Propovijed biskupa Komarice

„Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! Blago progonjenima zbog pravednosti, njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo izlažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!“  Mt 5, 4. 10-12

Te Kristove riječi – nadvremenske vrijednosti, odjekuju u našoj nutrini i ovog svetog časa, kada smo okupljeni oko njega u slavlju njegove žrtvene gozbe, koju on obnavlja na ovoj svojoj Briševskoj Golgoti, gdje su ga prije 13 godina na današnji dan živoga ubijali, masakrirali, uništavali u njegovim živim udovima – članovima njegove Crkve, njegova mističnog tijela.

Iako se dobro znaju imena i prezimena ljudi koji su to činili – kao članovi tadašnje vojne formacije „6. krajiške sanske jedinice pod zapovjedništvom pukovnika Branka Basare“ – ni tada, ni kasnije – koliko je poznato, ti ubojice nevinih Isusovih vjernika - katolika nisu bili pozvani na odgovornost od strane bilo koje ljudske instance.

Nije nam poznato da je itko od onih koji su, prije skoro 2000 godina na onoj Jeruzalemskoj Golgoti Isusa nevina grozno mučili i razapeli da u užasnim mukama umre, bio pozvan na odgovornost i zbog toga kažnjen od nekog ljudskog suda.

Ljudski sudovi su ljudsko djelo. Ljudi su mogli i morali spriječiti i ovo nedjelo, ali nisu  - i zato su učinili grijeh pred Bogom. Grijeh – teški, su učinili i ubojice ovih nevinih žrtava kao i ubojice tolikih drugih pobijenih katolika i nekatolika na području prijedorske, sanske i okolnih općina.

Da je zločin učinjen – to je istina. Ako se ta istina zanemaruje i omalovažava onda se čini novi zločin nad istinom. To istinit i pravedan čovjek ne smije činiti.

Istina o Briševu i njegovim žrtvama od 25.07.1992.god., kao i svima koji su planirali i ostvarili briševsku tragediju zadužuje nas preživjele da pokažemo svoje pravo lice. To lice treba pokazati naša pravna država odn. međunarodno pravo. Imamo pravo to i očekivati i zahtijevati, tim više što se, za razliku od tolikih drugih stratišta iz vremena nedavnog rata, ovaj pogrom na Briševu uporno prešućuje.

Ali to nije dovoljno. Otvorene nove rane, stvorena nova nepovjerenja, izazvane nove mržnje i želje za osvetom i nastavkom uništenja ljudi onoga, što su ljudi pripadnici drugog susjednog etnikuma, pojedinačno ili u zajednici stvorili, izgradili, sve to iz nedavne naše prošlosti tišti teškim kamenom našu sadašnjicu.

Mi danas, tj. i ovogodišnjeg 25. srpnja,  govorimo o Briševu, a znademo da nažalost ima još «Briševa» i to ne samo na jednoj strani! Žrtva je žrtva i u principu ne trpi predznaka!

            Prožeti kršćanskom porukom, pa ako hoćete i kršćanskom kulturom, mi smo pozvani da budemo vjerodostojni kršćani i kad je u pitanju «Briševo i njegove žrtve»!

Što to nužno uključuje?

1. Spremnost na praštanje.
2. Odlučnost na poštivanje uspomene ovih žrtava.

Ističem ovdje samo najbitnije kad je u pitanju praštanje bez mogućnosti (radi vremenskog ograničenja) da to opširnije obrazložim:        

-         Oprostiti ne znači zaboraviti.
-         Oprostiti ne znači nijekati.
-         Opraštanje traži više no što je čin volje.
-         Opraštanje se ne može narediti.
-         Oprostiti ne znači biti kao prije uvrede
-         Opraštanje ne traži odreći se svojih prava.
-         Oprostiti drugome ne znači opravdati ga.
-         Opraštanje nije dokazivanje moralne nadmoćnosti.
-         Opraštanje nije prebacivanje odgovornosti na Boga.
-         Opraštanje počinje odlukom da se nećemo svetiti.
-         Opraštanje traži vraćanje sebi.
-         Opraštanje se sastoji također u traženju novog pogleda na međuljudske odnose
-         Opraštanje se oslanja na vrijednosti nositelja
-         Konačno, istinsko opraštanje je uvijek i odraz božanskog milosrđa!

Istinsko kršćansko praštanje uključuje molitvu Bogu da on oprosti zločincima «Molite za one koji Vas progone, koji vam zlo čine», veli Isus!

            Znano nam je da nije pravda nego opraštanje ona jedinstvena sila koja može prekinuti lanac mržnje, nasilja i osvete. Kršćansko opraštanje znači spoznati i objasniti, da nas ljude, Bog, unatoč našoj zloći i neznanju, sve priznaje za svoje sinove i kćeri.

Opraštanje je, unatoč svemu izraz Božjeg sinovstva, tj. da Boga prihvaćamo kao Oca, a sve ljude, pa i zločince, našom braćom.

            Riječ oprost i opraštanje je riječ koja je najidentičnija s  riječju mučeništvo, svjedočanstvo, jer je mučeništvo vjerni svjedok ljubavi!

Valja nam razmisliti u kojoj mjeri se i ove naše Briševske žrtve mogu okarakterizirati kao mučenici u kršćanskom smislu. Mučenik daje svoj život praštajući. On ne optužuje nikoga.

Mučenici iz ljubavi prema Bogu i njegovu zakonu istinski mirotvorci.

Kakav je dakle naš dug, obveza prema Briševu i njegovim žrtvama?

Ako sebi posvijestimo da su to bili ljudi, kršćani, čije zvanje se sastoji u Kristovu pozivu da ga nasljeduju, i kad on svoj život polaže za ljude, za narod, za cijeli svijet, onda je i teška briševska tragedija nužna posljedica tog nasljedovanja Krista.

            Valja nam imati na pameti, da kršćansko mučeništvo nije u biti neka zla kob, «saobraćajna nezgoda sa smrtnim posljedicama». Mučeništvo se ne događa bez Božjeg plana s nama ljudima, koji nas preko takvih, za nas zagonetnih stepenica privodi k sebe bliže. Ako ustvrdimo da mučeništvo nije plod ljudskog plana, niti sotonske zlobe, onda ćemo i u slučaju Briševskih žrtava nastojati vjernički se ponašati, i kad je u pitanju praštanje i kad je u pitanju dužno čašćenje spomena na nevine žrtve Kristovih svjedoka.

Ovaj naš dug ostaje trajan zadatak za Katoličku Crkvu na prostorima Banjolučke biskupije, posebno ovog ljubijsko – prijedorskog kraja. Mi ga i ove godine nastojimo s dužnim pijetetom i ljubavlju vratiti – ovom svetom misom i molitvom za sve ovdašnje poubijane stanovnike, našu braću i sestre.