Povijest

Katolička crkva u Bosni i Hercegovini

Povijesni osvrt

Iako katolici danas u Bosni i Hercegovini predstavljaju manjinu, povijest Katoličke crkve u ovim krajevima veoma je duga i seže čak do apostolskih vremena. Apostol Pavao spominje da je njegov učenik Tit otputovao u Dalmaciju (2 Tim 4,10). Naime granica rimskih pokrajina Dalmacije i Panonije dijelila je upravo Bosnu i Hercegovinu na dva dijela u pravcu istok-zapad, pri čemu je nešto manji, sjeverni, dio pripadao Panoniji. Na tom području je već u to vrijeme bilo nekoliko biskupija, npr: Baloie, Bistue, Sarsiteron, Delminium, itd., koje su pripadale metropolijama u Saloni (Solin) dok su dijelovi ovog područja pripadali drugim okolnim biskupijama, npr. Siscia (Sisak) i metropoliji u Sirmiju (Srijemska Mitrovica). Propašću Zapadnog rimskog carstva i nadiranjem i doseljenjem avarskih i slavenskih plemena, ta je crkvena organizacija posve uništena.

Hrvati su se naselili na područje današnje Hrvatske i BiH u VII. st. i bili pokršteni do IX. st. Valja napomenuti da je srednjovjekovna Bosna obuhvaćala puno manje područje nego današnja i pružala se samo na užem području današnje središnje Bosne. Najstarija biskupija na području današnje BiH je ona u Trebinju, osnovana prije 1022. godine. Bosanska biskupija koja je sigurno postojala već 1067. sa sjedištem kod današnjeg Sarajeva, od 13. st. je imala svoje sjedište u Đakovu u Slavoniji, izvan Bosne. Za vrijeme turske vlasti, biskupi iz Đakova nisu se uopće usuđivali doći u Bosnu. Veliki dijelovi današnje BiH pripadali su susjednim biskupijama u Hrvatskoj: Split, Knin, Krbava, Zagreb… Od redovničkih zajednica valja istaknuti dominikance i osobito franjevce koji su u ove krajeve došli ubrzo nakon svoga osnutka i stekli velike zasluge za očuvanje vjere katolika ovih krajeva. Podigli su velik broj samostana po cijeloj Bosni i okolnim zemljama koje su u to doba pripadale provinciji Bosna Srebrena, nazvana tako prema čuvenom samostanu u Srebrenici, teško stradalom gradu u najnovije doba.

Padom Bosne pod otomansku vlast (1463.) i Hercegovine (1482.) započela su teška stradanja Katoličke crkve, islamizacija i nestajanje mnogobrojnih župa i samostana, širenje islama i pravoslavlja, a time i temeljita promjena vjerske i etničke slike BiH. Zbog nemogućnosti biskupa da pohode svoje biskupije ili njihove dijelove koji su pali pod tursku vlast, godine 1735. Sveta je Stolica osnovala Apostolski vikarijat za katolike u Bosni i susjednim pokrajinama pod turskom vlašću. On je 1846. podijeljen na Bosanski i Hercegovački ap. vikarijat i tako je ostalo sve do 1881., kada je u BiH ponovno uspostavljena redovita hijerarhija. Te su godine osnovane biskupije u Banjoj Luci i Mostaru, te nadbiskupija i metropolija u Sarajevu, u sastav koje je ušla i Trebinjska biskupija. Njome trajno upravlja mostarski biskup kao njezin ap. upravitelj.

Katoličku crkvu (kao i sve druge koji su ovdje živjeli) pogađale su tijekom povijesti prirodne katastrofe, česte bolesti, ratovi i druga stradanja, te se broj vjernika stalno mijenjao. Tragična stradanja u zadnjem desetljeću 20. st. i egzodus katolika kakav u cijeloj povijesti nije zabilježen, zaprijetila su posvemašnjim uništenjem cijelih biskupija, koje su više nego prepolovljene, što posebno vrijedi za banjolučku biskupiju, gdje je gotovo posve nestao veći broj župa, a broj vjernika sveden je na jednu trećinu predratnog stanja.

Današnje stanje Katoličke crkve u BiH

Raspadom države Jugoslavije nastala je devedesetih godina prošlog st. samostalna država BiH. Novu političku stvarnost slijedila je i crkvena: g. 1994. osnovana je Biskupska konferencija nove države BiH. Čine je biskupi četiriju (nad)biskupija s ovog prostora.

Nadbiskupija Vrhbosna ima svoje sjedište u Sarajevu koje je Sv. otac Ivan Pavao II. već pohodio 1997. godine. Zaštitnik katedrale i nadbiskupije je Presv. Srce Isusovo. Sarajevo je ne samo sjedište nadbiskupije i metropolije, nego i mnogih redovničkih kuća matica, muških i ženskih: franjevačke provincije Bosne Srebrene, sestara Služavki Maloga Isusa, jedine autohtone ženske družbe u BiH, koju je osnovao prvi Vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler, Milosrdnica sv. Vinka Paulskog, Školske sestre franjevke. U njemu se nalaze i dvije bogoslovije: dijecezanska Vrhbosanska i franjevačka s visokim teološkim školama. Na području nadbiskupije djeluju i dva dječačka sjemeništa: dijecezansko u Travniku i franjevačko u Visokom. U pastoralnom radu nadbiskupije osim dijecezanskog klera djeluje i više redovničkih zajednica: najbrojniji su franjevci Bosne Srebrene, a nekoliko župa vode oci isusovci, salezijanci i dominikanci. Osim spomenutih redovničkih zajednica u Vrhbosanskoj nadbiskupiji imaju svoje samostane i sestre karmelićanke te klarise. To je u pravom smislu riječi multireligiozni (konfesionalni) i multietnički grad, kao uostalom i većina drugih gradova u BiH. Kao glavni grad BiH, Sarajevo ima povlasticu da je u njemu sjedište Veleposlanstva Sv. Stolice. U nadbiskupiji danas živi manje od polovice predratnog broja vjernika tj. oko 215.000. Crkvene ustanove izdaju jedan vjerski tjednik, jedan mjesečnik i nekoliko časopisa.

Katolička crkva na području današnje Vrhbosanske nadbiskupije, kao uostalom i u drugim biskupijama u BiH dala je tijekom povijesti mnoštvo mučenika, kako svećenika tako i vjernika laika, ali su njihova imena, nažalost, uglavnom nepoznata i zaboravljena. Bilo je i drugih uzornih vjernika, a za neke od njih vodi se postupak za proglašenje svetima. To su sluga Božji sjemeništarac Petar Barbarić, pet redovnica iz družbe Kćeri Božje ljubavi, poznate kao Drinske mučenice (pogubljene 1941.), te prvi Vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler, čija je kauza upravo otvorena.

Nadbiskup je Vinko kard. Puljić, a nadbiskupijom upravlja od 1991. Tri godine kasnije imenovan je kardinalom. Pomoćni biskup je mons. dr. Pero Sudar. Postoji i Stolni kaptol s četiri kanonika. Nadbiskupija vodi i pet školskih centara (Sarajevo, Travnik, Zenica, Tuzla i Žepče) u kojima se školuju učenici svih nacionalnih i vjerskih pripadnosti.

Biskupija Banja Luka (često se piše i Banjaluka), osnovana je 5. srpnja 1881. bulom pape Leona XIII Ex hac augusta. Katedralna crkva je posvećena sv. Bonaventuri. Ima 45? župa u šest dekanata koje pastoriziraju dijecezanski svećenici i franjevci, a jednu župu trenutno vode trapisti iz samostana Marija Zvijezda. Broj katolika je jako opao usljed izgona devedesetih godina prošloga stoljeća, tako da ih sada na području cijele biskupije živi samo 42.000. Tu su se događali strašni zločini, pa je biskupija izgubila preko 800 vjernika, većinom nedužnih civila, koji su ubijeni, a među njima sedam svećenika i jedna redovnica.

Već smo spomenuli i muške redovničke družbe u Banjalučkoj biskupiji. Trapisti imaju svoj nekoć veoma ugledni samostan Marija Zvijezda, osnovan 1869., a franjevci ih imaju tri: Petrićevac, Jajce i Livno. Od ženskih redovničkih družbi na području biskupije djeluju Klanjateljice Krvi Kristove, Milosrdnice sv. Vinka Paulskog, Školske sestre sv. Franje, Kćeri Božje ljubavi, te Benediktinke od Prečistog Srca Marijina.

Biskup je mons. dr. Franjo Komarica: za biskupa je posvećen 1986., i tri je godine bio pomoćni biskup pok. biskupu Alfredu Pichleru, a upravu biskupije je preuzeo 1989.

Biskupija je u drugom svjetskom ratu i poraću, kao i u najnovijim sukobima 1990-tih godina dala puno mučenika, a izgubila je najviše klera od svih (nad)biskupija na području tadašnje države. Ipak, nitko od njih nije službeno proglašen svetim. Upravo se pripremamo na prvu beatifikaciju jednog člana ove biskupije – časnog sluge Božjega dra Ivana Merza.

Biskupija Mostar-Duvno osnovana je istovremeno s banjolučkom 1881., a u svome imenu čuva uspomenu na nekadašnju biskupiju u Duvnu. Zajedno s trebinjskom biskupijom, koja je uspjela nadživjeti sve vrijeme turske vladavine, obuhvaća Hercegovinu, tj. južni dio države BiH. Mostarski biskup je ujedno i trajni upravitelj trebinjske biskupije, od 1890. godine. Pastoralnu službu u mostarskoj biskupiji obavljaju dijecezanski svećenici i franjevci, dok u trebinjskoj franjevaca nema. U biskupiji Mostar trenutno živi oko 195.000 vjernika. Na području biskupije izlaze dva vjerska mjesečnika za puk.

Biskup je mons. dr. Ratko Perić (od 1993.), koji je ujedno i apostolski upravitelj trebinjske biskupije. (Službeni mu je naziv: biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski.)

O trebinjskoj biskupiji je već gore uglavnom sve rečeno. Najstarija je i najmanja u cijeloj BiH. Osnovana je prije godine 1022. Ima oko 15-20.000 vjernika. Pastoralnu službu obavljaju samo dijecezanski svećenici. Puni joj je naziv trebinjsko-mrkanska, jer je u tursko doba neko vrijeme sjedište biskupije bilo na otočiću Mrkan kod Dubrovnika.

 

Katolička crkva u Banjoj Luci

Povijesni pregled

Prema najnovijem crkvenom uređenju, u Banjoj Luci već 122 godine postoji katolička biskupija. Osnovao ju je 5. srpnja 1881. papa Leon XIII., bulom «Ex hac augusta». Do sada je imala pet biskupa koji su rezidirali u Banjoj Luci, a kraće vrijeme su njome upravljali (nad)biskupi iz drugih biskupskih sjedišta, usporedo s predvođenjem svojih biskupija (nadbiskup Josip Stadler iz Sarajeva i biskup Smiljan Čekada iz Skoplja). Sadašnji biskup mons. dr. Franjo Komarica upravlja biskupijom od 15. srpnja 1989.

Međutim, to nije ni izdaleka početak katoličke nazočnosti u ovim krajevima. Štoviše, kršćanstvo je u ove krajeve došlo još u rimsko doba, te je ovdje pustilo duboke korijene i imalo svoju crkvenu organizaciju. Na području današnje banjolučke biskupije bilo je u to doba sjedište barem jedne biskupije, one u mjestu Baloie (vjerojatno kod današnjeg Šipova), čiji biskup sudjeluje na crkvenoj sinodi u Saloni 530. godine. Nakon barbarskog pustošenje te doseljenja i pokrštenja Hrvata, ovi su krajevi u crkvenom pogledu pripadali okolnim biskupijama: splitskoj, ninskoj, kninskoj, krbavskoj i bosanskoj, a samo područje današnje Banje Luke i cijelog područja sjevernije od nje Zagrebačkoj biskupiji. Vjerojatno je na području današnje Banje Luke bio stari grad Vrbas, sjedište Vrbaske županije. U pisanim pak spomenicima grad pod imenom Banja Luka prvi se put spominje 1494. godine. O bujnom životu katoličke crkve u ovim krajevima prije pada pod tursku osvajačku vlast svjedoče brojne otkrivene crkve iz antičkog i srednjovjekovnog doba. Takvih je crkava i crkvina npr. samo u današnjem bihaćkom dekanatu poznato čak stotinjak!

Težak udarac Katoličkoj crkvi u cijeloj BiH pa tako i u današnjoj banjolučkoj biskupiji zadali su Osmanlije svojim osvajanjem, rušenjem i islamizacijom. Naseljavanjem pravoslavnog stanovništva koje su provodili Turci, bitno se mijenjala etnička i vjerska slika ovih krajeva. Od konačnog pada Banje Luke pod tursku vlast 1528. godine pastoralni kler u ovim krajevima bili su gotovo isključivo bosanski franjevci. Biskupi se nisu usuđivali dolaziti u dijelove svojih biskupija koje su pale pod tursku vlast. Zato je godine 1735. umjesto postojećih biskupija Sveta Stolica osnovala Apostolski vikarijat u otomanskoj Bosni, kojemu je pripala cijela Bosna i Hercegovina i, dakako i Banja Luka, a upravljao je njime apostolski vikar s biskupskim redom, koji je u pravilu bio franjevac. Takvo je rješenje ostalo gotovo stoljeće i pol, sve do osnutka banjolučke biskupije 1881. Osobito teško stradala je Katolička crkva u Banjoj Luci u vrijeme velikog tzv. Bečkog rata (1681.-1699.), a naročito 1737. godine u tzv. Banjolučkom ratu, kada je spaljena i župna crkva, a vjernici se u velikom broju iselili.

Sam grad Banja Luka je već od starine imao svoju župu, svakako još iz predturskog doba. Nažalost, u dugom razdoblju turske vladavine nestali su tragovi brojnih crkava, a da i ne govorimo o župnim knjigama, spisima i drugoj pisanoj građi. Najstarije matice krštenih, vjenčanih i umrlih banjolučke župe Pohoda Blažene Djevice Marije potječu iz 1753. godine, a pisane su dijelom bosančicom na hrvatskom jeziku (ikavicom), a dijelom na latinskom. Međutim, u gradu se u (pred)turskom razdoblju spominju crkve Sv. Marka i Sv. Ljudevita na Laušu, te crkvica Bl. Dj. Marije na Paprikovcu, dok sjedište župe nije početkom 19. st. preneseno u zabačeno selo Rakovac, kako bi bilo zaštićenije od turske samovolje. Neki pak povjesničari smatraju da su tu (u gradu Vrbas i varoši pod njim) u srednjem vijeku bile crkve Sv. Martina i Sv. Elizabete koje se spominju u popisu dubičkog arhiđakona Ivana 1334. godine. Sve je to, nažalost, do danas neistraženo i prekriveno velom zaborava. Povijest katoličanstva u Banjoj Luci i bližoj okolici, koja je također pripadala banjolučkoj župi, možemo bolje pratiti tek u posljednja dva i pol stoljeća, otkada postoje prve sačuvane župne matice. Sjedište je župe 1859. ponovno preneseno u sam grad i to na mjesto gdje danas stoji župna crkva i kuća. Tu je kao bogoslužni prostor služila jedna skromna kuća koja je 1876. spaljena, pa je napravljena druga jednako skromna baraka, dok 1891. nije napravljena današnja župna crkva. Nekoliko godina prije toga (1884.-1885.) napravljena je prva katedrala u Banjoj Luci, odmah po dolasku biskupa fra Marijana Markovića u svoje biskupsko sjedište Banju Luku, a posvećena je sv. Bonaventuri.

Ponos Banjolučke Crkve

U svojoj dugoj povijesti, Katolička Crkva u Banjoj Luci dala je više istaknutih likova: biskupa, franjevačkih provincijala, misionara, drugih svećenika, redovnica i vjernika laika, i tako obogatila cijelu Crkvu. Iz Banje Luke je beogradski biskup fra Matej Benlić (1651-1674), a prema nekim povjesničarima također skradinski biskup te apostolski administrator Bosanske biskupije (1625-1631), a kasnije i apostolski vikar u Bosni (1631-1633) fra Tomo Ivković, no to nije posve pouzdano. U župi Petrićevac, na rubu Banje Luke, rođen je kard. Guido Del Mestri, a na tadašnjem području iste župe i kard. Vinko Puljić, nadbiskup Vrhbosanski, te banjolučki biskup-ordinarij mons. Franjo Komarica. Banja Luka je iznjedrila poznatog prosvjetitelja fra Ivana Franju Jukića, franjevačkog provincijala fra Franju Miletića, svećenika progonjenih od komunističkog režima, mučenika iz starijeg i najnovijeg vremena, ali je ipak njezino prvo ime ono jednog vjernika laika: to je časni sluga Božji Ivan Merz, prvi blaženik Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini. Svi su oni ostavili sjajan primjer svoga života i svijetli trag u povijesti Katoličke crkve i grada Banje Luke.