Banjaluka, 25. prosinca 2006. (TABB)

BOŽIĆ 2006. – Banja Luka, katedrala sv. Bonaventure
(Propovijed banjolučkog biskupa mons. dr. Franje Komarice) 
 

Draga braćo i sestre u Kristu, utjelovljenom Sinu Božjemu; dragi prijatelji! 

            Dočekali smo i ovogodišnji Božić, taj najradosniji kršćanski blagdan. Bogu hvala! Dolikuje da ga proslavimo, ne površno, lažno, nego istinski, vjernički. Zato je potrebno postaviti sebi, a možda i drugima oko sebe pitanje: Što meni, što tebi, što nama znači Božić, Rođenje utjelovljenog Sina Božjega Isusa Krista?

            Dozvolite mi da ja odgovorim na ovo pitanje, a vi - slušajući me, razmislite: da li bi to otprilike bio i Vaš odgovor ili imate dakako i svoj vlastiti, još jasniji i bogatiji. 

            1. Postavimo najprije pitanje: što je i kakav je bio svijet prije Božića, prije utjelovljenja i rođenja Sina Božjega u betlehemskoj štali?

Možemo utemeljeno reći da je cijeli ljudski rod putovao iz generacije u generaciju poput one dvojice Isusovih učenika, nakon njegova razapinjanja i smrti, kad su u beznađu i razočaranosti išli iz Jeruzalema u selo Emaus. Ti ljudi nisu bili u stanju spoznati pravi čovjekov cilj niti zadaću. Užasno robovanje lažnim, krivim bogovima bila je jedna od glavnih karakteristika pretkršćanskog društva. Najumniji, poznati nam pojedinci tog vremena poput filozofa Aristotela, Platona ili pjesnika Sofokla, Horacija, Virgilija, čeznutljivo su vapili za nekim tko bi došao i oslobodio svijet od apsurdnosti življenja na njemu. Poznate su bolne, vrlo dramatične riječi čuvenog grčkog filozofa Platona: „Ja ne znam odakle dolazim, niti znam tko sam, ne znam ni kamo idem; ti, nepoznato biće, smiluj mi se!“

            Ako smo pažljivo slušali današnje prvo čitanje iz Starog Zavjeta, Izaije proroka - i noćas i malo prije – onda nam se sigurno razveselilo srce, jer prorok najavljuje što će se dogoditi! Bog se konačno smilovao grešnom ljudskim rodu. Poslao je na svijet obećanog Spasitelja, Mesiju! Prorok Izaija veli: „Dijete nam se rodilo, Sin nam je darovan; na plećima njegovim je vlast: U kraljevstvu njegovu će se utvrditi mir u pravu i pravednosti od sada pa dovijeka! Evo Gospodin oglašuje do na kraj zemlje: Recite kćeri Sionskoj: Evo dolazi tvoj Spasitelj! Evo s njim naplata njegova i nagrada njegova ispred njega!“ (usp. Iz 9,5-6; 62,11)

Dakle, Spasitelj svijeta, Isus Krist je stvarno došao, zna se točno kada, gdje i kako! 

            2. Pitajmo se dalje: što je Krist donio ljudskom rodu i što je svijet postao zahvaljujući Kristovom dolasku i ostanku na zemaljskoj kugli? Mnogo bi nam trebalo vremena da barem djelomično nabrojimo što je sve učinjeno na područjima znanosti, izobrazbe, umjetnosti, kulture i civilizacije – upravo zahvaljujući Kristovom dolasku i kršćanstvu!

            Tek samo neke činjenice da spomenem: kolika su stoljeća prošla u kojima se osim Crkve nitko nije brinuo za školovanje i izobrazbu ljudi!

Kolike su dragocjene knjige napisane i drevni spisi prepisani i sačuvani sve do ove naše generacije zahvaljujući svećenicima, redovni-cima, redovnicama; kolika su privredna, kulturna i civilizacijska dobra nastala diljem zemalja Europe i drugih kontinenata uz samostane, uz pomoć Crkve i njezine socijalne doktrine. Drugačije bi i naš grad Banja Luka danas izgledao da u njemu nisu djelovali oci trapisti, redovnice Klanjateljice Krvi Kristove, Milosrdnice, oci franjevci, Katolička biskupija – u prvoj polovini prošlog stoljeća, dok su imali slobodi djelovanja.

Što bismo sve mogli navesti da je Krist uradio s čovjekovim duhovnim životom, s njegovim moralom, s čovjekovim odnosom prema njegovoj životnoj okolini?

Tek s kršćanstvom, s Kristovim življenim naukom posijano je sjeme mnogih dragocjenih vrlina. Spomenut ću samo neke: čistoća, nevinost, bračna vjernost, obiteljski život, poštivanje žene, podnošenje siromaštva, vrijednost trpljenja, vrjednovanje ljudskog rada; nadalje: najsigurniji temelji svake države – poštenje, moral, osjećaj dužnosti - sve je to nastalo zahvaljujući kršćanstvu, koje je u stanju biti dragocjena, povezujuća snaga za jedan narod u očuvanju i pravilnom njegovanju njegova identiteta.

            Osim toga, kršćanstvo izuzetno snažno naglašava vrijednost duhovne dimenzije čovjeka, njegove duše, pozivajući se na Isusove riječi da je duša daleko vrjednija od tijela. Zato se i veli da je duša jednog djeteta iz najzaostalijeg i najnerazvijenijeg naroda, vrjednija i teža nego cjelokupni stvoreni svijet!

            Kršćanstvo također naglašava da smo svi mi  ljudi stvoreni od istog Stvoritelja, da nam je svima isti Otac i da se međusobno  trebamo ponašati kao braća i sestre. To znači da se ne bismo smjeli praviti jedni većima od drugih, jedni druge prezirati ili drugima zavidjeti, pa se međusobno  mrziti – ni kao  pojedinci niti kao narodi! Ne bi smjelo biti izrabljivanja ni supružnika, ni radnika, ni dužnika. Ne bi smjelo biti obespravljivanja, odbacivanja, zanemarivanja ljudi, ni bolesnih, ni starih, ni neukih, ni klonulih, ni siromašnih, ni mladih, ni djece, ni pripadnika drugih naroda, rasa ili klasa. Bog je u malom Božiću, Djetetu Isusu nama ljudima postao jednakim, da i mi budemo jednaki međusobno, ali i da  zaslužimo ući u puninu života, u Nebo.

            3. Već dvije tisuće godina čovječanstvo ima sreću da zna odakle je, tko je, kamo ide! Sam Bog je definitivno i trajno naš suputnik na zemlji. Svi putujemo kao jedna obitelj, on je naš Vođa, Učitelj, dragocjeni snabdjevač potrebnom snagom da ne klonemo na tom putu. On nam daje odgovore na sva naša pitanja, razjašnjava sve naše nejasnoće, liječi sve naše rane.

            Jedna žalosna stvarnost, nažalost prati ljudski rod i svih ovih 20 stoljeća, pa se tako ona osjeća i danas – i u ovom gradu, u ovoj zemlji, Europi i na mnogim drugim dijelovima svijeta. Tu žalosnu stvarnost riječi iz današnjeg odlomka iz Ivanova evanđelja – koje su doista najdramatičnije ikad izgovorene riječi: „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše!“ (Iv 1,11).

            Jedan svetac, sv. Hilarije je rekao snažnu istinu, vrijednu da je zapamtimo: „Ništa nije za svijet tako pogubno kao ne primiti Krista!“ A drugi jedan duhovni pisac (A. Silezius) je ovako formulirao veliku, nadvremensku – dakle, i za mene i tebe i sve nas važeću istinu „Da se Isus stotinu puta u Betlehemu rodio, a ne rodi se u tebi, ti si propao i to za svu vječnost!“

Gdje Krista nema teško može biti i istine i pravde i ljubavi i dobrote i mira i sreće!

Prevažno je, dakle, za svakog čovjeka, svaki grad, selo, narod i državu da prihvati Krista i njegov jedinstveni nauk kako bi bio i čovjek i narod sretan, ne samo vremenito nego i za svu vječnost.

I mi u Banjoj Luci, u Bosni i Hercegovini, u susjednim zemljama i u Europi slavimo Božić – ulazak i nastanjivanje utjelovljenog Boga u našu povijest.

            Slavimo Božić po novom ili starom kalendaru. Pitamo li se iskreno: koliko je to naše slavlje istinito, a koliko lažno? Što je zapravo tako često bitni sadržaj ovog slavlja? Gdje ima danas pravog, istinskog slavlja Božića? U kojim obiteljima, u kojem gradu ili selu su ljudi međusobno prava braća i sestre? Zar ga ima u  buci kapitala i sebičnih interesa, u prikrivenom ili otvorenom gospodarskom ratu naroda i države, u progonu ljudi i naroda, u „etničkom čišćenju“ gradova i sela pa i cijelih područja, u učvršćivanju i legaliziranju zakona jačega, nepravde, otimačine, u oholom luksuzu i bahatom bogaćenju pokraj izrabljivanih, obespravljenih ljudi i naselja najbjednijih prognanika i izbjeglica, žrtava rata i bezakonja, u razbijenim brakovima, u raspalim obiteljima? Gdje je tu Božić, nauk, dobrota i ljubav utjelovljenog Božjeg čovjekoljublja i dobrostivosti? Gdje je tu ostvarenje onog mira kojega je Nebo navijestilo i donijelo ljudima i čovječanstvu u Božićnoj noći? Nema mira onome koji ga ne želi imati niti ponuditi drugima!

            Nema mira bez uvažavanja Božje istine o dostojanstvu svakog čovjeka i ravnopravnosti svih ljudi i svih naroda!

            Ne može biti mira osim pravednog! A gdje je pravedni mir ako se jedna strana bori da politički, gospodarski nadvlada, zarobi i podjarmi drugu stranu? Gdje je pravedni, željkovani mir u državi, pa makar se ona zvala i naša domovina BiH, gdje se lozinka ravnopravnosti među narodima upotrebljava samo zato da se s njome prekrije cinična težnja za hegemonizmom  nad drugim narodom?

            Ne može biti mira bez normalnog duševnog odgoja  i bez samoodgoja i zato je vjerski život – ozbiljno  prihvaćen i provođen – temelj svakog iskrenog nastojanja za pravednim, trajnim mirom.

            Neće biti trajnog mira ni u Banjaluci ni u ovom dijelu naše zemlje, iz kojeg je brutalno, bezrazložno u zadnjem ratu iskorijenjen jedan narod – hrvatski, i s njime Krist i njegova Katolička Crkva. A i taj narod i Crkva u njemu su, kako je općenito poznato,  najzaslužniji da danas postoji međunarodno priznata država BiH!      Varava je i kratkotrajna sreća onih koji sreću žele postići mimo Krista! Nestalan je mir – svaki pa i Daytonski, ako je uspostavljen bez Krista! Teško griješe protiv općeg dobra oni političari, profesori, ekonomisti i drugi javni radnici koji se ponašaju kao da Krista uopće nema, kao da je Božić tek lijepa, sladunjava bajka!

            Hoćemo li mi biti takvi?

            Božić, tj. plodove Rođenja Isusova može imati samo onaj, koji žeđa otkupljenje s neba i udara se skrušeno u prsa i ispovijeda svoju nemoć. Betlehemska zvijezda sja samo onima koji su doista mudri da je opaze, ali su i doista ponizni da sa skromnim pastirima vjeruju što je Nebo objavilo zemlji.

            Braćo i sestre, molimo Božansko Dijete Isusa - i to ne samo danas, da nam udijeli te mudrosti i poniznosti  kako bismo bili doista sretni i za vječnost spašeni!

            Čestit Vam Božić i mirom i blagoslovom Božjim ispunjena nova godina 2007!  Amen!          (tabb)