Banjaluka, 20. studenog 2006. (TABB)

BISKUP KOMARICA: BOSNA I HERCEGOVINA MOŽE IMATI BUDUĆNOST! 

            Na poziv njemačke zaklade Hans Seidel iz Münchena, banjolučki biskup mons. dr. Franjo Komarica sudjelovao je u bavarskom mjestu Wildbad Kreutz 10. i 11. studenog 2006. na međunarodnom simpoziju: „Krizna žarišta u Jugoistočnoj Europi: krize, šanse, perspektive“. Održao je predavanje „Krizno žarište Bosna i Hercegovina – zemlja bez nade?“ (s upitnikom!). Biskupovo izlaganje pred brojnom publikom izazvalo je veliko zanimanje i dugu konstruktivnu diskusiju.

            U prvom dijelu izlaganja biskup Komarica je prikazao aktualnu situaciju naroda i država na Jugoistoku Europe od kojih velika većina mora za svoju budućnost stvarati novi put, nakon raspada komunizma pod kojim su se nalazile više decenija. Upozorio je da se na tom području sukobljavaju i interesi nekih drugih današnjih velesila, što ne rijetko rezultira pravim dramama. Ustvrdio je kako međunarodni napori oko stabilnosti ove europske regije nužno moraju biti u suglasju s ozbiljnom voljom i spremnošću domaćih konstruktivnih ljudi i snaga o čijoj se budućnosti i radi. Zaključio je da su „napori oko stabilnosti i oko pravednog, dugotrajnog mira u ovoj regiji nužan, nezaobilazan zadatak za ovu našu generaciju“.

            U središnjem dijelu svog izlaganja biskup je najprije prikazao Bosnu i Hercegovinu „kao najnoviji posebno tragičan slučaj u Europi“, čijoj su tragediji u velikoj mjeri 'kumovali', predstavnici međunarodne zajednice iz Europe i USA svojom nevjerodostojnošću i egoizmom.

            Zatim je govorio o postdaytonskoj Bosni i Hercegovini, postavivši najprije pitanje: „da li se ovu, međunarodno  priznatu zemlju želi imati kao trajni izvor nestabilnosti i ugrožavanja mira u ovom dijelu svijeta ili ju se želi vidjeti kao sutrašnjeg člana Europske Unije?“ Podsjetio je na opće poznatu činjenicu da je Daytonski sporazum zaustavio rat ali nije donio pravedan i dugotrajan mir svim trima konstitutivnim narodima u zemlji. Dosadašnji način provođenja ovog sporazuma, prvenstveno od strane najkompetentnijih međunarodnih političkih predstavnika, koji su de facto imali presudnu ulogu u upravljanju zemljom, „onemogućili su Bosni i Hercegovini željeni, trajni mir i potrebnu pripravu za proces integracije u Europsku Uniju kao jedne civilizirane, pluralističke tj. multietničke, multikulturne i multireligijske države, s visoko ostvarenim standardom u području ljudskih prava i sloboda“. Kao posebno dramatičan slučaj ozakonjenja ratne nepravde, biskup je opširno prikazao sadašnju situaciju jednog od tri konstitutivna naroda – hrvatskog, i njegovu faktičku neravnopravnost. Dokumentirajući s mnogo konkretnih detalja jedanaestogodišnji period provođenja Daytonskog mirovnog sporazuma, biskup Komarica je ustvrdio kako se „dosadašnjim načinom Bosni i Hercegovini definitivno oduzima njezina multietnička specifičnost i na taj način se stvaraju novi razlozi budućim nacionalnim napetostima  u ovom dijelu Europe“.

            Posebno se osvrnuo na fatalno ignoriranje jednog od temeljnih ljudskih prava – pravo na domovinu, za još uvijek vrlo veliki broj prognanika i izbjeglica - procentualno najviše domicilnih Hrvata – naglasivši da je to kao „ozakonjenje etničkog čišćenja pravi zločin za kojega malo tko biva pozvan na odgovornost“.  Nadodao je da će „ono što se gradi na lažnim temeljima prije ili kasnije sigurno propasti“. Naglasio je da su, „osim utvrđivanja istine i uspostavljanja pravde za sve obespravljene, praštanje i pomirenje nužni preduvjeti za poželjni zajednički život konstitutivnih naroda i nacionalnih manjina u Bosni i Hercegovini, koja će moći opstati i u budućnosti samo kao multietnička, multireligijska i multikulturna država odnosno društvo“.

            Pri kraju svog izlaganja biskup Komarica je u sažetom obliku iznio dosadašnja mnogovrsna nastojanja Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini oko zaštite i promoviranja dostojanstva i prava svakog čovjeka i svake religiozne i etničke zajednice, u duhu suvremenog nauka Katoličke Crkve i međunarodnih ugovora i dokumenata.

Spomenuo je kako je osobno „na vlastitoj koži iskusio mnogovrsnu dramu modernog europskog rata i bio svjedokom bezobzirnog preziranja ljudskog dostojanstva i gaženja svih ljudskih prava i sloboda“. Unatoč svemu tome „nije izgubio vjeru u čovjeka i u dostojnu budućnost svih ljudi i naroda u Bosni i Hercegovini i susjednim zemljama“. Smatra se osobno zaduženim „i u buduće kao i do sada, svim silama zauzimati se za poštovanje, obranu i promoviranje svih ljudskih prava i sloboda – pojedinaca kao i naroda“.

            Pozvao je nazočne da se i oni njemu priključe, na što su prisutni uzvratili dugotrajnim pljeskom.        (tabb)