arhiđakonatu Zagrebačke biskupije“
Već za života svoga utemeljitelja Dominika de Guzmana članovi Reda propovjednika, po svojoj odjeći popularno nazvani bijelim fratrima ili pak po svome utemeljitelju dominikancima, dolaze na hrvatska područja. Na drugoj Općoj skupštini Reda održanoj 1221. godine u Bologni pod Dominikovim predsjedanjem donesena je odluka o osnutku provincije na području Hrvatsko-ugarskog kraljevstva. Zadaća implatancije Reda na ovim prostorima povjerena je Pavlu Dalmatincu.
Osim samostana u važnijim središtima poput Dubrovnika (o. 1225.) ili Zagreba i Čazme (o. 1228.), dominikanci posebnu pozornost posvećuju rubnim dijelovima hrvatskih zemalja podižući samostane koji su mogli biti ishodišta intenzivne propovjedničke djelatnosti. Naime, dolazak dominikanaca u vremenskom je kontinuitetu s pojavom heterodoksnih vjerskih gibanja na ovim prostorima, ali i snažnijim podjelama između Istočne i Zapadne crkve. Stekavši iskustvo sa sličnim pojavama na Zapadu, a zbog svoga intelektualnog opredjeljenja vrsni poznavatelji katoličkog nauka, članovi Reda propovjednika bili su dobro osposobljeni za konfrontaciju s pokretima koji su se nalazili na rubu kršćanskog pravovjerja i dovodili u pitanje strukture Crkve. Tako su i samostani Dubičkog arhiđakonata Zagrebačke biskupije mogu biti promatrani u kontekstu dominikanske misionarske djelatnosti na području Međurječja i srednjovjekovne Bosne.
Dominikanski samostan u Dubici osnovan je oko 1235. godine, a pouzdano je trajao do druge polovice 15. stoljeća. Kasnije će pored dominikanaca u dijelu istoga samostanskoga zdanja živjeti pustinjaci koji su tijekom vremena postali organizirana zajednica pavlina.
Osim u Dubici, dominikanci svoj samostan osnivaju i u Bihaću. U jednoj ispravi iz 1266. godine spominje se prior bihaćkih dominikanaca, što pretpostavlja već uređen redovnički život i samostansko opsluživanje. U požaru grada 1578. godine stradao je i samostan, a pad u ruke Osmanlija 1592. godine onemogućio je daljnju obnovu i nastavak redovničkog života dok je samostanska crkva sv. Antuna Opata pretvorena u džamiju.
U administrativnom smislu samostani u Pokuplju i Pounju najprije su se nalazili unutar jedinstvene Hrvatsko-ugarske provincije, potom u sastavu Dalmatinske provincije, a zadnja desetljeća svoga postojanja bili su dio kratkotrajne Senjske ili Hrvatske kongregacije.
Prof. dr. sc. Boro Bronza sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banja Luci govorio je na temu: „Mađarsko Kraljevstvo i instalacija templara i hospitalaca na području Dubice“.
Tijekom druge polovine 13. stoljeća geopolitička konstelacija na području Balkana, Male Azije i Bliskog istoka postala je izuzetno kompleksna. Uspon islamskih državnih tvorevina kao što su bile tursko-seldžučki Rumski Sultanat i egipatski Mamelučki Sultanat implicirao je neophodnost sofisticiranog logističkog prestrojavanja kršćšćanskih država i institucija na prostoru koji je već nekoliko milenija bio poprište sudara različitih evropskih i azijskih civilizacija. U tom kontekstu se može promatrati i svojevrsna redefinicija pozicije Mađarskog Kraljevstva, neposredno nakon prolaska najžećeg talasa mongolske invazije (1241-1242), odnosno fuzija njegovog logističkog postavljanja prema jugoistoku s naporima templarskog reda.
Ubrzana propast križarskih država na širem prostoru Palestine uslovila je i povlačenje templara i hospitalaca, kao najvažnijih monastičko-viteških redova na prostoru Svete Zemlje, prema zapadu i njihovu povećanu koncentraciju na prostor Jugoistočne Evrope. Dubička županija i sam grad Dubica, koji su već ranije u 13. vijeku imali značajnu ulogu u generalnoj ekspanziji Mađarskog Kraljevstva prema jugoistoku, dobili su potpuno novu dimenziju sa instalacijom templara u njihovom okviru 1269. godine, prvenstveno u kontekstu organizacije logistike prema templarskim i drugim kršćanskim sjedištima na Balkanu i Sredozemlju (npr. Andravida na Peloponezu), ali i u kontekstu samog pozicioniranja prema prostoru današnje centralne Bosne, odnosno aspektima prisustva katarskog pokreta. S kasnijim prelaskom templarskih posjeda u ruke hospitalaca i na području Dubice, u skladu s bulama Pape Klementa V, Vox in excelso i Ad providam, iz 1312. godine, navedeno logističko postavljanje dobija potpuno nove dimenzije u još kompleksnijem miljeu 14. stoljeća, obilježenog početkom osmanske ekspanzije.
Dr.sc. Zsolt Hunyadi iz Mađarske sa Sveučilišta Szeged imao je temu „Uloga hospitalaca u Dubičkoj županiji u ugarsko-slavonskom prioratu s posebnim osvrtom na njihovo djelovanje kao mjesto autentičnosti (locus credibilis)“
Preceptorat ivanovaca u Dubici je izvorno osnovan od strane templara koji su se naselili u srednjovjekovno Ugarsko kraljevstvo. Osim opće funkcije preceptorata, njegov je vođa uživao privremeno vlasništvo na Dubičkom županijom od kraja vladavine kralja Bele IV. (1235.-1270.) pa nadalje. Nakon ukinuća templarskog reda (1312.), ivanovci dobivaju templarske posjede i druge stvari. Nakon što su ivanovci preuzeli templarske posjede, u razdoblju od 1314. do 1340-tih, jedan od najranijih preuzetih preceptorata bila je Dubica kojim su upravljali ivanovci od 1314. Važnost Dubice nije samo istaknuta činjenicom da su ivanovci „naslijedili“ vlasništvo nad Dubičkom županijom već se ogleda i u zabilježenim podacima o prisustvu ugarsko-slavonskog priora koji je ili bio u posjetu Dubici ili je sazivao pokrajinske poglavare u Dubicu. Jedinstvena uloga Dubice može se promatrati tako da se pobliže sagleda njena „važnost“ u razdoblju velikog raskola, od 1378. pa nadalje.
Osim osnovne funkcije preceptorata ivanovaca u Dubici, među drugim administrativnim jedinicama, funkcionirao je kao mjesto autentikacije između 1347. i 1385. Početak razdoblja je posebno zanimljiv budući da je nekoliko ugarskih autentikacijskih mjesta prestalo sa svojim aktivnostima nakon odluke kralja Ludovika I. koja se odnosi na djelovanje „manjih samostana“. Štoviše, izgleda kako je lokalna osobna mreža preceptora imala jasan utjecaj na djelovanje kao mjesto autentikacije, kao i na opće funkcioniranje priorata.
Prof. dr. Tamas Palosfalvi iz Budimpešte izlagao je temu: „Priori Vrane, župani Dubice u borbi protiv Osmanlija u kasnom srednjem vijeku“. Zbog njihovih velikih imanja uglavnom, lociranih u Slavoniji, hospitalci Vranskog priorata imali su vodeću ulogu u obrani južnih regija Mađarskog kraljevstva protiv Otomanskih napada kao i u organiziranju kontranapada protiv okupatora. Istraživanja pokazuju da su njihove vojne aktivnosti bile od sredine petnaestog stoljeća do 1526., o čemu je bilo riječi u izlaganju ove teme.
Prof. dr.sc. Szabolcs Varga iz Pečuha govorio je na temu:“Povijest Dubice i dubičkog arhiđakonata u XVI stoljeću u mađarskoj književnosti“.
Dr.sc. Damir Karbić (HAZU) i dr. sc. Marija Karbić, Hrvatski institut za povijest, imali su zajednički referat na temu: „Dubički perceptorat u kontekstu razvoja i djelovanja templara u Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu“.
Iako su podaci o prisutnosti reda templara u Dubici, kao i podaci o srednjovjekovnoj povijesti Dubice i dubičkog kraja u cjelini izrazito malobrojni u odnosu na podatke koje nam pružaju vrela s drugih područja, ukoliko ih se promatra u širem kontekstu zbivanja u Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu, a posebice na području srednjovjekovne Slavonije, moguće je doći do određenih spoznaja o značenju i mjestu dubičkog templarskog preceptorata, ali i cijelog područja u srednjovjekovnom razdoblju. U radu, nakon kraćeg prikaza organizacije i djelovanja templara na području pod upravom magistra per Ungariam et Sclavoniam autori su se osvrnuli na tri ključna trenutka iz povijesti templara u Dubici: dolazak i uspostavu dubičkog preceptorata u razdoblju osnivanja slavonskog herceštva hercega Kolomana i u kontekstu njegove politike, posebice prema Bosni; preuzimanje Dubičke županije u kontekstu obnove kraljevstva nakon tatarske provale i upravnih, političkih i društvenih reformi kralja Bele IV.; te pokušaj igranja mirotvorne uloge u oligarhijskim sukobima u posljednjoj četvrtini 13. stoljeća.
Fra Gaudencije Vito Spetić imao je referat na temu: „Red Pavlina na hrvatskim prostorima do 1308 godine i okolnosti dolaska u Dubicu“
Iznoseći dvojbe o točnosti podataka dolaska pavlina u Dubicu ( spominju se u dokumentima dva različita podatka) fra Gaudencije Vito Spetić u svom izlaganju pojašnjava. Ako su pavlini u Dubicu stvarno došli 1244. godine, onda je samostan već ondje postojao. Mlada i siromašna zajednica nije si mogla priuštiti trošak gradnje. Dopustio bih si ovdje hipotezu da je prije 1244. osnovana zajednica pustinjaka u okolici Dubice, a zbog sličnosti duha koji je vladao u zajednici, došlo je do ujedinjenja najprije sa zajednicom iz samostana Sv. Jakova, a kasnije s ostatkom reda još za života bl. Euzebija. Naime pavlini su nastali ujedinjenjem pustinjaka u zajednice, zajednica u Red. Jedna od takvih zajednica bila je vjerojatno i u Dubici, pa se samostan u Dubici spominje i u jednom od poglavlja kronike Reda.
U prilog dvostrukom osnutku samostana govore i dvije godine prisutne kod imena samostana, Dubica BVM (Beatissima Virgo Maria) 1244. / 1270. u popisu pavlinskih fundacija pavlinskog povjesničara Andreja Egerera. Prva godina značila bi godinu osnutka kao samostana, a druga godina bi bila godina osnutka pavlinskog konventa. Iz toga se dade izčitati da je samostan u Dubici osnovan davno, puno prije nego li ostali pavlinski samostani i da je ovaj samostan u Dubici drugi po starosti pavlinski samostan, odmah poslije Pečuha. Moramo imati na umu da je pustinjački život u Mađarskoj cvao u blizini većih gradova. To dakako svjedoči o velikoj važnosti Dubice.
Prof. dr. Fikret Midžić iz Bihaća imao je izlaganje: „Dubica i dubički arhiođakonat u osmanlijskim defterima“.
U svom izlaganju prof. Midžić pokušao je objektivnim historijskim metodama istražiti područje nekadašnjeg Dubičkog arhiđakonata koji je nakon pada pod osmansku vlast ušao u sastav Bosanskog sandžaka, odnosno, Bosanskog ejaleta nakon 1580. godine u vojno-administrativnom pogledu, a u crkvenom u provinciju Bosna Srebrena. Poseban naglasak je stavljen na analizu katastarski popisnih deftera područja između Une, Vrbasa, Sane i Save kojeg se može geografski smjestiti u sjeverozapadni dio Bosne. Ono što je do sada napisano o ovoj problematici, dalo je vrlo malo podataka, jer su se glavni izvori nalazili u turskim arhivima koji donedavno nisu uopće bili dostupni znanstvenoj javnosti. Radi preglednosti ovo izlaganje je podijeljeno u nekoliko kraćih tematskih cjelina i to:
1. Položaj i granica dubičkog arhiđakonata kroz njegovo uključivanje u provinciju Bosnu Srebrenu.
2. Osmanska invazija na područje donjeg Pounja i nova pozicija zatečenog kršćansko-katoličkog stanovništva.
3. Katasterski popisni defteri i njihova analiza s aspekta: strukture stanovništva, agrarnih i svojinskih odnosa, demografije, antropogeografije, historijske geografije, jezičkih istraživanja, te migracionih kretanja vlaško-stočarskog stanovništva kao novog konfesionalnog elementa u Pounju.
4. Religijsko-ideološki stavovi Osmanskog carstva prema krišćanima kroz vjersku toleranciju.
5. Kratka analiza jednog broja nahija sa osvrtom na nahiju Dubica.
Dipl. ing. Marijan Tomić govorio je o „Sakralnoj povijesnoj baštini srednjevjekovnog Sanskog dekanata“.
Sanski dekanat je obilovao sakralnim građevinama, od kojih je autor potvrdio nekadašnje postojanje do sada poznatih 48 crkava i pet samostana, ali je otkrio i ostatke novih crkveno-povijesnih lokaliteta na tom prostoru, sa čijom pouzdanom identifikacijom nije lako izići na kraj, jer je došlo do promjene i zaborava mnogih topografskih naziva. Još neriješena pitanje ostaju našim mlađim istraživačima koji će modernim tehnikama snimiti terenske nalaze i usporediti ih sa starim arhivskim izvorima, kao i s hodočasničkim putopisima.
Ti su sakralni objekti pripadali raznim hrvatskim feudalcima i različitim katoličkim crkvenim redovima, osobito templarima, ivanovcima, pavlinima i cistercitima, ali su ih u doba turske najezde uglavnom preuzeli franjevci. Oni zaslužuju najveće priznanje zbog svog golemog doprinosa obrani Hrvatske od tursko-islamske najezde, te razvoju i opstojnosti hrvatske duhovnosti i nacionalnog identiteta.
Od velikog broja katoličkih župa i crkava u Sanskom dekanatu koje su postojale uoči turskog osvajanja 1463. godine nije ostalo ništa osim razvalina, pa ni njih ako su bile od drveta, ali su se i u tim ilegalnim i dramatičnim uvjetima, zahvaljujući srčanim fojničkim fratrima zvanim „ujacima“, održale dvije župe, Vodičevo i Volar-Šurkovac, pa su doista neprolazne zasluge hrvatskih franjevaca za opstanak katolištva u prošlim ratnim vihorima. Prava obnova sakralnih katoličkih objekata počela je tek nakon sloma Turske i dolaska austro-ugarske uprave 1878. godine.
Prof. emeritus dr. fra. Velimir Blažević govorio je na temu: „Franjevci u dubičkom arhiđakonatu“.
U srednjem vijeku, sve do dolaska Osmanlija, prisutnost katolika u sjeverozapadnoj Bosni bila je veoma snažna. To potvrđuju pisani dokumenti, ali i toponimi i lokaliteti s tragovima mnogih crkava i drugih vjerskih građevina na tim prostorima, a među njima i postojanje više franjevačkih samostana.
Franjevci, o čijim samostanima u Dubičkom arhiđakonatu i u sjeverozapadnoj Bosni je riječ, u Bosni su za stalno prisutni od 1291. godine, najprije njih dva po dva, koji su, kao putujući propovjednici evanđelja i misionari, obilazili Bosnu i obraćali krivovjerne manihejce i patarene.
Od 1339./40., kad je uspostavljena franjevačka Bosanska vikarija, potom Vikarija Bosne Srebrene, koja će kasnije biti uzdignuta u Provinciju Bosnu Srebrenu, franjevci se umnožavaju i osnivaju se po Bosni samostani u kojima stalno borave i djeluju. Tako je tijekom vremena, u 14. do 16. st., veći broj franjevačkih samostana osnovan i na prostoru Dubičkog arhiđakonata i sjeverozapadne Bosne, u porječju Une, gdje ih je bilo devet: Bihać, Bilaj, Bijela Stijena, Obrovac, Bos. Krupa, Otoka na Uni, Ostrovica, Bušević i Podnovi; u porječju Sane, gdje se zna za dva: Kamengrad i Blagaj; u porječja Vrbasa, gdje su postojala četiri: Greben u Krupi na Vrbasu, Zvečaj, Ljevče i Inađol; i u porječju Ukrine, gdje se nalazio jedan: Glaž. U svom radu sam nastojao ukratko prikazati sve te samostane: i to za svaki vrijeme njegova osnutka i nestanka, te mjesto u kojem se nalazio.
Tako velik broj franjevačkih samostana u Dubičkom arhiđakonatu i sjeverozapadnoj Bosni, na relativno malom prostoru, makar da je bio gusto naseljen katolicima, može se činiti dvojbenim. Valja, međutim, imati na umu da svi možda i nisu bili samostani u pravom smislu, naime, da nisu osnovani s dopuštenjem Apostolske Stolice i za 12 franjevaca u svakome od njih, što se nekada tražilo, kao što je vidljivo kod osnivanja samostana u Otoci na Uni, nego su neki mogli biti obična boravišta za nekoliko franjevaca skupa. Treba također istaknuti da svi navedeni samostani nisu postojali u isto vrijeme, nego su, zbog različitih razloga, prije svega ratnih razaranja i iseljavanja katolika, nestajali posve, ili su premještani na druga, sigurniji mjesta.
S nestankom franjevačkih samostana s prostora Dubičkog arhiđakonata i sjeverozapadne Bosne u vrijeme osmanlijske vladavine, nije na tim prostorima nestalo i franjevaca. Oni su nastavili djelovati kao dušobrižnici, župnici i kapelani, u župama kasnije uspostavljanima: na Unskom području, u župi Bihaću; u sanskom, na župama Majdan, Sasina, Vodičevo; u Vrbaskom, u župi Dragočaj/Ivanjska i Banja Luka, a nazočni su i djeluju u više župa i danas.
Mons. dr. sc. Anto Orlovac u svom izlaganju osvrnuo se na život i djelu pok. dr. Nikole Bilogrivića.
U prvom dijelu autor je prikazao životni put i djelovanje svećenika i povjesničara Banjolučke biskupije mons. dr. Nikole Bilogrivića (Tuzla 1893. – Banja Luka,1947.), prateći njegovo djetinjstvo i školovanje, put do svećeništva, te bogato svećeničko djelovanje. Uz službu vjeroučitelja u Banjoj Luci upisao je i završio studij crkvene povijesti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1925. doktorirao. Uz župničku službu u Bosanskoj Gradiški i Banjoj Luci bavio se istraživanjem povijesti svoje biskupije istražujući često „na terenu“, što daje posebnu vrijednost njegovim istraživanjima.
U drugom dijelu svog prikaza autor pokušava valorizirati Bilogrivićevo djelo, posebno rad na istraživanju i ubiciranju brojnih župa srednjovjekovnog Dubičkog arhiđakonata, čimu je Bilogrivić obogatio našu povijesnu znanost, ali nažalost nije dočekao objavu svoje vrijedne doktorske disertacije, jer su ga komunisti lažno optužili i osudili na smrt te je strijeljan 20. veljače 1947. u Banjoj Luci. Malo je toga objavio, ali je započeo mnoštvo tema, a samo nam je dio toga sačuvan u njegovoj ostavštini. Disertacija mu je ipak objavljena, iako čak 73 godine nakon njegove smrti pod naslovom „Katolička Crkva na području današnje Banjalučke biskupije do invazije Turaka, Topološke i povijesne crtice“, Sarajevo 1998.
I na koncu dr. sc. Boris Graljuk arheolog, poznati i priznati istraživač arheološke povijesne baštine sjeverozapadne Bosne govorio je na temu „Elementi sakralne gotičke arhitekture na području Povrbasja i Pounja“
Današnje područje sjeverozapadne Bosne u srednjem vijeku je činilo sastavni dio Donje Slavonije i Donjih Kraja a u crkvenom pogledu, najvećim dijelom bilo je u sastavu Dubičkog arhiđakonata Zagrebačke biskupije. Prema početnim arheološkim pokazateljima na ovom području su evidentirani tragovi najranijeg srednjovjekovnog sakralnog graditeljstva; predromanike i romanike. Povijesni su izvori od XIII do XVI stoljeća, te arheološki pokazatelji na ovom su prostoru do sada, osim više desetaka plemićkih i vlastelinskih utvrda i dvoraca, evidentirali više od 200 katoličkih samostana, dvorskih i župnih crkava i kapela izgrađenih u stilu romanike a poglavito gotike. Njihovi graditelji (naručitelji) bili su redovnici; templari, ivanovci, cisterciti, pavlini, dominikanci, franjevci, gradske i seoske župne zajednice a u najvećoj mjeri plemstvo, poglavito iz roda obitelji Babonića i Stipanića-Hrvatinića.
Tijekom osmanlijske invazije, od druge polovine XV. pa do konca prve polovine XVI st. i kroz naredna stoljeća, osim potpune depopulacije, sve su ove sakralne građevine potpuno devastirane i porušene. Samo je nekoliko srednjovjekovnih katoličkih crkava opstalo do danas u svojim horizontalnim i vertikalnim gabaritima u specifičnim okolnostima.
U ovom radu posebni predmet obrade su lokaliteti s ostacima srednjovjekovnih katoličkih sakralnih objekata u Pounju i Povrbasju; Crkvina pod Vrbaškim gradom u Podgradcima kod Bosanske Gradiške, Crkva sv. Ilije pod Grebenom u Krupi na Vrbasu, Zidina u Šušnjarima kod Trna, Crkvina u Kijevcima kod Bosanske Gradiške i Đurđevac kod Dubice/Prijedora. Prema gabaritima lađe, prostoru svetišta, apsidalnom završetku te stilu crkvene i arhitektonske i ukrasne obrade kamena sve utvrđene jednobrodne longitudinalne crkve ovog prostora imaju slične ili identične osobine onima do sada poznatim srednjovjekovnim sakralnim građevinama u Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici, i srednjovjekovnoj Bosni. One su bile sastavni dio srednjoeuropskog gotičkog graditeljstva Zagrebačke, Kninske, Krbavske i Bosanske biskupije, a one građene u gornjem Povrbasju i Pounju pod utjecajem dalmatinskog – mediteranskog sakralnog graditeljstva.
