Zagreb, 21. rujna 2006. (TABB)

Predstavljanje monografije 
„Banjolučka biskupija u riječi i slici  1881.- 2006.“ 

Zagreb, 21. rujna 2006. – Nacionalna u sveučilišna knjižnica 

BISKUPOV POZDRAVNI GOVOR 

Poštovani ravnatelju Nacionalne i sveučilišne knjižnice dr. Stipanov,
Uvažene Ekscelencije,
cijenjeni prijatelji Banjolučke biskupije,
časni zbore dragih nam uzvanika, sestre i braćo,
dame i gospodo, dragi Zagrepčani, 

            S neskrivenom radošću i iskrenom zahvalnošću upućujem riječi srdačne dobrodošlice svima Vama i osobno svakom pojedinom od Vas. Vaša spremnost da se nađete večeras na ovoj svečanosti predstavljanja monografije o jednoj katoličkoj biskupiji hrvatskog naroda iz susjedne Vam države Bosne i Hercegovine, zorno pokazuje Vašu plemenitost, solidarnost i ljubav prema istini. Narodna mudrost veli: Tko ljubi, iz daleka vidi! I Vi ste nas s područja Sjeverozapadne Bosne „iz daleka“ zapazili i došli bliže da upoznate našu zbilju – ljudsku, nacionalnu i crkvenu.  

            Narod veli: Bog vidi opačinu kroz debelu oblačinu! Nama ljudima to nije moguće, pa je potrebno na drugi način maknuti „oblačine“ neznanja ili magle zaborava kako bismo upoznali istinu i o opačinama i krepostima međusobno ispreplitanima u gustišu davno ili tek nedavno minulih godina, desetljeća i stoljeća. Iako Banjolučka biskupija tek prije koja dva i pol mjeseca navrši svoj 125. rođendan, temelji njeni sežu do u rana kršćanska vremena. Tijekom dugih stoljeća je njezin najveći dio pripadao jednoj od nekadašnjih ili pak još uvijek - hvala Bogu - postojećih biskupija, koje su imale ili imaju svoja sjedišta u Hrvatskoj kao: zagrebačkoj, splitskoj, kninskoj, krbavskoj.           

            O njezinoj sadašnjoj dramatičnoj situaciji se –nažalost, premalo zna, a o njenoj prošlosti pogotovo! Čak i u redovima katolika Hrvata.

Zato smo smatrali svojom obvezom, uz mnogobrojne druge pokušaje i načine, i izdanjem ove - po mnogočemu jedinstvene - monografije, „podsjetiti i upoznati katolike, rođene ili podrijetlom s područja Banjolučke biskupije, na dramatičan ali slavan život i povijest njihovih predaka i roditelja (pa i njih samih), da ne zaborave njihovu ljubav i vjernost Crkvi, svome narodu i rodnom kraju, da se i sami još više poistovjete i sa svojom Crkvom i sa svojim dubokim korijenima, da budu na to ponosni, u duhu narodne mudrosti „Tuđe poštuj, a svojim se diči!“  (Predgovor)

            Kako sam također u Predgovoru naglasio „ovo je djelo, između ostalog, popunjavanje praznine, odnosno izvrsno pomagalo oslobađanja  od nerijetko fatalnog ropstva neznanja o vlastitim korijenima, identitetu kao i o osobnoj suodgovornosti za duhovnu, kulturnu i civilizacijsku izgradnju sadašnjosti i budućnosti katoličke Crkve i hrvatskog naroda kao i naših susjeda ....“

            Listajući stranice ove monografije, promatrajući mnoštvo slika, crteža iz starije o novije povijesti, iščitavajući pojedine natpise, statistike i nepobitne povijesne činjenice ne može se ne postaviti pitanja kao npr.: Ima li igdje još da je hrvatski narod i s njime Katolička Crkva toliko i tako drastično bio udaren zlom sudbinom, i to ne samo u jednom razdoblju svoga postojanja nego uvijek iznova?

            Zašto se dopustilo, ne samo prije tri ili četiri stoljeća, nego se i danas, pred našim očima i s našim saznanjem, dopušta da zbog zakona jačeg i sile bezakonja i bezboštva pripadnici Katoličke Crkve i hrvatski narod s područja koje je prije dolaska Osmanlija bilo „jedan od najnaseljenijih i najblagoslovljenijih krajeva Hrvatske, s mnogim  selima i gradićima, s masom crkava i samostana, s potpuno katoličkim narodom“ – takoreći potpuno nestanu?    

Što je to davalo motivaciju i obnavljalo nadu da, unatoč doista dramatičnim i tragičnim zatiranjima i protjerivanjima, preci ove naše generacije katolika – Hrvata, s područja Banjolučke biskupije nisu definitivno napustili svoju domovinu, svoj rodni kraj, nego su se u njega ponovno vraćali, nastanjivali ga, podizali sebi kuće, škole, crkve, kulturne i prosvjetne ustanove, stvarali privredne i gospodarske uvjete za život dostojan čovjeka?

I još mnoga druga slična pitanja, koja neumoljivo postavlja ovo djelo, traže adekvatan, istinit i pošten odgovor.

            Djelomičan odgovor na ta i slična pitanja će dati mnogi raznovrsni podaci u ovoj monografiji o dragocjenom kulturnom, prosvjetnom, karitativnom i općecivilizacijskom nastojanju crkvenih ljudi s područja današnje Banjolučke biskupije – za dobrobit članova Katoličke Crkve i hrvatskog naroda, ali i ne samo njih.

            Mnogi predstavnici te iste Crkve se i u ovo naše, osobito izazovno vrijeme, trude ne dopustiti destrukciji, nepravdi, laži i zlu da definitivno trijumfiraju, svjesni svoje odgovornosti i pred Bogom i poviješću, oslanjajući se pri tom na vjeru u Krista i čuvajući u svom srcu najvrjednije što imaju – Kristovo Evanđelje i njegov zakon ljubavi!

            Oni su na vlastitoj koži su iskusili da je dobrota jača od zla, ljubav od mržnje, praštanje od osvete, da građenje pobjeđuje ruševine, da laž i nepravda nužno moraju ustuknuti pred odlučnošću istine i pravde. 

            Zato i nastade ovo vrijedno, dragocjeno djelo koje je od sada neuništivi reflektor za obasjavanje istine o trajnoj borbi između dobra i zla, nade i beznađa, ljubavi i mržnje, života i smrti nedaleko od Zagreba i Hrvatske. Nakon što je ovaj - do sada najiscrpniji - prikaz neuobičajeno dramatične povijesti hrvatskog naroda i Katoličke Crkve u njemu, na području Banjolučke biskupije ugledao svjetlo dana, naša i buduće generacije, ne samo katolika i Hrvata nego i drugih,  bit će prisiljene pokazati svoje pravo lice – na čijoj su strani sa svojom simpatijom, solidarnošću i učinkovitom pomoći. Pojedinci naše generacije, većina od njih su i večeras ovdje nazočni, pokazali su svoje plemenito, jasno, pozitivno lice.

Oni zaslužuju iskrenu, veliku zahvalnost ne samo moju, nego i svih onih kojima je stalo do pobjede istine, pravde, ljubavi i života.

            Dozvolite da spomenem barem neke od najzaslužnijih, dragih mi prijatelja. To su: 

- prof. Franjo Marić, jedan od koautora ove monografije i neumorni istraživač povijesti Hrvata katolika s područja njihove domovine Bosne i Hercegovine;

- mons. dr. Anto Orlovac, generalni vikar naše biskupije, također koautor monografije i priređivač prve monografije o Banjolučkoj biskupiji prije 25 godina, kojoj tadašnje komunističke vlasti nisu dozvolile da ugleda svjetlo dana;

- o. fra Anđelko Barun, mons. dr. Miljenko Aničić, preč. Pero Ivan Grgić i mons. Ivica Božinović, dragocjeni suradnici u kompletiranju ove knjige;

- zatim g. dr. Anto Pelivan, nakladnik koji nam je mnogo pomogao u pripremi i tiskanju ove za nas posebno dragocjene knjige; 

- gospoda ministri u Vladi RH: Božo Biškupić i dr. Dragan Primorac, koji su materijalno pomogli pri izdavanju ove monografije;

kao i oni naši dobročinitelji čija se imena nalaze otisnuta u knjizi.

            Dužnost mi je također iskreno zahvaliti i glavnom ravnatelju Nacionalne i sveučilišne knjižnice dr. Josipu Stipanovu za organiziranje ove promocije, kao i svima koji su mu u tome velikodušno pomogli.

            Hvala od srca i svima Vama, koji ste svojim dolaskom na predstavljanje i eventualnu kupovinu ove jedinstvene monografije, pokazali spremnost da budete širitelji istine i branitelji pravde i prava svakog čovjeka pa tako i Hrvata i katolika na osnovna ljudska i građanska  prava i slobode među kojima su i pravo na identitet, na domovinu, na sigurnost i dostojanstvo!

            Neka Vas sve nagradi Svevišnji Bog svojim blagoslovom! 

                                                                                                +Franjo Komarica, biskup banjolučki