Sarajevo, 26. siječanj 2009. (TABB)

INTERVJU BISKUPA FRANJE KOMARICE ZA DNEVNE NOVINE "SAN"
 

Dnevne novine "San" od 26. siječnja objavile su intervju s mons. dr. Franjom Komaricom, biskupom banjolučkim. Intervju prenosimo u cijelosti:

Veliki borac za ljudska prava, za šta je bio nominovan i za Nobelovu nagradu za mir 2004. godine, banjalučki biskup Franjo Komarica za "San" govori o problemima s kojim se susreću pripadnici katoličke vjeroispovijesti u RS, o obnovi crkvenih objekata, odnosu međunarodne zajednice...

Rušilački program

Kada povlači paralelu između stanja u RS netom poslje rata i sada, biskup kaže da su katolici u RS doista doživjeli povijesnu i jedinstvenu dramu.

Defakto su iskorjenjeni. U ovome entitetu ostalo je svega pet posto katoličkog stanovništa od prijeratnih 220.000 osoba. U mojoj biskupiji od 73.000 katolika danas ih ima 5.800. Godine 1996. smo se ponadali da će doći do provođenja Aneksa 7 Dejtonskog sporazuma, odnosno da će se moći prognani i izbjegli katolici, kao i svi drugi građani ove zemlje, ponovo vratiti u svoje župe i rodna mjesta. Međutim, to se na žalost nije dogodilo. Te 1996. bilo je oko 9.500 katolika u RS, danas ih je tek nešto više od 11.000. To su većinom stariji ljudi, dobar dio ih je već umro, a mnogi su otišli živjeti kod svoje djece u inostranstvo. Dakle, imamo vrlo poraznu i dramatičnu istinu, koja nam govori da je jedna vjerska zajednica, konkretno katolička crkva, u toj polovici BiH svedena na ostatke ostataka. Međutim, situacija je sada ipak u mnogo čemu bolja nego 1996. godine, prije svega u psihološkom pogledu. Hvala Bogu, sada nema više razloga za tu psihološku barijeru i strah, koji je po okončanju rata bio vrlo svjež.

Šta je uzrok tako slabom povratku katolika u RS?

Mi smo konkretno u Banja Luci 1996. i 1997. godine imali jako puno ljudi koji su se željeli vratiti, radilo se o oko 12.500 obitelji sa imenima, prezimenima i adresama njihovog tadašnjeg stanovanja. I tada kada su se ljudi najviše željeli vratiti, prisutne su bile vrlo teške barijere na ulazu u rodni kraj. Tada ne samo da bilo političke volje da se sprovede Aneks 7, nego je ciljano sve činjeno da se ti ljudi ne vrate, da se cementira taj gorki plod etničkog čišćenja. Opstrukcija je bila vrlo žestoka, i politička i pravna i, jakako, materijalna.

Svjetske uvrede

Često ste kritikovali odnos međunarodne zajednice spram BiH. Zašto?

Kada jedan vrlo uticajni predsjednik jedne europske zemlje, ratni pakao u Sarajevu prokomentariše riječima "ovim divljacima treba poslati još oružja da se međusobno potpuno istrijebe, pa ćemo mi imati više mira u svojoj kući", odnosno Europi ili kada mi ljudi iz vrha Europe i to sjedeći u mom salonu, na moje upite "šta to radite s nama", odgovore "da se razumjemo, vi nas uopšte ne zanimate, vi ste u vrh glave samo štala za naše konje", to je strašno i ja na takve stvari ne mogu šutjeti niti prihvatati takve ocjene. Stoga, pitam takve i slične njima "zašto se tako ponašate prema nama" i "zašto mi za vas nismo ljudi". Ako smo nedovoljno odgojeni, vi ste došli kao naši učitelji da nas odgojite, da budemo kako, tako prikladni za tu kuć , zvanu Europa. A, rugati nam se kako smo neodgojeni, kako smo ludi i moći nam pomoći, a ne htjeti, nije oznaka čestitosti i poštenja. I baš zato očekujem od onih koji kažu za sebe da više znaju i mogu, da to pokažu i na djelu.

Iako nije bilo ratnih sukoba u Vašoj biskupiji, veliki dio crkvenih objekata je uništen. Kako?

Naše crkve su ciljano uništavane, iako smo se sve vrijeme rata trudili da spasimo svačiji život, nevezano za vjeru. Obrazloženje za to je glasilo "mi znademo da su za vas katolike vaše crkve srce vašeg zajedništva i ako uništimo srce uništit ćemo i zajednicu". Pitali smo i generale i oficire i političare i policajce "a što smo krivi, zašto moramo otići", a oni bi nam rekli "mi znamo da vi niste krivi, ali to je program koji mi moramo sprovesti".

Ne dijeli ljude

Koliko je dosada obnovljeno katoličkih crkvenih objekata?

Tokom rata je u mojoj biskupiji i na području RS 95 posto naših crkvenih objekata uništeno, a do sada smo uspjeli obnoviti nekih 25 posto. Jedan od razlog je taj što sam smatrao da prije svega treba obnoviti obiteljske kuće, a crkve neka čekaju. Hoće li me zbog toga Bog kazniti? Ja molim da me ne kazni. Po svojoj savjesti sam smatrao prioritetnim izgradnju kuća za obezglavljene, obeznađene i pogažene ljude. Ne samo katolike i Bošnjake i Srbe i atesite, jer nisam ja od onih koji dijeli ljudi po tome vjeruju li ili ne, ja ću pomoći svakome ako mogu.

Cerićev autogol

Kako komentirate izjavu reisa Mustafe Cerića, da je kardinal Vinko Puljić bez problema dobio dozvolu da gradi impoznatnu rezidenciju u Sarajevu, iako se radi o Domu za umirovljene i bolesne svećenike, čijoj je građevinskoj dozvoli prethodilo pet sudskih postupaka?

Iako tu izjavu uvaženog gospodina reisa nisam direktno slušao, ostao sam ne malo zatečen i zbunjen. I žalostan da je jedna tako visokopozicionirana osoba i predstavnik jedne velike vjerske zajednice u BiH, mogao tako postupiti. Da je on došao iz Arabije ili sa Islanda ili iz Sarajeva u Banja Luku, pa da nije upoznat o tome šta se događa, to bih razumio. Ali, da on nema informacija o tome šta se događa u njegovom susjedstvu, da nema prave informacije od samoga kardinala s kojim je u Međureligijskom vijeću, to me sve još dodatno zbunjuje. Ne želim ulaziti u njegove razloge, da li je možda time htio da opravda sebe ne znam, ali znam da je to njegov strašan auto gol. Nije mu to trebalo. To je strašan gaf.

Zbog čega toliku važnost pridajete pravu na rodni kraj?

Rodno mjesto je najsvetije mjesto za svakog čovjeka jer je to mjesto, kako bismo mi teolozi rekli, izabrao sam Bog pošto mi ne biramo gdje ćemo se roditi. Drugo je gdje ćemo živjeti. I zato ono jeste dio identiteta svakog čovjeka i zato je ubojica onaj koji čovjeku oduzme pravo na rodno mjesto. Ta osoba je zločinac i po međunarodnom pravu i teški griješnik po Božijem. Zato ne smijem šutjeti kada se radi o nestanku ljudi iz BiH radi hira i samovolje i nekih ovozemaljskih moćnika koji se igraju Boga, bilo na domaćem ili međunarodnom nivou vlasti.

Kako je situacija danas situacija sa zaposlenjem bosanskih Hrvata u RS?

Katolička populacija dijeli situaciju manju, više kao i drugi, možda za jednu nijansu niže. Firme su više, manje su u rukama većinskog srpskog stanovništa, ali nije rijetkost da i hrvatski privrednici radije zapošljavaju srpsko stanovništvo da bi mogli tamo opstati. Međutim, isto tako ima i lijepih primjera da Srbi i Bošnjaci zaposle neko katoličko čeljade.

Kome fali političar

Kakvi su međuljudski odnosi?

Općenito, obični ljudi, mada je ne volim tako rangirati čovjeka, nemaju problema u komunikaciji. Oni su mnogo bliži nego što to nastoje prezentirati neki političari i određeni mediji. I to me raduje, jer mi se potvrđuje da nas obične ljude daleko toga više veže, nego razdvaja.

Kako kometarišete incidentne situacije, kojima su izložene neke povratničke obitelji?

Ima budalesanja, gdje se na nekoj nacionalnoj bazi želi pomutiti ta sve više razbristravajuća voda. Ali, odgovornost za to najviše snosi policija, koja ne želi raskrinkati odgovorne.

Kako ocjenjujete uticaj predstavnika hrvatskog naroda u Vladi RS?

Oni rade ono što je generalni stav Vlade RS. Iako su se neki ljudi ponadali da će imati nekog svog osobnog zastupnika, ja sam osobno smatrao daje to previše očekivati. I smatram da nije u redu očekivati od jednog, drugog ili trećeg predstavnika naroda da se samo on bori za interese tog naroda. Ja očekujem od ove države i svakog političara koji se latio tog posla, da on mene uvažava. Sjećam se kad sam svojevremeno od tadašnjeg predsjednika RS gospodina Mirka Šarovića tražio da omogući povratak Hrvata, on mi je odgovorio, "biskupe vaš je glavni hendikep što nemate svog političara". Ja sam mu na to odgovorio "pa predsjedniče, zar vi niste moj političar, vi ste moj predsjednik, nevezano da li se vi meni sviđate ili ne, ali ja drugog nemam". Bio je veoma zbunjen i bio je svijestan da je to bio teški autogol. I danas i od premijera RS Milorada Dodika i od predsjednika RS Rajka Kuzmanovića i od svakoga ministra bilo koje vjere bio i gdje god bio, očekujem da se korektno, ljudski i službeno ponaša za opće dobro. (V. Tatić - Dnevne novine "San")