Banjaluka, 06. srpnja 2006. (TABB)

Deus caritas est – Bog je ljubav 

U četvrtak 06.07.2006. održao je mr. Pero-Ivan Grgić, kancelar Banjolučke biskupije predavanje na kojem su slušatelji imali priliku se upoznati s nastupnom enciklikom Pape Benedikta XVI. Deus caritas est – Bog je ljubav.  

Na početku svog izlaganje mr. Grgić objašnjava što je to enciklika i da ona nije postojala od samih začetaka Crkve nego da se njome počelo služiti «relativno nedavno, to jest u posljednjih dvjesto šezdeset godina».

S namjerom da nam što bolje predoči kakvu poruku prenosi enciklika Bog je ljubav, mr. Grgić predstavlja okolnosti u kojima se desio izbor kardinala Josepha Ratzingera za novoga papu: «Izbor kardinala Josepha Ratzingera za papu nasljednika preminulom Ivanu Pavlu II. bio je za dobar dio svjetovnih medija poprilično iznenađenje. Neki su predviđali zaustavljanje otvorenosti Crkve prema suvremenome svijetu, uvođenje još stože discipline u vjerski život te naglašenije dogmatiziranje vjere. Međutim, nakon prvog iznenađenja došlo je drugo, papa Benedikt XVI. i djelom je pokazao kako nastavlja stopama svog prethodnika; a sa objavljivanjem njegove prve enciklike uslijedilo je i treće iznenađenje. U njoj papa ne poučava s visoka, ne ističe suhoparne istine vjere, nego progovara jezikom koji svatko može da razumije».

Prije nego što je prešao na predstavljanje konkretnog sadržaja enciklike, mr. Grgić naglašava da enciklika Deus caritas est ima i svoju ekumensku poruku. Pažljivim odabirom vremena i mjesta, 25. siječnja i u bazilici sv. Pavla, želi se podcrtati ta njezina poruka: da bi Crkva krenula putem obnove a ekumenizam ustrajao na putu prema jedinstvu ponajprije je potrebno obratiti se. Nužno je temeljito obraćenje kakvo je doživio apostol Pavao. Određene naglaske papa je stavio i izborom osoba koje su 25.1.2006. na konferenciji za tisak predstavile njegovu encikliku: predsjednik Papinskog vijeća za pravdu i mir kardinal R.R. Martino, prefekt Kongregacije za nauk vjere nadbiskup Levada i predsjednik Papinskog vijeća «Cor unum» nadbiskup P.J. Cordes. Mr. Grgić zaključuje: «Papa kao da je želio da svaki od njih predstavi po jednu bitnu dimenziju enciklike». 

Enciklika Deus caritas est ima 42 broja a podijeljena je na Uvod (1) i Završetak (40-42) te dva glavna dijela. Prvi dio (2-18) nosi naslov Jedinstvo ljubavi u stvaranju i u povijesti spasenja, a drugi dio (19-39) govori o Caritasu – ljubavi Crkve kao „zajednice ljubavi“. Ovi središnji dijelovi su kako po značaju tako i obimu podjednaki.

U dijelu enciklike pod nazivom Jedinstvo ljubavi u stvaranju i u povijesti spasenja, papa polazi najprije od dva glavna pojma: erosa i agape. Obje su riječi grčkog podrijetla. Pojam eros koristi kao izraz koji označava svjetovnu ljubav, a agape je izraz za ljubav koje je utemeljena na vjeri i koju vjera oblikuje. Mr. Grgić ovdje naglašava kako bi bilo krivo izvući iz ovog dijela enciklike neke teme ili rečenice koje bi mogle izazvati površno zanimanje, recimo: «Papa upozorava da se treba čuvati ljubavi koja se predstavlja samo kao seks», «Papa osuđuje eros bez ljubavi» i tome slično. Zaključak je da je ovaj dio enciklike teološki dosta zahtijevan. U njemu je papa sažeo svoje teološko i profesorsko iskustvo. Pa se preporučuje da se pri čitanju prvog dijela ima strpljenja i ne žuri. Na kraju ovog dijela enciklike papa postavlja dva pitanja koja su na različite načine sastavnice svakidašnje vjere i života, ali u tom obliku rijetko postavljena i razmatrana. Naime, kao prvo, možemo li Boga uopće ljubit, jer ga ne vidimo, i drugo, je li moguće ljubav zapovjediti? 

Na početku drugog dijela pod nazivom Caritas – ljubav Crkve kao „zajednice ljubavi“ papa govori o trinitarnoj dimenziji ljubavi, pri čemu ističe Crkvu kao «zajednicu ljubavi», koja u svom ostvarenju dakako poznaje različite organizacijske oblike. Još u rano vrijeme postalo je jasno da učinkovito ispunjavanje ljubavi prema bližnjemu nužno pretpostavlja određenu organizaciju. Treba jasno uočiti, naglašava ovdje mr. Grgić, da ono uzvišeno teološko produbljivanje u prvom dijelu enciklike nikako ne isključuje veoma trezveno razmatranje ostvarenja te ljubavi, naprotiv ono ga čini nužnim. Prakticiranje ljubavi prema bližnjemu je svakako odlučujući znak kršćanske zajednice i Crkve uopće.

U ovom dijelu enciklike papa vrlo znalački i spretno ističe zadatke Crkve u politici i socijalnom oblikovanju društva: «Crkva ne može i ne smije preuzeti na sebe političku borbu za uspostavu što pravednijeg društva. Ne može se i ne smije staviti na mjesto države. Ali istodobno ne smije ostati na margini u borbi za pravednost. Mora se u nju uključiti racionalnom argumentacijom i mora ponovno probuditi duhovne snage, bez kojih pravednost, koja zahtijeva uvijek i odricanje ...» Ovim je također određena i temeljna zadaća Crkve i u tom sklopu se govori o zadaći pojedinog kršćanina, vjernika-laika, koji su kao građani pozvani osobno sudjelovati u javnom životu, a to znači, raditi na uspostavi pravednog poretka u društvu, ali isto tako o iskonskoj zadaći karitativnih organizacija u Crkvi koje djeluju kao subjekt s izravnom odgovornošću.

Papa zaključuje ovaj dio riječima: «Ljubav je svjetlo - u konačnici jedino svjetlo – koje uvijek iznova rasvjetljuje svijet obavijen tamom i daje nam hrabrosti potrebne za život i djelovanje. Ljubav je moguća i mi smo je sposobni prakticirati jer smo stvoreni na sliku Božju. Živjeti ljubav i tako omogućiti da Božje svjetlo uđe u svijet – to je poziv koji želim uputiti ovom enciklikom». 

Na kraju mr. Grgić ističe da su sadržaj i poruka enciklike za naše vrijeme i podneblje eminentno aktualni: «Nepravde posijane u ratu donose plodove u nepravednome miru. Interesi moćnih i globalizacija gospodarstva gaze preko slabih i malih. Čak se i religija nastoji upregnuti u vrzino kolo nasilja i terora. Ljude se putem politike i medija svakodnevno kljuka sa senzacijama, više negativnim nego pozitivnim, obmanjuje ih se kratkoročnim užicima i potiče na sebičnost da ljubav u takvome svijetu izgleda nemoguća i smiješna... Papa u tome smislu ohrabruje svojom enciklikom nas kršćane u nastojanjima oko pravednosti i ljubavi u svijetu, a konkretno nas ovdje stavlja pred ozbiljnu zadaću naočigled nesređenosti u široj državnoj zajednici, napose u njezinu socijalnom dijelu».

Mr. Grgić navodi dalje: «Enciklika se na prvi pogled lako čita, međutim pogleda li se malo detaljnije i dublje, tada se iza jednostavnog jezika otkriva mnoštvo vrlo zahtjevnih pojmova. Oni su izazov naočigled  frazama i brbljanjima kojim nas suvremeni mediji zatrpavaju. Papa kao da želi skinuti prašinu sa zlatne i zaboravljene kršćanske tradicije, koja suvremenom svijetu ima što ponuditi. Obrazovanje i Crkva su oduvijek išli zajedno, makar se to nekad i zaboravljalo. Njihovo zajedništvo je posebno na cijeni danas kad pred očima imamo tolike potrebe svijeta». 

Mr. Grgić na kraju naglašava da će najviše osobne koristi imati oni koju se odluče uzeti encikliku na pažljivo čitanje i razmatranje, na što on okupljene i potiče.      (kabb)