Sarajevo, 5. studenog 2009. (TABB)

Propovijed biskupa Komarice na Misi zadušnici u sarajevskoj katedrali
 

U okviru svog 47. redovnog zasjedanja, biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine slavili su Misu zadušnicu za pokojne vrhbosanske nad/biskupe te svećenike, redovnike i redovnice koji su djelovali na teritoriju Vrhbosanske nadbiskupije. Euharistiju je predslavio nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, predsjednik BK BiH uz suslavlje apostolskog nuncija u BiH nadbiskupa Alessandra D'Errica, dopredsjednika BK BiH mons. dr. Ratka Perića, biskupa mostarsko-duvanjskog i apostolskog upravitelja trebinjsko-mrkanskog, mons. dr. Franje Komarice, biskupa banjolučkog, mons. dr. Pere Sudara, pomoćnog biskupa vrhbosanskog, križevačkog biskupa mons. Nikolu Kekića i tridesetak svećenika. Prigodnu propovijed uputio je biskup Komarica, a prenosimo cijelosti:

 
Draga braćo u biskupstvu i
u Kristovu ministerijalnom svećeništvu,
draga braćo i sestre u Kristu Spasitelju!

Spominjanje pokojnika i zahvalno sjećanje na njih spada među one sadržaje našeg ljudskog življenja koji zauzimaju centralno mjesto, kao što su: nada i tjeskoba, radost i žalost, moljenje i zahvaljivanje, grijeh i kajanje, čežnja za pravdom i ispunjenje te čežnje. Tko aktivno sudjeluje u životu Crkve znade da se tijekom crkvene godine spominje, slavi, opjevava i proživljava cijela jedna lepeza čovjekove, ljudske egzistencije – od rađanja do umiranja, od stasanja i rasta do uvenuća i nestanka; od Došašća preko Božića, Korizme, Vazma i Duhova sve do mjeseca studenog posvećenog sjećanju na sve one koji su iz vremena prešli u vječnost. Oni, tj,. pokojnici imaju pravo očekivati od nas da ih se sjećamo. Ne bismo smjeli zaboraviti onih koji su bili prije nas ili koji su jednim dijelom bili naši suputnici na zajedničkom putu prema vječnosti za koju smo svi stvoreni i kojoj svi idemo u susret. Nekima od tih preminulih suputnika imamo razloga mnogo zahvaljivati što smo ovo što jesmo i što smo ovdje gdje jesmo!

S dužnim pijetetom i zahvalnošću za sav trud koji su ugradili u živo zdanje Kristove Crkve na području ove drevne mjesne Crkve, vrhbosanske nadbiskupije, danas preporučujemo milosrđu Božjem duše velikog broja nadbiskupa i biskupa, više stotina braće svećenika i još daleko veći – točno nepoznati broj svećenika-redovnika, većinom iz franjevačkog te isusovačkog i dominikanskog reda te salezijanske družbe. Svi su oni vjerovali u Isusa Krista i naviještali ga svojim suvremenicima kao Onoga koji je – kako sam za sebe reče - „uskrsnuće i život“ (Iv 1125) i „uistinu Spasitelj svijeta“ (Iv 4,42). Imajući milošću Božjom udjela u službi milosrđa i pomirenja (2 Kor 5,18; 8,4) samoga Krista, Velikog Svećenika Novoga Saveza, oni su se trudili biti istinski sluge Kristove i djelitelji Božjih tajni „u zgodno i nezgodno vrijeme“ (2 Tim 4,2).

Bili su svjesni kako su pozvani, opunomoćeni i poslani, s najpovjerljivijom i najvažnijim viješću - Radosnom viješću za sve ljude;

bili su također svjesni da su svakom od njih istine spasenja i snage otkupljenja bile samo povjerene – za njihovu vlastitu korist i za korist braće ljudi;

bili su svjesni kako nisu bili ovlašteni djelovati u svoje ime nego u ime Isusa Krista, koji ih je i pozvao u svoju jedinstvenu velikosvećeničku službu.

Niti najvrsnijim povjesničarima ove nadbiskupije, niti najpouzdanijim životopiscima naše preminule biskupske, svećeničke i redovničke braće nije moguće ni približno razotkriti sve ono što se krije iza svakoga od tih dragocjenih likova Kristovih suradnika u njegovu vinogradu na prostoru ove nadbiskupije. To je moguće naći samo u Knjizi života, koju za svakoga od nas ljudi drži spremnu za otvoriti Krist Spasitelj i Sudac, kojemu je zbog njegove poslušnosti nebeskom Ocu dana sva vlast i na nebu i na zemlji (usp. Mt 28,18).

Mi smo svećenici tijekom naše teološke izobrazbe naučili da, kada čovjek promatra stvorene stvari u njihovu odnosu prema vremenu, tada ih gleda – kako se veli „pod vidom vremena“; ali kada te iste stvari promatra u njihovoj vrijednosti prema božanskom Tvorcu i vječnosti, onda ih gleda „pod vidom vječnosti“ (sub specie aeternitatis).

Pametan i mudar čovjek smatrat će ništetnim, bezvrijednim sve ono što traje samo za vremena na zemlji npr. bogatstvo, slava, tjelesne naslade; dapače borit će se protiv svega toga ako bi mu to bilo smetnja da postigne vječne, neumrle vrijednosti i dobra. Stoga će svaki pametan i razborit čovjek, kada ima nešto za izabrati svojom voljom, izabrati i učiniti samo ono što ima svoju vrijednost pred Bogom i u vječnosti. Takav čovjek kaže se – živi i radi „pod vidom vječnosti“.

Apostol i evanđelist Matej nam donosi jasne, smjerodavne Isusove riječi: „Ne sabirajte sebi blago na zemlji, gdje ga izgriza moljac i rđa; gdje lopovi prokapaju zidove i kradu ga! Nego, sabirajte sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne izgriza, gdje lopovi ne prokopavaju zidova i ne kradu!“ (Mt 6,19-20). U poslanici Hebrejima čitamo jasnu poruku: „Ovdje nemamo trajnoga grada, već tražimo budući!“ (13,14); a u poslanici Filipljanima apostol Pavao tvrdi nedvosmisleno: „Naša je domovina na nebesima“. (3,20)

Mnogo je poznatih primjera ljudi iz povijesti Crkve, a zasigurno ima još daleko više nama nepoznatih, koji su se u svom ovozemaljskom životu držali Božjih naputaka - kako ispravno hoditi kroz maglu vremena da bi se ugledalo i postiglo svjetlo vječne sreće u vječnim stanovima Božjeg šatora na nebesima. Evo jednog primjera:

Čitamo u životopisu sv. Lovre, đakona, rimskog mučenika kako je dan prije svoje mučeničke smrti bio sav išiban i bačen u tamnicu. Sutra ujutro krvnik će mu zagrižljivo: „Kako je bilo u tamnici kroz tu mrklu noć?“ A Lovro mu odgovori: „Moja noć nije mračna, u meni je sve sjajno“.

Samo sretna duša može reći: U meni je sve sjajno! A tko je nutrinu, dušu đakona Lovre tako rasvijetlio, tko mu je dao toliki sjaj?   - Njegova vjera! Svijetlilo mu je svjetlo vjere i u tom svjetlu je gledao Boga kao svog Oca, koji mu šalje mučeničku krunu koja će ga prenijeti u „vječne stanove“ gdje će se „njegova žalost okrenuti u radost“.

Blago svakome kome svjetlo svete vjere svijetli, koji prihvaća svim svojim bićem Krista Spasitelja koji je „svjetlo pravo koje rasvjetljuje svakog čovjeka“ (Iv 1,9) i koji za sebe reče: „Ja sam svjetlo svijeta; koji slijedi mene ne luta po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život“ (Iv 8,12). To svjetlo je Krist i nama dao jer nas je, po riječima apostola Petra „iz tmina pozvao u svoje divno svjetlo“ (1 Pt 2,9)

Braćo biskupi, svećenici sadašnji i budući!

Poziv apostola Pavla svim kršćanima da odbace djela tame i da se obuku u oružje svjetla, kako čitamo u poslanici Rimljanima (usp Rim 13,12) tiče se i nas, predvodnika u zajednici naše kršćanske braće i sestara. Jednako tako nas se tiče njegovo upozorenje iz posl. Efežanima: „Bijaste nekada tama, a sada ste svjetlo u Gospodinu. Stoga živite kao djeca svjetla; plod se svjetla, naime, sastoji u svakoj vrsti dobrote, pravednosti i istine! Odlučujte se za ono što je Gospodinu milo!“ (5,8-10)

Iz svoje teološke izobrazbe znademo da je svjetlo vjere samo tračak Božjega svjetla dan čovjeku da mu rasvijetli staze putovanja u nebo. Stoga i ne možemo ne tvrditi zajedno s apostolom Pavlom da na zemlji mi „vidimo u ogledalu, nejasno“ (1 Kor 13,12). Tek kad odemo iz ovog svijeta, kada dođemo kao djeca svome Ocu u nebo, on će nam udijeliti drugo, rajsko svjetlo po kojem ćemo ga gledati „licem u lice“ (isto). U tom novom svjetlu vidjet ćemo najprije Boga, ne djelomično nego u svemu, iako ne posvema (totum sed non totaliter). Sva otajstva vjere bit će nam očevidna i jasna. U svim vjerskim pitanjima nećemo imati više nikakve nejasnoće, nikakve sumnje, nikakve nestalnosti.

Vodeći teolozi Crkve (kao sv. Toma Akvinski i dr.) tvrde ne bez razloga kako će i toga rajskog  „svjetla slave“ u nebu imati više onaj, koji bude imao više ljubavi. Gdje je veća ljubav, tu je veća želja , a želja čini onoga koji želi na neki način sposobnim i pripravnim da primi željenika. Stoga, koji bude imao više ljubavi taj će savršenije Boga vidjeti i bit će blaženiji. Pavao veli: „Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav – to troje, ali je najveća među njima ljubav (1 Kor 13,13) jer „ljubav nigda ne prestaje“ (8).

Prisjetimo se: na početku stvaranja bila je ljubav koja je sve stvorila: „neka bude!“ I na svršetku svega, kako nam predskazuje apostol i evanđelist Ivan u knjizi Otkrivenja – opet je Božja ljubav koja veli:

„Evo sve činim novo!“ – Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak! Pobjednik, tj. onaj koji me ljubi i ostane mi vjeran do smrti baštinit će ovo: „Ja ću mu biti Bog, a on meni sin“. (Otk 21, 5-6) „Dat ću mu vijenac života“ (usp 2,10).

Bog, naš Stvoritelj i Otkupitelj, čini i učinit će i nad nama i za nas što je obećao. Ali, hoćemo li svi doći u posjedovanje tog sretnog, novog, blaženog života, ovisi o svakom pojedinom od nas. Samo ako borbu i trku svoga ovozemaljskog vjerničkog i svećeničkog života okončamo pobjednički, donosimo na prag vječnosti nužno potreban preduvjet za vječno zajedništvo sa svojim Bogom – Stvoriteljem, Spasiteljem i Sucem, kako to tvrdi i Kristov vjerni i vjerodostojni suradnik apostol Pavao u 2. Timoteju (usp. 4,7-8).

Vjerujem kako nije suvišno, da se – barem uz ovakve prigode, kakva je večeras, mi svećenici Isusa Krista, zagledamo kao u ogledalo naše savjesti i zapitamo se kako se ozbiljno i savjesno spremamo za neminovnu vječnost. Možda ima i kod nas neozbiljnosti, propusta i omalovažavanja primljenih Božjih milosti!

Kao pomoć tom ispitivanju savjesti dozvolite mi da iznesem dva kratka primjera.

Prvi primjer sam našao u spisima crkvenog naučitelja sv. Jeronima. Sv. Jeronim propovijeda ovu zgodu: „Neki mladić odlučio postati redovnik. Njegova majka na tu njegovu odluku nikako nije htjela pristati i plakala bi svaki put kad joj je sin to spomenuo. Odvraćala ga je, molila ga, ali uzalud. Mladić je ostao ustrajan. Svaki put bi majci odvraćao: „Hoću da spasim svoju dušu, da sebi osiguram vječno spasenje. Želim postati redovnik. Bog me zove!“ Mati konačno pristane i mladić ode u samostan. U početku svog redovničkog, samostanskog života bio je veoma revan i pobožan. Ali, malo po malo pobožnost mu je hladila. Postao je mlak, slaba duhovnog života.

U međuvremenu mu majka umre. On se molio za njenu dušu. Tako je jednog dana imao strašno viđenje. Pričini mu se da se nalazi na Posljednjem Božjem sudu – i to među prokletnicima – na Isusovoj lijevoj strani. A svoju majku je opazio na desnoj strani među pravednicima. Kad ga je majka ugledala među vječno prokletima, začuđeno ga je pogledala i upitala: Sinko, pa ti među osuđenima na vječnu propast!? Zar nisi otišao u redovnike da spasiš svoju dušu? Nesretniče! Što si učinio od onih posebnih milosti koje ti je Bog bio udijelio kao redovniku?

Kada je viđenje iščezlo, mladić je sav drhtao od straha. Dadne sam sebi obećanje da će promijeniti svoj život. I održi riječ. Postao je tako revan, da su mu njegova redovnička braća morali govoriti da ne bude tako strog sa samim sobom. A on bi odgovorio: I ovo je malo što činim. Ako nisam mogao podnijeti pogled svoje majke, koja me prekorila i to u viđenju, kako ću na Sudnjem danu podnijeti strogi i pravedni pogled svoga Božanskog Suca, Isusa Krista!

I još jedan pobudan primjer za razmišljanje.

Čitao sam kako je u njemačkoj pokrajini Westphaliji, u mjestu Wimpfen, živio neki pobožan svećenik, župnik toga mjesta. Imao je običaj da svaku večer pri zalasku sunca ode na groblje i tu izmoli krunicu za duše u čistilištu. Jednoga dana ga upita jedan njegov prijatelj za razlog zašto to čini. A župnik je odgovorio: Ima dosta godina kako sam ovdje župnik i tko zna, možda radi moje nemarnosti ili moga slabog primjera ili propusta da učinim ono što sam morao učiniti, možda se netko od ovih pokojnika, koji počivaju na ovom groblju moje župe, radi mene muči na drugom svijetu. Zato svaki dan molim krunicu za one koji ovdje počivaju da zadovoljim barem molitvom ako tko od njih radi mene trpi u čistilištu.

Tako je činio taj pobožni župnik. Da li bismo i mi imali razloga i potrebe da nešto slično činimo?

Neka nam barem ostanu u pamćenju sigurne riječi božanskog nadahnuća iz starozavjetne knjige o Makabejcima: „Kad ne bi vjerovao u uskrsnuće mrtvih, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve“.

Svaka molitva za pokojne i svako zahvalno sjećanje na njih – ujedno i građenje mosta preko 'rijeke' koja razdvaja vrijeme od vječnosti. Tim mostom preko rijeke i mi ćemo sigurno jednog dana morati kročiti, pri čemu nam naši pokojnici, koji su taj most već prekoračili, itekako mogu pomoći. Ljubav koja nas međusobno povezuje jača je nego smrt. Jer ta je ljubav izrasla iz srca Onoga koji nas neizmjerno ljubi i koji je svojom ljubavlju uništio moć smrti i otvorio nam svima vrata vječnog života. To je Spasitelj naš Isus Krist. Neka ga slave svi živi i na zemlji i na nebu! Amen. (kta)