biskup-garic

Fra Jozo GARIĆ, rezidencijalni biskup od 1912. do 1946.

Službu rezidencijalnog biskupa obnašao je od 30. ožujka 1913. godine do 30. lipnja 1946. godine

Nakon Markovićeve smrti Banjolučka biskupija dobila je svoga prvog rezidencijalnog biskupa, fra Jozu Garića. I on je u Banju Luku došao iz pitome Lašvanske doline.

Rodio se 28. listopada 1870. u Vitezu kraj Travnika. Krsno mu je ime Stjepan. U franjevački red stupio je 1886. u Fojnici. Filozofiju je studirao u Kraljevoj Sutjesci od 1887. do 1889., a bogoslovlje u Pečuhu od 1889. do 1893. Za svećenika je zaređen u Potočanima 27. lipnja 1893. Mladu je misu slavio u rodnom Vitezu 30. srpnja iste godine. Nakon što je bio kapelan u Zenici i Vitezu, od svibnja 1899. djeluje na području Banjolučke biskupije. Prvo je bio župnik u Vrbanjcima do 1900., a potom u Kotor Varoši. Od 1901. do 1907. tajnik je biskupa Markovića u Banjoj Luci, potom župnik u Vrbanjcima od 1907. do 1912. Ujedno je bio i generalni vikar biskupa Markovića. Od 1909. do 1912. bio je i definitor svoje redovničke provincije.

Nakon smrti biskupa Markovića, 20. lipnja 1912. imenovan je prvo apostolskim administratorom Banjolučke biskupije, a krajem iste godine, 14. prosinca, rezidencijalnim banjolučkim biskupom. Za biskupa je posvećen u Rimu 20. veljače 1913., a u biskupsku službu svečano je uveden u Banjoj Luci 30. ožujka 1913.

Naslijedivši od svoga prethodnika Markovića dobro organiziranu i uređenu biskupiju, Garić se više mogao posvetiti pastoralnom djelovanju. Po naravi je bio zatvoren i povučen, za razliku od svoga prethodnika. U biskupskoj službi služio se i pisanom riječju i tiskom. U njegovo je vrijeme pokrenut službeni časopis Glasnik biskupije banjolučke koji je izlazio od 1919. do 1944., a jedini mu je urednik bio mons. Božo Ivaniš. U 33 godine biskupske službe uputio je vjernicima 32 poslanice. Osim toga, uputio je i svećenicima posebno 32 poslanice o različitim pastoralnim temama. Svakako je najznačajnije Garićevo djelo biskupijska sinoda koja se održala u Banjoj Luci od 5. do 8. kolovoza 1924. Bila je to prva i jedina sinoda koja je održana u Bosni i Hercegovini. Iako nije donijela nikakvih posebnih novosti, ipak je važna jer je poslužila učvršćenju stege svećenstva i vjerničkoga puka.

I fra Jozo osnivao je nove župe. Za svoga upravljanja Banjolučkom biskupijom osnovao je ukupno šest novih župa. To su: Gumjera, 1914., Šibovska kraj Prnjavora, 1917., Dolina kraj Bosanske Gradiške, 1920., Šimići kraj Banje Luke (od 1921. samostalna kapelanija, a od 1930. župa), Podhum (od 1925. samostalna kapelanija, a od 1935. župa) i Bila kraj Livna (posebne matice ima od 1928., a samostalna je župa od 1935. godine).

U Drugom svjetskom ratu i poraću Garićeva je biskupija osobito teško stradala. Upravo na njezinu području počele su ratne operacije i to odmah udarom po Katoličkoj crkvi. Naime, 27. srpnja 1941. ubijen je u Trubaru kraj Drvara župnik Waldemar Maximilian Nestor s većim – do danas neutvrđenim – brojem vjernika kad se vraćao s hodočašća sv. Ani u Kosovo kraj Knina. U samo dva tjedna u tom su kraju ubijena još dvojica župnika: Juraj Gospodnetić u Bosanskom Grahovu i Krešimir Barišić u Krnjeuši, a tri župe, Drvar (Bos. Petrovac), Bos. Grahovo i Krnjeuša, posve su uništene i raseljene. Dok su se prve dvije poslije barem neznatno oporavile (Drvar tek 1995.), dotle u Krnjeuši otada nema ni traga. Katolička je zajednica, i to ne samo u ratu nego i u neposrednom poraću, pretrpjela teške gubitke, ali se o njima pola stoljeća nije smjelo govoriti. Ugasla je trećina župa, što iseljenjem, osobito stranih vjernika – Talijana, Poljaka, Nijemaca, Čeha itd. – što pogibijom lokalnoga vjerničkog puka. Osim toga, biskupija je nasilnom smrću izgubila 12 biskupijskih svećenika i 14 franjevačkih te još desetak svećeničkih kandidata.
Tijekom biskupske službe fra Joze Garića bjesnila su dva svjetska rata: jedan na početku, a drugi potkraj njegove biskupske službe i života. Zbog bolesti je morao napustiti biskupiju 1945. godine i poći na liječenje u Zagreb. Bilo je to upravo u vrijeme povlačenja hrvatske vojske i civila poznatog kao Križni put pa je i biskup Garić pošao u Graz, gdje je i preminuo 30. lipnja 1946., a ondje je i pokopan.