Kotor Varoš, 19. kolovoza 2008. (TABB)

DANI KOTORVAROŠKIH HRVATA
 

Prije rata u Kotor Varošu je živjelo oko 11.000 Hrvata, a danas ih je tek oko 400 i to uglavnom starijih.

U Kotor Varošu 14. kolovoza sastalo se tridesetak svećenika, redovnika i redovnica od njih četrdeset i četiri ondje rođenih. Tijekom susreta, uz ostalo, razgovaralo se i o povratku izbjeglih i prognanih kotorvaroških Hrvata kojih je prije rata u Kotor Varošu bilo oko 11.000, a sada ih je tek oko 400 i to uglavnom starijih. Na susretu su se čule zabrinjavajuće informacije kako povratka gotovo uopće da i nema i kako ga na razne načine smišljeno i sustavno onemogućavaju oni koji su Hrvate protjerali iz Kotor Varoša. Napuštena hrvatska obiteljska imanja pretvaraju se u smetlišta kao i prilazni putovi, mijenjaju se granice sela, prometni znakovi su ispisani ćirilicom. U selu Zabrđu, koje je prije rata bilo čisto katoličko mjesto, kao i okolna sela, srušena je stara škola i na njezinom mjestu planira se praviti pravoslavna crkva, a na osmoljetki školi slovima većim od pola metra piše: „Sveti Sava". Sjedeći pred svojom kućom u selu Podbrđu 9. ožujka 2008., s leđa je ustrijeljen Sirovina Bare Ive. Stoga ne čudi da neki Hrvati u Kotor Varošu prvoklasno zemljište na najboljem položaju prodaju četvorni metar za samo šest eura.

Neki svećenici, redovnici i redovnice pripovijedali su o dramatičnim i tragičnim ratnim doživljajima. Tako su vlč. Pero Čolić i njegove sestre s. Ana Vianeja i s. Donata govorili kako su im u ratu ubijeni brat Mato i sestra Ivuša, a i vlč. Pero je bio pogođen snajperskim hitcem.

S. Marija Slavomira Andrijević je pričala da su joj u rodnom selu Orahovi grubo i pred vlastitom djecom silovane tetka i njena nevjesta koja je imalo novorođenče od dva mjeseca. Silovana je i mlada tetkina kći. Djeca koja su pokušala braniti svoje majke bila su teško pretučena. Muškarci su odvedeni u logore i za neke od njih do danas se ništa ne zna. S. Vianeja Čolić je spomenula kako ona i njezine sestre u svojim samostanima u Topoli i Aleksandrovcu kod Nove Gradiške proizvode biljne preparate i, usprkos svemu, pomažu uglavnom onima koji su tamošnje redovnice tijekom rata protjerali iz njihovih samostana.

Fra Marko Bandalo, župnik Sokolina, jedne od tri kotorvaroške župe, koja je prije rata bila čisto katolička, izvijestio je da te župe više nema, potpuno je uništena i u njoj više nitko ne živi, a prije rata živjelo je oko 1.600 vjernika u 300 obitelji.

Svećenici, redovnici i redovnice su popodne obišli groblja, ruševine i zgarišta svojih kuća. Neki to nisu mogli jer su pristupni putovi zarasli u šumu, a brojna sela su jednostavno nestala. U večernjim satima okupili su se pred župnom crkvom Uznesenja BDM u Sokolinama gdje se okupilo nekoliko stotina Sokoljana i drugih Kotorvarošana. Stigao je i jedan autobus prognanika iz Virovitice, a nekoliko dana prije stigao je fra Anto Barišić, župnik župe Špišić Bukovica kod Virovitice, sa sedmero mladih na biciklima. Boraveći s njima u devastiranoj župnoj kući, održao im je duhovnu obnovu. Iz 60 km udaljenog Podmilačja, preko brda i planina i dubokog kanjona rijeke Ugra, skupina od 61 hodočasnika je došla pješke na čelu s podmilačkim župnim vikarom fra Vinkom Jelušićem.

Misu uočnicu uz suslavlje petnaestak drugih svećenika slavio je kotorvaroški župnik fra Pero Karajica koji je nazočnima rekao: "Znam, dragi moji Kotorvarošani da, kao što se Marija pitala zašto njezin Sin mora trpjeti, tako se i vi pitate zašto vi trpite progonstvo. Samo dragi Bog zna zašto je to tako i dokle će tako biti".

Na blagdan Uznesenja BDM 15. kolovoza pučku misu predvodio je fra Anto Barišić koji je rekao: „Došli ste Mariji Majci i zagovornici koja zna najbolje sve vaše teške nevolje."

Nakon pučke mise, kao i poslije uočnice, svećenike, redovnike i redovnice, te hodočasnike iz Podmilačja i Virovitice ugostili su članovi Udruge raseljenih Hrvata kotorvaroške doline na čelu s predsjednikom Matom Kljajićem. Sjedište udruge je u Slavonskoj Požegi gdje se doselilo oko 3.500 prognanih kotorvaroških Hvata.

Nakon okrjepe u Sokolinama nazočni su krenuli nizbrdice prema Kotor Varošu, a potom do 15 km udaljenog Rokova groblja gdje se u večernjim satima skupilo oko tri tisuće vjernika. Euharistijsko slavlje predvodio je fra Anto Barišić koji je istaknuo kako je sveti Rok bio domoljub; hodao je po svijetu pomažući drugima, osobito bolesnicima, da bi se na kraju vratio u svoj zavičaj.

Na blagdan Sv. Roka 16. kolovoza na Rokovu groblju okupilo se oko pet tisuća prognanih Kotorvarošana. Župnik Karajica je rekao: "Vaš dolazak ovdje u tako velikom broju znak je da vi volite svoj zavičaj, da čeznete za njim i da se doista želite vratiti u njega". Misno slavlje predvodio je podmilački župnik i definitor provincije Bosne Srebrene fra Zoran Mandić. On je istaknuo da je ovo veliko okupljanje prognanih kotorvaroških Hrvata iz cijelog svijeta pravo čudo koje govori da oni žele živjeti u Kotor Varošu i u njemu život imati, jer samo u Kotor Varošu sv. Roka mogu onako veličanstveno slaviti.

Sutradan, u nedjelju, 17. kolovoza na Rokovu groblju je pučko euharistijsko slavlje predvodio fra Marko Kovačić, župnik župe Šurkovac kod Prijedora. Zamolio je kotorvaroške Hrvate da ne prodaju i ne zamjenjuju svoju zemlju i svoja imanja i da tako ne prolijevaju krv, znoj i suze svojih predaka. Fra Marko je naveo primjere smišljenog i sustavnog onemogućavanja povratka prognanih kotorvaroških Hrvata.

Stoga je župnik župa Kotor Varoš i Vrbanjci fra Pero Karajica stalno naglašavao da svaka prava obnova, pa i uspješni povratak, počinje obnovom duha i jačanjem svijesti i da je najbitnije da se kod prognanih kotorvaroških Hrvata ne ugasi duh ljubavi prema rodnom kraju. Izuzetno važno je gajiti i osobnu i narodnu nadu, čežnju i ljubav prema zavičaju, rekao je fra Pero.

Tijekom Gospojine i Rokova u Kotor Varošu su odigrana dva malonogometna turnira u Zabrđu i Podbrđu u kojima je sudjelovalo tridesetak ekipa. U Zabrđu je pobijedila ekipa iz sela Rujevice, a u Podbrđu ekipa iz Podbrđa. (kta)