Na Susretu svećenika Bosne i Hercegovine, održanom 2. lipnja u župnoj crkvi Svete Obitelji na Kupresu, prigodnu meditaciju izrekao je član Vijeća za kler Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. dr. Anto Orlovac, generalni vikar Banjolučke biskupije. Meditaciju pod naslovom: "Svećenik - radostan molitelj i navjestitelj Božje riječi" prenosimo u cijelosti:

Srdačno vas pozdravljam braćo svećenici, „neprocjenjivi daru Božji za Crkvu i čovječanstvo“ na ovom našem svećeničkom hodočašću na kraju Svećeničke godine, na čelu s našim Ordinarijima, mjesnim i redovničkim, osobnim. Oslovljavam vas riječima Sv. oca Benedikta XVI. iz njegova apostolskog pisma kojim je prije godinu dana proglasio Svećeničku godinu. Evo nas zajedno, braće po milosti svetoga reda, iz cijele BiH: i redovnika i dijecezanskih svećenika u zajedničkoj molitvi, duhovnoj obnovi i druženju. Pridružila su nam se i braća iz Kotorske biskupije u Crnoj Gori. Radujem se veoma ovome susretu i zahvaljujem organizatorima na prilici da malo zajedno s vama danas razmišljam o našem svećeničkom poslanju. Ovo sam izlaganje naslovio: „Svećenik – radostan molitelj i navjestitelj Božje riječi“. Učinit ćemo to u tri koraka: osvrnut ćemo se na prošlost, pogledati sadašnjost i usmjeriti pogled na budućnost.

1. Naša prvotna revnost

Svećenička godina ide svome kraju. Na više naših skupova, duhovnih vježba i obnova, korona i rekolekcija, ali i svaki osobno, malo smo propitivali svoj vlastiti svećenički identitet. Upravo je to Papa želio od ove Svećeničke godine: da preispitamo i učvrstimo svoj svećenički identitet, da se obnovimo u vjernosti Kristu i svome poslanju, da produbimo svoju revnost. Evo Sv. otac je na svome hodočašću u Fatimu 13. svibnja o. g. molio posebno za nas svećenike da ljubimo Isusa i da u Njega upiremo svoje oči, te da nas povjeri Marijinoj majčinskoj zaštiti, što je i učinio pred izloženim Presvetim (Glas koncila, br. 21, od 23. svibnja 2010., str. 7) uz veliko mnoštvo vjernika. Tako ćemo danas biti povezani s Papom i po toj njegovoj molitvi za nas (a valjda i našoj za njega!) i po sudjelovanju apostolskog Nuncija u ovom našem hodočašću.

Nedavno smo završili Vazmeno vrijeme u kojemu smo u Časoslovu čitali poruke iz knjige Otkrivenja. Poruke su to Onoga „koji drži sedam zvijezda u desnici“ a upućene su „anđelu Crkve u Efezu“ (Otk 2,1), a ti mjesto Efeza upiši ime svoje župe (Sarajevo, Mostar, Banja Luka, Tuzla, Široki Brijeg, Tolisa, Trebinje, Livno, Kupres…). Baš mi se taj tekst čini dobrim polazištem za našu meditaciju. I na nas se odnosi ono što čitamo u knjizi Otkrivenja. Bog zna naša djela, naš trud i postojanost našu (usp. Otk 2,2), zna i što smo podnijeli za Njegovo ime i da nismo smalaksali. Braćo, kako da ovdje ne prepoznamo sami sebe i svoju situaciju. Trudili smo se, djelovali, nastojali biti ustrajni i postojani, unatoč svim preprekama. A bilo ih je svih vrsta. Ako smo u tome Božjim darom uspjeli, smijemo biti radosni i ponosni. To može biti snažan poticaj za naše buduće djelovanje. A ono nije završeno dokle god smo živi. Netko je upitao mudra duhovnog savjetnika: „Kako znati kad sam završio svoju zadaću?“ On je odgovorio: „Ako si živ, još je nisi završio“.

Ali, Bog zna i nešto što nerado čujemo i teško sami sebi priznajemo: naime, da smo „prvu ljubav svoju ostavili“, pa nas poziva da se „obratimo i činimo prva djela“. Ima još nešto što nam nije drago čuti, naime, da će u protivnom „doći i ukloniti naš svijećnjak s mjesta njegova“ (usp. r.3-5). Nije to prijetnja, to je opomena: ugašena svijeća ne može stajati ondje odakle ima dolaziti svjetlost.

Divno je, ako smo tijekom svoga svećeničkog vijeka trpjeli i izgarali za Boga i svoj narod. Mi stariji znamo koliko je u komunističko doba trebalo revnosti i vjernosti, kao bogoslov doći do oltara (osobito u vojsci), ali i kasnije, ostati vjeran i postojan unatoč svim vrstama šikaniranja; neki su i zatvor okusili, i postojani ostali! A nije to bilo tako davno. Još samo prije četvrt stoljeća za vjernost Kristu išlo se u zatvor. Koliko znam posljednji katolički svećenik u BiH kojega su komunisti nedužna osudili bio je pok. mučenik vlč. Filip Lukenda 1986. Devet godina kasnije, 1995., na istom mjestu podnio je i mučeničku smrt, zajedno sa sestrom Cecilijom Grgić. Divni su to primjeri vjernosti.

I nešto mlađa naša subraća doživješe, zajedno s nama starijima, najnoviji rat, puno podniješe i postojani ostaše. Mislim da se bez lažne skromnosti, može reći da su Katolička Crkva i svećenici u našem hrvatskom narodu, općenito govoreći, osvjetlali svoj vjernički i svećenički obraz. Nadamo se da će nam „Onaj sa sedam zvijezda“ jednom reći: „Znam djela, trud i postojanost tvoju i da nisi smalaksao“. Velik je to dar Božji, i na to smijemo biti ponosni, i, svakako, Bogu zahvalni. Ali na lovorikama se ne spava.

Nisu li teret dana i žega života, braćo, pomalo ohladili našu revnost, nismo li se umorili, jer vidimo da se nije ostvarilo sve ono oko čega smo se trudili i za što smo bili spremni trpjeti? Zar nas ne sablažnjavaju zli primjeri nekih svećenika koji su teško iznevjerili svoje poslanje i postali velika sablazan onima kojima su bili poslani; štoviše učinili im tešku nepravdu i gotovo nepopravljivo zlo? Zbog toga nas se sve trpa u isti koš, napadaju nas mediji ne štedeći, i još podosta dodaju. Sada je to još tamo negdje u svijetu. A tko kaže da sutra ne će i ovdje kod nas krenuti. Nismo li ponekad razočarani i od svojih vjernika, i od subraće svećenika, i od poglavara? I nismo li se u svom jadu okrenuli sami sebi? Nismo li dakle „prvu ljubav svoju ostavili“?

I nama je upućen onaj poziv da se „obratimo i činimo prva djela“. Braćo, Svećenička mi se godina čini prikladnim vremenom da se malo prisjetimo te svoje prve, prvotne, revnosti. Možda bismo to mogli učiniti tako da se u mislima vratimo u svoje mladomisničke dane. Sasvim konkretno: sjetimo se samo svoga svećeničkog gesla koje smo s toliko pomnje i ljubavi birali i stavili na svoju mladomisničku sličicu kao program svoga djelovanja. Možemo malo razmisliti što smo od toga ostvarili. Sjećam li se toga i danas, ili sam to već davno zaboravio, ili samo odmahnem rukom: „Ah, bio sam mlad i naivan.“ (Možda bi nas jedna sličica s naše mlade mise u Časoslovu na to podsjetila svaki dan!). I molimo za ustrajnost do kraja.

2. Što nam je i kako danas činiti?

U čemu nam se valja obraćati? U onomu što činimo. A što nam je činiti? Svakako su dva osnovna zadatka svećenika: moliti i navješćivati. Svećenik je prije svega molitelj i učitelj molitve. To je prvi stup svećeničkog života. A molimo li? Možda se ispričavamo poput nekih naših vjernika na ispovijedi: „Nemam vremena moliti“. To bi bilo kao kad bi učenik rekao da nema vremena učiti, student da nema vremena studirati, a radnik da nema vremena raditi. To nam je osnovno poslanje i, ako hoćete, „posao“. A toliko smo puta iskusili: bez toga i sva naša druga djelatnost gubi smisao. Nedavno nas je Sv. otac Benedikt XVI. pozvao da imadnemo hrabrosti uzeti si vremena za molitvu i ne smatrati to izgubljenim vremenom. Uzeti, i to na prvom mjestu, a ne ako nam ostane. Velika je odgovornost duhovnika, u tome duhu odgajati sjemeništarce i bogoslove. Ako im je već tu teško moliti, bolje je da dalje ne idu: napravit će više štete nego koristi i sebi i Crkvi. A kako učimo druge moliti? Onako kako i mi molimo. Krasno je u nekim crkvama čuti kako vjerni puk skladno moli, pjeva, sudjeluje u misnom slavlju. To je redovito tamo gdje tako isto skladno, sabrano, smireno i pripremljeno to čini i svećenik na oltaru. Braćo, svete nam je stvari sveto činiti. To više odgaja nego puno riječi.

Drugi stup svećeničkog života je navješćivanje Božje riječi. Znamo da je mnogo vrsta navješćivanja: počevši od misnih homilija, preko katehizacijskih pouka, priprema na sakramente (zaručnika, krštenika, roditelja), do razgovora uz na pr. sakrament pomirenja ili pohod bolesnika i sprovodnih nagovora. I opet, kako često za to „nemamo vremena“. Pa nam se propovijedi znaju katkada svesti da (loše) prepričamo evanđeoski odlomak, pri čemu ponekad izbjegavamo Pavlova čitanja (težak je, ne će to svijet razumjeti!) ili čak starozavjetna (kakve to veze ima s mojom župom?) i ponovimo nekoliko „svetih fraza“, koje naši vjernici već unaprijed znaju. Vjernik ponekad na kraju ne zna ni jednu ideju, čak ni temu, o čemu smo propovijedali, ako baš nismo galamili kako se oni ne brinu za crkvu, ili možda nisu dali svoj doprinos za naše uzdržavanje. Ako vjernik nakon nedjeljne mise ne može sa sobom ponijeti ni jednu ideju koja će ga pratiti, onda propovijed nije valjala. A nije valjala jer se nismo spremili. Blagopokojni kard. Kuharić je dugo propovijedao, a nismo imali takav osjećaj kad smo ga slušali, jer je govorio pripremljeno, iz duše, promeditirano, spremano uz molitvu. Treba paziti i na lijep izričaj, ali Duh Sveti je onaj koji i nama nadahnjuje misli i koji potiče vjernike. Za to ga valja moliti. Poznato je da je sluga Božji Ivan Pavao II. svoje enciklike i druge dokumente uglavnom pisao u kapelici, zapisujući uz molitvu.

Navještaj bi trebao pratiti životni primjer. Podsjetimo se onoga što nam je rečeno na đakonskom ređenju, kad nam je biskup pružio Evanđelistar i rekao: „Primi Kristovo evanđelje kojemu si postao navjestitelj. Nastoj vjerovati što pročitaš, učiti što uzvjeruješ, živjeti što učiš.“ Vjerovati, učiti, živjeti, to je svećenikova trilogija. U njoj je sve rečeno. To je zapravo sav sadržaj svećenikova života.

3. Što nas čeka u budućnosti?

U ovoj Svećeničkoj godini želimo obnoviti svoju revnost za budućnost koja je pred nama. Razborito je upitati se: kakve će biti okolnosti u kojima ćemo sutra djelovati, kakva će biti vremena. Dobro je biti spreman na ono što nas čeka. Nitko od nas nije prorok koji to unaprijed vidi, ali sjećajući se onoga što je bilo i osvrćući se na vlastito životno iskustvo, možemo slutiti ono što dolazi.

Neke se stvari već jasno naznačuju. Ne želim ni sebe ni vas plašiti, niti širiti pesimizam, jer on može biti i izraz nevjere, ali ne idemo ususret baš laganim vremenima. Svećenik pesimist, mislim da je to protuslovlje u sebi. Ali biti optimist ne znači lebdjeti iznad zemlje, biti nerealan, jer to dovodi do frustracija, nego: unositi smisao, vedrinu i pouzdanje u svaku priliku života, i to ponajprije u one teške. Koga će oduševiti svećenik koji stalno kuka, nikad nije zadovoljan? Bez oduševljenja nitko se ne pokreće. Sretan svećenik usrećuje ljude oko sebe; nezadovoljan samo nezadovoljstvo donosi. Da i ne kažemo da smo najčešće nezadovoljni s drugima, koje bismo rado mijenjali, ali ne i sebe. Kad bismo barem bili malo nezadovoljniji sami sobom i sebe mijenjali, i svijet bi se promijenio, ili bismo ga mi drugačijim vidjeli!

Znamo da Crkva ne može bez trpljenja i progona. Ni u jednom razdoblju povijesti. Crkva u našem hrvatskom narodu to je imala prilike iskusiti još od turskih vremena do upravo završenoga stoljeća. Među brojnim drugim žrtvama, toliko je naše subraće svećenika. I u Drugom svjetskom ratu i poraću, ali i u „tenkovskoj demokraciji“ potkraj stoljeća. Danas su metode progona profinjenije, suptilnije. Ne ide se baš đonom, kao nekoć komunisti. Izvrsno je to okarakterizirao kard. Bozanić u propovijedi na misi za pok. predsjednika Tuđmana u zagrebačkoj katedrali 10. prosinca 2009., kad reče da „se melodija komunističke ideologije nastavila svirati, ali drugim instrumentima“. (Glas Koncila, br. 51-52, 2009, str. 11).

Sada se orkestrirano ide na ocrnjivanje, uništenje dobra glasa svećenika i Crkve kao cjeline, i povjerenja vjernika u svećenike, naglašavajući mane svećenika i razvlačeći nas po medijima, često bez mogućnosti da se obraniš. Optuže te, ocrne u medijima danima, a ako uspiješ dokazati nedužnost, to više nikoga ne zanima. Ili se objavi neka sitna usputna notica, ili još češće ništa. Ali ne bojmo se: nitko nas ne može toliko ocrniti, koliko mi sami sebe. Htio bih ovdje istaknuti jednu svijetlu zraku: upravo jučer, 1. lipnja, bila je na ATV jedna emisija u kojoj je jedna pravoslavna vjernica, novinarka i televizijska urednica postavila pitanje: kako to da su se napadi na samoga papu Benedikta XVI. i na katoličke svećenike intenzivirali upravo u vrijeme kada je Papa proglasio Svećeničku godinu. Pravoslavna vjernica brani Papu i katoličke svećenike. Hvala joj. Ali ne trebamo se brinuti braćo. Ne dadnemo li povoda, ljaga će pasti na onoga tko je baca. Svidjela mi se misao: «Govori li tko loše o tebi, neka mu bude. Ali ti živi tako da mu nitko ne vjeruje.» (grafit). Najvažnije je ipak kakvi smo mi i kakvu sliku o svećeniku dajemo.

Drveni kalež i zlatni svećenici

Don Anto Baković, koji je odležao ukupno deset godina robije: najprije četiri kao bogoslov, a zatim još šest kao mlad svećenik, u zatvoru je kao svećenik znao potajno služiti sv. misu, i to u drvenom kaležu. Taj mu je kalež napravio jedan robijaš kao posudicu za sol, kako ga je on zamolio, a on nije ni znao da mu je zapravo napravio kalež. Tada se sjetio izvrsne misli koju je svojedobno iznio njegov đakovački duhovnik Ćiril Kos, kasniji đakovački biskup, kad je usporedio mučenička vremena prve Crkve i mlak život svećenika i vjernika u bogatim zemljama Zapada. Rekao je da je razlika između ta dva vremena „u tome što su u prvim kršćanskim vremenima svećenici bili zlatni a kaleži drveni, a danas su na slobodnom Zapadu kaleži zlatni, a svećenici drveni“. On zapisa i da je cilj koncil htio posebno obnoviti svećenike: „Obnova se trebala dogoditi na način da svećenici budu zlatni pa makar nam kaleži bili drveni“ (A. Baković, Batinama do oltara, Zagreb, 2009, str. 278). U Svećeničkoj godini na mjestu je, braćo, da se upitamo: jesmo li drveni ili zlatni svećenici.

I još nešto, brate svećeniče! Nismo izolirani individualisti, nismo konkurenti jedni drugima, mi smo braća, činimo jedno svećeničko bratstvo. Podjela u Crkvi i tako imamo previše. Naša je snaga u našoj povezanosti s Isusom, ali i međusobno. Svi mi jedni na druge utječemo svojim primjerom (i u pozitivnom i u negativnom smislu), ali i svojom povezanošću u molitvi. Starija su naša subraća znala završavati svoja pisma jedan drugomu poticajem: Oremus pro invicem! Molimo jedan za drugoga! Nije to suvišno. To je zapravo ono kad jedni drugima kažemo: „Želim ti svako dobro“, ali to iznesemo pred Boga, sigurni da će se i ostvariti.

A sve što činimo, činimo radosno! I ovdje vrijedi ona da Bog ljubi radosna darivatelja. Darivati možemo materijalna dobra, ali i sebe same. Tako se Bogu i čovjeku služi na pravi način. Upravo smo tako molili u Zbornoj molitvi prošlog, osmog tjedna kroz crkvenu godinu „da živimo u miru te radosno i slobodno tebi (Bogu) služimo“. Vama i sebi upravo to želim. (mons. dr. Anto Orlovac)