Banjaluka, 25. prosinca 2006. (TABB)

BOŽIĆ 2006.  – Ponoćka, katedrala sv. Bonaventure
(Propovijed banjolučkog biskupa mons. dr. Franje Komarice)
 

Draga braćo i sestre u Kristu Spasitelju,
poštovani moji sugrađani, a prijatelji i Božji i moji! 

            Mnogi su tijekom povijesti čovječanstva pokušavali osloboditi svoj narod, pa i cijeli svijet pomoću sile, oružja, revolucije i terora. Željeli su osloboditi mase, uspostaviti nove društvene odnose i sisteme, izbaviti ljude i narode iz bijede! Svi koji su to pokušali ili i danas pokušavaju imaju jedan problem, kojeg ne mogu riješiti: nedostaje im vremena. Ljudski je život ograničen, a mase ljudi su trome, mlitave. To dovodi do nezadovoljstva, nervoze i ne rijetko do bune, nasilja i nesreće za mnoge.

            Božje ophođenje s čovjekom i Božji potezi za čovjeka su drugačiji.

Evo nam zornog primjera: ova jedinstvena, božićna, sveta noć. Ona nam objavljuje da Bog u spašavanju čovjeka – svog najdražeg bića na zemlji, izabire put nejake, bespomoćne ljubavi i pokreće revoluciju srca, tako što započinje takoreći neprimjetno na jednom beznačajnom geografskom mjestu na zemaljskoj kugli. Pored palestinskog gradića Betlehema, u krajnje nehumanim uvjetima, u jednoj štali za stoku započinje Bog svoju „oslobodilačku borbu“ za ljudski rod, svoju revoluciju ljubavi, kojom definitivno spašava čovjeka i čovječanstvo. Neshvatljivo, neobjašnjivo, ali vidljivo, opipljivo, nedvosmisleno. Nikakvim mitinzima ni „događanjem naroda“, nikakvom demagogijom ni indoktrinacijom, a niti prevratom ni nasiljem.

            Koji je dakle znak Bog izabrao?

Biblijski izvještaj iz Lukinog evanđelja, kojeg malo prije saslušasmo veli: „Evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama“ (2,12). To nejako, bespomoćno dijete je „Spasitelj svijeta, Krist Gospodin“ 2,11). I cijelo Nebo se zbog toga raduje i radosno naviješta zemlji „mir ljudima miljenicima Božjim!“ (2,14)

            Uvijek iznova, pa tako i u ovo naše vrijeme i u ovom našem gradu i zemlji, mnogi se ljudi nalaze u teškim životnim situacijama: izbjeglištvu, u prognanstvu, postaju - a ne rijetko i cijelog svoga života ostaju - žrtve terora, rata i raznih vidova bezočnosti i nehumanosti. I danas kao i u prijašnja vremena tvrdoglavost, uskogrudnost i nesloga onemogućuju dijalog i susret među različitim narodima  i kulturama. Razgovor i sloga u nerijetkim obiteljima ili među bračnim drugovima često su otežani pa čak i prekinuti i rastureni. Ima li i s koje strane  pomoći potlačenom, obespravljenom, poniženom, maltretiranom, prezrenom, zapostavljenom, neshvaćenom i neprihvaćenom čovjeku, patniku, osamljeniku, nevoljniku bilo koje vrste?

            Zar nam se ne čine aktualnim riječi starozavjetnog proroka Izaije napisane prije više od  2.700 godina, a koje čusmo u onom prvom čitanju? Jedini Bog je kadar pravu, istinsku „radost umnožiti“ – i čovjeku pojedincu i narodu; u stanju je skloniti „teški jaram“ obespravljenosti, „slomiti šibu“ sebičnosti i otkloniti barijere bezobzirnosti između čovjeka i čovjeka, naroda i naroda.

Jer, Bog je u obličju djeteta došao k nama, ne da ga se bojimo, nego da mu se radujemo. Sin nam je Božji darovan da i mi sami upoznamo pravilno svoje dostojanstvo, koje nam je Bog Stvoritelj svakome udijelio. To dijete je „Bog silni, Otac vječni, Knez mira“, čija „vladavina i mir neće nikada prestati“, kako naglašava prorok Izaija (usp. 9,5-6)

            Rođenje toga i takvoga Boga – Božića, obilježava veliko mnoštvo sretnika i ove božićne noći, diljem zemaljske kugle. To mnoštvo, među kojim smo i mi u ovoj banjolučkoj katedrali  sv. Bonaventure, želi se odazvati pozivu  Božjega Duha i napraviti u svome vlastitom srcu mjesto, ugodno mjesto za ovo betlehemsko Dijete, za malog Božića. Tko to uistinu i učini, započinje preobrazbu svijeta, preobrazbu svoje okoline  i - što je najvažnije – dragocjenu preobrazbu sebe. Jer on dopušta samomu Bogu da djeluje u njemu i po njemu u njegovoj životnoj sredini.

            A Bog  redovito započinje s malim, neznatnim, takoreći otpisanim. On započinje uvijek s čovjekom koji voli, i s ljudima koji vole i dozvoljavaju ljubavi da dođe do izražaja.

Nebrojeni konkretni slučajevi svjedoče da se u svakome - tko se otvorio poticajima Duha Svetoga u svome srcu, u svojoj savjesti – dogodila istinska preobrazba. Utjelovljeni Bog – Božić, Isus Krist, istinski i jedini usrećitelj i Spasitelj svakog čovjeka i cijelog čovječanstva je uistinu neodoljiv. Isus izaziva, otvara srca i bića, budi klonule snage, ljudi se osjećaju kao pomlađeni, osvježeni, gledaju život i okolinu drugačijim, svjetlijim očima. Isus oslobađa od skučenosti, zatvorenosti, beznađa, klonulosti; daje unutarnju svježinu, snagu; osmišljava ljudski život, pa čak i patnje; trpljenje i razne nevolje s vjerom u Isusa, zajedno s Isusom, lakše se podnose. Istinski susret s Isusom, utjelovljenim Bogom -  dakako ne samo u božićnoj noći, donosi duhovno ozdravljenje, nove pozitivne spoznaje, donosi susret s novim i silnim naukom koji se pretvara u konkretne čine, djela, metanoju, katarzu.

            Zašto tako ne bi bilo i s nama? Zar i svaki od nas ne treba još više duhovne snage, još osvjetljenije svoje životne staze; zar ne treba još veće samosvijesti, još sigurnijeg i sretnijeg života?

            Presudno je gdje i kod koga sve to što trebamo i tražimo: dali možda na krivim adresama – možda u magiji, astrologiji, vračanjima i drugim okultnim čînima? Ako tako činimo uzalud trošimo dragocjeno vrijeme svog života koje nam je ograničeno! Tko se okrene Kristu i njega temeljito upozna, njega odlučno slijedi, taj će postići istinsku sreću. Čim prije – tim bolje! Tko poput Krista usrećuje druge i sam će bit sretan! Ništa nije za nas - pa i za svijet, tako pogubno kao ne primiti Krista. Vrijedi dobro upamtiti ovu životnu istinu!

            Već dvije tisuće godina, od one presudne betlehemske božićne noći, koraca sam Bog ovom našom zemljom, putovima čovjeka, zajedno s čovjekom u svakom njegovom izdanju, pa i onom najgorem i najdramatičnijem. On dobro poznaje duševne i tjelesne patnje, poznata mu je i nezahvalnost, bahatost i grubost ljudi koji ga ne žele primiti kao svoga Spasitelja; iskusio je na vlastitoj koži i glad i žeđ i progonstvo, pa čak i užasno mučenje i samu smrt, koja ga je trebala definitivno onemogućiti u nakani da podari pravi, željeni mir čovjeku osobno i svim narodima svih vremena. Sve je podnio, sve pobijedio i evo i danas, nakon 20 stoljeća promiče i proširuje taj svoj božanski mir u istini i pravdi, slobodi, ljubavi i dobroti, i vodi svakog čovjeka, svake nove generacije, bliže njegovu bližnjemu i sve ljude prema  njihovu Stvoritelju i konačnom i sretnom cilju.

            Utjelovljeni Sin Božji nam jasno pokazuje kako se trebamo ponašati da budemo sretni: voljeti Boga, svog Stvoritelja i Spasitelja i voljeti se među sobom. Bogoljublje i čovjekoljublje ne smiju, a i ne moraju biti u međusobnoj konkurenciji nego se nužno moraju nadopunjavati.  

            Braćo i sestre, poštovani sugrađani, dragi prijatelji! Čestitam Vam što ste Božji miljenici i što to u nutrini svoga srca osjećate! Čestitam Vam što se ne zadovoljavate lažnim načinom života koji Vam se i u ovom gradu i zemlji nudi na svakom koraku i svakog dana! Čestitam Vam što ne želite biti duhovni bolesnici duhovni bogalji; što želite istinski duhovno ozdraviti, što ste spremni otvoriti vrata svoje nutrine blagom kucanju božanskog usrećitelja, što želite na bolje promijeniti svoj život, a onda učinkovito pomoći i svojim ukućanima, svojim sugrađanima! Čestitam Vam i hvala Vam što ste došli na ovu Božićnu ponoćku, na ovaj radosni susret svih nas s našim Bogom. 

            Trudimo se da uvijek budemo Bogu blizu, da imamo u sebi ljubavi prema njemu i bližnjemu. Ako imamo u sebi i jednu i drugu ljubav bit ćemo ovdje na zemlji sretni, a u vječnosti blaženi. Svima Vam još jednom kličem: ČESTIT BOŽIĆ! Na dobro Vam došlo sveto Isusovo Porođenje i molim Boga da tako i bude.  Amen.          (tabb)