Banjaluka, 12. travnja 2006. (TABB)

Draga braćo i sestre u uskrslome Kristu!

Uskrs je radosna vijest o zauvijek praznome grobu u koji je bio položen izmrcvareni i ubijeni Isus, božanski Učitelj i Spasitelj ljudskoga roda!

Uskrs je radosna vijest o uskrsnuću nedužno ubijenog utjelovljenog Sina Božjeg, Isusa Krista!

Uskrs je također dan primanja Božje utjehe, mira i sigurnosti kao i poslanja, da se definitivna Božja pobjeda ljubavi i života navijesti i drugim ljudima koje Bog također ljubi!

U evanđeoskom izvještaju o ovom jedinstvenom danu čitamo odn. slušamo, kako su ujutro toga dana već veoma rano, «o izlasku sunčevom», išle k Isusovu grobu tri pobožne žene, koje su bile među Isusovim sljedbenicima. Bile su to Marija Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma, a željele su dovršiti obred Isusova pokopa, što nije bilo moguće učiniti u petak navečer, kad je Isus umro, zbog važećih židovskih propisa.

Bile su u brizi tko će im pomaknuti grobni kamen kako bi došle do Isusova mrtva tijela. Došavši do groba, stale su zapanjene, jer je kamen već bio odmaknut. Još veća zapanjenost ih je obuzela kad su ušle u grobnicu – a tijela Isusova nigdje! I baš u taj čas ukaže im se anđeo Božji u obliku mladića u bjelini i prozbori im utješne i radosne riječi, da je Isus već uskrsnuo, a one to trebaju što prije saopćiti njegovim apostolima, jer ih on osobno želi susresti. On već ide u Galilejski kraj, a i oni se trebaju tamo zaputiti (usp. Mt 28, 1-10).

U čemu je još sadržaj radosne vijesti o Isusovom praznom grobu? – Isusovi učenici, u strahu i potpunom beznađu – a među njima i one tri žene na Isusovu grobu – prisiljeni su bili razočarati se nad svojim beznađem. Isusov prazni grob ne potvrđuje njihove slomljene i izgubljene nade nego uništava njihovo beznađe i nudi im sigurnost utjehe i radosti, života i budućnosti. Naravno, sve to ne čini grob sam po sebi, nego ona Osoba koja je u njega bila položena: Isus Krist, Sin Boga živoga. Poslan od svog nebeskog Oca, on se potpuno solidarizirao s čovjekom u svim fazama njegova života: – od boravka pod srcem žene – svoje Majke, Presvete Djevice Marije, do hladnoga groba. Boravak Sina Božjeg u grobu ujedno je najradikalnije Božje solidariziranje s njegovim ljubljenim stvorenjem na zemlji – s čovjekom.

Zahvaljujući upravo tome činu svoje neizmjerne ljubavi, Sin Božji čini grob posvećenim mjestom susreta ljudske ograničenosti i nemoći s Božjom svemoći i eksplozijom njegove ljubavi, milosrđa i života.

Isusov je grob Božja garancija da On ne prepušta smrti, a još manje grobu, da imaju zadnju riječ kad je u pitanju čovjekova sudbina, nego to pravo On isključivo sebi prisvaja.

Dvadesetstoljetna povijest kršćanstva, a s njom i trinaeststoljetna njegova povijest u našem hrvatskom narodu podsjeća nas na činjenicu da se Isusov sprovod i polaganje u grob događaju trajno. S pravom je rekao veliki kršćanski mislilac Blaise (Blaž) Pascal (1623.-1682.) da se Isus Krist nalazi u smrtnoj borbi na zemlji sve do konca svijeta. I budući da njegova agonija traje do svršetka svijeta, tako traje i njegovo polaganje u grob – uvijek i posvuda tamo, kada i gdje se čovjeka i ljude podjarmljuje, obespravljuje, porobljava, gdje ih se nepravedno prisiljava da se zlopate i da zakopavaju svoje nade.

Posvuda tamo, gdje se čovjeka unakazuje, zloupotrebljava i prezire, unakazuje se i prezire samog Boga – koji je čovjeka stvorio na svoju sliku i priliku. I posvuda gdje se ljudima pa i cijelim narodima iskapa grobne jame, da nestanu s lica zemlje, ponovno se otvara i Isusova grobnica da ga se  u nju – kao mrtvaca – stavi i zapečati! Isti je katolički mislilac Pascal također rekao da mi kršćani, za vrijeme ove trajne Isusove agonije «ne smijemo spavati», niti biti tek nezainteresirani promatrači. Pozvani smo i zaduženi da, prožeti utemeljenom radošću i sigurnošću zbog Isusova uskrsnuća, otvaramo nasilno zatrpane grobove istine, pravde, praštanja, ljubavi i nade te sprječavamo iskapanje novih grobova, gdje god se to pokaže aktualnim.

Ta je zadaća i nas kršćana u ovoj zemlji itekako aktualna! Ali, trebamo imati na umu, da za takav prevažan posao, zadatak u korist mnoge naše ljudske braće i sestara, kao i cijelog čovječanstva, nismo u stanju sami smoći dovoljno snage, nego nam je ona potrebna od Boga, Stvoritelja i Spasitelja svakog čovjeka i cijelog ljudskog roda. On je sam bio na djelu već u zoru onog sudbonosnog Isusovog uskrnog jutra, prije izlaska sunca i spremanja pobožnih žena da otvore Isusovu grobnicu. Bog će i za nas već unaprijed pripremiti sve što treba da i u našem osobnom i zajedničkom životu i poslu pobijedi njegova istina, njegov plan, njegova ljubavi i milosrđe. On osobno ide uvijek pred nama onamo kamo želi da  se i mi – kao njegovi današnji učenici uputimo: u našu «Galileju», među ljude koji ne pripadaju našoj naciji, vjeri, jeziku, kulturi, koji su u težim socijalnim, zdravstvenim ili društvenim i političkim okolnostima nego mi. Bog se u osobi Isusa Krista, ubijenog i uskrslog, doista potpuno i zauvijek povezao, solidarizirao sa svim ljudima, narodima, rasama, podnebljima; s obespravljenima, zapostavljenima, zaboravljenima, s prognanicima, i bijednicima svake vrste. On tu među njima čeka i nas – koji tvrdimo da  smo njegovi sljedbenici, njegovi učenici, kako bi upotrijebio naše ruke, našu pamet, naše srce i pomogao onima koji vape za izlaskom iz groba svog beznađa, besciljnosti i očaja.

Vidljiva Glava Kristove Crkve, Sluga Božji Ivan Pavao II., boraveći prije 3 godine u središtu naše biskupije, javno je izrekao i ove značajne riječi: «Katolička Crkva, u svekolikome zajedničkom djelu želi pružati vlastiti doprinos djelatnim zalaganjem svojih sinova i kćeri, navlastito pak raznovrsnim pothvatima na području odgoja te sebi svojstvene društvene skrbi i promaknuća ljudskog dostojanstva, u slobodnome ispunjenju vlastitoga poslanja.»

Mi u Banjolučkoj biskupiji ove godine radosna, utješna i zahvalna srca obilježavamo 125 godina svoga biskupijskog zajedništva s cijelom Crkvom i njenom Božanskom glavom – Uskrslim Kristom. Obnovimo stoga i ovog najradosnijeg i najvećeg kršćanskog blagdana – blagdana Uskrsa – svoju vjernost Kristu Patniku, Ubijenom i Uskrslom, našem Učitelju, Vođi i Spasitelju! Obnovimo i svoju spremnost da mu poput naših vjernih predaka i ubuduće rado i radosno pomažemo izgrađivati njegovo, Božje kraljevstvo u našoj biskupiji i Domovini, - Kraljevstvo Božje istine i pravde, milosrđa, praštanja, ljubavi i mira! Amen.

Svima vama, braćo svećenici i redovnici, sestre redovnice i ostali dragi vjernici, kao i svim ljudima dobre volje od srca želim istinsku radost i mir uskrsloga i među nama nazočnoga Krista Gospodina!

Sretan vam Uskrs!

Vaš brat i biskup
+ Franjo