Banjaluka, 22. prosinac 2008. (TABB)
BOŽIĆNA PORUKA 2008.
„Očitovala se dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga“ (Tit 3,4)
Draga braćo svećenici i redovnici,
drage sestre redovnice,
draga braćo i sestre u Kristu Spasitelju, dragi Kristovi miljenici!
I reče Bog: neka bude! I postade sve što postoji! Tako nastade i zemaljska kugla i sve što je na njoj. Postade tako i čovjek, kojega Bog stvori na „svoju sliku“ (Post 1,27).
Tako nas izvješćuje objavljena istina o Bogu Stvoritelju.
„A kad dođe punina vremena“ (Gal 4,4) ponovno progovori Bog. Izreče svoju posljednju, najdublju, najsudbonosniju i najljepšu riječ. Ta Božja vječna Riječ postade tijelom, postade čovjekom – i to „radi nas ljudi i radi našega spasenja“, radi naše vječne sreće. Tu svoju utjelovljenu Riječ Bog ne može poreći. Ona je definitivna. Ona znači da je Bog osobno ušao u tijek našeg nestalnog, promjenjiva vremena, uključio se u dugu kolonu čovječanstva da bi tu kolonu besciljnih lutalica usmjerio prema određenom, sigurnom, spasonosnom cilju – prema sretnoj vječnosti.
Ta usrećujuća Božja Riječ, objavljena ljudskome rodu u betlehemskoj božićnoj noći, rođenjem Sina Božjega i sina Marijina glasi: Ja te volim, tebe čovječe i tebe svijete, iako znam kakav si. Sada sam s tobom i želim s tobom ostati zauvijek, ostati s tobom oči u oči. Želim svojim srcem prići tvome srcu da ga utješim, da mu otvorim oči vjere da ono bude u stanju vidjeti dublje i dalje i spoznati tajnu božićnog događaja i upoznati tko sam ja Bog, a tko si ti čovječe i kako si i koliko vrijedan u mojim očima.
Božićni događaj je uistinu najsretniji ali i najdramatičniji događaj za ljudski rod i sve stvoreno na zemlji. Sin Božji je svojim rođenjem u obličju nejakog Djeteta u betlehemskoj štalici srušio sve dotadašnje, ali i sve kasnije ljudske predodžbe o Bogu kao i o čovjeku. To nam valja dobro upamtiti!
U tom betlehemskom događaju Bog nam je razotkrio dio svoje neizmjerne neshvatljivosti. Iz punine te svoje božanske, neizmjerne neshvatljivosti i života Sin Božji, kao „Svjetlo istinito“ (Iv 1,9) ulazi u mrklinu naše ljudske bijede, prljavštine, sebičnosti, ograničenosti, sljepoće, nezahvalnosti i smrti. Ulazi i ne povlači se više iz nje. Želi „rasvijetliti svakog čovjeka“, očistiti prljavo, izliječiti bolesno, podići palo, oživjeti mrtvo, preobraziti i okrenuti drugim smjerom rijeku čovječanstva, uskladiti poremećene odnose među ljudima i između ljudi i njihovog Stvoritelja. Želi preobraziti i usrećiti vječnom srećom život – i tvoj i moj i svakog čovjeka, koji Božjom voljom dolazi na ovaj svijet.
Nije teško biti čist među čistima, pravedan među pravednima, pošten među poštenima, dobar među dobrima. Ali, podmetnuti svoja leđa i ponijeti teret vlastite nesavršenosti i grješnosti, kao i nesavršenosti, problematičnosti, grješnosti i zloće drugih oko nas i činiti i takvima ono što Bog čini i što od nas, kao svojih učenika i suradnika očekuje, bit ćemo u stanju tek onda ako se otvorimo djelovanju Božje usrećujuće nazočnosti među nama, ako dopustimo da nas ona prožme i ispuni, ako se Isus Krist rodi i u našem srcu i duši i tu nađe svoje trajno prebivalište.
Bog se prvi uputio k nama i došao k nama, postao čovjekom da kao čovjek rješava naše probleme, ali zajedno s nama. „S neba siđe dolje radi grješnika, rodi se u štali radi čovjeka“, veli poznata naša božićna popijevka. Došla je Božja ljubav među nas da nas odgoji razumno, pravedno i pobožno živjeti u sadašnjem svijetu (usp. Tit 2,12) i da nas nauči voljeti Božju sliku u nama samima, a onda i u našim bližnjima; da nam pomogne nadvladati u nama ono sitno, sebično i zemaljsko, probuditi i afirmirati u nama sposobnosti za požrtvovnost, vjernost i duh praštanja i ljubavi; da naše slabo osloni na svoje jako, naše zemaljsko i prolazno prožme svojim božanskim i vječnim.
Kao kršćani, gdje god i s kim god živjeli, pozvani smo, a to znači i dužni, truditi se u svom svakodnevnom životu iz sebe isijavati ljubav, dobrotu, istinito svjetlo Božje nazočnosti koje je zasjalo u božićnoj noći i neće se nad čovječanstvom ugasiti dok je svijeta i vijeka.
To znači da se trebamo truditi živjeti kao ljudi nade i povjerenja u Boga, našeg najvjernijeg i najmoćnijeg suputnika i ne biti beznadni, a još manje očajni, ne biti crni pesimisti glede vlastite budućnosti ili budućnosti svoje obitelji, svog naroda ili svoje Crkve pa i cijelog čovječanstva, bez obzira na aktualnu tešku životnu situaciju i dramatične vijesti koje nas svakodnevno zapljuskuju, ali čiji donosioci nisu glasnici Neba.
Kao kršćani, koji radosno i utemeljeno slavimo događaj Božića, dužni smo sačuvati u svome srcu čistu svijest da naš Spasitelj Isus Krist još živi u našem životnom ambijentu i da će živjeti i sutra i u vijeke. Zato će i nama i našem narodu i našoj Crkvi i cijelom svijetu biti sretne i mirne budućnosti i vječnog spasenja, ako se budemo oslanjali na njega, na njegove zapovijedi, ako budemo izvršavali njegovu volju i trudili se nastavljati njegovu usrećujuću misiju ovdje na zemlji, u našem životnom okruženju, bilo da smo u svojim rodnim mjestima, svojim župama, u svojoj Domovini ili još uvijek u progonstvu i izbjeglištvu, ne odustajući od želje za povratkom kamo Vas srce Vaše vuče.
Svima Vama, koji ste – potaknuti Božjim glasom u sebi - kao suvremeni pastiri spremni radosna i zahvalna srca Spasitelju svome i cijeloga svijeta iskazati dužno poštovanje i ljubav, od srca želim da doživite plod Isusove utjehe, mira i blagoslova i da kao blagoslovljeni i sretni ljudi donosite blagoslov, mir i istinsku sreću svojim bližnjima kroz cijelu 2009. godinu.
Čestit Vam Božić, sveto Isusovo porođenje i blagoslovljena 2009. godina.
Vaš brat
Franjo Komarica, biskup banjolučki