biskup-celik

Dr. Dragutin ČELIK, apostolski upravitelj od 1951. do 1958.

Službu apostolskog upravitelja obnašao je od 18. prosinca 1951. godine do 11. kolovoza 1958. godine

Krajem 1951. godine dr. Čekadu je na biskupskoj stolici u Banjoj Luci naslijedio svećenik Vrhbosanske nadbiskupije dr. Dragutin Čelik. On također nije bio rezidencijalni biskup, nego apostolski administrator biskupije. I Čelik je kao i fra Marijan Marković rođen u dolačkoj župi u selu Slimena kraj Travnika. To je već treći banjolučki biskup iz Lašvanske doline. Rodio se 20. siječnja 1894. od roditelja Ivana i Katarine rod. Dujmušić. Nakon što je osnovnu školu završio u Docu, pohađao je gimnaziju u Travniku (1906. – 1914.), a bogosloviju u Sarajevu (1914. – 1917.). Za svećenika je zaređen 17. lipnja 1916. u Sarajevu. U Rimu je postigao doktorat iz crkvenoga prava 1926.

Kao svećenik sve vrijeme je djelovao u Sarajevu osim razdoblja provedenog na posebnom studiju iz crkvenoga prava na Gregorijani u Rimu (1923. – 1926.). U dva je navrata privremeno upravljao župom u Novom Sarajevu i bio kateheta u Zavodu sv. Vinka. Također je bio prefekt pa ravnatelj Napretkova konvikta Kralj Tomislav, potom kateheta na više sarajevskih osnovnih i srednjih škola, a 1940. postaje župnik katedralne župe Srca Isusova u Sarajevu. Na toj ga je službi zateklo imenovanje biskupom i apostolskim administratorom Banjolučke biskupije. Još kao svećenik bavio se pisanjem, posebno o socijalnim pitanjima. Objavljivao je u Vrhbosni, Katoličkom tjedniku, Katoličkom listu itd. Godine 1945. “sud narodne časti” u Sarajevu osudio ga je na trogodišnji zatvor, ali je nakon nekoliko mjeseci amnestiran.

Imenovan je naslovnim biskupom dionizijadskim (Dionysiada u Arabiji) i apostolskim upraviteljem Banjolučke biskupije 15. prosinca 1951., a za biskupa je posvećen već sutradan, 16. prosinca, u crkvi Krista Kralja u Beogradu. Odmah je preuzeo upravu Banjolučke biskupije i to pred sam Božić, 18. prosinca 1951. Svećenicima i vjerničkom puku najljepša božična čestitka bila je Čelikov dopis od 19. prosinca, u kojemu im javlja da ga je papa Pio XII. imenovao “apostolskim administratorom Banjalučke biskupije sa svim pravima rezidencijalnog biskupa” te se preporučuje u njihove molitve.

Trebalo je duboke vjere i odvažnosti prihvatiti službu upravitelja gotovo uništene biskupije iz koje je samo nekoliko mjeseci prije toga prognan biskup Čekada. Četiri godine prije Čelikova dolaska u Banju Luku na smrt je osuđen i strijeljan jedan iz njegova naraštaja ređenika, banjolučki župnik mons. dr. Nikola Bilogrivić. Biskup Čelik pokazao se doista kao čelik-značaj. I sam je pretrpio teška zlostavljanja zajedno s tajnikom Severinom Pernekom, kasnijim dubrovačkim biskupom, 22. kolovoza 1953., prigodom krizme koju je trebao obaviti u Šurkovcu kraj Ljubije. Nije mu bilo dopušteno dočekati sutrašnju predviđenu krizmu, nego je uz psovke, pogrde, udarce, jaja i rajčice, koje je na nj bacala nahuškana “napredna omladina”, vraćen kamionom u Prijedor te uz daljnja zlostavljanja stavljen u vlak i protjeran iz Bosne i Hercegovine. Jedva živi stigli su do Sunje, tu prenoćili, a sutradan nastavili put prema Zagrebu, gdje se biskup Čelik pola godine oporavljao od posljedica zlostavljanja, nakon čega se vratio u Banju Luku. Posljedice zlostavljanja trpio je cijeloga života, a od njih je pet godina poslije i preminuo.

Glavna je Čelikova briga bila kako nadoknaditi velike ratne gubitke klera Banjolučke biskupije. Poratna oskudica bila je prisutna na svakom koraku pa je i sam biskup živio krajnje skromno i siromašno, a nije mogao slobodno raspolagati ni dijelom vlastite kuće u kojoj su bili stanari, koji su budno pratili tko je dolazio biskupu i to dojavljivali vlastima. Nevoljama toga vremena koje su proživljavali i on i njegov kler, kao i vjernički puk, upravo je odgovarala njegova ugodna narav, jednostavnost i srdačnost u ophođenju s ljudima. Upamćen je upravo po tim osobinama.
Teže je obolio u svibnju 1958. Ipak je toga ljeta uz teške napore obavio kanonske pohode i sv. krizmu u više župa Bihaćkog dekanata. Krajem srpnja morao je hitno na liječenje u zagrebačku kliniku Rebro. Bolest je već bila uzela maha pa je dva tjedna kasnije, 11. kolovoza, preminuo u bolnici. Tri dana poslije pokopan je u banjolučkoj katedrali. Crkvene obrede i misu zadušnicu predvodio je zagrebački nadbiskup dr. Franjo Šeper, uz više biskupa, mnoštvo svećenika, redovnica i vjerničkoga puka.