Banjaluka, 30. studenog 2006. (TABB)

Angažiranje Pape Ivana Pavla II i aktivnosti Vatikanske diplomacije u razrješavanju „jugoslavenske krize“ 

            U četvrtak 30. studenoga 2006. održano je još jedno predavanje u organizaciji Europske akademije u Banjoj Luci. Tema ovog predavanja bila je: Angažiranje Pape Ivana Pavla II i aktivnosti Vatikanske diplomacije u razrješavanju „jugoslavenske krize“. Predavač je bio dr. Velimir Blažević, član franjevačkog reda i umirovljeni profesor kanonskog prava. 

            U svome izlaganju dr. Blažević poziva se na izvode iz njegovih knjiga „Služenje miru“ i „Ivan Pavao II, istinski prijatelj Bosne“, u kojima je sakupio mnoštvo dokumenata kojima se prikazuje djelovanje Pape Ivana Pavla II i Vatikanske diplomacije u vrijeme rata na teritoriji Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. 

            Rušenje „berlinskog zida“ i s tim povezan raspad istočnog socijalističko-komunističkog bloka odrazili su se 90-ih godina prošlog stoljeća i na zbivanja u Jugoslaviji. Pojedini narodi i republike su željele i javnim izjašnjavanjem putem referenduma odlučile istupiti iz jugoslavenske federacije i uspostaviti svoje neovisne suverene države. To je izazvalo jake međunarodne napetosti i dovelo do višegodišnjeg rata (1991. – 1995.) na prostorima Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

            Papa Ivan Pavao II. se veoma mnogo zauzimao za zaustavljanje toga rata i za ublažavanje njegovih tragičnih posljedica. Poticao je sukobljene strane da međusobne sporove rješavaju miroljubivo, iskrenim dijalogom, a ne oružjem, te ukazivao na nužnost da se poštuju prava svakog naroda na samoodređenje i na uspostavljanje vlastite države. U istom smislu se u različitim međunarodnim tijelima snažno angažirala i vatikanska diplomacija.

„Katolički vjernici iz ovih krajeva dobro znaju, kako se Papa zalagao, da se pomogne stradalnicima, da se rat zaustavi i uspostavi pravedan mir. Nekatolici o tome znaju puno manje ili ne znaju gotovo ništa. Među njima ne da se nije objektivno izvješćivalo o držanju Pape i Svete Stolice, nego se što više, Papu i Vatikan se optuživalo za urotu, te Vatikan i Njemačku okrivljivali za rat na jugoslavenskim prostorima.

Koliko je Papa Ivan Pavao II drugi bio zaokupljen situacijom na prostoru nekadašnje Jugoslavije dovoljno govori već i to, što se u razdoblju od 1991 – 1995 na pitanje političkih previranja i društvenih promjena, odnosno na rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini osvrtao više od tri stotine puta. A pedesetak puta su to činili bliži suradnici Svetog Oca i vatikanski politički djelatnici, osobito državni tajnik kardinal Angelo Sodano. Što sračunato izlazi, da su se Papa i njegovi suradnici o ratu na teritoriji bivše Jugoslavije oglašavali svakih pet-šest dana.“

            Način i sredstva kojim su se oglašavali Papa i dužnosnici Državnog tajništva Svete Stolice višestruki su i različiti: informirali su se o situaciji i iznosili svoja mišljenja u susretima s državnicima, diplomatima i političkim ličnostima iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, zatim i iz drugih država, na susretima s generalnim tajnicima Organizacije UN itd. Jedna od glavnih poruka svih tih susreta bila je da se ratom ne može riješiti ni jedan problem i da se granice zemalja ne mogu mijenjati silom. 

            Dr. Blažević na kraju svog izlaganja, nabrajajući mnoge diplomatske i humanitarne inicijavite Pape i Vatikanske diplomacije, zaključuje: „Neosporno je da su se Ivan Pavao II i Vatikanska diplomacija stavili na stranu istine, pravde, moralnih načela, prirodnih ljudskih prava a protiv rušilačke sile, protiv hipokrizije i sebičnih interesa nekih velesila Europe i svijeta. Vjerojatno da nije bilo angažiranja Pape i Vatikanske diplomacije zla bi bilo još i više i potrajalo bi i duže. Isto tako, ako stradanja, žrtva i bol nisu bili umanjivani i otklonjeni, izvjesno je da je Sveti Otac mnogima ulijevao nadu i davao duhovnu snagu da su stradanja i patnja mogli hrabro i kršćanski podnositi i da se užasno zlo moglo izdržati.“ 

            Nakon izlaganja dr. Aničić, direktor Akademije zahvalio se srdačno fra Velimiru Blaževiću na njegovom izlaganu, ali i na trudu koji je uložen da bi jedno ovakvo predavanje nastalo: „Sigurno nije bilo jednostavno sažeti ove mnogobrojne akcije, kroz jedan niz godina, koje su Papa osobno i njegovi suradnici poduzeli u vrijeme ratne krize na ovim područjima.“

            Nakon toga postojala je za mnogobrojnu publiku mogućnost da se uključe u dijalog o stvarima koje nisu bile do kraja jasne, što su neki od njih i učinili.  (tabb)