Banja Luka, 8. travnja 2005. (TABB) 

Requiem za papu Ivan Pavla Drugog 

PROPOVIJED MONS. DR. ANTE ORLOVCA GENERALNOG VIKARA BANJOLUČKE BISKUPIJE ODRŽANA NA MISI ZADUŠNICI ZA PAPU U KATEDRALI

Pozdrav

Sve vas braćo i sestre srdačno pozdravljam večeras na rekvijemu za našeg dragog pokojnog Svetog Oca Ivana Pavla u ovoj katedrali. Posebno pozdravljam opata naših trapista Dom Franciska koji dođe moliti s nama za pokojnog Papu. Pozdravljam i sve svećenike, redovnice i sve vas koji ste večeras s istom željom ovdje. Svi smo pod dubokim dojmovima današnjeg njegova pokopa, bogati dojmovima toga izuzetnoga čovjeka i Pape, toga dugog i plodnog pontifikata. Na rekvijemu se moli za dušu pokojnika. Činit ćemo to i mi. Time ćemo vratiti dio duga ovom velikom Papi, našem Ocu i prijatelju. Ali mi ćemo prije svega zahvaljivati Bogu dobromu što nam ga je dao, što je njegovu Crkvu divno vodio više od četvrt stoljeća. Reče sam pokojni Papa, kad su ga nagovarali da se malo više odmara: Imat ćemo cijelu vječnost za odmor. Vjerujemo da je Papin odmor počeo u Bogu, na Božjem srcu. Vjerujem da smijemo zajedno s pokojnim Papom već sada moliti za dostojna njegova nasljednika koji će uskoro biti izabran. Eto to su naše misli, naše molitve u ovom trenutku. Najprije se pokajmo da bismo dostojno prinijeli Bogu ovu svetu misnu žrtvu.

Homilija

Kako izreći u kratkoj homiliji jedan život i jedan pontifikat? Život dug gotovo 85 godina, pontifikat dug 26 i pol godina (jedan od najdužih u povijesti Crkve!). Toliko je ovih dana izrečeno o papi Ivanu Pavlu Drugom, kojega već s pravo nazvaše Velikim. nosio je Boga u sebi i donosio ga je svijetu, svakom čovjeku, vjerniku i nevjerniku, svakom narodu. Iza njega ostaje sjajan trag. Zemlja je siromašnija za ovog velikana, a na nebu je zasjala nova zvijezda. Ja ću ovdje u nekoliko događaja i misli iznijeti kako sam ja osobno doživio pokojnoga Papu?

Najprije tri susreta s njim!

Prvi: 17. listopada 1995. u Rimu.

Papa je sazvao sve biskupe s područja bivše Jugoslavije na savjetovanje u Vatikan. U BiH još nije gotov rat, ali se nazire primirje i Dayton. Svi su biskupi došli. Naš biskup Franjo je u kućnom pritvoru. Kako sam već bio s našim vjernicima u Hrvatskoj, zadužio me je da pođem k Papi umjesto njega. Među 40-tak kardinala i biskupa (nekoliko ih je bilo iz Papine pratnje), jedini sam bio svećenik. Čekamo Svetog oca u dvorani. Očekujemo da će doći na vrata gdje na čelu sjede kardinali i da će od njih početi pozdravljanje. Najedanput on dolazi kroz vrata s hodnika, gdje sam ja kao zadnji u nizu, iza svih (nad)biskupa. Papa pruža ruku najprije meni, jer sam prvi do vrata. Pratnja me predstavlja kao generalnog vikara iz Banje Luke. A Papa me potapša desnicom po ramenu i veli: «Pozdravite biskupa Komaricu i recite da Papa svaki dan moli za Banju Luku!» I sada osjećam toplinu njegove ruke na svom ramenu! To se ne zaboravlja.

Drugi: 12. travnja 1997. u Sarajevu.

Papa je konačno ipak stigao u izmučeni grad Sarajevo. Nakon susreta i molitve sa svećenicima i svećeničkim pripravnicima, redovnicama i redovnicima u katedrali, Papa dolazi u Stadlerovu bogosloviju na večeru sa svim nazočnim kardinalima i biskupima, te drugim uzvanicima. U to sam vrijeme bio rektor Bogoslovije. S dekanom teologije drom Markom Josipovićem Papu sam uz kratak pozdrav dobrodošlice uzeo pod ruku i uz nekoliko stepenica uveo iz papamobila u bogosloviju. Već tada je teško hodao. Osjećao sam kao da držim pod ruku svoga vlastitoga Oca. Bila mi je to velika radost i čast.

Treći: 22. lipnja 2003. u Banjoj Luci

Ono što je bilo nevjerojatno postalo je stvarnost: Papa je došao i k nama ovdje u teško ranjenu Banjolučku biskupiju. Imao sam čast biti predsjednik Crkvenog odbora za Papin doček. No bio je to i ogroman posao i odgovornost. Koliko je bilo strepnje kako će to sve proći, hoćemo li moći sve pripremiti kako treba, hoće li Papa izdržati žegu i napore? Koliko je Sveti otac bio umoran, nije se primijetilo kod same sv. mise, nego tek kod objeda u biskupovu domu. Papa je malo i kratko objedovao i povukao se na odmor prije nego su drugi bili pravo i počeli s ručkom. Moram reći da sam, uz svu radost što je i k nama došao, osjećao duboku sućut prema Papinim patnjama i bilo mi je žao što se toliko muči. Osjećaj smirenosti nastupio je tek kad je iz Rima stigla poruka da je Papa sretno stigao kući.

Što mi se osobito usjeklo u pamet o pok. Papi?

Mogli bismo dugo nizati dojmove o pok. Papi, pod brojnim vidicima. Ja ću se i ovdje ograničiti na neke svoje dojmove.

Doživio sam ga kao Papu radosti. Nije li svuda dolazio sa smiješkom, pjesmom, humorom od opaske na dan izbora za Papu, kad reče pozdravljajući vjernike na Trgu Sv. Petra, kako dolazi iz daleke zemlje, pa da ga isprave ako što pogriješi u izgovoru talijanskog jezika. S mladima, koje je toliko volio, doslovno do kraja svoga života, uvijek je pjevao, radovao se i radost donosio, šalio se. Njegov je humor bio toliko plemenit, toliko ljudski, što su svi osjećali i sa simpatijom primali.

Doživio sam ga kao Papu pomirenja i oprosta. Cijeli pontifikat neumorno je obilazio krizna područja, neumorno pozivao na mir, na sprečavanje rata. Trebalo bi napisati cijeli niz debelih knjiga samo o tome vidu njegova djelovanja. I komunizam je pao – dobrim dijelom njegovom zaslugom – bez rata (iznimka je bivša Jugoslavija, a i tu su igrali ulogu mnogi interesi), mirno. A oprost? Samo veliki i plemeniti mogu moliti za oprost. A on je molio u ime Crkve za  grijehe nekih članova Crkve: prema učenjacima, prema drugim Crkvama i crkvenim zajednicama, prema Židovima, prema svima od kojih je trebalo oprost moliti. Oprost moliti i oprostiti. A kako se plemenito oprašta sam je pokazao: vlastitog atentatora nazvao je čim je došao k sebi «bratom koji je pucao na mene». Da ga zaista smatra bratom, Božjim djetetom pokazao je kad ga je pohodio u zatvoru, zagrlio ga i pokazao da mu je oprostio. To mogu samo veličine!

Doživio sam ga kao Papu, štovatelja mučenika. Mučenici su najvjerniji Isusovi svjedoci. Papa je toliko puta pozvao da ih ne zaboravimo, da im napravimo popise po mjesnim Crkvama, da zabilježimo njihovo djelo. Poznato je da je ovaj Papa proglasio neobično velik broj blaženika i svetih. Od ukupnog broja od gotovo 2000 čak ih je 80%, dakle četiri petine mučenika. I nama Hrvatima je proglasio svetim mučenika Marka Križevčanina, a blaženim Alojzija Stepinca. A koliko će ih još biti proglašeno blaženima i svetima u idućim godinama, na njegov poticaj? Mučenici su najveće blago Crkve.

I konačno: doživio sam ga kao Papu radosne patnje. Toliko je trpio u svom životu, ali također i kao Papa. Teško ranjavanje u atentatu, lom kuka, operacije, Parkinsonova bolest i dug bi bio popis njegovih bolesti. A on uvijek smiren, radostan. Kliniku Gemelli nazvao je trećim Vatikanom, jer je tamo proveo najviše vremena kao Papa nakon Vatikana i Castel Gandolfa. Znao se našaliti na račun svojih bolesti i slabosti. Svijet je zanijemio kada nedavno, na Cvjetnicu Papa htjede nešto reći, ali nije mogao. Mnogo je rekao tijekom svoje papinske službe, ali ovim mukom je najviše rekao. Svi smo to dobro razumjeli. I umirući ne misli na sebe, nego na one oko sebe i poručuje im: «Nemojte plakati zbog mene. Radostan sam, budite i vi. Molimo radosno zajedno. Majci Božjoj povjeravam sve radosno. Amen.» Čak tri puta spomenuo je riječ radostan, radosno. Bogu se jedino radosno i može služiti.

To je bio naš papa Ivan Pavao Drugi. Što o njemu misle mnogi, čuli smo danas u prijenosu njegova sprovoda, kad su skandirali: «Sancto, Sancto!» (Svetac, Svetac!). Time su aklamacijom od kardinalskog zbora tražili da Papa odmah bude proglašen svetim. Neka naš dragi papa Ivan Pavao uđe u vječnu radost Boga kojega je s radošću navješćivao i kojemu je do posljednjeg daha služio, i neka počiva na njegovu srcu. Amen.   (tabb)