Sarajevo, 6. lipnja 2005. (KTA) 

PROPOVIJED BISKUPA FRANJE KOMARICE NA BLAGDAN PRESVETOG SRCA ISUSOVA 

U svojoj homiliji prigodom središnje proslave Presvetog Srca Isusova u sarajevskoj prvostolnici 5. lipnja banjolučki biskup dr. Franjo Komarica između ostalog je kazao: „Sin Božji – poslan od svog nebeskog Oca – dođe na svijet i pokaza nam da Bog ima srca za nas, da ima srca posebno za 'umorne i opterećene', za siromahe, prezrene, ponižene, obespravljene, bolesne, za grješnike. On sam kaže, kako malo prije čusmo: 'Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti', i 'Ja sam krotka i ponizna srca' (Mt 11,29). A onda ide i na križ, dozvoljava da mu, raspetom na križu, probodu srce, kako nitko ne bi mogao ne znati ili zaboraviti da Bog ima otvoreno srce za potrebe i nevolje svih na svijetu. Iz tog probodenog, otvorenog Kristovog srca, doista izviru rijeke Božje ljubavi i milosti po sakramentima njegove Crkve. Zato slavimo danas, na blagdan Srca Isusova, srdačnost, ljubaznost, milosrđe, dobrohotnost, čovjekoljublje našeg Spasitelja, Boga.“

Biskup Komarica je također istaknuo: „Crkva opravdano tvrdi da već odavno posjeduje formulu pravog čovjekoljublja–humanizma, za kojom je velik dio suvremenog svijeta još uvijek u potrazi. Ta formula Crkve se ne sastoji u nekom apstraktnom sistemu ili skupu velikih riječi ili rečenica. Ona je živa stvarnost i bogata zbilja – sadržana u osobi utjelovljenog Sina Božjeg Isusa Krista. ...Sin Božji je svojim utjelovljenjem i sišao k nama u područje ljudske zbilje, da bi nam razjasnio i približio vječne ciljeve, da bi nam omogućio prodor, ulazak u, do tada, nedostupno božansko područje. Već 20. stoljeća živi u i po Kristovoj Crkvi ova formula istinskog čovjekoljublja na ovoj našoj planeti.

Koliko je ona došla do izražaja, koliko dolazi i danas do izražaja, tamo gdje žive i djeluju oni koji je i poznaju i znaju da se po njoj trebaju i sami vladati?

Zar nam se ne čini da mi, koji se dičimo svojom pripadnošću Kristu u njegovoj Crkvi, moramo sa stidom i strepnjom misliti na, nerijetku, našu nevjerodostojnost, naš kukavičluk i našu nemarnost jer se nismo dovoljno trudili i više učinili da se ova spasonosna formula Božjeg čovjekoljublja više i učinkovitije ostvari i našem životnom ambijentu.“

Banjolučki biskup je postavio pitanje kako kršćani svjedoče Božje milosti koje svakodnevno primaju. „Da li se pitamo – kako se to osjeća u našem životnom ambijentu: u našoj obitelji, na radnom mjestu, u krugu poznanika, u zajednici ili komšiluku gdje živimo?“ Biskup Komarica je rekao da u svemu svome životu kršćanin treba odati dužnu čast Bogu i platiti svoj dug služenja braći ljudima.

„O toj nezaobilaznoj zadaći nas kršćana govori poznata poslanica Diognetu iz prvih kršćanskih vremena, čiji je sadržaj – barem jedan dio – uvijek iznova dobro i korisno čuti. Počujmo ga: 'Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju, ni jezikom, ni načinom života. Prihvaćajući svagdanje domaće običaje u odijevanju, hrani i uopće u načinu života, oni žive i time pokazuju izvanredan i po jednodušnom mišljenju svih, nevjerojatan način života...

U tijelu su, ali ne žive po tijelu. Provode život na zemlji, ali na nebu imaju domovinu. Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom života nadvisuju zakone. Ljube sve, a svi ih progone.....Bog ih je postavio na takav položaj s kojega im nije dopušteno pobjeć' (br. 5-6 passim)

Ovim se, dakle, riječima opisivalo davne Kristove sljedbenike, kršćane. Kad netko danas opisuje nas kršćane u našoj zemlji ili na našem kontinentu – što mislite da li može napisati nešto slično kao ovo što malo prije čusmo? Moramo biti iskreni i ponizni pa priznati da na tijelu Crkve, kad se gleda izvana, ima dosta mrlja nevjerodostojnosti. Jedna od redovitih sablazni za one koji su izvan Crkve jest u tome što u nerijetkim članovima Crkve ne vide dovoljno Duha Kristova.“

U nastavku svoje homilije biskup Komarica je kazao: „Crkva je i prema takvim svojim članovima kao dobra majka prema svojoj bolesnoj djeci: strpljiva, obazriva, blaga; ne raskida s njima spasonosne veze nego nastoji uvijek iznova i njih obodriti, osokoliti, pružiti im nove duhovne snage. Božanskom snagom u sebi, Crkva nastoji podići i podržati što veći broj svojih članova da vjerno idu za svojim božanskim idealom.

Povijest Crkve, pa i ova naša najnovija, svjedoči da ipak u Crkvi ne prevladava broj onih mlakih, onih s minimalističkim kršćanskim ponašanjem, nego da se uvijek iznova, u svakom vremenu i ambijentu, unutar crkvenih redova pojavljuju istinski divovi duha, heroji nesebične požrtvovnosti i ljubavi, koji svojom osobom, svojim glasom i pozivom, svojom dosljednošću i vjerodostojnošću bude pospane, uzdrmavaju savjesti, zadivljuju mediokritete i za sobom povlače one koji su velikodušniji i željni osmišljenijeg života. Oni svojim životom zorno pokazuju da je ljubav – tj. ljubav i prema Bogu i prema čovjeku – jedina pokretačka snaga sposobna potaknuti napredak povijesti – pojedinca, skupine ili naroda, prema dobru, miru i svakovrsnom napretku.

Crkva Kristova ima kadrost – posebno po svojoj liturgiji i njezinom srcu - Euharistiji, da posvećuje svoje članove. Tko od njenih članova dopusti da ga to posvećivanje dublje i intenzivnije zahvati, taj postaje istinski dobrotvor čovječanstva i dragocjeni graditelj boljega svijeta. Taj ulazi više u ono što je vječni smisao Crkve – vječni život.“

Potom je banjolučki biskup govorio o osobama koje su se trudile kroz cijelu povijest na osobit i izrazit način živjeti od Kristova Duha. Tu je posebno istaknuo bl. Ivana Merza, njegovo poimanje Euharistije te posvetu njegovog života, u 25. godini, Srcu Isusovu.

Na koncu svoje homilije biskup Komarica je kazao: „Draga braćo i sestre u Kristu Spasitelju, zapamtimo bitnu poruku današnje proslave blagdana Presvetog Srca Isusova u ovoj katedrali: puni, ispunjeni život, život u Božjem ozračju, sudioništvo u Božjem vječnom, sretnom životu moguće je i već je započelo za nas ljude. Ovisi o svakom od nas pojedinačno hoćemo li se i mi za taj i takav život svjesno i bez dvoumljenja odlučiti. Bog je u Kristu svoje uradio za naše vječno spasenje. Sada je red na nama! Idimo svjesno i radosno u susret Trojedinom Bogu, stopama Isusa Krista!“   (tabb)