Banjaluka, 2. studenog 2004. (TABB)

OTVORENO PISMO BANJALUČKOG  BISKUPSKOG ORDINARIJATA
DNEVNIM NOVINAMA «GLAS SRPSKE» 

Dana 27. 10. 2004. na str. 5 objavili ste članak J. Novkovića: «Prazne obnovljene kuće - tragom izjave banjolučkog biskupa Franje Komarice». U članku g. Novković, osvrćući se na nedavne izjave biskupa Komarice, iznosi neke tvrdnje, koje, gledajući razvoj posljednjih godina, ne odgovaraju istini.

            Biskup Komarica je i ovaj put samo ponovio što je već mnogo puta do sada govorio i to ne samo kad je riječ o katolicima, nego o svim obespravljenim ljudima. Drugo je pitanje kako je koji od novinara prenio njegove riječi. Neosporna je činjenica da su u ovoj zemlji, u nedavnom ratu, učinjeni strahoviti zločini nad velikim brojem nedužnih ljudi svih nacionalnih pripadnosti, a godine nakon rata nisu korištene za ispravljanje, nego za cementiranje nepravde, na što je biskup mnogo puta upozoravao. Biskupa se zacijelo krivo citira jer on nije mogao reći da se «u RS od 220(!?) Hrvata vratilo samo 12000» kako to stoji u Vašim novinama, nego da od 220 tisuća(!) od predratnog broja katolika iz Banjalučke i Trebinjsko-mrkanske, te Sarajevske nadbiskupije na području RS sada ima samo oko 12 tisuća katolika, što je ukupan zbroj onih koji su na tom području ostali do konca rata i onih par tisuća koji su se kroz devet poratnih godina uspjeli vratiti i ostati u svom zavičaju.

Novinar Novković tvrdi da biskup «nije ponudio ni jednu činjenicu kojom bi dokazao svoje navode o položaju Hrvata u Republici Srpskoj.» Prigovara što biskup nije rekao da je «Republika Srpska učinila sve što je mogla da provede imovinske zakone i vrati imovinu Hrvatima i Bošnjacima».

Evo barem nekoliko činjenica koje biskup Komarica dobro poznaje i koliko nam je poznato, često ih je javno iznosio i tražio i molio da se one uvaže i da se dramatično stanje mnogih obespravljenih ljudi konačno popravi.

Novinar se mogao raspitati i saznati da se godinama nakon rata, kad je riječ o povratu imovine katolicima, od strane nadležnog ministarstva nije de facto ništa poduzimalo u korist povratka. Mnogo je tijekom tih godina bilo molbi i intervencija biskupa Komarice, Caritasa, članova Biskupske Konferencije BiH, pa i samog Svetog Oca Ivana Pavla II. vlastima RS da se ubrza povratak svih, pa i katolika na područje sjeverozapadne Bosne i Bosanske Posavine. Ovaj Biskupski ordinarijat raspolaže podacima koliko se koje godine doista vratilo imovine katolicima u široj banjalučkoj regiji. Vraćanje  tek dvadesetak kuća i stanova godišnje prognanim i izbjeglim katolicima Banju Luku zacijelo nije dokaz da je «Republika Srpska učinila sve što je mogla». Povrata imovine prvih nekoliko godina nakon rata zapravo nije ni bilo. Kako bi i moglo biti, kad je tadašnji gradonačelnik Banje Luke, g. Umićević, kojega je OSCE službeno potvrdio za gradonačelnika, javno izjavljivao da «dok sam ja gradonačelnik neće biti ni diskusije o povratku».  G. Vuleta to dobro zna, jer je tu i takvu politiku opstrukcije povratka zajedno s drugima i sam provodio. Naši su prognani vjernici prvih poratnih godina masovno dolazili iz Hrvatske u Banja Luku, neki i po trideset, četrdeset ili čak pedeset(!) puta i tražili svoju imovinu. Tada je još postojala mogućnost popravka kuća uz pomoć raznih humanitarnih organizacija. Nije tim ljudima tada uspjelo doći ni do g. Vulete, ni do bilo koga drugog u bilo kojem nadležnom uredu Vlade RS. Oni su se redovito vraćali neobavljena posla, jer je cilj nadležnih političkih dužnosnika bio što duže otezati s povratom imovine. To što se sada, devet godina nakon rata, operira s brojkom od «99 posto vraćene imovine», ne mijenja ništa na činjenici da se svih ovih godina radilo o očitom uskraćivanju osnovnih prava , kao što su pravo na imovinu i na domovinu.

            Gospodin Vuleta sigurno zna, da je nekadašnji ministar za izbjegla i raseljena lica u RS, nakon jednog razgovora s biskupom Komaricom, javno priznao da su «učinjeni veliki propusti kad je riječ o povratu imovine Hrvatima u banjalučkoj regiji».

Također zacijelo zna, da vlast u RS do danas ne daje ni onom malom broju povratnika nikakvu pomoć za preživljavanje, a godinama nije davala nikakve pomoći za obnovu kuća i stanova. Tek u posljednje dvije godine pružena je neka pomoć za obnovu, ali u većini slučajeva tek simboličnog karaktera. I ove godine nam je u Ministarstvu, nakon intervencije biskupa, rečeno kako 'trebamo imati razumijevanja, jer imaju nešto građevinskog materijala, koji nije kompletan'. Pa sada, neka povratnik bio on katolik ili neki drugi razmišlja da li s tim što može dobiti od svoje Vlade u RS može obnoviti svoju kuću ili stan ili ne. Nije nikakav problem bio informirati se koliko je i od te i tako manjkave pomoći za obnovu došlo katolicima u široj banjalučkoj regiji. Nije vrijedno ni spomena! Istine radi treba spomenuti da je obnovu najvećeg broja kuća i stanova povratnicima, katolicima i mnogim drugima, pomogla humanitarna organizacija Katoličke Crkve - Caritas, a ne službena vlast RS, kao što je bila dužna.  To što je «ove godine u budžetu RS planirano tri milijuna za povratak Hrvata i Bošnjaka» zapravo još ništa ne znači. I prošlih godina su dolazila Vladi RS sredstva od međunarodne zajednice za povratnike ili su bila za njih planirana u budžetu. Gdje su ta sredstva završila? Svi vidimo samo da su izgrađena mnoga nova naselja diljem RS  s tisućama novih, velikih kuća! A povratnicima katolicima (Hrvatima i dr.) dane su mrvice!

Je li to pravda i ravnopravnost?

Činjenica je da ima određeni broj praznih kuća prognanih i izbjeglih katolika u nekim selima banjalučke regije. A gdje sve nema obnovljenih i praznih kuća širom BiH  - i hrvatskih i srpskih i bošnjačkih? Ako novinar tvrdi da «u Ministarstvu za izbjegle i raseljene Srpske stoji preko 300 ključeva vraćenih i zapečaćenih hrvatskih stanova i kuća od Dragočaja do Ivanjske», onda ga treba uputiti npr. u Drvar ili u neko drugo mjesto istočne Bosne, gdje će sigurno naći barem toliko praznih srpskih, odn. bošnjačkih kuća i stanova, a njihovi vlasnici su negdje drugdje. Nitko razuman neće biti protiv vraćanja imovine ili pomoći za obnovu, samo zato što ima nečijih obnovljenih i praznih kuća i stanova. To je samo znak da ljudima treba više od golih zidova i da su prisiljeni rješenje egzistencijalnih pitanja tražiti, trajno ili privremeno, tamo gdje ga mogu naći, jer u svome rodnom mjestu, to ne mogu. Novinar navodi i primjer sela Šimići kod Banje Luke gdje kako tvrdi «od 1999. godine stoji dvadesetak popravljenih i zaključanih hrvatskih kuća u kojima godinama nitko ne živi». Također tvrdi kako «Hrvati neće da se vrate ni u gradiška sela Mičije, Doline i Novo Selo, bez obzira što su im kuće vraćene i obnovljene». Novinar bi mogao znati, ili se barem točno informirati, a pomoćnik ministra, g. Vuleta sigurno zna, da su neke obitelji, čije je kuće u selu Šimići obnovio Caritas, a ne Vlada, i koje su se u njih vratile, dobile struju tri godine nakon povratka, a neke tek ovih dana, pet godina nakon povratka i obnove kuća! U tom selu je i ambulanta, koju je također Caritas obnovio i predao nadležnom Domu zdravlja. Ambulanta još uvijek ne radi! O nekim drugim vrstama egzistencijalne pomoći povratnicima da i ne govorimo. Novinar je mogao pročitati u «Glasu srpskom» od 6. 8. 2001. reportažu o istom selu Šimići pod naslovom: «Ni struje, ni vode», pa saznati u kakvoj jadnoj situaciji su tada živjeli povratnici u Šimiće i ne samo u Šimiće. Slično je i s povratnicima u sela Mičije, Dolina i Novo Selo, kao i druga sela banjalučke regije. Ništa se bitno na bolje nije od tada promijenilo. Prije četiri godine, u dogovoru s vlasnicima, ponuđeno je u selu Šimići, nadomak Banja Luke, Ministarstvu petnaestak kuća za privremeni smještaj srpskih izbjeglica. Nakon pregleda kuća, komisija Ministarstva je tu ponudu odbila, jer je «utvrdila da su kuće neuslovne i ne mogu biti iskorišćene za alternativni smještaj izbjeglih i raseljenih, jer nema ni minimalnih uslova za život». Za srpske izbjeglice «neuslovne», a za povratnike katolike  dovoljno dobre?! Je li i to ravnopravnost među narodima u RS?

            Obnova porušenih i devastiranih stambenih i gospodarskih objekata je samo jedan dio onoga što je trebala učiniti vlast RS i za što je dobila novac od međunarodne zajednice. Nažalost, nije to učinila! Na temelju mnogih činjenica uvjerili smo se da to nije ni htjela! Ovo je dobro poznato i predstavnicima međunarodne zajednice u našoj zemlji!

A kako je bilo i kako je još uvijek sa zdravstvenim osiguranjem - treba li o tome govoriti? Što je s mogućnošću zaposlenja, školovanja djece u skladu s nacionalnim identitetom? Treba li nabrajati dalje?

U Drvaru su međunarodni dužnosnici navalili svom silom da pomognu ostvarenju prava Srba povratnika. Kad nema drugog načina i to je razumljivo.

Katolicima u RS ne treba ničija «sila» kao pomoć, ali pitamo: kada je bilo koji dužnosnik ili diplomat u ogromnom aparatu međunarodne zajednice u BiH digao svoj glas za ostvarenje prava povratnika katolika i drugih u banjalučko područje?

Nameće se dojam da se danas zločin progona i etničkog čišćenja u banjalučkoj regiji ne samo ne smije imenovati pravim imenom, nego se prognani i obespravljeni trebaju smatrati sretnima, jer im je, eto, progonom, dana «šansa da bolje žive». Jer, kako novinar Novković navodi, pomoćnik ministra g. Vuleta «podsjeća da je veliki broj Hrvata riješio svoje stambeno i pitanje zaposlenja u Hrvatskoj, koja je neuporedivo ekonomski snažnija od BiH». Samo da tim Hrvatima g. Vuleta ili netko drugi iz Ministarstva za izbjeglice RS još objasni da oni, iako ih većina još uvijek nije riješila svoj status u Hrvatskoj, shvate koliko su na dobitku što su protjerani iz svoga zavičaja! Imaju ti «sretnici»,  prema riječima g. Vulete, «dvije otadžbine» i «većina ih se…opredijelila da živi u Hrvatskoj». A koliko su tek sretni oni, koji su radi progona završili u Švedskoj ili negdje drugdje, od ledene Kanade na sjeveru do Novog Zelanda na jugu zemaljske kugle?! Nije nam poznato, što ministar u Vladi RS, g. Samardžić misli o toj logici svoga pomoćnika. Zar je moguće, da u Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica RS još uvijek vlada takav duboko nehuman i apsolutno neprihvatljiv način razmišljanja i djelovanja?!

            Ne ponuditi prognanim i izbjeglim ljudima istinsku mogućnost povratka i opstanka u njihovu zavičaju, bez obzira o kojem je obespravljenom čovjeku u ovoj zemlji riječ, što nužno uključuje i pomoć i ispravljanje nepravde, odugovlačiti godinama s ostvarenjem njihovih najosnovnijih prava i sloboda, pa onda tvrditi, kao što to tvrdi dužnosnik Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS, da «nitko nikoga ne može natjerati da živi tamo gdje neće" zvuči cinično, neljudski, da ne upotrijebimo još gori izraz. Nisu to ljudi s «dvije otadžbine», oni su ljudi bez svoje Domovine, iskorijenjeni, bez obzira da li žive u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji ili u bilo kojoj drugoj zemlji, u koju su dospjeli spašavajući goli život pred silom i bezakonjem. Mogu li se ti ljudi kao ljudi «opredijeliti» da žive negdje drugdje, tj. u svom rodnom kraju, ako im se ta druga mogućnost pravo nije ni ponudila, a kamoli omogućila?

Biskup Komarica je protiv takve nepravde, zločina i hipokrizije do sada često dizao svoj glas. A zacijelo će morati to i u buduće činiti jer mu je to kao čovjeku i biskupu sveta dužnost! Za očekivati je da će takvih glasova u obranu obespravljenih u ovoj zemlji biti sve više, jer ova zemlja ima pravo na vladavinu pravednih zakona, na pravedan mir i na sigurnu budućnost za sve svoje stanovnike i narode.

Potrebno je doista neprestano razotkrivati hipokriziju nekih domaćih političara u ovoj zemlji, ali i nekih stranih predstavnika, koji su u puno navrata «kumovali» našoj sadašnjoj agoniji.  Nema i ne smije biti mjesta šutnji tamo gdje su ljudi obespravljeni. Biskup Komarica je uvjeren da se samo ispravljanjem nepravdi može spriječiti još veće zlo u budućnosti. Nažalost, mnogo toga je proteklih godina fatalno propušteno! Daj Bože, da tih propusta ne bude barem u buduće! (tabb)