Derventa, 24. travnja 2006. (TABB)

PROPOVIJED BISKUPA KOMARICE U DERVENTI

Banjolučki biskup mons. dr. Franjo Komarica tijekom Misnog slavlja na patron župe sv. Jurja mučenika u Derventi, 24. rujna uputio je prigodnu propovijed koju prenosimo u cijelosti:  

„Dragi župljani i vi  hodočasnici, Kristovi vjernici;
Braćo i sestre u Kristu, Spasitelju!

Samo Bog sveznajući znade što je u nutrini svakog od vas, kakvi su Vas motivi potaknuli i osjećaji proželi da – možda nakon 14 godina prognanstva, prvi put dođete u svoj rodni kraj, svoju župu, na blagdan njenog zaštitnika sv. Juraja.

Ovom zemaljskom suznom dolinom svaki od nas putuje opterećen ili okružen različitim tjeskobama, nevoljama i strahovima, ispunjen pitanjima bez odgovora i brigama bez lakih rješenja. Ne radi se samo o našoj osobi, nego i osobama naših najbližih: ukućana, prijatelja, susjeda, kao i o članovima naše Crkve, naroda, našim suvremenicima, pripadnicima i drugih naroda oko nas u ovoj zemlji, na našem kontinentu, pa čak i cijeloj zemaljskoj kugli. Jer svi smo mi članovi jedne velike obitelji, dakako i Kristove Crkve i svog naroda i ljudskog roda.

Danas nas je na ovom mjestu okupila vjera u Trojedinog Boga, Stvoritelja i Spasitelja našega i cijelog ljudskog roda. Sabrala nas je nada da On voli i svakog od nas i da nam je uvijek bliz. Ujedinila nas je ljubav i zahvalnost prema toj njegovoj neizmjernoj ljubavi, brizi i vjernosti. Upravo na ovom mjestu, mjestu dodatnog znaka Božjeg da je On uistinu trajno među nama, a zbog nas i naše vječne sreće, mi sebi moramo posvijestiti Božju istinu o njemu samome i Božju istinu o nama. Koja je to Božja istina o njemu? – Bog je milosrđe i ljubav. A o nama? Da je Njemu tako stalo do nas i naše istinske sreće, da je dao svoga Sina Jedinorođenca, da ni jedan od nas ljudi ne mora propasti, da se svaki od nas uistinu može spasiti i vječno sretno živjeti.
Uistinu smo mi miljenici Božji, kad Njegov Utjelovljeni Sin, Isus Krist, daje svoj život za nas, prolijeva svoju presvetu krv, i to čini za nas, kao svoje neprijatelje, polaže život svoj i prolijeva svoju krv za oproštenje grijeha nas svih ljudi!

Tu istinu o Božjoj neizmjernoj ljubavi i milosrđu prema nama ljudima i o velikoj vrijednosti naših duša u Božjim očima, Isus izričito želi da trajno imamo na pameti i u srcu.

Danas je nedjelja Božanskog milosrđa, koju je takvom proglasio blagopokojni papa Ivan Pavao II. Krist Gospodin je preko vidjelice sr. Faustine cijeloj Crkvi i svijetu poručio: „Jedino sam ja ljubav i milosrđe. Ni najvećeg grješnika ne mogu kazniti ako zazove moje milosrđe već mu u svome  – beskrajnom i neiscrpnom milosrđu praštam.

Kao kršćani, vi ste svjedoci da Božja ljubav na križu Golgote nije i definitivno ubijena od strane zavedenog, nesretnog njegova stvorenja – čovjeka..

Vi ste sljedbenici te raspete, otkupiteljske Božje ljubavi, koja je jača od mržnje u koju mogu upasti Božja stvorenja, ljudi. Vi želite biti sljedbenici Krista, koji, razapet na križu, oprašta onima koji ga mrze i iz mržnje ga razapinju. Svojim današnjim hodočašćem svjedočite da želite biti ne Isusovi navijači, nego njegovi istinski nasljedovatelji, kako u kušnjama, patnji i praštanju tako i u slavlju vječnog uskrsnuća i života.

Dakako da je dobro i potrebno, uvijek iznova se upitati: Je li Isus s nama, kao svojim nasljedovateljima, zadovoljan? Jesmo li mi vjerodostojni njegovi svjedoci u našem životnom ambijentu? Da li smo kadri ljudima s kojima se susrećemo očitovati nevidljivu ali djelotvornu Gospodinovu nazočnost? Ne radi se samo o prihvaćanju istine i nauke, koju nam je on donio i ostavio, nego mnogo više o nasljedovanju primjera kojeg nam je Isus ostavio!

Ne rijetko se nažalost, dobiva dojam da nama, današnjim Kristovim sljedbenicima, nedostaje one vjerodostojnosti, odlučnosti, onog poleta, one nade, radosti i životne energije, požrtvovnosti i solidarnosti, koje su imali Isusovi apostoli i mnoge generacije kršćana kroz dugu povijest Crkve.

Danas mi kršćani ovdje u BiH, u Hrvatskoj, Sloveniji pa i drugim državama Europe često prepuštamo drugima – nekršćanima pa i nevjernicima - odgovornost za oblikovanje društva kojem pripadamo u konkretnoj državi, općini, regiji. Ti drugi rade kako mogu, znaju i hoće; da li dovoljno konstruktivno i da li za sve ljude podjednako, i da li za cjelovitog čovjeka za njegovo i tijelo i dušu - to je veliko pitanje!

A mnogi naši sunarodnjaci i suvremenici s pravom očekuju od nas kršćana konkretna konstruktivna, pravedna djela, ne samo lijepe ali neiskrene riječi i naoko privlačnu teoriju, nego očekuju istinsku solidarnost, odlučnost, poštenje, čestitost, djelotvornu ljubav! Upravo ono, što mi, kao kršćani po svome kršćanskom zvanju dugujemo drugima oko sebe, bez obzira kojim se zanimanjem bavili ili koju društvenu ili političku funkciju obavljali. Komu je više dano od njega se više i očekuje! A nama kršćanima je Bog doista mnogo dao! Zar želimo biti Jude, izdajice svoga bližnjega? Ako se i kad se to nekom dogodi, toga čovjeka do groba progoni savjest!  Tako mi je i svojevremeno priznao i nizozemski političar Hans van de Bruck da je zbog fatalnog svoga neznanja donio fatalne odluke da odobri – u međuvremenu već pokojnom S. Miloševiću – da otpočne rat u bivšoj Jugoslaviji i da ga za to sada progoni savjest. Drugi europski političar Jaques Santer je javno priznao na međunarodnoj konferenciji da su on i drugi uz njega u Brüsselu izdali katolike i druge narode u BiH, jer su bili kukavice, tj. Jude. Ni onom prvom i bilo kojem drugom „Judi“ nije lako. I ovih dana prijeti velika opasnost za pojedince iz našeg naroda i zemlje da pod pritiskom zakona jačega, tj. međunarodne zajednice budu „Jude“ vlastitog naroda i zemlje. Neka im se Bog smiluje!

Za vrijeme rata mi je načelnik policije u jednom gradu rekao: «Lako je Vama biskupe, vi ste čovjek vjernik! A što ću ja sa sobom? Ja sam duhovni invalid, meni fali jedna polovina mene: moj ćaća je bio komunista, mene ateistički odgojio, imao sam i ja neke ideale a sad je sve to propalo, pogaženo; ja nikamo nisam prispio. Svatko sa mnom može manipulirati»! Zar to iskreno priznanje jednog od mnogih sličnih naših suvremenika nije zapravo prava tragedija za mnoge naše suvremenike. A i taj i toliki njemu slični imaju pravo upoznati Isusa!

Isus Krist, u kojega mi kao kršćani vjerujemo, došao je da se svi ljudi spase, da svaki čovjek upozna njegovu ljubav! Nas On ima kao svoje apostole, poslanike; mi tu Isusovu ljubav - koju nam je dao trebamo davati drugima - i to svima koji je trebaju ne praveći razliku: ovaj mi je simpatičan, ovaj ne; ovaj je pripadnik moga naroda, a onaj ne! Isus je za sebe rekao da «nije došao na svijet da mu služe, nego da on drugima služi i sam život svoj dadne kao otkupninu za druge“ i to ne samo za svoje sunarodnjake Židove, nego i za pripadnike svih naroda na zemlji.

Zato je svaki kršćanin po svojem kršćanskom zvanju suodgovoran za druge ljude oko sebe, suodgovoran za sadašnjost i budućnost, za svoju osobnu, za budućnost svoje obitelji, za veću obitelj svoga naroda, svoje Crkve, pa čak i za obitelj, zajednicu više naroda. Kršćani u BiH i Hrvatskoj su odgovorni za sebe, svoje obitelji, župe, biskupije, svoj narod ali i za sve ljude u ovim lijepim zemljama.

U BiH i Hrvatskoj, u kojoj su po Božjoj promisli katolici svoji na svome - dakle, doma i to kroz više od 13 stoljeća, bit će danas i sutra više-manje onako, kakvi oni budu i koliko ih bude. Što veći broj vjerodostojnih kršćana koji će se angažirati oko duhovnih i etičkih vrijednosti koje kršćanstvo posjeduje i nudi svijetu, oko uvažavanja Božjih zapovijedi i Kristovog primjera, kako u privatnom tako i u javnom životu, to će biti u BiH i u Hrvatskoj više života i to sretnog života, bit će više brakova, obitelji, rađanja; to će BiH i Hrvatska i njeno stanovništvo moći više pomoći općem napretku i svojih susjeda. Nitko ne daje ono što nema. Ako nemamo djelotvorne ljubavi prema Bogu, nećemo je imati ni prema sebi ni prema bližnjemu! Uzalud će biti svi poticaji, svi apeli bivšeg i sadašnjeg Pape, Petrova nasljednika, koje nam oni uvijek iznova upućuju da snagom Kristova duha ispravljamo nepravde,  praštamo jedni drugima, da izgrađujemo u ovoj svojoj domovini, zajedno s drugim svojim sugrađanima, mirnu i sretnu budućnost za sve ljude koji ovu zemlju imaju kao svoju domovinu!

Blagopokojni papa, Sluga Božji Ivan Pavao II. boraveći među nama – što u BiH, što u Hrvatskoj - čak 5 puta, izrekao je i ove značajnu poruku koju trebamo dobro pamtiti: «Znajte ostati međusobno ujedinjeni, da bi svladali teškoće sadašnjeg trenutka. Na taj ćete način moći u svojoj zemlji zajedno s ostalim svojim sugrađanima graditi budućnost mira punu nade. Uspjet ćete u tome, sigurno ne jednostavnom pothvatu, ako budete solidarni međusobno i ako budete znali gajiti duh i praksu dijeljenja dobra i zla jedni s drugima, ako budete suodgovorni i pomagali posebno najslabije, sirotinju i žrtve rata koje su još među nama! Vašoj zemlji je potreban iskren dijalog i djelotvorna suradnja svih njezinih žitelja, te poštivanje prava, dostojanstva i identiteta svake osobe i svake pojedine skupine. Imajte hrabrosti oprostiti jedni drugima i prihvatiti bližnjega. Oprostiti znači osloboditi srce osjećaja osvete koja nije spojiva s izgradnjom kulture ljubavi u kojoj sudjeluje svojim vlastitim doprinosom svaki čovjek dobre volje! Osnaženi iskustvima sazrelim kroz prošlost, koja nije uvijek bila obilježena radosnim događajima, pozvani ste danas graditi bolju budućnost, aktivno sudjelujući u javnom životu vaše zemlje, i dajući vaš nezamjenjiv doprinos učvršćenju demokratskog sustava, dobrom funkcioniraju institucija, usavršavanju pravne države. Nikada nemojte zaboraviti da vjera pokazuje svoju plodnost kada je u stanju podržavati inicijative dobrote, snošljivosti i opraštanja. Sami ste neposredno iskusili u kakve zablude može pasti jedno društvo koje u svoje temelje stavlja odbijanje Boga i prezir božanskog zakona. Kada se to dogodi čovjek nije prvotno dobro države, nego postaje objekt i sredstvo za postizanje protuljudskih (egoističnih) ciljeva. Prošlost i sva nedavna kao i suvremena događanja uče nas da prava vjera u Krista daje najsigurniji oslonac za očuvanje i promicanje ljudskog dostojanstva“! „Budućnost ovih krajeva ovisi i o vama. Ne tražite drugdje udobniji život, ne bježite od svoje odgovornosti čekajući da vam netko drugi riješi teškoće, nego zlo odlučno priječite snagom dobra!“

Tako je govorio Papa - prorok naših dana. A zadaća je proroka da poziva na obraćenje od lažnog krivog načina života i da daje jasne naputke za ispravan način življenja i pojedinoga i cijelog naroda, cijelog društva!

I BiH i Hrvatska danas trebaju proroka! Trebaju neumornih, jasnih, odlučnih proročkih poziva na kajanje, na obraćenje, na odreknuće od krivih, lažnih idola kako god se oni nazivali ili kako god primamljivi bili! Treba jasnih poruka i mladima i starima da se svaki čovjek, koji uistinu želi dobro sebi i drugima, mora držati moralnih, etičkih normi koje imaju svoj postojani temelj u Božjoj objavi koju Crkva posjeduje i nudi savjestima. Kršćanski izgrađene savjesti glasno dovikuju pojedincima, skupinama pa i cijelom narodu: «Dajte caru što je carevo»; ali u isto vrijeme opominju vlastodršce i silnike ovoga svijeta: «Dajte i Bogu što je Božje i ljubite bližnjega kao samoga sebe»! I to svakog bližnjega bez razlike! Ostvarujte istinsku ravnopravnost među ljudima i narodima! Gdje god se uništi čovjekova savjest koja ovako nastupa tamo nastupa čovjek kao krvoločna zvijer, kao rob Sotone! Mnogi smo to doživjeli i u ovom zadnjem ratu na vlastitoj koži! Gdje god nema savjesti izgrađene na moralnim normama koje su sadržane u deset Božjih zapovijedi tamo se ovacije vrlo lako pretvaraju u rušilačke revolucije! Jedan je proročki glas još davne 1789., dakle uoči poznate francuske revolucije izgovorio ove znamenite riječi: «Europa će gorko iskusiti koje i kakve posljedice imade preziranje vjere i njezine kćeri morala»!

Papa Benedikt XVI: prije 2 mjeseca (24.2.2006.) rekao je nama biskupima iz BiH, kad smo bili kod njega u službenom pohodu „Ad limina“: „Pri susretima s vama zamijetio sam u vama snažnu želju za očuvanjem zajedničkih ciljeva, kako bi se ujedinjeni suočili sa sadašnjim izazovima, s kojima se mora nositi vaš narod. Zasigurno, poteškoće su brojne, ali kod vas, kao i kod vaših svećenika i vjernika, veliko je pouzdanje u božansku Providnost. Nakon žalosnih godina nedavnoga rata vi ste danas, kao mirotvorci, pozvani učvršćivati zajedništvo te u Kristovo ime širiti milosrđe, razumijevanje i praštanje, kako unutar kršćanskih zajednica tako i u složenom društvenom tkivu Bosne i Hercegovine“.

Zapamtimo: ovu zemlju ili bilo koju drugu zemlji ne spašava vojska nego ispravno formirana savjest! S ovog za nas svetog mjesta želim i ja danas ponoviti Papin apel: «Europo sjeti se svojih kršćanskih korijena»! I nadodati: Bosno i Hercegovino i ti Hrvatska, sjetite se i vi svojih kršćanskih korijena! Ni ti Europo, a pogotovo ti lijepa zemljo BiH i Hrvatska nećete imati sretnu budućnost u idućim desetljećima i stoljećima ako je budete gradile mimo kršćanstva, a pogotovo ako je budete izgrađivale borbom protiv kršćanstva, a što se već, nažalost, događa! Kršćanstvo uporno štiti čovjekovo dostojanstvo i njegova neupitna prava i slobode.

Danas ovdje okupljeni oko Krista, svog božanskog Učitelja, ne možemo se ne upitati zašto i dokle će biti tako. Ne možemo se ne upitati o utemeljenosti i o neupitnosti svakog čovjeka na osnovno njegovo pravo, pravo na zavičaj, na domovinu, konkretno u ovom današnjem slučaju pravo svakog od vas na  vašu Posavinu, na vašu Derventu, na vaše rodno mjesto.

Među osobnim podacima čovjeka redovito dolazi uz ime i prezime i vrijeme-datum te mjesto rođenja. Svaki i najopćenitiji životopis obavezno donosi i čovjekovo rodno mjesto. Rodno mjesto nije bilo koje mjesto. Rodno mjesto je jedno i jedino. Kao i rođenje. Biblija veli da je Bog čovjeka, prvog dakako čovjeka – Adama, načinio svojom slikom (Post 1,26-27) i da ga je načinio od zemlje (Post 2,7). Slikovito bismo mogli reći da nije samo prvi čovjek načinjen od zemlje na kojoj se pojavio, nego da je svaki čovjek stvoren od zemlje i to one zemlje na kojoj se rodi.

Adam, što znači čovjek, riječ ima isti korijen kao i ãdãmãh, što znači zemlja. Kad bismo doslovce adam-čovjek preveli s izvornika, prijevod bi glasio zemljar ili pozemljar. Svaki je čovjek Adam-zemljar, pozemljar. Svaki je iz zemlje na kojoj je rođen. Rodna zemlja je sastavnica čovjekova bića. Rodno mjesto nije samo prostor na kojem je rastao, odnosno na kojem se pojavio čovjek, već i iz kojeg je sazdan.

Svako rodno mjesto je sveto mjesto. Tu, naime Bog stvara čovjeka svojom slikom. Može se stoga reći kako je čovjekovo rodno mjesto Božja slikarska radionica.

Raj nije rodno mjesto prvog čovjeka, ali je mjesto njegova postanka. Raj je dar. Bog daruje čovjeka rajem i raj daruje čovjekom.

Kazna-prva kazna u povijesti-ostvaruje se kao izgon iz mjesta postanka. Bog izgoni praroditelje iz raja ne zbog nekog svoga hira, nego zbog čovjekove krivnje. Dakle, čovjek izgoni čovjeka, to jest sebe iz raja. Nisu li sve kazne i sva zla u osobnoj i skupnoj povijesti svedive na zajednički nazivnik-izgon iz raja, izgon iz mjesta postanka, izgon iz rodnog mjesta?

Praroditelji-tako nas izvješćuje Biblija- odlaze iz raja, ali nose sa sobom čežnju za rajem, za mjestom postanka. Ne svodi li se svaka kasnija povijesna nostalgija na čežnju za zavičajem, a čežnja za zavičajem na čežnju za rajem?

Tko nije u nedavnom vremenu rata i u sadašnjem vremenu poraća iskusio ili vidio kako ljudi koji su bili prisiljeni napustiti svoje rodno mjesto-iz progonstva gledaju na njega kao na raj.

Izagnati čovjeka iz rodnog mjesta gotovo je jednako ubojstvu. Izgon iz rodnog mjesta je postupak protivan rođenju-dakle umiranje. Čovjeka se može ubiti na dva načina: nasilnim trganjem niti života koja ima svoj početak u rodnom mjestu ili izgonom iz rodnog mjesta.

Zašto se mnogi prognanici žele vratiti-pa i u opustošeno svoje rodno mjesto? Zašto oni, kojima je potres ili neka vremenska ili društvena nepogoda zatrla rodno mjesto opet tu grade kuću, dom? Zacijelo zato što ih vuče zemlja iz koje su sazdani, što im život tu ima svoj početak, svoj razvitak. A život po Bibliji nije samo biološka činjenica nego i to sasvim posebno, odnos, odnosno društvena stvarnost.

Rodno mjesto nije čovjekov izbor, već Božji izbor. I kao što je postojanje čovjeka Božji dar, tako je i mjesto gdje se čovjekovo postojanje-počne očitovati-dar, Božji dar.

Kao što čovjek ima pravo na život kad počne živjeti i na postojanje kad postane, tako ima pravo i na rodno mjesto kad se u njem rodi. Pače, rekli bismo da ima i neku dužnost prema rodnom mjestu. Iz iskustva znamo da ljudi koji su iz ovih ili onih razloga otišli iz rodnog mjesta osjećaju potrebu da nešto učine za svoj zavičaj. Iskupljuju li se oni time što su napustili rodno mjesto? A neki ne rijetki žele završiti život ondje gdje su počeli, kako i sami vele ostaviti kosti u svome rodnom kraju. Mnogi žele da ih se pokopa u mjestu rođenja, jer se žele vratiti u zemlju iz koje su uzeti.

Grijeh je za čovjeka praviti se Bogom i gospodariti životom i sudbinom drugog čovjeka. Grijeh pred Bogom a zločin prema važećem međunarodnom pravu jest izgoniti čovjeka iz njegova rodnog mjesta. Svjedoci smo već dugi niz godina da je i u ovoj zemlji koja je naša domovina učinjeno mnogo strašnih grijeha pred Bogom i mnogo zločina prema međunarodnom pravu. Ne možemo se ne pitati što se to događa sa našim suvremenicima koji čine ili odobravaju ove grijehe, odnosno zločine. Ne možemo se ne pitati zašto je konkretno Bosanska Posavina i nakon 10 i više godina bez desetina i desetina tisuća onih kojima je ona bila početak njihovoga bivstvovanja i jest sastavni dio njihovoga identiteta. Ne možemo se ne pitati koliko smo i sami svojom indolentnošću, ako ne i opstrukcijom zgriješili pred Božjom pravdom i ogriješili se pred međunarodnim pravom.  Ne možemo ponovno po tko zna koji puta u ovih 10 godina odlučno ne dići glas u obranu Božjeg prava na njegovo stvoriteljsko djelo, to jest na čovjeka kojega je On stvorio iz Posavske zemlje, kao i na neotuđivo pravo čovjeka Bosanske Posavine na njegov identitet, to jest na njegovo rodno mjesto.

Štovani prijatelji, savjest nam naša nalaže da ne smijemo griješiti svjesno pred Bogom, da ne smijemo biti ni zločinci niti suradnici u zločinu drugoga. Zauzimajmo se odlučno i ustrajno za pravo svakog čovjeka, pa tako i Hrvata u ovoj zemlji koja je domovina i hrvatskog naroda, na sva osnovna ljudska prava pa tako i na pravo na njegov zavičaj.

Nakon završetka II. svjetskog rata poznati Nürnberški sud osudio je zločine nacističkih vođa. Među osuđenicima je bio i nekadašnji generalni guverner Poljske Hans Frank. U svom zaključnom govoru on je između ostalog rekao i ovo: «Moj ratni dnevnik nastupio je protiv mene kao strašan, nemilosrdan svjedok. Morat će proći tisuće godina da bi se oprala ova teška krivica s Njemačke. Na početku našeg puta u nacionalsocijalizam nismo ni slutili da bi odbacivanje Boga i njegovih zakona moglo imati ovako strašne, ubitačne posljedice. Eto, vidite i sami, da smo odbacivanjem Boga iz našeg života i programa duboko poniženi i kao nacisti moramo propasti. Uzrok naše propasti nije tehničke naravi, mi nismo tehnički ni vojno zakazali. Bog nas je porazio, On je izrekao svoj sud nad nama. Ali vječna pravda Božja jest ona najveća najodlučnija instanca kojoj ja izručujem i budućnost svoga naroda, a kojoj se sam s povjerenjem podlažem. Njegova - Božja riječ je najbitnija, najpresudnija»!
Zar se može drugačije očekivati od naših suvremenika  koji su se u ovoj zemlji poigrali uloge Gospodara ljudi i naroda. Kaznit će ih zasigurno njihovi zločini. Bog se ne da izrugivati, veli sv. Pismo.

Draga braćo i sestre u Kristu Uskrsnulom, dragi prijatelji i štovatelji sv. Jurja, nebeskog zaštitnika ove drevne derventske župe, koja se spominje još davne 1623. godine.

Sv. Juraj, kao vojnički simbol kršćanskog življenja, u vjernosti i odlučnosti potiče i nas na slično ponašanje u borbi protiv zla u nama i oko nas, i u borbi za pobjedu Dobra - u nama i u svijetu u kojem živimo. Svakom kršćaninu je dano u zadatak, da uz Božju pomoć čini najviše što može za spasenje ne samo svoje, nego i svoga naroda i cijelog svijeta.

Pa ako bismo kod takvog ponašanja i rada, zauzimanja i žrtvovanja izgubili mnogo od ovozemaljskih dobara, prema Kristovu obećanju dobit ćemo daleko dragocjeniju nagradu. Za Boga i Božju čast, za Crkvu i učinkovitost njezina poslanja u našem hrvatskom narodu, u našoj Domovini BiH, u ovom svijetu ne bi nam trebalo niti smjelo biti ništa previše ni preteško učiniti ili podnijeti.

U ps. 37. stoji napisana i ova nadvremenska istina, istina koja vrijedi za svakog čovjeka, za sva vremena pa tako i za svakog od nas, a glasi:

"Gospodin se brine za život čestitih, dovijeka će trajati baština njihova.

Neće se postidjeti u vrijeme nevolje, bit će siti u danima gladi ...

Mlad bijah i ostarjeh, al ne vidjeh pravednika napuštena ili da mu djeca kruha prose ...

Zla se kloni i čini dobro i ostat ćeš dovijeka.

Jer Gospodin ljubi pravdu i pobožnika svojih ne ostavlja".

-  Ima li itko od nas doista pravog razloga da sumnja u istinitost ovih riječi? Zar se nije toliko puta obistinila riječ sv. Pisma: Čini dobro i nadaj se dobru, a ako činiš zlo ne nadaj se dobru!

-  Mi smo zaduženi činiti dobro, nismo zaduženi činiti zlo! –

Budući da je danas i Papin dan, završit ću sa zahvalnim spominjanjem riječi blagopokojnog pape, uskoro blaženika sv. Crkve Ivana Pavla II., izgovorenih prigodom povijesnog pohoda Vrhbosanskoj nadbiskupiji i cijeloj BiH 12. i 13. travnja 1997. god. u Sarajevu: 

"Preda Te, raspeti i Uskrsli Kriste, danas dolazi Sarajevo i čitava Bosna i Hercegovina s teškim računom svoje povijesti. Ti si naš veliki zagovornik. Ovaj puk Te zaziva istući da snagom svoga otkupljenja prožmeš bolnu povijest koja je ovdje proživljavana. Ti, utjelovljeni Sine Božji, kao čovjek prolaziš kroz zgode i nezgode ljudi i naroda. Koračaj i kroz povijest ovih ljudi i ovih naroda koji su prisno vezani uz ime grada Sarajeva, uz ime Bosne i Hercegovine."

- A nakon te molitve Kristu, našem suputniku i supatniku i Sveti Otac nas sve nedvosmisleno pozva: "Oprostimo i zatražimo oproštenje. Ako je Krist naš zagovornik kod Oca, onda ne možemo ne izgovoriti te riječi. I onda ne možemo ne krenuti tim teškim ali nužnim putem oproštenja, koji vodi u dubokom pomirenju.

-  U svojoj pastirskoj poslanici pod naslovom "BOŽJA ZORA VEĆ JE MEĐU NAMA" u  kojoj  smo  dali  smjernice  za  provođenje  papinih sarajevskih poruka katoličkoj zajednici u BiH, mi biskupi smo rekli i ovo: "Petrov nasljednik, papa Ivan Pavao II, boraveći među nama u srcu naše  metropolije,   potiče  nas  sve  da  budemo  što vjerodostojniji i zauzetiji graditelji  i branitelji Kristova kraljevstva na području cijele Bosne i Hercegovine, gdje nas Božja providnost želi imati. Papa je toliko puta ponovio, a i na djelu pokazao, da nas voli, da je s nama, da u duhu trajno ostaje s nama." -

- Da je to tako, svjedoči i današnji dan! Zahvaljujem Bogu što ste tome svjedoci i svi vi danas ovdje nazočni.
 

Što danas vidjeste, čuste i doživjeste širite svojom Derventom, svojom Posavinom, diljem BiH, Hrvatske i Europe, posvuda kamo dopire Vaš glas i Vaše svjedočanstvo. Amen!“       (tabb)