Banjaluka, 13. kolovoza 2005. (TABB) 

BISKUPSKI ORDINARIJAT BANJA LUKA

Konferencija za novinare banjolučkog biskupa dr. Franje Komarice

Banja Luka, 13.8.2005.

Uz Desetu obljetnicu nasilnog istjerivanja preostalih katolika s područja banjolučke regije i Republike Srpske

(14.8.1995. – 14.8.2005.) 

Prije deset godina, četrnaestoga kolovoza 1995. potpisan je u Banjoj Luci međunarodni «dogovor o nesmetanom odlasku civilnog stanovništva s područja RS». Dogovor su potpisali u ime RS dr. Nikola Koljević, potpredsjednik  RS, a u ime predsjednika Međunarodnog Crvenog Križa Cornelia Samaruge njegova zastupnica Lucie Stenthal. Na temelju tog «dogovora» započelo je već istoga dana definitivno iseljavanje najvećeg broja preostalog nesrpskog stanovništva s područja šire Banjolučke regije, odnosno RS.

Koliko je poznato, nitko od službenih predstavnika tih ljudi, osuđenih na prisilno napuštanje svoga rodnog mjesta na području banjolučke i susjednih općina, nije sudjelovao u izradi tog «dogovora» niti je pristao na iseljavanje ovdašnjeg domicilnog stanovništva.

Banjolučki biskup i svećenici banjolučkog kraja «sa svog duhovno-pastoralnog sastanka u Biskupskom ordinarijatu u Banjoj Luci» uputili su istoga dana, tj. 14. 8. 1995. ovu informaciju katoličkim vjernicima:

«1. Deportaciju vjernika katolika-Hrvata i drugih sa vjekovnih ognjišta, koja je danas otpočela, ni u kojem vidu ne organizira Katolička Crkva, niti biskup, niti svećenici, niti Caritas, kako se pronosi u glasinama. Službeni predstavnici Katoličke Crkve nemaju nikakve službene informacije, niti mogu pružiti garanciju sigurnog odlaska.

2. Za sve što se događa odgovorni su isključivo oni koji to organiziraju. Svatko mora isključivo za se donijeti odluku o odlasku ili ostanku. Svećenici nemaju ni od koga mandat da bilo kamo izvode svoje vjernike iz njihovih ovdašnjih župa.

3. I dalje smo uvjereni da je nama svećenicima ostati na ovdašnjim svojim mjestima, sve dokle god  bude moguće, radeći svoj svećenički posao i moleći Boga za sav narod, da se što prije dovrše dani ovih teških kušnji i stradanja».

Ovaj «Dogovor» predstavnika RS i međunarodne organizacije Crvenoga Križa bio je nažalost, zadnji, smrtonosni udarac katoličkoj populaciji na području šire banjolučke regije, odnosno na području novnonastale RS. – Dva mjeseca ranije, 2. lipnja 1995., u jednom od svojih mnogobrojnih svome pismenih obraćanja predsjedniku RS dr. R. Karadžiću bio sam prisiljen upozoriti ga kako se nastavlja ničim opravdano etničko čišćenje katolika Banjolučke regije prema nalogu službenih organa vlasti. Između ostalog sam napisao: «Od početka rata područje banjalučke općine bilo je prisiljeno napustiti više od 20.000 katolika, a s teritorija RS, samo iz područja moje, Banjalučke biskupije više od 55.000 katolika! Vama je gospodine predsjedniče, kao i svima oko Vas, dobro poznato da naše susjede Srbe (a i druge) na ovom području, gdje s njima kao starosjedioci odavno živimo, nismo ničim ugrozili, da smo se sve ovo nesretno ratno vrijeme prema svima izrazito miroljubivo odnosili! Ne znam koji put se pitam, a pitam i Vas i sve druge odgovorne ljude na ovom području:'Je li moguće da smo, unatoč našem humanom i kršćanskom držanju, za Vas postali nepodnošljivi balast kojega se pod svaku cijenu želite i morate riješiti?' Ne mogu vjerovati da Vi, odnosno srpski narod na ovom području, gdje je i naš jedini zavičaj, niste u stanju ni spremni s nama, svojim miroljubivim susjedima živjeti kao s ljudima, a ne kao s robovima.

Dok Vam pišem ove retke gorke istine o sadašnjoj krajnje nehumanoj situaciji u kojoj smo se kao katolici na području RS bez naše krivnje našli, ponovno Vas preklinjem da zaustavite nepravde koje nam nanose službeni općinski organi i njihovi pomoćnici na području banjalučke regije, i da se ne osvećujete na nama, potpuno nedužnim Vašim sugrađanima! Valja nam svima, i meni i Vama, jednoga dana doći pred božanskoga Suca!»

Ponovno sam, u pismu od 17. srpnja 1995. pitao g. Karadžića: zašto na ovim prostorima vlasti radikalno zatiru Katoličku Crkvu? – Između ostalog sam napisao: «Od godine 1992. pa do prošlog mjeseca mnogo sam puta bio prisiljen obratiti Vam se, kao i većem broju Vaših političkih suradnika, zbog velikih i mnogostrukih stradanja vjernika – katolika, članova moje Banjalučke biskupije. Bila je to moja obveza jer je riječ o radikalnom zatiranju Katoličke crkve na ovim prostorima, gdje je ona prisutna više od jednog tisućljeća.» Zatim sam mu opširno opisao stradanja ljudi i uništavanja kako njihove tako i crkvene imovine na ovom području, gdje nikakvih ratnih sukoba nije bilo i gdje smo na nepravdu i zlo nastojali uzvratiti dobrom, te ga ponovno zamolio: «O Vama ovisi hoće li se i dalje nekažnjeno provoditi samovolja i bezakonje pojedinih ljudi ili grupa ljudi koji predstavljaju vlast u RS! Hoće li se zbilja uz Vaše znanje i dopuštenje ostvariti želja pojedinih moćnih ekstremista iz redova srpskog pravoslavnog naroda da unište i ovo još malo preostalog katoličkog stanovništva i ovaj mali broj preostalih naših vjerskih objekata i institucija? Hoće li se doista i uz Vaše znanje i dalje našem biskupijskom Caritasu onemogućavati dopremanje prijeko potrebne pomoći za ugroženo stanovništvo (ne samo katoličko!) šire banjalučke regije? Hoće li biti za nas ovdje života dostojna normalnog, civiliziranog čovjeka?»

Unatoč svim našim mnogobrojnim apelima i molbama, domaći moćnici, uz znanje, odobrenje pa i pomoć službenih  predstavnika međunarodne zajednice, doista su radikalno iskorijenili nazočnost Katoličke Crkve s područja entiteta RS. – Od oko 220.000 prije rata, nakon rata, početkom 1996., bilo je na tom istom području samo oko 8.500 katolika. A od oko 73.000 katolika Banjolučke biskupije na teritoriju RS,  ostalo je po završetku rata tek oko 6.000.

Početku definitivnog iseljavanja katolika s područja banjolučke i susjednih općina prethodili su vrlo dramatični dani, kad su ovuda prolazile kolone izbjeglica srpske nacionalnosti s područja samoproklamirane «Republike Srpske Krajine» u Republici Hrvatskoj. Petog kolovoza rekao mi je u telefonskom razgovoru predsjednik SO Banja Luka g. Predrag Radić da «svi Hrvati do jednog moraju u najskorije vrijeme napustiti Banju Luku i cijelu ovu regiju, jer je to 'nalog' koji je došao od samog najvišeg vrha»!

U periodu od 14. kolovoza do kraja mjeseca listopada 1995. čamcem preko rijeke Save između Srpca i Davora napustilo je svoj zavičaj iz banjolučke regije oko dvadeset i jedna tisuća – većinom katolika Hrvata, Slovenaca i Ukrajinaca te Muslimana-Bošnjaka i Roma. Dio njihovih drama kao i sva njihova imena objavljeni su 2003.u dva sveska  pod nazivom: «Davor – humani centar svijeta. Progon Hrvata i Muslimana s banjalučkog područja 1995.»

Spomenuti «Dogovor» između potpredsjednika Koljevića i predsjednika MCK Samaruge izričito je predviđao «što skoriji nesmetani povratak svih prognanih i izbjeglica u svoje domove». I sam potpredsjednik RS g. Koljević, nakon povratka iz Daytona, u razgovoru 6. prosinca 1995. rekao mi je da «treba što prije institucionalizirati povratak Hrvata iz Banjolučke regije i drugih dijelova RS u njihov rodni kraj». Opće je poznato da je i Daytonski sporazum u svom Annexu 7 predvidio i razradio to «institucionaliziranje» povratka svih prognanika, izbjeglica i raseljenih lica, pa tako i katolika s područja banjolučke regije i cijele RS. Za taj prevažan, neodgodiv posao u liječenju ratnih rana, u ispravljanju nepravde nanesene mnogim stotinama tisuća obespravljenih i u stvaranju funkcionalne pravne države bili su izričito zaduženi domaći političari kao i veći broj u našoj zemlji nazočnih međunarodnih predstavnika, institucija i organizacija.

Nažalost, ni do danas – više od devet i pol godina nakon rata – to se nije dogodilo u još uvijek velikom broju slučajeva, poglavito zbog trajne političke opstrukcije aktualne političke vlasti, zbog toleriranja takvog nehumanog ponašanja domaćih političara od strane međunarodnih predstavnika u BiH zbog višegodišnjeg nepostojanja pravne regulative kao i pomanjkanja prijeko potrebne ekonomske pomoći za obnovu domova i omogućavanje ostanka i života dostojna čovjeka svima koji su se željeli vratiti.

S dubokim žaljenjem i razočaranjem svaki istinoljubiv, pravdoljubiv i čovjekoljubiv naš sugrađanin mora primiti na znanje bolnu i dalekosežnu činjenicu da su do sada Daytonskim sporazumom zapravo legalizirani ciljevi agresije i etničkog čišćenja. Većini prognanih i izbjeglih građana BiH poglavito onima s područja entiteta RS rješenja i zaključci Daytonskog sporazuma su de facto onemogućili ostvarivanje njihova prava na rodno mjesto i na njihovu domovinu, a što je jedno od važećih civilizacijskih tekovina, jedno od osnovnih ljudskih prava. A valjanost i vrijednost ljudskih prava utemeljeni su u dostojanstvu svake ljudske osobe i imaju univerzalni karakter. Zato se svakom čovjeku mora omogućiti posjedovanje tih prava. Poznato je da je pravo na rodni kraj i na domovinu, prema međunarodnom pravu jedno od elementarnih i nedodirljivih ljudskih prava, o čemu ni jedan drugi čovjek, pa ni političar, ne može samovoljno odlučivati. A kod nas se upravo to dogodilo i događa u stotinama tisuća slučajeva obespravljenih prognanika i izbjeglica! I mi to treba da smatramo normalnim?! Kao što je čovjekov život nedodirljiv tako je i mjesto njegova početka tj. rodno mjesto nedodirljivo. Protjerivanje čovjeka iz njegova rodnog mjesta je čin protiv čovjekova života. To je zapravo ubijanje čovjeka, njegova dostojanstva i njegova identiteta. Nekoga se može ubiti na dva načina: nasilnim prekidom životnog tijeka koji svoj početak ima u rodnom mjestu dotičnoga – ili protjerivanjem čovjeka iz njegova zavičaja, iz njegova rodnog mjesta. Za čovjeka je uvijek kobno kad sam sebe učini bogom i drzne se odlučivati o životu i sudbini drugog čovjeka ili čak mnogih ljudi.

Unatoč mnogim stotinama mojih apela, molbi, intervencija i upozorenja u pismenom i usmenom obliku koje sam svih ovih poratnih godina kao domorodac ovoga grada i ove zemlje upućivao međunarodnim i domaćim političkim dužnosnicima u ime prognanih, izbjeglih i raseljenih katolika i nekatolika iz BiH i susjednih zemalja, poželjni i potrebiti povratak katolika u BiH napose na područje moje biskupije u široj banjolučkoj regiji kao i cijeloj RS nije se dogodio. Kao ilustraciju navodim sljedeće konkretne podatke: od oko 850.000 katolika u cijeloj BiH prije rata, sada je oko 456.000; od oko 220.000 katolika na području RS prije rata, sada je samo oko 13.000; od 73.000 katolika Banjolučke biskupije na području RS prije rata, sada je samo oko 6.500. Pri tome se također treba konstatirati da starija populacija izumire, a mlađi se nisu vratili u svoja rodna mjesta. Za njih se nije htjelo stvoriti nužne uvjete za siguran povratak i mogući ostanak u rodnome kraju. Dobro nam je poznato da se od strane aktualnih vlasti ne samo nije osiguralo potrebne političke, pravne, sigurnosne, gospodarske, psihološke, kulturne i vjerske pretpostavke za povratak i ostanak prognanih i izbjeglica nego se nerijetko direktno ili indirektno opstruirao i povratak i ostanak. Cinizam je Međunarodne zajednice kada govori o ljudskim pravima i pravima narodâ, a ravnodušno gleda kako se ta prava u ovoj zemlji – gdje ona ima odlučujuću riječ – kako se ta prava konstantno gaze, pa čak i ona sama u tom gaženju na svoj način sudjeluje! Cinično danas zvuči pitanje pojedinih međunarodnih predstavnika: je li se prognanici žele vratiti, ili njihova kao i nekih domaćih političara tvrdnja: oni, poglavito Hrvati odnosno katolici, se niti ne žele vratiti. Imamo popis iz prvih poratnih godina od oko 15.000 prognanika i izbjeglica samo s područja banjolučke regije koji su se svakako željeli vratiti u svoj zavičaj. I ovaj put javno pozivam domaće političare da se izjasne koliko su puta bili među prognanim Banjolučanima ili među prognanicima iz drugih gradova i sela RS i BiH – bilo da su u susjednim, europskim ili prekooceanskim zemljama? Jesu li im se ispričali za nanesenu nepravdu i pitali ih hoće li definitivno prezreti svoj rodni kraj?

Na temelju evidentnih podataka s terena, može se s pravom ustvrditi da su aktualni političari iz RS, ali iz cijele BiH, kao i iz susjedne Hrvatske te odgovorni predstavnici međunarodne zajednice pogazili u ovih devet i pol poratnih godina skoro sve potpisane «dogovore», «mirovne sporazume», kao i mirovne konvencije o pravu prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba, ne omogućujući stotinama tisuća tih jadnih, obespravljenih ljudi – ne samo katolicima nego i mnogim nekatolicima iz RS-a, iz FBiH i iz susjednih zemalja ponovno posjedovanje jednog od temeljnih, neupitnih ljudskih prava, prava na rodni kraj i prava na svoju domovinu.

Ako naša domovina Bosna i Hercegovina, u kontekstu aktualnog proširenja Europske unije, ovakva kakva je sada, ne može ući u EU, i ako Međunarodna zajednica, konkretno EU i UN, ne želi da BiH ostane izvor nestabilnosti i da predstavlja prijetnju miru na ovim prostorima, nego da se razvija kao civilizirana, demokratska, pluralistička, tj. multietnička, multikulturalna i multireligijska država, s ostvarenim visokim standardima osnovnih ljudskih prava i sloboda – osobnih i kolektivnih – onda moraju službeni predstavnici i BiH i Međunarodne zajednice konačno prijeći s riječi na djela. Moraju doista, i to što prije, sve poduzeti da BiH odlučnije krene tim putem. A to znači da se među prvim koracima mora omogućiti povratak i život dostojan čovjeka svim prognanicima i izbjeglicama, a onima koji su u svome rodnom mjestu i svojoj domovini, da tu i ostanu, ne kao nečije bijelo roblje, nego kao slobodni ljudi, spremni i voljni da izgrađuju svoj rodni kraj i domovinu u duhovnom i materijalnom pogledu.

U kolovozu 1995. glasnogovornik UN-ova Visokog povjerenika za izbjeglice (UNHCR) rekao je da će Banja Luka, drugi po veličini grad u BiH, «zbog barbarstva etničkog čišćenja biti zapamćena u povijesti kao srce tame».

Gorka i bolna istina tog «barbarstva etničkog čišćenja» koje su i naši utjecajni ratni i poratni politički sugrađani, suvremenici ili sunarodnjaci, slijedeći najveće zločince i diktatore prošlog stoljeća, primijenili kao već oprobano sredstvo za ostvarenje svojih duboko nehumanih i egoističkih ciljeva, ta istina proziva svakog, iole normalnog, a pogotovu istinoljubivog, humanog, pravednog i miroljubivog čovjeka, da pokaže svoje lice i da se uporno i dalje zauzima za sve obespravljene ljude u životnoj sredini i u svojoj zemlji.

I ovo naše podsjećanje na desetu obljetnicu početka zadnje faze dobro isplaniranog i temeljito provedenog jednog fašistoidnog i genocidnog projekta u našem gradu i kraju nova je prigoda da i svaki od nas pokaže svoje lice – humano ili nehumano, vjerodostojno ili lažno.

Dr. Franjo Komarica,
biskup banjolučki