Banjaluka, 14. srpanj 2009. (TABB)

Razgovor s mons. Berislavom Grgićem, biskupom Tromsøa u Norveškoj
 

Svećenik Banjolučke biskupije, koji je posvećen za biskupa u Norveškoj, mons. Berislav Grgić, tijekom svoga boravka u Banjoj Luci i sudjelovanja na 46. redovnom zasjedanju Biskupske konferencije BiH 13. i 14. srpnja, rado se odazvao pozivu Katoličke tiskovne agencije BK BiH da progovori o svom sadašnjem životu i djelovanju u novoj biskupskoj službi na dalekom sjeveru.

 
Hvala Vam, Preuzvišeni, što ste prihvatili razgovor ovdje u sjedištu Vaše rodne biskupije u Banjoj Luci gdje ste se pridružili članovima Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine na njihovu 46. redovnom zasjedanju. Molim Vas, započnimo s Vašim osnovnim podatcima, osobito svećeničkim!

Rođen sam u Novom Selu u župi Kotor Varoš 15. veljače 1960. od pokojnog Vida i Mande rođ. Petrušić. Imam petoro braće i jednu sestru. Gimnaziju sam završio u sjemeništu u Zadru, a bogosloviju u Sarajevu. Na Petrovo 29. lipnja 1986. zaređen sam s još trojicom đakona za svećenika Banjolučke biskupije po rukama biskupa Franje Komarice, i to je bilo njegovo prvo svećeničko ređenje. Najprije sam bio kapelan u Staroj Rijeci, potom upravitelj župe Kulaši nedaleko od Prnjavora. Župnikovao sam u Glamoču godinu dana, nakon čega me biskup Alfred Pichler poslao u Rim na studij duhovnosti na Papinskom sveučilištu Gregoriana s boravkom u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima. Magistrirao sam 12. veljače 1991. o fra Šimunu Filipoviću, franjevcu iz BiH, koji je 1802. umro u na glasu svetosti u Italiji. U školskoj godini 1991./1992. bio sam duhovnik u Nadbiskupskom sjemeništu „Zmajević“ u Zadru, ali je ta godina prekinuta zbog rata te škola nastavljena u Pazinu. Od listopada 1992. do travnja 1995. radio sam u uredu Caritasa Banjalučke biskupije i u Vikarijatu Banjalučke biskupije u Zagrebu. U travnju 1995. prešao sam u Banja Luku, u župu Budžak, i tu ostao do 20. kolovoza 1995. Tada sam, s mnoštvom hrvatskih katolika iz Banje Luke i banjolučke regije protjeran, i dospio u Hrvatsku. U listopadu 1995. dekretom kardinala Franje Kuharića imenovana sam hrvatskim dušobrižnikom u Oslu te sam od 27. siječnja 1996. do 28. siječnja 2007. bio voditelj Hrvatske katoličke misije u Norveškoj. Od 2004. do 2006. obnašao sam službu i generalnoga vikara u biskupiji Oslo, a od 2006. do veljače 2007. bio sam i biskupski vikar za nacionalne skupine u biskupiji Oslo. U dogovoru s mjesnim biskupom Franjom Komaricom došao sam u nadbiskupiju Freising-Müenchen gdje sam imenovan upraviteljem župa Oberhaching i Deisenhofen. Tu me 18. prosinca 2008. zateklo Papino imenovanje biskupom prelatom u Tromsøu u Norveükoj te sam 28. ožujka 2009. zaređen za biskupa u sjedištu svoje nove biskupije.

 
Čuli smo da ste za biskupa posvećeni u protestantskoj katedrali. Kako je došlo do toga?

Katolička katedrala u Tromsøu je premalena da bi primila sve biskupe, goste i sve vjernike koji su došli na biskupsko ređenje. Odmah poslije imenovanja biskupijski upravitelj je, u dogovoru sa mnom, stupio u kontakt sa župnikom i biskupom protestantske crkve te ih zamolio da nam ustupe svoju katedralu za moje biskupsko ređenje. Sadašnji biskup Osla također je 2005. godine u Oslu posvećen za biskupa u jednoj prostranoj protestantskoj crkvi, jer je tamošnja katolička crkva premalena za tako velike svečanosti. Treba podsjetiti da ta dobra suradnja ima svoju povijest. Naime, još 1945. godine katolička crkva i biskupski dvor u Tromsøu otvorili svoja vrata Norvežanima bez obzira na vjeru, koji su bili protjerani pred Rusima. Ti dobri odnosi postoje još otprije, kazali su mi da im je velika čast što ću biti posvećen za biskupa upravo u njihovoj katedrali.

 
Naše će čitatelje zanimati malo više o Vašoj biskupiji odnosno prelaturi?

Moja biskupija ili teritorijalna prelatura obuhvaća tri najsjevernije od 19 pokrajina u Norveškoj; prostire se na površini od 165.000 četvornih kilometara, gdje živi oko pola milijuna stanovnika. Od njih je svega oko 2.400 registriranih katolika, a utemeljeno pretpostavljamo da ima još katolika koji nisu kod nas registrirani. Biskupija broji sedam župa u kojima pastoralno djeluje devet svećenika. Najbliža župa od sjedišta biskupije udaljena je 240 km, dok su nadalje: jedna oko 700 km sjeveroistočno od Tromsøa, a druga oko 800 km južno od sjedišta biskupije. Sam grad Tromsø ima oko 60.000 stanovnika od kojih oko 540 katolika iz šezdesetak različitih nacija. Veće nacionalne grupe jesu: Poljaci, Filipinci, Čileanci, Nijemci, a zadnjih nekoliko godina sve je veći broj iz afričkih zemalja. Od svih katolika u biskupiji oko petina su Norvežani. Biskupija ima samo dvojicu inkardiniranih svećenika: jednoga Norvežanin, koji je prije bio svećenik u protestantskoj Crkvi te je, nakon prelaska na katoličanstvo, zaređen za svećenika 1991. godine; i drugoga koji je Nijemac. Ostala sedmorica svećenika jesu redovnici iz Poljske od kojih su petorica članovi Kongregacije Svete Obitelji, a dvojica su cisterciti. Od ženskih redovničkih zajednica postoji najsjeverniji ženski Karmel na svijetu pod nazivom „Totus tuus“ u kojem živi i moli 14 časnih sestara od kojih 12 s doživotnim i dvije s privremenim zavjetima. Njih su 12 Poljakinje te jedna Čehinja i jedna Norvežanka. U biskupiji, također, djeluje šest sestara sv. Elizabete.

 
Kako ste prilagodili mjesnim vremenskim uvjetima i stanju tamošnje Crkve?

Sjedište biskupije je još sjevernije od polarnoga kruga što znači da je ljeti u gradu Tromsøu od 21. svibnja do 21. srpnja polarni dan, a to znači da sunce nikako ne zalazi, nego je stalno vidljivo na horizontu. Zimi je obrnuto - od 21. studenoga do 21. siječnja polarna je noć i sunce ne izlazi niti se vidi na horizontu. U Tromsø sam došao svršetkom prošloga ožujka, a rekli su da je možda najbolje doći tada kad počinje proljeće i ljeto odnosno dugi dani, pa je za sada sve dobro i lijepo ali s neizvjesnošću čekam kakav će mi biti zimski period o kojem samo znam iz priča i Gulbranssenovih romana. Iako je sada ljeto i sunce, temperatura ne prelazi 16 ili 17 stupnjeva danju. Temperatura morske vode nikada ne prelazi 15 stupnjeva ali ima Norvežana koji se svakoga ljeta kupaju u moru.

 
Kako su Vas prihvatili kao novoga biskupa?

Prihvaćen sam sasvim otvoreno i srdačno u svojoj novoj biskupiji od norveškoga naroda. Predsjednik te regije i gradonačelnik bili su nazočni na mom posvećenju za biskupa te su uputili prigodne čestitke i predali mi darove. Budući da sam prije djelovao u Oslu, na posvećenje su došli i Hrvati iz Osla.

 
Kakav je odnos države prema Crkvi uspoređujući Katoličku Crkvu i protestantske zajednice?

Protestantska Crkva ima status državne Crkve, a Katolička Crkva i druge zajednice imaju regulirani status pred državom kao pravne osobe. Sveta Stolica nema konkordata s Norveškom. Norveška je vlada u zadnjoj instanci ona koja imenuje biskupe u Norveškoj državnoj protestantskoj Crkvi. Iako su zbog toga i sami protestanti nezadovoljni, ipak ne mogu previše prosvjedovati jer njihovi biskupi i svećenici primaju državnu plaću. Katolička Crkva je slobodna u svom pastoralnom djelovanju te prima također ekonomsku pomoć od norveške države prema broju registriranih katolika. Budući da je kod nas mali broj katolika, ova je pomoć nedostatna za pokrivanje svih naših troškova.

 
Tko Vam onda pomaže?

Još od 1974. pomaže nam Katolička Crkva iz Njemačke preko svojih institucija. Tako je Katolička Crkva u Norveškoj, jednoj od najbogatijih zemalja svijeta, ekonomski ovisna o pomoći katoličke braće i sestara u Njemačkoj.

 
Jeste li uspjeli obići svoje župe i kako prevladavate tolike udaljenosti?

Želio sam i uspio prije ljetnoga odmora obići svih sedam svojih župa. Susreo sam se sa svim svećenicima i predstavnicima župnih pastoralnih vijeća te sam dobio informaciju o pastoralnoj i gospodarskoj situaciji u pojedinoj župi. U pet župa imao sam krizme i u cijeloj biskupiji bilo je 15 krizmanika. Na pet župa sam letio zrakoplovima, a na dvije bliže župe vozio sam se autom.

 
Ima li hrvatskih katolika na tome teritoriju?

U župi Narvik susreo sam jednu obitelj Gabela iz Kiseljaka. Došli su kao izbjeglice 1993. godine i ne žele seliti na jug Norveške što inače čine gotovo svi drugi Hrvati koji bi došli na te prostore. U Tromsøu ima jedna gospođa iz Kiseljaka, njezina je obitelj već odselila. Na jednoj sam župi susreo mladoga čovjeka iz moje kotorvaroške župe koji se oženio djevojkom iz Gvatemale. Na tom području ima ljudi iz BiH koji nisu katolici ali i oni najvećim dijelom sele na jug Norveške zbog vremenskih uvjeta. Zbog tog seljenja i broj katolika sporo raste.

 
Vi govorite norveški. Govore li svi tamošnji katolici norveški?

Službeni jezik na mom područje je norveški, a u jednoj župi slavi se Misa i na poljskom radi Poljaka koji dolaze na rad ljeti. Tražimo da se vjernici uključuju na Mise na norveškom, a u Oslu postoji sedam svećenika za pojedine nacionalne skupine. Sav pastoralni rad je na norveškom jeziku.

 
Kojoj biskupskoj konferenciji pripadate?

Norveška je dio Nordijske biskupske konferencije kojoj pripada pet država: Švedska, Danska, Finska, Norveška i Island. U tim državama postoji sedam biskupija bez ijedne nadbiskupije ili metropolije. Apostolska nuncijatura nalazi se u Stockholmu dok Biskupska konferencija ima svoje sjedište u Kopenhagenu u Danskoj. U svim nordijskim zemljama živi oko 25 milijuna stanovnika od kojih oko 260.000 katolika. Sve su biskupije po svojim svećenicima međunarodne pa tako npr. biskupija Oslo ima svećenika iz 18 različitih nacija.

 
Kako je sa svećeničkim i redovničkim zvanjima?

Poznato mi je da na području biskupije Oslo jedino iz obitelji Norvežana i Vijetnamaca dolaze svećenička i zvanja dok iz drugih nacionalnih skupina još nema svećenika koji bi dolazili iz obitelji koje ondje žive. Biskupije Oslo i Stockholm imaju svoje bogoslovije pa tako biskupija Oslo ima 9 bogoslova i to, čini mi se, sedam Norvežana i dvojicu Vijetnamaca.

 
Ima li prelazaka s jedne konfesije ili religije na drugu?

Ima prelazaka, i to uglavnom na katoličku vjeru dok su rijetki oni koji bi s katoličanstva prešli na protestantizam. Tako u biskupiji Oslo ima oko 60 do 80 onih koji godišnje prelaze iz protestantske u Katoličku Crkvu, i to su uglavnom studenti ili profesori.

 
Razlozi?

Imao sam nekoliko izravnih kontakata s takvim osobama koje su mi rekle da je to uglavnom plod osobnog susreta s nekom katoličkom zajednicom tijekom putovanja u Italiji, Španjolskoj itd. Prema njihovim riječima, tada su doživjeli da Katolička Crkva nije onakva kako su o njoj čuli govoriti te je prelazak na katoličanstvo redovito njihova osobna odluka i osobni stav.

 
Suradnja na planu ekumenizma?

Na mom biskupskom posvećenju bio je nazočan i protestantski biskup. (Katolička Crkva ne prizna u protestantskim zajednicama biskupstvo i euharistiju). Rekli su mi da se redovito organizira zajednička molitva tijekom Svjetske molitve za jedinstvo kršćana te da postoje redoviti ekumenski susreti koje u svom kratkom biskupovanju još nisam doživio osim što sam pohodio protestantskog biskupa.

 
U BiH se često čuje kako smo mi katolici malobrojni te da za nas ovdje nema budućnosti. Uspoređujući Crkvu ovdje s onom u kojoj sada djelujete, koje vidite sličnosti i različnosti?

U Norveškoj su katolici daleko veća dijaspora jer od svih stanovnika tek je jedan do jedan i pol posto katolika dok na području moje biskupije ima tek oko 0,5 katolika. Norveška je gospodarski ojačala u posljednjih tridesetak godina nakon što su otkrili naftu i prirodni plin. Potrebna im je radna snaga pa svake godine primaju velik broj doseljenika i na taj način dolazi i određeni broj katolika. Gospodarska je situacija dosta dobra i za Norvežane i za one koji u Norvešku dođu. Zbog toga je Norveška privlačna i poželjna zemlja. Budući da nismo u Europskoj Uniji, naši ljudi teško mogu u njoj dobiti trajnu radnu dozvolu.

 
Što biste poručili katolicima u BiH?

Moja je poruka da se drže svojih duhovnih pastira: biskupa i svećenika, redovnika i redovnica te da svi zajedno nastoje čuvati vjersko zajedništvo i jedinstvo. (kta)