Ascaheffenburg, 25. studenog 2006. (TABB)

BISKUPU  KOMARICI  URUČENA „NAGRADA NEUSTRAŠIVOSTI 2006“ 

            U subotu, 25. studenoga 2006. uručena je banjolučkom biskupu mons. Dr. Franji Komarici „Nagrada neustrašivosti 2006.“ njemačkog grada Ascaheffenburga. U najvećoj dvorani grada, u nazočnosti velikog broja uzvanika, među kojima su bili nadgradonačelnik Aschaffenburga g. Herzog, više gradonačelnika, članova Bavarske vlade, vlade Savezne Republike Njemačke, Europskog parlamenta, predstavnici Katoličke i Evangeličke Crkve, kulturnog i privrednog života te većeg broja gostiju iz raznih dijelova Njemačke i nekih drugih europskih zemalja te generalnog konzula Bosne i Hercegovine u Münchenu g. Salka Bitange, nagradu su biskupu uručili – u ime sedmočlanog žirija,  Heinz Danner i Wolfgang Gärthe.

            U obrazloženju za dodjeljivanje „nagrade neustrašivosti 2006“  žiri je, između ostalog, naveo da je „gospodin Komarica svojim neustrašivim i neumornim zalaganjem tijekom rata 1992- 1995. spriječio oružane konflikte velikih razmjera – bio je odvažni zagovornik obespravljenih u banjolučkoj regiji“.

            U svojoj pozdravnoj riječu nadgradonačelnik Aschaffenburga je naglasio da je „za grad Aschaffenburg izuzetna čast što su njegovi građani u osobi biskupa Komarice iz bosansko-hercegovačkog grada Banja Luke mogli odlikovati svojom 'nagradom neustrašivosti' za godinu 2006. jednu istinski moralnu veličinu današnjice, poznatu daleko izvan svoga zavičaja i domovine. Želimo svakako pomoći plemenitim naporima biskupa Komarice u njegovoj obrani obespravljenih i pomaganju potrebitih“.

            Prigodni „pohvalni govor“ održala je predsjednica Odbora za Jugoistročnu Europu Europskog Parlamenta Doris Pack. Najprije je govorila o banjolučkoj regiji 90-ih godina „koja je bila daleko od očiju svjetske javnosti, u kojoj nije bilo rata između različitih nacionalnih grupacija, ali – zbog slijepe mržnje – jedni su zlostavljali, a drugi strpljivo podnosili zlostavljanja u tihoj nadi da to zlostavljanje jednom mora prestati ili su morali bježati jer je njihov život bio ugrožen, a uvjeti života su postali neizdrživi“.

            „Katoličkom stanovništvu Banjalučke biskupije uništavani su njihovi korijeni kako se nikad više ne bi vratili u svoje župe. U uzburkanom valovlju tog vremena našla se jedna postojana stijena koja je uporno odolijevala. Bio je to biskup te biskupije, koji je neustrašivo dizao svoj glas protiv silnika, koji je ostao u svojoj domovini uz zgranutost i zdvajanje tanošnjih srpskih političara, koji je svu pakost i sam iskusio, bio kidnapiran, zlostavljan, držan mjesecima u kućnom pritvoru. Ostao je i tako preostalim Hrvatima i Muslimanima davao osjećaj da je s njima netko koji nad njime bdije i pruža potporu. Zgradu svoga Ordinarijata je ispraznio i pretvorio u bolnicu u kojoj su liječničku pomoć primali svi: katolici, muslimani i siromašni Srbi. Njegov Biskupijski Caritas je prakticirao ljubav na djelu u pravom smislu te riječi: lijekove, hranu, odjeću i drugu pomoć prosilo se u inozemstvu i snabdijevalo ljude u potrebi. Mi sve to nismo uopće ili tek prekasno primili na znanje, jer se etničko čišćenje događalo ne u borbama nego tiho i bez TV kamera. Rat je završen nepravednim mirovnim sporazumom u Daytonu koji sve do danas ne omogućava normalnu državu Bosnu i Hercegovinu, nego cementira etničko progonstvo.“

            Navodeći primjere ubijanja i mučenja svećenika i drugih vjernika, rušenja crkava i džamija, atmosferu tuge, beznađa, straha i bespomoćnosti kojima je biskup Komarica bio svjedokom, ona je istaknula njegovu „neumornu odvažnost da sva ta zlodjela neumorno kritizira u svojim mnogim pismima i apelim domaćim i međunarodnim političarima. Nailazio je na ravnodušnost i nerazumijevanje međunarodnih političara , a u Bosni i Hercegovini na neopisivu srdžbu onih koji su ga se svakako željeli riješiti“.

            Spomenula je zatim da se zločin i nepravda, posebno prema prognanicima i izbjeglicama u tom dijelu BiH nastavlja svih poratnih godina. Ugledna europska političarka je rekla da „biskup i danas jednako neustrašivo kritizira nepravdu koju čine domaći političari ali i predstavnici međunarodne zajednice, kojI ne vrše jači pritisak na vlasti RS da omoguće veći broj povratnika“. „Njegova odvažnost se danas očituje i kroz druge oblike: osnivanje obrazovnih i odgojnih ustanova i socijalno- zdravstvenih institucija , koje koriste i mnogi nekatolici“. Naglasivši da je biskup Komarica „trn u tijelu mnogih političara u BiH i onih koji tamo rade u ime međunarodne zajednice; on se i dalje odvažno suprotstavlja zlobi jednih i komotnosti drugih“, europska političarka Pack je izrazila „svoju radost što će dodjelom ovog priznanja opet nešto više ljudi saznati kako odvažan je bio i jest ovaj biskup, a njegov primjer će možda nekoga potaknuti da se i sam založi - uz mnogo manje rizika - za kakvu dobru stvar“.

            Zahvalivši domaćinima i svima nazočnima, koji su „iz bliza i daleka stigli za ovu prigodu u ovaj povijesni grad“ biskup Komarica je u svom prigodnom govoru najprije naglasio kako je „dodjeljivanje nagrade neustrašivosti grada Aschaffenburga jasni znak vjerodostojnosti, otvorenosti prema svijetu i osjetljivosti domaćih građana za nešto što ima snage da potakne na činjenje dobra i tako bude nadvremensko“. Zatim je istaknuo da on „osobno ništa posebno nije činio niti čini, nego samo svoju dužnost – i kao čovjek i kao kršćanin i kao biskup. Istinsko, najveće priznanje pripada svećenicima i redovnicima i onim vjernicima laicima koji su podnijeli mučenja i živote svoje dali za spašavanje drugih, pružajući drugima nesebičnu pomoć i zaštitu“. Također je naglasio da je „potrebno biti osvjedočen kako je obrana bogolikosti čovjeka obveza savjesti. Što je više takvih osvjedočenih ljudi u jednoj sredini, to će biti više šanse da se spasi čovjeka od njegova nagnuća prema destrukciji ili od destrukcije drugih egoista. Bezočno činiti je užasno, još užasnije je dopustiti da se bezočnost čini. Povijest i u ovoj zemlji i u Bosni i Hercegovini bi nas morala naučiti kamo vodi šutnja o nečovještvu, dopuštenje psihičke manipulacije i navika na nasilje i teror“.

            „Cijena kukavičluka je samo zlo; žanjemo odvažnost i i pobjedu samo ako smo spremni na žrtvu i ljubav. Mirna budućnost čovjeka i čovječanstva ovisi o ljubavi. Nema pravednog i trajnog mira bez strastvene ljubavi prema takvom miru. Takav mir je potreban i u mojoj domovini Bosni i Hercegovini i u mnogim drugim dijelovima svijeta. On treba svoje proroke, svoje graditelje ne samo među državnicima, političarima, stratezima, znanstvenicima nego i među svim drugim plemenitim ljudima, starijim i posebno mlađima, koji imaju pravo na mirnu budućnost. Svaki od nas se treba osjećati pozvanim kao vjerodostojan graditelj pravednog mira, založiti se snagom uma i srca za pravedna i pravovremena rješenja problema barem u svojoj životnoj okolini“. „Istinski čovjekoljupci imaju uvijek prednost! Zato nemojte se umoriti!“ – poručio je na kraju svog govora biskup Komarica otpjevavši zatim pjesmu  „Fala“ na hrvatskom i njemačkom jeziku uz veliki aplauz nazočnog mnoštva.

            Biskup Komarica je tijekom svog trodnevnog boravka u Aschaffenburgu imao mnoge susrete – osim s nadgradonačelnikom, s privrednicima, liječnicima, također i u dvjema školama – gimnazijama s učenicima i profesorima, a predvodio je bogoslužja u gradskim crkvama i bio s članovima Hrvatske katoličke misije u tom gradu. Dogovorene su i neke konkretne akcije solidarnosti grada i raznih institucija i ustanova s biskupom za bolju budućnost stanovnika Bosne i Hercegovine.       (tabb)