Presnace 19. svibnja 2008. (TABB)

HOMILIJA GENERALNOG VIKARA MONS. DR. ANTE ORLOVCA U PRESNAČAMA 12. SVIBNJA 2008. O 13 OBLJETNICI MUČENIČKE SMRTI VLČ. FILIPA LUKENDE I S. CECILIJE GRGIĆ
(Koncelebrirano misno slavlje je predvodio biskup banjolučki mons. dr. Franjo Komarica)
 

Tekstovi: Rim 31b-35.37-39; Iv 19,25-27

Nositi stijeg čestitosti

Desetak km istočno od Pakraca u Hrvatskoj ima selo Španovica. Bilo je to veliko i napredno hrvatsko selo s vrijednim ljudima koji su marljivim radom dobro stali na noge, nakon što su doselili iz Gorskog kotara. Nažalost, zločinci obilježeni crvenom zvijezdom i nekim drugim obilježjima koja pamtimo samo po zlu što su ostavila iza sebe, napravili su u tom selu u listopadu 1942. strahovit pokolj. U jednom jedinom danu ubijeno je 150 nedužnih civila mještana, kojima je tek 1999. podignut veličanstven spomenik na mjesnome groblju. Ostali preživjeli rastjerani su i nikada im više, čak ni nakon pada komunizma, nije omogućen povratak u svoje selo, koje su nove vlasti prekrstile u Novo selo da se i ime zaboravi. Župna crkva Duha Svetoga usred sela sravnjena je sa zemljom. Imovina je naprasno dobila nove vlasnike, zemljišne knjige uništene su i tako je to do danas. Dogodilo se ono isto što i našoj župi Krnjeuša kod Bosanskog Petrovca, koja je jednako stradala 14 mjeseci prije Španovice, 9. i 10. kolovoza 1941., kada su uz nekoliko stotina pobijenih župljana, najviše žena i djece, mučeničkom smrću ubijeni mjesni župnik vlč. Krešimir Barišić i trojica naših svećeničkih kandidata: Ilija Poplašen, Ivan Skender i Jure Tomičić.

Na groblju u Španovici koja je nakon demokratskih promjena barem ponovno dobila svoje pravo ime, ima velika masovna grobnica u koju su morale biti pokopane te žrtve. Uz nju stoji velik križ i uz njega kamena ploča s uklesanom porukom: «Ako vam je teško nositi stijeg čestitosti, zasadite ga duboko u zemlju gdje su naše kosti, mi ćemo ga držati». Poruka je to mrtvih živima. Snažna poruka kraj koje čovjek ne može ostati ravnodušan! Čovjekov život tu je sažet kao jasna, uzvišena i lijepa zadaća: živjeti čestito, «nositi barjak čestitosti», biti čovjek na svome mjestu. A takav je jači i od same smrti.

Čovjekov život je velika dragocjenost, velik dar Božji. Bog nam ga je dao da nešto dobro i lijepo od njega učinimo. Taj bismo zadatak mogli označiti kao dužnost da u svom životu ovom zemljom pronesemo «stijeg (zastavu) čestitosti». Za Isusa je apostol Petar u duhovskoj propovijedi posvjedočio, kako je prošao zemljom čineći dobro. Nije mogao kraće i ljepše sažeti Isusov život i poslanje. I zadatak kršćanina je isti: prolaziti zemljom čineći dobro. Blago onome za koga se na koncu života mogne iskreno reći: «Među nama je živio dobar, plemenit čovjek koji nikome zla nije učinio». To je svakako zadatak kršćanina: postati čestit čovjek i živjeti čestitim životom.

Župnik Filip: «Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?»

Zato apostol Pavao gotovo izazovno kliče: «Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?» Mogu li to učiniti «nevolja, tjeskoba, pogibao, glad, golotinja, progonstvo, mač?» (Rim 8,35). Ništa od toga ako s Isusom živimo i dijelimo njegovu sudbinu. Čovjek u kome je Isusova ljubav može to sve nadvladati. Što je sve apostol Pavao pretrpio, spominje u jednoj svojoj poslanici: i brodolome na apostolskim putovanjima, i bičevanje nekoliko puta, čak kamenovanje zbog vjere i propovijedanja, a da o naporima i oskudici i ne govorim. Što bi drugoga uništilo i dotuklo, njega je samo ojačalo. Zato s pravom veli da ga ni smrt, ni život, čak ni anđeli, ni ikoji drugi stvor ne mogu rastaviti od ljubavi Božje.

Vjerujem da su ove riječi apostola Pavla bile i snažan poticaj pok. Filipu, čovjeku našega vremena, svećeniku iz naših redova. Sigurno i njegovoj suradnici, Isusovoj zaručnici, s. Ceciliji Grgić. Mi se danas o 13. obljetnici sjećamo njihove mučeničke smrti kada su radije žrtvovali svoj život, nego da se odijele od ljubavi Kristove. Ali, htio bih podsjetiti da je to bio samo završi čin nečega što je davno započelo. Iznijet ću ovdje o vlč. Filipu, kojega sam poznavao od djetinjstva, još prije nego smo i on i ja krenuli prema svećeništvu. Puno je pretrpio u svom životu.

Kao osmogodišnji dječak ostao je od oca u brojnoj, siromašnoj obitelji, na brizi majci, jednostavnoj seoskoj, ali vrlo razboritoj, ženi. U sjemenište je pošao još onih teških, olovnih godina, 1959. kada to nikako nije bilo uputno. Zbog toga su i on osobno i njegova obitelj imali problema. Nije se dao pokolebati. Kad je 1969. postao svećenikom, nakon kraćeg kapelanskog razdoblja u Banjoj Luci, služio je u krajnje siromašnoj župi Glamoč, gdje je rat preživjela šačica vjernika. Dao se svim snagama u obnovu onoga što se obnoviti dalo. Zatim je 1972. došao amo u Presnače, na livadu i tu je zadivljujućom upornošću podigao župno središte: veličanstvenu crkvu koja postade i biskupijskim svetištem sv. Male Terezije, te župnu kuću, doveo je časne sestre, učinio je zaista puno. U vrijeme rata pratio je Caritasove konvoje koji su iz Zagreba ovamo dopremali hranu i drugu pomoć koja se dijelila svima – i onima koji su ga ranije optuživali i nevina sudili. A bio je stalno slaba zdravlja, više je puta pobolijevao, ali nije odustajao. Na kraju, kad ga drugačije nisu mogle zaustaviti, bezbožne komunističke vlasti su ga na namještenom procesu osudile na četiri godine zatvora, pa «velikodušno» smanjile na dvije i pol, od kojih je stvarno odslužio godinu i pol (1986.-1987.)i to onako narušena zdravlja. Ono se u još zatvoru pogoršalo.

Ali htio bih posvjedočiti o jednom događaju koji mi je trajno ostao u sjećanju. Na suđenju u banjolučkom sudu, u travnju 1986., nakon svih monstruoznih optužaba, ustaje i smireno govori: «Ja sam nedužan od svih ovih optužaba i ja ih odbacujem, ali ja sam katolički svećenik i ja opraštam svima koji me optužuju, isljeđuju i sude.» Cijela je sudnica načas zanijemila. Nisam mogao vjerovati da to govori Filip, koji je bio vrlo energične i vatrene naravi. Stoput prije bih očekivao da će žestoko reći: «Sve je to gnjusna laž. Znate da lažete.» Ali, ništa od toga nego: «Ja opraštam». Gdje je to naučio? U školi Isusa Krista. Ni mržnja zlotvora koji su ga nevina sudili nije ga mogla rastaviti od ljubavi Isusove. Kao što je On oprostio mučiteljima i molio za njih,  učinio je i njegov vjerni svjedok Filip. Kao da sam pribivao Stjepanovu kamenovanju! Eto snage vjere i ljubavi Kristove koja djeluje i u naše dane. A kad je devet godina kasnije bilo stani-pani, pao je kao žrtva mržnje, spaljen je skupa sa sestrom Cecilijom kao žrtva paljenica prinesena Bogu, ali nije dao da ga mržnja zahvati, da ga išta, pa i vlastiti život, rastavi od ljubavi Kristove.

Za naše svjedoke vjere zahvalimo Bogu i preporučimo ih riječima pjesme o našim mučenicima:

Stradaše, nevini, grozno, 
nama ih bilo žao
- oni tek vratiše život
koji im Ti si dao.

Znamo da vječna im plaća
kod Tebe propasti ne će,
al' daj na zemlji našoj
da nikne žrtava cvijeće.

Pa nek' na mjestu ovom
gdje ih se muka takla
novi procvjeta život,
a slomi sila pakla. Amen.