Banjaluka, 14. ožujka 2007. (TABB)

u Banjoj Luci održano predavanje o temi: Europska pravna konvencija i Humanitarno pravo naroda
 

            Jučer je u organizaciji Europske akademije u Banjoj Luci održano predavanje o temi: Europska pravna konvencija i Humanitarno pravo naroda. Izlagač je bio dr. Rudolf Seiters, predsjednik njemačkog Crvenog križa i bivši ministar unutarnjih poslova SR Njemačke koji je došao na dvodnevnu posjetu Bosni i Hercegovini. 

            Predavanju su između ostalih prisustvovali i dr. Franjo Komarica - biskup banjolučki, gospodin Zoran Lipovac - ministar uprave i lokalne samouprave u Vladi RS, gospođa Marta Ortmann iz Ludwig Windthorst Fondacije, gospodin Z. Levi – predsjednik Upravnog odbora RTRS-a, dipl. Ing, G. Kopiske, prof. dr. R. Kuzmanović - predsjednik Akademije nauka RS, gospođa Behija Mujčić iz Medžlisa islamske zajednice, gospodin M. Wolski iz Predstavništva njemačke privrede u BiH, predsjednik Crvenog križa u Banjoj Luci, gospoda iz Ureda njemačke ambasade u Banjoj Luci, gospoda iz Međunarodnog crvenog križa, kao i mnogi drugi. 

            Ukratko predočavamo važnije naglaske izlaganja dr. Seiters-a: 

            „Velika zasluga Europske konvencije o ljudskim pravima i Europskog suda je da su u zadnjim desetljećima doprinijeli nastanku jedne Europe, u kojoj visoku vrijednost uživaju ljudska prava i osnovne slobode. Također i nakon otvaranja prema istoku, Europska konvencija o ljudskim pravima postaje sve više programska vodilja za ljude u srednjoj i istočnoj Europi na osnovu kojeg se demokratski i državno-pravni novi poredak u njihovim društvima orijentira i mjeri. Izricanje pravde od strane Suda  upravo je u državama, bez jake ustavno-pravne moći, odlučujuće za provođenje i usavršavanje osnovnih prava. Jedan od pozitivnih rezultata ovog razvoja jeste da je prostor članica Savjeta Europe faktički slobodan od smrtne kazne. Sve članice osim Poljske, Rusije i Turske su ratificirale 6. dodatni protokol Europske konvencije o ljudskim pravima kojom se ukida smrtna kazna. Ali i u ovim zemljama se taj oblik kazne više ne sprovodi. U procesu proširenja Europske Unije ljudska prava su postala centralni simbol za spremnost zemalja kandidata u pridruživanju.“ 

            „Za zaštitu Međunarodnog humanitarnog prava posebno je zadužen Međunarodni Crveni križ sa svojih 186 nacionalnih organizacija – organizacije Crvenog križa/krsta, Crvenog polumjeseca a od nedavno i Crvenog kristala. Ovaj međunarodno-pravni mandat povjeren im je od strane Međunarodne zajednice. Na ovaj način Međunarodni Crveni križ postao je odvjetnik i zastupnik ugroženih i progonjenih ljudi. Međunarodni Crveni križ jedina je organizacija koja ima pravo, u međunarodnim oružanim sukobima, ne samo da posjećuje zatočene nego i da posjećuje zatočene osobe, na okupiranoj teritoriji, koji su okrivljeni da su djelovali neprijateljski protiv okupatora. S ovakvim načinom pristupa zatočenicima Međunarodni Crveni križ ima sljedeća 4 cilja: 

            - Spriječiti ili omesti nestanak ili van zakonsko ubijanje
            - Zaustaviti ili potpuno spriječiti mučenja i zlostavljanja
            - Tamo gdje je to potrebno poboljšati zatvorske uvjete
            - Kao i ponovno uspostaviti kontakt između zatočenih i njihovih obitelji“ 

            „U 2003. godini Međunarodni Crveni križ posjetio je točno 496.648 zatočenika u 1.923 zatvora u 80 zemalja. I dok Crveni križ jasno i glasno bez oklijevanja razotkriva sva loša stanja, zlostavljanja i mučenja od strane odgovornih vojnih snaga i vlasti te zahtijeva pomoć, ne sudjelovanje javnosti omogućuje stvaranje novih zatvora i u drugim zemljama. Drugim riječima rečeno: u slučaju povrede Međunarodnog humanitarnog prava i povrede Ljudskih prava Crveni križ ne fokusira na one koji su za to odgovorni niti traži njihovu javnu osudu, nego se bori u zaštiti prava onih koji su time pogođeni. Dobar primjer je pitanje zatočenih u Guantanamu, gdje je vrlo jasno i javno predočena razlika između američke pozicije i pozicije Međunarodnog crvenog križa. To se odnosi i na zatvore za mučenja u Iraku, kao i na nedavnu humanitarnu situaciju na Bliskom Istoku gdje se s obje strane, od strane Hesbolaha kao i od strane Izraela, nije posvetilo dovoljno pozornosti Ženevskoj konvenciji i Međunarodnom humanitarnom pravu. Posebno kod obveze razlikovanja civila i civilnih objekata od vojnih ciljeva te u pogledu obveze sprečavanja nepotrebnog nanošenja štete.“ 

            Dr. Seiters se također osvrnuo i na situaciju i iskustva koja su Međunarodna zajednica i Međunarodni crveni križ sakupili kroz rat i period nakon njega u Bosni i Hercegovini: 

            „Crveni križ sakupio je posebno vrijedna iskustva za vrijeme rata u Jugoslaviji, također ovdje u Bosni i Hercegovini, kao i u godinama nakon toga. Rat u Bosni i Hercegovini nije bio rat po modelu rata između zaraćenih država, kao što je to bio na primjer Rat u zaljevu. Rat u BiH imao je svoju posebnu prirodu. Takav oružani sukob bio je u mnogo čemu jedan nov fenomen za Zapadno-Europljanina. U prvom planu činilo se da se radi o pitanjima nacionalnog ili etničkog identiteta – pitanje koje se poslije 2. svjetskog rata smatralo prevaziđenim, zastarjelim pa čak i apsurdnim. Ali u tom ratu se radilo i o tome tko će imati prevlast u ovoj maloj državi, te o pitanju kako nakon vladavine komunizma ustrojiti vlast. Sukob nije vođen od strane regularnih armija, nego između milicija, paravojnih formacija i grupa za samoobranu. Tako da je Međunarodna zajednica dugo vremena bespomoćno stajala nasuprot ovog strašnog sukoba. S jedne strane nije bilo suglasnosti kako razumjeti ovaj sukob, a s druge strane nedostajala je zajednička volja da se ovaj sukob zaustavi vojnim sredstvima. Na primjer, stvarane su sigurnosne zone u kojima su stanovnici trebali biti zaštićeni od strane UN-ovih postrojbi. Ali masakr u Srebrenici jasno pokazuje koliko malo su UN-ove postrojbe mogle i htjele učiniti.“ 

            Dr. Seiters na kraju zaključuje: „Međunarodni pokret Crvenog križa i Crvenog polumjeseca kroz sve ovo dobija jednu posebnu zadaću. Širenje Humanitarnog prava naroda nije samo zadatak Međunarodne zajednice nego se nalazi na najvišem mjestu u statutima Crvenog križa, čija je namjera širiti znanje o pravu koje se u slučaju oružanih sukoba – posebno kod međudržavnih sukoba ali i kod građanskog rata - mora poštivati. Ova zadaća ostaje neodreciva. Mi smo kroz zadnje godine naučili da se i u budućnosti rat, građanski rat i terorizam ne mogu sasvim jednostavno isključiti iz ljudske povijesti. Zbog toga je još važnije, vršiti pritisak, ne bi li se i na vrhuncu sukoba zaraćene strane pridržavale određenih elementarnih načela čovječnosti.“ 

            Nakon izlaganja i diskusije koja je uslijedila, dr. Aničić, direktor Europske akademije zahvalio se dr. Seiters-u što je, i pored mnogih obveza, našao vremena i posjetio Europsku akademiju u Banjoj Luci.        (tabb)