Sasina, 5. studeni 2007. (TABB)

Obilježena 15. obljetnica strijeljanja Hrvata-katolika u selu Kruhari blizu Sanskog Mosta
 

            U subotu, 3. studenog 2007. obilježena je 15. obljetnica strijeljanja 10-orice civila Hrvata-katolika iz sela Škrljevita kod Sanskog Mosta. Ubijena su devetorica: Ivo Tutić (1931.), Bone Tutić (1937.), Tomo Potalec (1950.), Karlo Tadić (1952.), Žarko Nikić (1958.), Pero Nikić (1959.), Ante Tutić (1960.) Dragan Tadić (1967.), Josip Banović (1971.), a jedan od strijeljanih Grgo Stojić (1968.), iako teško ranjen, preživio je i bio nazočan na ovom obilježavanju te ničim izazvane tragedije nedužnih ljudi. Koncelebriranu misu zadušnicu za pobijene župljane, koji su pripadali župi Sasina kod Sanskog Mosta, predvodio je banjolučki biskup mons. Franjo Komarica. Uz župnika iz Sanskog Mosta fra Miju Rajiča i iz Sasine vlč. Iliju Piličića, koncelebrirao je i domaći sin iz raseljenog sela Škrljevita vlč. Drago Tukara, prof. na Teološkom fakultetu u Đakovu, a bila je nazočna i jedna redovnica Družbe Klanjateljica Krvi Kristove te oko 150 mještana uglavnom pristiglih iz Hrvatske i Slovenije. Misa je bila na seoskom groblju do kojeg se moglo doći samo uz izuzetne napore, jer su svi putni prilazi ovom gorskom selu potpuno uništeni. Selo je do rata imalo oko 70 domaćinstava s oko 260 žitelja, a već 15 godina nema ni jednog stanovnika.

            Biskup Franjo je u obraćanju prisutnima, i sam vidno uzbuđen zbog velikog broja okupljenih mještana među kojima je bilo i djece i starijih osoba, zahvalio svima na ljubavi prema svome rodnom kraju, prema svojim precima i svojim pokojnicima. Tumačeći im svetopisamske odlomke o Božjem planu sa svakim čovjekom i o Božjoj brizi za svakog čovjeka, biskup je nazočne potaknuo da se ne odriču svoje vjere, svoga identiteta i da se drže Božjih zakona gdje god bili. Podsjetio ih je na poznatu narodnu izreku: „Tuđe poštuj, svoga se ne odriči niti stidi!“

            Dirljive riječi pozdrava i zahvalnosti biskupu su uputili župnik vlč. Piličić, jedna župljanka i jedan župljanin koji momentalno žive u Hrvatskoj.

            Na kraju misnog slavlja, kojem je prethodila pobožnost križnog puta, biskup je izmolio molitve za pokojne nad jamom, gdje su najprije bili zakopani svih devetorica strijeljanih.

            Zatim su se svi po bespuću uputili na mjesto stradanja u selu Donji Kruhari pod Glamošnicom, gdje je pored jednog potoka na seoskom putu za Škrljevitu grupa naoružanih i uniformiranih Srba presrela spomenute katolike, koji su se vraćali s mise iz Sanskog Mosta – a bio je Dušni dan, 2.11.1992., i bez ikakva povoda i razloga poubijali ih.

            Na tom je mjestu otkriveno spomen obilježje s imenima svih strijeljanih. Za podizanje tog spomen obilježja posebno su zaslužni načelnik općine Sanski Most g. Sanjin Halimović, Udruga logoraša iz Sanskog Mosta te Mjesna zajednica Šehovci. Uz načelnika g. Halimovića te predstavnik Udruge logoraša i MZ Šehovci na otkrivanju spomen obilježja bili su nazočni i osobni izaslanik predsjedavajućeg predsjedništva BiH g. Željka Komšića, g. Željko Knez te nekoliko dužnosnika iz Vlade Federacije BiH i Unsko-sanske županije. Nazočnima su se obratili načelnik općine g. Halimović, izaslanik predsjednika Komšića g. Knez te biskup Komarica, koji je predmolio i prikladne molitve za pokojne kao i za mir i slogu među narodima.

            U svom obraćanju prisutnima biskup Komarica je, među ostalim, rekao: „Istina o ovim žrtvama od 2. studenog 1992., kao i svim akterima ove tragedije zadužuje nas preživjele da pokažemo svoje pravo lice. To lice treba pokazati i pravna država odn. međunarodno pravo u našoj domovini BiH. Imamo pravo to i očekivati. Mi danas govorimo o mještanima katoličkog-hrvatskog sela Škrljevita, a znademo da nažalost ima još «Škrljevita» i to ne samo na strani jednog naroda i jedne crkvene ili vjerske zajednice. Žrtva je žrtva i u principu ne trpi predznaka ni nacionalnog, ni vjerskog, ni rasnog. Prožeti kršćanskom porukom, pa ako hoćete i kršćanskom kulturom, mi smo pozvani da budemo vjerodostojni kršćani i kad je u pitanju Škrljevita i njezine žrtve! A to uključuje dvoje: spremnost na praštanje i odlučnost poštivati uspomenu na ove nedužne žrtve“.

            Upadljivo je bilo mirno i dostojanstveno ozračje i držanje, posebno mnogobrojne rodbine pobijenih, tijekom cijele komemoracije pa i za vrijeme izuzetno potresnog svjedočenja preživjelog Grge Stojića o samom gnusnom zločinu nad njim i ostalim pobijenima. Potresni tekst opisa strijeljanja (kojeg donosimo u cijelosti) g. Stojić nije moga dočitati do kraja pa je to učinio njegov brat Juro, jedan od najzaslužnijih za obnavljanje zaraslih staza Škrljevičana u njihov rodni  kraj.

            Nakon što su otpjevali prikladnu pjesmu o miru u duhu kršćanske vjere, nade i ljubavi, svi su se okupljeni vjernici uputili na katoličko gradsko groblje Greda, gdje je biskup predmolio molitve kod grobova svih ubijenih Škrljevičana te pred velikim križem, podignutim na spomen svim ubijenim i nestalim župljanima u zadnja dva rata.

            Biskup Komarica se u obnovljenoj župnoj kući u Sasini susreo s mnogim izbjeglim i prognanim Sasinjanima i razgovarao o potrebi skorog početka izgradnje u ratu porušene župne crkve. Izvijestio ih je o tome što je toga jutra u zgradi Skupštine općine razgovarao i s načelnikom g. Halimovićem i izaslanikom predsjednika Komšića g. Knezom, koji su izrazili spremnost da se založe kod Vlade F BiH za financijsku pomoć pri izgradnji crkve. (tabb) 

OPIS STRIJELJANJA U DONJIM KRUHARIMA POD GLAMOŠNICOM,  2.11.1992.
Sjećanje Grge Stojića, preživjelog Hrvata katolika, Sasina, 2.11.2007.
 

            Ja, Grgo Stojić i Drago Tadić, moj bratić, išli smo od Sanskog Mosta zajedno. Kad smo prešli most u Donjim Kruharima pod Glamošnicom i došli do raslinja, iza grma su nas zaustavili naoružani Srbi u policijskim odijelima. Pitali su nas odakle smo, iz kojeg sela. Mi nismo htjeli reći ništa jer smo prepoznali da su oni Srbi i da su zločinci koji su već prije počinili neke zločine. Tražili su naše dokumente. Morali smo im dati. Vidjeli su da smo Hrvati. Rekli su: „Ima vaših još iz sela. Sad ćete se vi pridružiti njima.“ Putićem su nas priveli kraj Rječice. Vidjeli smo još četvoricu postrojene Nikić Žarka, Nikić Peru, Tutić Antu i Banović Josipa. Nas su dvojicu priveli njima zajedno. Počeli su nas ispitivati, oduzimati dokumente, oduzimati sve osobne stvari. Poimence su zvali sve. Pero je zajaukao: „Jadna moja djeca“. Jedan od zločinaca mu je psovao sve. Pretresli su nas. Kako su kojeg od nas pregledali, tukli su nas palicama. Jedan je  došao do mene uzeo je slike i bacio ih u Rječicu i rekao mi: „Neće ti više trebati.“ Uzeo mi je kišobran i rekao također da mi više neće trebati, kao i ostale stvari. Isto je radio kod svakoga.

            Zatim je jedan od njih davao slijedeće komande: „Podignite ruke uvis... spustite ruke, bit će vam lakše.... približite se jedni drugima.“ Svi smo se dodirivali tijelima, svih šestorica. Tad smo gledali u onoga tko će u nas pucati. Rekao je jedan: „Nalijevo krug.“ Tad smo se okrenuli. Bili smo leđima prema onome koji će nas ubijati. Bila je komanda: „Počni s lijeva na desno.“ Počela je pucnjava po nama rafalno iz puškomitraljeza. Svi smo popadali i bili na zemlji. Ni jauk se nije čuo. Svi su već bili mrtvi osim mene. Ja sam pogođen u ruku. Zatim je bila komanda „S desna nalijevo.“ Tada sam ležeći dobio drugi metak kroz kuk na stomak. Oblila me toplina. Čuo sam pucketanje suhog granja i povik: „Bježmo gotovi su!“  Ležao sam u polusvijesti. Kad sam došao sebi nisam čuo nikoga, pogledao sam lijevo i desno i nikoga nije bilo od zločinaca, već su bili otišli. Vidio sam kako je nekima prostrijeljena glava i mozak je curio kod nekih, curila im je krv. Četvorica su popadali u Rječicu, a bratić je u kanal pao i bio sav izrešetan i vidjela su mu se crijeva.

            Dok sam još ležao, došle su mi misli da li će se vratiti po nas pa nas negdje zakopati da se ne zna za nas, kao što su učinili sa sestrama Čavlović Milkom i Mirom, koje su cigani morali odvesti i pokopati na smetlište gdje su vozili i zakopavali ubijane muslimane. Pitao sam se: „Hoće li doći po mene pa me naći i što će učiniti sa mnom?“ Pokušao sam hodati. Vidio sam da mogu hodati. Ruka mi je bila odsječena, stavio sam je u sako. Kosti iz svoje ruke sam povadio i bacio u vodu. Drugu ranu na stomaku sam stisnuo rukom. Išao sam potokom Rječicom-Kruharušom uzvodno do prve kuće. Tamo sam našao Nikić Maru i njenu djecu i rekao sam da su nas dočekali i ubili njenog muža Žaru i ostale. Oni su me vidjeli svega krvavog. Žena i djeca su se prepali i nisu ništa učinili. Onako ranjen nastavio sam ići dalje do sredine sela.  Tamo su mi povili rane i odvezli u Sanski Most. Prepoznali su me na punktu i pustili do bolnice. U bolnici su me dočekale sestre sa nosilima. Pričale su između sebe da je tako donesen prije 15 dana Mato Barać i to je bila ista grupa koja ubija ljude. Odmah sam odvezen za Prijedor. Doktor Risto se nije usudio mene operirati pa je napisao nalog za Banja Luku. Odmah sam prevezen u Banja Luku gdje sam operiran. Tri dana sam bio liječen kao i svi drugi pacijenti, kad su saznali da sam Hrvat tad su počeli problemi. Tad su nas tri Hrvata i 7 muslimana zatvorili u neke ćelije. Tu su nas tukli i maltretirali. Meni su izbili fiksator iz ruke. Tukli su me po ranama. Puštali su cigane da nas tuku. Svatko je s ulice u Banja Luci mogao doći i tući nas. Morali samo se krstiti s tri prsta i pjevati četničke pjesme. Nakon tridesetak dana katolički svećenik Adolf je došao i prevezao me u Caritasovu ambulantu, a poslije caritasovim kolima sam prevezen za Hrvatsku.