Vatikan, 12. listopada 2005. (TABB) 

BANJALUČKI BISKUP FRANJO KOMARICA GOVORIO NA XI. SINODI BISKUPA 

Danas je na 15. generalnom zasjedanju XI. Sinode biskupa govorio delegat Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. dr. Franjo Komarica. Govor biskupa Komarice prenosimo u cijelosti:
 

„Sveti Oče, časni sinodalni oci, braćo i sestre u Isusu Kristu,

U svome obraćanju želim se osloniti najprije na broj 76. radnog dokumenta Sinode „Instrumentum laboris-a“, gdje se upozorava na nužnost „da se treba poticati na poznavanje života svetaca i blaženika koji su bili uzori duhovnosti i euharistijskog života“, te na broj 83. i 84. u kojima se govori o „Euharistiji u službi pomirenja i mira“.

Među imenima većeg broja svetaca i blaženika iz raznih stoljeća koje navodi radni dokument Sinode počevši od Ignacija Antiohijskog i Augustina, pa Benedikta, Franje Asiškog, Tome Akvinskog do Majke Terezije iz Kalkute, nalazi se ime jednog malog laika, blaženog Ivana Merza. Očito ne bez razloga. Zbog njegove aktualnosti želim Vam dati o njemu nekoliko informacija.

Rođen u mom rodnom gradu u Banja Luci, u Bosni i Hercegovini, pred kraj XIX. stoljeća, živio je samo 32. godine i umro kao profesor i odgojitelj mladeži i kršćanskih vjernika laika u Zagrebu, u susjednoj Hrvatskoj 1928. godine. Na temelju svog višenacionalnog porijekla, svoje intelektualne izobrazbe, duhovne formacije i apostolskog djelovanja on u svojoj osobi povezuje cijeli niz europskih naroda i država: osim BiH, i Hrvatske, također i Češku, Njemačku, Mađarsku, Austriju, Francusku i Italiju.

Pravi kršćanski Europljanin, visoko izobražen u Beču i Parizu, kojem je uspjelo ujediniti znanost i vjeru. Svoju doktorsku disertaciju pisao je o „Utjecaju katoličke liturgije na francuske pisce i pjesnike od Chateaubriand-a do danas“. Postao je neumorni apostol žive vjere i ljubavi prema Kristu, prema Crkvi i vjernosti Petrovu nasljedniku, posebno kroz „Katoličku akciju“, koju je osnovao papa Pio XI. On je dragocjeni uzor ne samo za današnje katoličke vjernike laike nego i za svećenike, redovnike kao i za biskupe. Četrdeset godina prije II. Vatikanskog Koncila on je već mnogo toga od koncilske nauke o liturgiji i o ulozi laika osobno prakticirao i promovirao, kako to stoji i u Dekretu o njegovim herojskim krepostima Kongregacije za proglašenje svetih.

Prigodom njegova proglašenja blaženim prije dvije godine, rekao je Sveti Otac Ivan Pavao II. „Ivan Merz je u školi bogoslužja (…) stasao do punine kršćanske zrelosti i postao je jedan od promicatelja bogoslužne obnove u svojoj domovini. Sudjelujući u misiji, te hraneći se tijelom Kristovim i riječju Božjom nalazio je poticaj da bude apostol mladeži. Nije slučajno izabrao za geslo: „Žrtva-euharistija-apostolat“. Glavna karakteristika njegove euharistijske pobožnosti bila je njegova živa vjera u Kristovu prisutnost u euharistiji. On je imao duboko iskustvo euharistije i zato je mogao vrlo osvjedočeno, vlastitim primjerom, razviti plodan euharistijski apostolat, posebno među mladima. Papa Ivan Pavao II. je naglasio: „ Ime Ivana Merza je za čitav jedan naraštaj mladih katolika značilo program života i djelovanja. Ono to mora biti i danas.“

Pojava blaženog Ivana Merza u našemu vremenu pravo je otkriće, istinsko osvježenje i to ne samo za Crkvu u Europi. U rodnoj zemlji blaženog Ivana Merza u Bosni i Hercegovini, katolici su zbog svoje vjernosti Kristu, posebno nazočnom u svetoj Euharistiji, kao i zbog vjernosti Petrovom nasljedniku, stoljećima sve do u novije doba, morali podnositi poniženja i progone. I u zadnjem ratu 90-tih godina protjerano je sa svojih ognjišta preko polovine svih katolika zemlje i velika većina njih se još uvijek nije mogla vratiti.

Samo iz moje biskupije je bez razloga i to uz podršku međunarodnih predstavnika iskorijenjeno dvije trećine miroljubivih i na pomirenje spremih vjernika. 95% crkvenih objekata je u većem djelu biskupije porušeno ili oštećeno od strane za vrijeme komunizma ateiziranih ljudi, uz njihovo obrazloženje: „Crkve su srce vašeg zajedništva, ako vam uništimo srce, uništit ćemo i vaše zajedništvo. Mi znademo da vi katolici idete brojni i redoviti u Crkvu.“ Skoro jedna petina mojih župnika (7) je ubijeno, također jedan redovnik i jedna redovnica, a oni su propovijedali i prakticirali pomirenje i ljubav čak i prema neprijateljima i slavili s preostalim vjernicima redovito bogoslužje, unatoč porušenim crkvama.

Ovi istinski svjedoci vjernosti Kristu, Crkvi, življenom Evanđelju i svome svećeničkom pozivu potvrdili su vlastitom krvlju svoju vjeru u stvarnu prisutnost Kristovu u svetoj Euharistiji. Želimo vjerovati da ove krvave žrtve naših svećenika i redovnika, kao i žrtve mnogih naših vjernika laika jedne doista „raspete Crkve“ u današnjoj Europi, udružene s drugim nevinim žrtvama i posebno s jedinstvenom žrtvom Isusa Krista mogu postati plodne za poželjno pomirenje, pravedni mir i spasenje mnogih ljudi u mojoj domovini Bosni i Hercegovini kao i drugdje.“  (tabb)