Banjaluka, 8. ožujka 2010. (TABB)

Propovijed kardinala Puljica na proslavi jubileja sestara Klanjateljica Krvi Kristove
 

U kino-dvorani vojarne „Kozara“ u Banjoj Luci, gdje se nekad nalazio sestarski samostan „Nazaret“, sestre Klanjateljice Krvi Kristove svečano su, 6. ožujka obilježile dvostruki jubilej: 175 godina utemeljenja Družbe i 130 godina prisutnosti na prostorima Bosne i Hercegovine odnosno dolaska prvih sestara u Banju Luku. Svečanu Euharistiju, predslavio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić uz suslavlje mjesnog biskupa banjolučkog mons. dr. Franje Komarice i 45 svećenika te sudjelovanje oko 500 vjernika među kojima oko 120 sestara Klanjateljica. Propovijed kardinal Puljića prenosimo u cijelosti:
 
"Dragi brate u biskupstvu;
Draga braćo misnici, suslavitelji;
Dragi redovnici i redovnice;
Draga braćo i sestre!

Želim u propovijedi kazati puno toga u malo riječi što je skoro nemoguće. Bogat je ovo dan porukom i sadržajem. Zato ću u ovoj propovijedi iznijeti samo iskrice.

1. Vrlo je zanimljiv Bog u svom djelovanju. U danom vremenu na danim prostorima on šalje pojedine ljude da izvrše njegovo djelo. I nisu uvijek ti ljudi to razumjeli, a nije lako to ni shvatiti. Mislite li da je i tim ljudima bilo jasno što Bog s njima želi? Nije ni njima bilo jasno. I oni su se u sebi itekako borili otkrivajući što Bog hoće; razlučujući u sebi Božji duh od onoga ljudskog u sebi što nose počevši od Franza Pfannera i sv. Marije de Mattias ili drugih osnivača redova. Danas slavimo 175 ljeta osnutka ove Družbe Klanjateljica Krvi Kristove. Čuli smo u predavanjima kako je Bog pozvao sv. Mariju de Mattias da izvrši Božje djelo, da ponovno uprisutni otajstvo cijene ljudskog spasenja, a to je Krv Kristova. Sv. Petar kaže: „Znate da niste otkupljeni nečim raspadljivim - srebrom ili zlatom - nego skupocjenom krvi Krista kao nevina i bez mane Janjeta“ (1 Pt 1,18). Ljudi u povijesti često izgube sposobnost vrednovanja, sposobnost zahvalnosti ali i sposobnost prepoznavanja – prepoznati svoje dostojanstvo. Ono ne izvire iz naše sposobnosti nego izvire upravo iz te cijene spasenja. Cijena Krvi Kristove jest izvore našeg dostojanstva. Zato Bog pošalje u Crkvi pojedine osobe da one svojim poslanjem probude svijest u ljudima da sebe prepoznaju, svoje dostojanstvo u cijeni otkupljenja. Nije sestra Marija de Mattias to sama razlučivala. Ona je tražila i duhovno vodstvo. Nitko ne može biti sudac sam sebi. Silno je značilo to duhovno vodstvo, a Bog je po tim vođama darovao sposobnost razlučivanja onoga što Bog hoće. Najvrjednije u životu jest otkriti volju Božju i izvršiti je. Kaže Romano Guardini da je ponekad puno lakše izvršiti volju Božju nego je prepoznati. To razapinjanje prepoznavanja razumiju samo oni koji iskreno traže što je volja Božja. To je unutarnje razapinjanje. Vidimo to i kod o. Franza Pfannera. Po ljudskim mjerilima rekli bi da je bio čudak te zapitali, kud je pošao u Bosnu pa iz Bosne u Afriku? Ali, Bog je po njemu izvršavao svoje djelo. I to ne po ljudskim nego po Božjim mjerilima.

2. Vraćam se drugom jubileju – 130 ljeta prisutnosti na ovim prostorima. Neću obnavljati povijesne trenutke nego ići drugom logikom. Kad su u pitanju rodbinske veze, obično kažemo da je netko moje krvi. Ljudi, koji su rodbinski povezani, itekako znaju cijeniti tu rodbinsku krv jer ona nas veže. Ako čovjek izgubi osjećaj svetoga po vezanosti rodbinskom krvlju, on zapravo izgubi ono ljudsko, taj plemeniti osjećaj. Bojim se živjeti s ljudima kojima ništa nije sveto. Ovdje mi želimo prepoznatu jedu drugu vezu o kojoj govori i današnje drugo čitanje. Bog nas je zbližio po Krvi Kristovoj. Mi smo postali blizu Bogu i blizu jedni drugima ne svojom zaslugom nego upravo tom cijenom koja je plaćena za nas. A tu je bio izvor tih zahvaćenih ljudi, u ovom slučaju sestara Družbe Klanjateljica Krvi Kristove. Ići u neizvjesno, u nesigurno. Maloprije sam u razgovoru čuo kako sestre nisu našle ništa što su ime trapisti, tobože, obećali. Našle su kuću oko koje je bilo puno korova pa su se sestra Hermina i ostale sestre dale na krčenje oko kuće kako bi mogli stvoriti uvjete života. To može učiniti polet nošen karizmom, nadahnućem, Božjim duhom. To su snage u ljudskom društvu – osobe koje su spremne izgarati, žrtvovati se, umirati jer tada one stvaraju. Sve sestre koje su došle, došle su ne samo krčiti korov oko kuće nego i onaj moralni korov kako bi stvorile blizinu Božju i blizinu ljudsku. Zašto su tako jednostavno osvajali srca ljudi? To je snaga evangelizacije koja se događa iz svjedočenja. Zato je Papa poručio da nam danas treba propovjednika koji su svjedoci. Sestre su bile evangelizatori, ali i svjedoci. Nisu se bojale žrtve, a to osvaja, to privlači. Zato su vrlo brzo stekle simpatije i prihvaćenost te su jednostavno ljudi hrlili da sa sestrama prihvate njihovo poslanje. Koje poslanje?

3. Vratimo se jednom simbolu koji su one ovdje prikazale – kaležu. Kalež je jedan predmet koji kroz povijest Crkva upotrebljava za presvetu Krv Kristovu. Kroz povijest taj predmet obično ukrašavamo dragocjenom kovinom i umjetničkim radom. Kalež se posveti i odvoji od svakodnevne upotrebe. Nije u povijesti jedan slučaj da onima, koji su oskvrnuli, desakralizirali taj predmet posvećen oltaru, Bog dadne znak. Ja sam kao mladi župnik pričao s jednim takvim čovjekom. Taj čovjek je govorio svoje osobno svjedočanstvo, a ne bih govorio o detaljima kako ga neki od vas prisutnih ne bi prepoznali. Ispričao mi je u kojoj je crkvi ukrao kalež te prosuo hostije iz njega u nakani da ga proda kao predmet od zlata. Nije prošlo ni nekoliko sati od toga čina, a granata mu je raznijela ruku kojom je ukrao kalež. Iako je taj čovjek preminuo, dobro se sjećam s kakvim dubokim osjećajem je o tome pričao. Kalež je nešto što služi svetome. Sestre su uzele kalež kao simbol. Kalež je izdvojen iz svjetovne upotrebe. Čemu služi? Upravo, kako sestre svjedoče, toj Krvi Kristovoj koja je cijena našeg spasenja. Koji je identitet sestara? Sam naziv kaže – klanjati se toj Krvi. Ja bih dodao: biti taj živi kalež – kalež u kojem se prinosi. To je žrtva! Upravo to je snaga evangelizacije, naviještanja, svjedočenja, poruke.

4. Poslanje sestara u školi nije bilo samo ono školsko obrazovanje. Danas smo u svim strukturama izbacili odgoj pa je ostalo samo školsko obrazovanje. Čovjek nije samo pamet nego i srce. Treba ne samo steći znanje nego i odgojiti srce. Zato vi, sestre, nosite taj simbol – srce. On označava ljubav – središte Boje ljubavi koja je upravo pokazana i darovana u otajstvu žrtve na križu na kojem je Krist proboden i zadnju kap krvi prolio za nas. Srce označava tu žrtvu. Vi to srce nosite kao znak te pokazujete Božju ljubav. Danas je također čovjeku potrebno prepoznati da je voljeno biće. Zašto beznađe, depresija, potištenost i izgubljenost vladaju u svijetu? Čovjek je izgubio svijest da je voljeno biće za koje je Bog dao svoga Sina koji je na križ razapet i svoju Krv prolio za nas. Vi, sestre, svjedočite tim znakom – čovjek je voljeno biće. I mi tu ljubav svjedočimo i nosimo. Zato vas danas, prigodom ovih jubileja, hrabrim: neka vam jubileji budu nadahnuće te budete i kalež i božansko srce – božansko srce koje uprisutnjuje božansku ljubav i svjedoči današnjem čovjeku: čovječe, voljeno si biće, ne gubi nadu!

5. Poznato mi je puno detalja koje ste proživljavale jer sam i sam rastao u vašoj blizini poslije drugog svjetskog rata. Neće sada pričati o tim detaljima. Ipak, ne mogu propustiti da vam ne ispričam da su sestre hrabro, herojski pomagale svećenicima u zatvoru. To ne mogu zaboraviti jer je riječ o svećenicima koju su nevini trpjeli i bili krivi zato što je režim tako tražio. Mi ne govorimo o osveti, o mržnji, ali ne smijemo zaboraviti žrtvu. Danas zahvaljujem Bogu jer mi je taj primjer nevjerojatno divno svjedočanstvo: tiho žrtvovanje, hrabro pomaganje iako je režim bio nemilosrdan. Neke od sestara su dospjele i u zatvor i bile žrtve. Bilo je spremnosti. Zastaje mi dah dok razmišljam kako Bog vodi svoju Crkvu tražeći osobe koje su će biti spremne darovati se. Zato sam rekao: ovo slavlje neka bude nadahnuće – što je više neprilika, neka vam to bude veći izazov za poslanje i svjedočenje. Ne bojte se žrtava! Tko se ne bi prepao žrtve? To je ljudski. Ali ima nešto što daje hrabrost i snagu, a to je vjera u uskrslog Krista koji je svojom Krvlju otkupio čovjeka. Ta Krv je vaš identitet – Klanjateljice Krvi Kristove. To neka vas nadahnjuje kad god bude neprilika, a bilo ih je i ne vjerujem da ih neće biti. Budite hrabre žene koje će istinski svjedočiti, služiti, ljubiti i izgarati.

6. Ovo je Svećenička godina. Poznato vam je kako Evanđelje kaže da su Isusa izbliza slijedile neke žene i „posluživale od svojih dobara“ (Lk 8,3). Hrabrost i dostojanstvo vašeg redovništva bit će potpora našem svećeničkom služenju. Svetost redovništva je potpora do kraja vjernom svećeništvu.

Kaže Josef Kentenich da društvo pada ili raste dostojanstvom žene. Trebamo u ovom društvu dostojanstvenih i hrabrih žena koje se ne boje žrtve, koje nose nadu, koje iz pouzdanja u Boga grade budućnost. Čestitajući vam ovu svečanost želim istinsko nadahnuće – budite graditelji budućnosti utemeljeni u tom kaležu i srcu! Neka vam vaš znak bude i sadržaj svagdanjeg života! Amen. (kta)