..:: TISKOVNA AGENCIJA BANJALUCKE BISKUPIJE ::..

Datum: 07.04.2009. 22:26
Autor: Priredio: mons. Ivica Božinović
----------------------------------------------------

UVOD: Ove godine navršava se 140 godina od dolaska prvih trapista u Delibašino selo kod Banjaluke i 100 godina od smrti osnivača samostana Marija Zvijezda oca Franza Pfannera. Ove godišnjice povod su da se opet progovori o njima i njihovim velikim zaslugama za sveukupni razvoj Banjaluke i njenog kraja. Nažalost, riječ je o zaslugama koje su proteklih desetljeća premalo vrednovane i zaboravljene.

Na svjetskom obzorju naziru se teška ratna vremena. Požar rata velikom brzinom se širi Europom i bilo je pitanje dana kad će zahvatiti i ovaj dio svijeta. Nacionalsocijalistički režim gazi sve pred sobom. Za svoju ratnu mašineriju traži nove vojnike. Opat Bonaventura Drugi bori se kao lav za svoje članove, napose za mlade oblate Nijemce u juvenatu, koje režim želi mobilizirati u svoje redove. Nijemci moraju "kući u Reich"! I u Mariji Zvijezdi ima Nijemaca, mladih i sposobnih za vojsku.

Dakle, i za njih vrijedi isto! Opat uporno dokazuje da je riječ o redovnim đacima, koji su regularno ispunili svoje školske obveze. Nažalost, ni on nije bio svemoćan i dvadesetak mlađih članova samostana je mobilizirano i odvedeno u rat. Više od polovice mobiliziranih poginulo je na ratištima Poljske, Rusije, Njemačke, Azovskog mora, Rumunije...

Samostan svoj rad prilagođava novonastaloj situaciji, ali ga ne prekida. Broj siročadi je daleko manji nego ranije, ali sirotište radi i dalje. Unatoč velikoj ekonomskoj krizi javna kuhinja na "forti" samostana (porta - vrata) neprestano djeluje. Broj onih koji je koriste neprestano raste. Nažalost, bilo je i onih koji su kasnije, nakon rata u "žaru revolucije" zaboravili na trapističku "fortu" koja ih je hranila.

"Neki od onih, koji su se redovito hranili kod nas, nanijeli su nam nakon rata najviše zla", pripovijedao je kasnije jedan trapist. Zabilježeno je i ovo: "Kod nas se redovito kuhalo za 200-280 osoba. Recimo da su se s tim koristili i mnogi kojima nije bila potreba…".

Dolaskom u Banjaluku u proljeće 1941. godine njemačka vojska uzima za svoje potrebe dijelove starog i novog samostana, u koje useljava. Naravno, "mobilizirali" su za sebe i sve drugo što im je bilo potrebno.

Nacisti su 21. travnja (aprila) 1941. godine ušli u trapistički samostan Rajhenburg u Sloveniji, koji je bio osnovan 1881. godine od Francuza. Samostan su devastirali i opljačkali, srušili zvonik crkve, protjerali redovnike, a neke su i uhapsili. Dio protjeranih redovnika sa svojim opatom Pijom Novakom nalazi sklonište u samostanu Marija Zvijezda. Ironija povijesti - Nijemci ih protjeruju, a sklonište nalaze kod Nijemaca! U ratu je očito sve moguće!

Ratne godine su prolazile i 1943. godine "ratna sreća" sve više okreće se protiv nacionalsocijalističkog režima i njegove vojne sile. Tada se zbio i događaj koji će biti uvod u dramu koja će uslijediti. Riječ je o partizanskom napadu na samostan koji se dogodio na Silvestrovo, 31. prosinca (decembra) 1943. godine.

O tome je ostao zapis o. Pankracija, domara u samostanu: "Šume oko našeg samostana su još odavno bile pune partizana. Svaki dan smo strahovali od napada. Od srpskih seljaka, koji su se prijateljski odnosili prema nama, dobivali smo pisma da se moramo čuvati, jer će 30. prosinca (decembra) partizani napasti samostan i Banjaluku.

Pokazao sam pismo njemačkim vojnicima, no oni su se na to samo nasmijali. Trideseti prosinac (decembar) je protekao mirno, ali 31. je uslijedio napad. Četrdeset tisuća je napalo Banjaluku. Sve je bilo u plamenu... Poslije podne su došla njemačka vojna vozila i pokupila sve vojnike... Ostali smo sami. Kakvo je samo raspoloženje i kakva zbrka vladala među nama može svatko zamisliti. Stari samostan je bio zauzet, posvuda su svijetlile crvene kugle granata…".

Iste noći partizani su ušli u samostan. "U međuvremenu su partizani u potpunosti zaposjeli samostan, polupali sve prozore, uzeli sve što su mogli ponijeti sa sobom, čak i moj štap, cipele, haljine, rublje", zapisuje o. Pankracije.

O. Nivard Volkmer, kasnije superior Marije Zvijezde, a tada svjedok događanja zapisuje: "Kada smo uspostavili komunikaciju s partizanima, rekli su da pet otaca mora pred narodni sud i to oni koji su u upravi, među ostalima opat Bonaventura, o. Benno i o. Pankracije".

O. Pankracije, koji se sakrio, o tome piše: "Kada sam se popeo gore iz podruma u susret su mi došla dva radnika i predala mi pismo direktora naše pivovare, s molbom da ga odmah pročitam. Direktor, potajni partizan, me obavijestio: partizanski sud me upravo osudio na smrt, treba da se sakrijem i sklanjam od partizana. Direktora sam jednom prilikom spasio od Gestapoa i iz zahvalnosti on je sada spasio mene".

Prilikom ovog napada na samostan poginule su tri osobe: br. Gaudencije, jedan njemački vojnik ostavljen zbog bolesti, i Jozo Perković, familijar u samostanu.

Nakon tri dana situacija se malo smirila. Spomenuti o. Nivard piše: "Danju smo svi bili u samostanu na desnoj strani Vrbasa, noću smo odlazili na lijevu stranu, u obiteljske kuće. Magistri su sa oblatima i novacima otišli redovnicama u Nazaret, ali tamo nisu mogli dugo ostati. Opatu Bonaventuri je bilo jasno da redovnici njemačkog podrijetla više neće moći ostati u Mariji Zvijezdi. Donio je odluku: u samostanu ostaju redovnici Slaveni, a ostali odlaze!

Opat se s njemačkom subraćom najprije povlači u filijale u Aleksandrovcu i Novoj Topoli i odatle povremeno dolaze u Mariju Zvijezdu, dok je to bilo moguće. Situacija se mijenjala i nije bilo više gotovo nikakve sigurnosti. Zračni napadi koji su počeli oko svetkovine Duhova 1944. okončali su i relativnu sigurnost koja je do tada postojala u Aleksandrovcu. Svi se povlače prema Novoj Topoli. Dana 22. rujna (septembra) 1944. formirana je velika kolona ljudi i zaprežnih kola koja je krenula prema Gradiškoj. U koloni su bili njemački kolonisti iz Lijevča polja. S njima su bili i trapisti. Nakon brojnih problema opat Bonaventura je sa svojom subraćom došao do Zagreba i odavde nastavio put u Njemačku. "Dom Bonaventura, koji je bio protiv nacističkog režima, morao je 1944. godine pobjeći iz Marije Zvijezde", čak iz Jugoslavije - međutim ne od Nijemaca, već zbog Nijemaca." (N. Friedwagner).

O ratnim zbivanjima vezanim za Mariju Zvijezdu piše i samostanski kroničar: "U jesen 1944. pokazivali su se svi znaci da je blizu svršetak njemačke oružane sile, a s njom i promjena na Balkanskom poluotoku. Prilikom drugog napadaja partizana na Banjaluku i okolicu pretrpio je samostan Marija Zvijezda velike materijalne štete: izgorjela je hidrocentrala, konjska štala, sa njom vezane radionice i magazini uzduž ceste. Vatra je nemilice gutala i razarala sve dok nije u tome traktu sve izgorjelo.

Tako je dočekana zima 1944/45 sa novim velikim oskudicama u svemu. Te jeseni ostavili su samostan skoro svi članovi neslavenske krvi, izuzev desetorice: br. Modesta, br. Remigija, br. Severina, br. Michaela, br. Aleksija, br. Alojza, br. Heinricha, o. Alojza, o. Maurusa Seine i o. Severina Greilacha. Na početku proljeća 1945. brojila je Marija Zvijezda još 51 člana sa juvenatom oblata crnih i bijelih. Starješina je klaustr. prior o. Fulgencije Oraić, koji sa umijećem i okretnošću vodi samostan kroz sve ove situacije."

Opat Bonaventura dobio je odobrenje Reda da svoju raspršenu zajednicu sabere u njemačkom samostanu Maria Veen, u Westfaliji. Bilo je to u svibnju (maju) 1946. godine.

"No, i tamo su živjeli bez sredstava; tek u austrijskom Engelszellu su konačno našli - prema pravilima Reda - 'stalno' mjesto". (N. Friedwagner).

Trapistički samostan Engelszell, u Austriji, bio je prvi kojega je Gestapo zatvorio. U ovaj samostan redovnici se počinju preseljavati 1951. godine. Dom Bonaventura je tako postao administrator Engelszella i ostao je opat Marije Zvijezde. Tu zajednica konačno stječe "stabilitet" 1953. godine.

Opat Bonaventura ostao je formalno opat Marije Zvijezde sve do 1953. godine. Tada zajednica bira o. Bennu Stumpfa za opata Engelszella. Opat Bonaventura povlači se u jedan sanatorij u Bad Kissingenu i nosi naslov: "Abbas Mariastellae honoris causa" (počasni opat Marije Zvijezde). Umro je 1957. godine i pokopan na trapističkom samostanskom groblju u Mariawaldu. Sve do smrti nadao se mogućnosti povratka u Mariju Zvijezdu.

Odlaskom opata Bonaventure i redovnika njemačkog podrijetla prestaje s radom Humanistička gimnazija u kojoj su se školovali kandidati - oblati Marije Zvijezde.

Također prestaje s radom i visoka filozofsko-teološka škola u kojoj su tijekom niza godina studirale mnoge generacije svećenika.

No, prava drama tek počinje za redovničku zajednicu koja je ostala u Mariji Zvijezdi. Drama koja, na neki način, traje sve do danas! (Nastaviće se)

isprintaj stranicu

pošalji prijatelju