Banjaluka, 25. siječanj 2008. (TABB)

POLITIKA SUPROTSTAVLJANJA ZLOUPORABI OPOJNIH DROGA U BIH I EU
 

U petak 25. siječnja na Europskoj akademiji u Banjoj Luci održano je predavanje pod nazivom „Politika suprotstavljanja zlouporabi opojnih droga u BiH i EU“. Izlagač je bila mr.sc. Irma Deljkić, viši asistent na Fakultetu kriminalističkih nauka Univerziteta u Sarajevu.

Kako je zdravlje preduvjet kvalitetnog i produktivnog života, u borbi protiv zlouporabe opojnih droga u modernim zemljama sprovode se brojne zdravstvene mjere, kako bi se pomoglo ovisnicima, te umanjio interes za uzimanjem droga.

Prema procjenama Udruženja svjetske policije, u Bosni i Hercegovini danas ima oko 100.000 osoba koje konzumiraju drogu, ili se vjeruje da su povezani sa zloupotrebom droge. Od tog broja, njih 35% su mlađi od 18 godina, a 70% mlađi od 20 godina.

Dok se u zemljama članicama EU provode različite mjere i akcioni planovi u suzbijanju i sprečavanju korištenja opojnih sredstava, od represivnih do socijalno-zdravstvenih mjera, politika suprotstavljanja zlouporabi opojnih droga u našoj zemlji svedena je isključivo na represivne mjere, tj. uhićenje i zadržavanje korisnika i onih koji drogu prodaju ili preprodaju:

„U Bosni i Hercegovini, nažalost, nema sistematski uređenog koncepta i strategije borbe protiv zloupotrebe opojnih droga. Naime, iako je Zakon o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe droga propisao izradu državne strategije i akcijskog plana kontrole droga, kao i osnivanje Komisije i Odjela za suzbijanje zloupotrebe opojnih droga, do toga još uvijek nije došlo. Neuspjelim su se pokazali i raniji pokušaji uspostavljanja Ureda za suzbijanje zloupotrebe opojnih droga u Federaciji BiH kao i usvajanje Državne strategije nadzora nad opojnim drogama i formiranje Komisije za suzbijanje zloupotrebe opojnih droga u Republici Srpskoj.“

Preventivne aktivnosti po pitanju droga sporadično se provode na razini lokalnih zajednica (kantoni-općine), i najvećim dijelom su inicirane od strane nevladinog sektora.

Na području Bosne i Hercegovine, točnije njenu dvaju entiteta i Brčko Distrikta, liječenje ovisnika se najvećim dijelom provodi na psihijatrijskim klinikama, dok se zanemarljiv broj lijeći u domovima zdravlja i centrima za mentalno zdravlje. Međutim, predviđeni smještajni kapaciteti za liječenje ovisnika o drogama na psihijatrijskim klinikama su nedovoljni obzirom na broj ovisnika. Postoje i takozvane komune, terapijske zajednice čiji je cilj rehabilitacija i resocijalizacija ovisnika, odnosno, uspostavljanje životnog stila bez droge, koristeći se pri tom iskustvima drugih štićenika i operatera:

“Trenutno, u našoj državi djeluju sljedeće terapijske zajednice (komune): Centar za duhovnu rehabilitaciju, Smoluća; Centar za duhovnu rehabilitaciju-CSI-Izlaz, Ilijaš; UG PROI-Dom za oporavak od ovisnosti, Kakanj; Zajednica Marjanovac, Banja Luka; i Zajednica Cenacollo, Međugorje.

Na kraju svoga izlaganja mr. Deljkić zaključuje kako „naša zemlja nema nikakvu politiku suprotstavljanja. Postoji nedostatak volje za donošenje ali i provođenje zakon a politika represija sve više pokazuje se kao neuspješna.” Ono što je po njenom mišljenu neophodno jeste da počnemo razmišljati drugačije, tj. da kroz iniciranje preventivnih kampanja i javnih inicijativa podignemo svijest građana o njihovoj ulozi u sprječavanju zlouporabe opojnih droga ali i borbi protiv ovisnosti i njegovih najčešćih pratilaca širenja HIV pozitivnosti kao i kriminaliteta.     (tabb)