Banjaluka, 14. prosinca 2006. (KTA)

ODRŽANO PREDAVANJE POD NASLOVOM: „EKUMENSKI DIJALOG IZ PERSPEKTIVE PRAVOSLAVNE TEOLOGIJE“
 

            U Banjoj Luci, u organizaciji Europske akademija održano je predavanje pod naslovom: „Ekumenski dijalog iz perspektive pravoslavne teologije“. Gost i izlagač bio je prof. dr protojerej-stavrofor Radovan Bigović, profesor Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta Univerziteta u Beogradu i direktor Hrišćanskog kulturnog centra u Beogradu. Predavanju, pored mnogobrojnih okupljenih, prisustvovali su biskup banjolučki Franjo Komarica i gosp. Davor Čordaš, potpredsjednik Republike Srpske iz reda hrvatskog naroda. 

            Pojam ekumenizam dolazi od grčke riječi OIKUMENE, a označava pokret za zbližavanje svih kršćanskih crkava. To zajedništvo treba biti ostvarenje Kristove želje da svi budemo jedno. Katolička crkva stavlja pitanje ekumenizma među prioritete svog apostolskog poslanja u svijetu. Ona se daje voditi nadahnućem i poticajima Kristovog Duha, kako bi u svom djelovanju uspjela što više ostvariti Kristovu oporuku iz velikosvećeničke molitve koju je On izrekao na posljednjoj večeri, a ona glasi: “Da svi budu jedno!’’ (Iv 17,11).  

            Na početku svog izlaganja u kojem su predstavljeni stavovi pravoslavne teologije prema ekumenizmu, dr. Bigović naglašava da je pitanje ekumene pitanje provjere samog identiteta Crkve, prema Bogu ali i prema svakom drugom božjem stvorenju. Krist je došao da svima donese spas i ni jedan narod, ni jedan pojedinac nema monopol nad Kristom i nad istinom. Kroz stoljeća bilo je mnogo pokušaja da se uspostavi veza između dvaju Crkava Pravoslavne i Katoličke, ali oni nisu donosili veće uspjehe. Trenutni Poglavar katoličke crkve papa Benedikt XVI iz perspektive pravoslavlja uživa jedno veliko poštovanje kao pametan teolog i izvanredna crkvena ličnost. U tomu se vidi jedna velika mogućnost produbljenja ekumenskog dijaloga. Dr. Bigović kao osnovni problem kada se govori o ekumenizmu vidi da je u 19. a i u 20. stoljeću došlo do stapanja vjere i nacije, došlo je do potpunog poistovjećenja. Crkva umjesto da kristjanizuje naciju stavila se sama u funkciju nacije. Dakle desio se sasvim obrnut proces. Tako da su se nacionalni i međunacionalni sukobi automatski prenosili i na crkvene sukobe. To još uvijek nije prevaziđeno i po mišljenju dr. Bigovića to je i dan danas najveća prepreka u dijalogu dvaju Crkava konkretno Katoličke i Srpske Pravoslavne Crkve na ovim prostorima. 

            Drugi problem je da Srpska Pravoslavna Crkva, kao i opća Pravoslavna Crkva, nema jedan opći stav prema ekumenizmu. Postoje mnogo različitih stavova, mnogo različitih pojedinaca i grupa, ali ono što nedostaje to je taj opći stav prema ekumenizmu, tj. zbližavanju s drugim kristovim sljedbenicima.

            Dr.Bigović razlikuje tri stava koji su prisutni u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, a to su:
   - a priori pozitivan stav („otvoreni“ relativizam); kao jedan oblik sentimentalizma, bilo bi dobro da smo zajedno…
   - a priori negativan stav („zatvoreni“ fanatizam); tj. taj stav zastupaju oni koji vide u ekumenizmu veliko zlo, odricanje vlastite Crkve i vlastitog identiteta. Dr. Bigovići ovdje govori o takozvanoj patologiji vjere: „Oni koji tako misle, kroz odbacivanje bilo kakvog oblika dijaloga misle da tako najbolje mogu štititi svoju vjeru.“
   - umjereni stav (ekumenizam da, pod određenim uslovima); 

            Također prisutne su i  povijesne prepreke, pogotovo za Crkve na ovim prostorima, za sve ono što se događalo stoljećima unatrag. 

            U svom daljem izlaganju dr. Bigović pokušao je analizirati što je to bitno u cijelom dijalogu između Crkava na putu ka jedinstvu, a to bi se moglo ukratko izraziti kroz njegovu izjavu: „Da je istinski dijalog nemoguć ako se ne poznajemo“., kao i „da Crkva i kršćani smognu snage, da i pored neslaganja i razlika nastave svijetu svjedoči evanđelje.“ 

            Nakon izlaganja uslijedila je zanimljiva rasprava u okviru koje su okupljeni postavili mnoga pitanja, kao npr.:pitanje kompleksiteta u okviru pravoslavnih Crkava, razlike između autokefalnim pravoslavnim Crkvama, te nepostojanje dijaloga između njih samih. Ovdje Dr. Bigović navodi primjer da SPS ima trenutno intenzivniji dijalog s Katoličkom crkvom, nego sa rumunjskom ili makedonskom pravoslavnom Crkvom. Zatim pitanje nedostataka jednog autoriteta za sve pravoslavne, pitanja da li je moguće sazivanje jednog svopravoslavnog koncila ili ne, o razmjeni studenata i profesora između katoličkih i pravoslavnih fakulteta, daljem upoznavanju i suradnji itd.       (tabb)