Vatikan, 18. listopada 2005. (KTA) 

IZLAGANJE KARDINALA PULJIĆA SINODSKIM OCIMA 

Nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić govorio je sinodskim ocima 11. listopada na XIII. općem zasjedanju kao izvanredni sudionik Sinode. Na početku je rekao da dolazi „iz zemlje u kojoj su ljudi posljednjih petnaest godina puno trpjeli i još uvijek trpe“. Ističući da je „Katolička Crkva preživjela strašnu povijest što je ostavilo teške posljedice“, kardinal Puljić je rekao da je polovina katoličkog žilja prognana iz svojih kuća i vlastite zemlje te da se mnogi od njih i danas nalaze posvuda sve do Australije i Južne Amerike. Veliki broj prognanih i izbjeglih još uvijek se ne može vratiti jer ne postoje potrebni uvjeti i nije moguće ostvariti sva ljudska i građanska prava. Kardinal Puljić je kazao da predstavnici Europske Unije i međunarodne zajednice ne žele pomoći katolicima da se vrate u svoje kuće, a onima koji su ostali ne žele pomoći da ostvare sva svoja prava i postanu punopravni građani kao narod s vlastitim jezikom i zapadnom kulturom.

Nakon toga kardinal Puljić je iznio svoj osvrt u vezi s Euharistijom: 

„Ova Biskupska sinoda bi mogla pridonijeti obnovi vjere, svijesti, odgovornosti i poštivanja najdostojnijeg slavljenja Euharistije. Pred nama je dinamizam života u kojem se odvija proces odgoja pojedinaca i zajednice na različitim razinama svakidašnjeg života. Zadržat ću se na nekim pitanjima:
 

1. Svećenik kao subjekt slavljenja Euharistije

Često izgleda da su mnogi naši svećenici umorni, bez oduševljenja za vlastitu službu. Kako se mogu mladi, birajući vlastiti životni put, oduševiti za svećenički poziv kada često doživljavaju svoje župnike kao umorne, bezvoljne i dosadne. Iz kojeg razloga bi svećenik trebao slaviti sv. Misu više od tri puta na dan? Kako može slaviti više od tri Mise na dan i trajno ostati svjež i usredotočen na ono što se ostvaruje pred njegovim očima? Opasnost je da sve to postane svakidašnji posao poput onoga koji se odvija u uredu ili u tvornici. Prolaze dani i godine u svećeničkoj službi bez vrijednih plodova i rezultata. Gdje su plodovi? Čini mi se da je svećenik često u opasnosti da, živeći svakodnevno s drugim ljudima ovog tisućljeća unutar procesa sekularizacije, materijalizma, potrošačkog mentaliteta, itd., izgubi osjećaj za sveto.
 

2. Osjećaj za sveto

Vrijednosti su danas poremećene. Osjećaj za sveto je potamnjen, a osjećaj za grijeh je relativiziran. Što je danas za nove naraštaje grijeh?
Euharistijska šutnja je za svećenika, ali ne samo za njega, izvanredna stvar za pronicanje svih svetih čina i gesta. Potrebno je pripraviti se za Euharistiju. Samo s dostojanstvenim slavljenjem svetih čina i dubokom sviješću euharistijskog otajstva mogu se primiti plodovi Euharistije.
Euharistija je također zahvala za božanski stol, za božansku komunikaciju između Stvoritelja i stvorenja. Dakle, Euharistijom hranimo svoj duhovni život. Osobno štovanje i spremnost primiti samoga Boga, priprava na sveto otajstvo, a na kraju zahvala za mogućnost slavljenja svetih otajstava Euharistije - vrijednosti su koje bi trebao steći svaki svećenik da bi bio spašen i da bi prenio plodove Euharistije onima koji su mu povjereni i koji traže Boga u Euharistiji.

3. Božanska Riječ

„Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar.“ (Mt 5, 23-24). Kako mogu dostojanstveno slaviti sveta otajstva Euharistije ljudi koji gaje zavist i mržnju prema svojim bližnjima? Bez praštanja i mira nema plodova Euharistije i ne može ju se dostojanstveno slaviti. 
 

4. Osim toga, kako kršćanin može doći za stol Gospodnji ako čini nepravdu? Pitao sam jednog diplomatu katolika koji radi u Europskoj zajednici u mojoj zemlji, kako može primiti Tijelo Kristovo ako se tako odnosi prema siromašnima i malenima.

5. Svećeničko zvanje

Isus nam je zapovjedio da molimo za zvanja. U obiteljima u kojima se moli i klanja niču i svećenička zvanja. Poštovanje i poziv na svećeništvo niču u vlastitoj obitelji. Obiteljska crkva postaje prva škola zvanja ali i hram gdje se njeguje poštovanje prema Euharistiji. U mladićima koji vrednuju Euharistiju klija također svećeničko zvanje.“  (kta)