Banja Luka, 17. veljače 2004.

Intervju biskupa Franje Komarice za «Dnevni list» - Mostar 

1. Čini li Vam se da se u posljednje vrijeme dužnosnici međunarodne zajednice sve više zanimaju za položaj Hrvata u Republici Srpskoj, točnije u Banjolučkoj biskupiji? 

Nije mi poznato tko se sve od međunarodnih dužnosnika i u kojoj mjeri i kod koga zanima za položaj Hrvata u RS. Koliko mi je poznato, svih ovih osam poratnih godina se jedva tko od domaćih političara istinski zauzeo za poboljšanje doista nezavidnog položaja ovih desetak tisuća raštrkanih i bez nekih osnovnih ljudskih prava, preostalih Hrvata u Rs. Znam da su se ne rijetki iz redova domaćih političara i od međunarodnih dužnosnika veoma trudili da ovdašnjim domicilnim Hrvatima bude što gore, pa da i oni malobrojni, koji su uspjeli ostati na svojoj očevini i djedovini unatoč nemilosrdnog zlostavljanja za vrijeme rata, sada, nakon rata napuste zauvijek svoj dom i Domovinu.

Ja sam, kao službeni predstavnik preostalih šest i pol tisuća katolika moje biskupije od 70000-tak tisuća, koliko ih je bilo prije rata na sadašnjem području entiteta RS, u zadnjih mjesec dana u više navrata imao prigodu razgovarati s predstavnicima međunarodne zajednice, bilo da sam se s njima susreo u Brüsselu, Antwerpenu i Luxemburgu ili su me neki od njih posjetili u mome Biskupskom ordinarijatu. Svaki put sam, između drugih, imao isto pitanje: « zašto ste ovako drastično kaznili posebno ovdašnje katolike kad Vam mora biti poznato da su se oni cijelo vrijeme rata u BiH ponašali miroljubivo i da zbog toga ratnih sukoba u banjalučkom kraju nije ni bilo? Istina o miroljubivosti naših vjernika optužuje i Vas predstavnike međunarodne zajednice za zločin njihova ničim opravdana istrebljenja s njihovih stoljetnih ognjišta, a optužuje i domaće političare koji su s vašim znanjem i podrškom to učinili. Zašto niste barem nakon rata onemogućili one koji su im svim mogućim načinima i metodama onemogućavali povratak i ostanak u njihovim župama, nego ste službeno potvrđivali i podržavali one (grado)načelnike – kao napr. U Banjaluci, Mrkonjić Gradu, Prijedoru, Kotor Varošu - kojima po njihovim vlastitim riječima ¢nije padalo na pamet da dopuste povratak katolicima u vlastite domove¢, a kamo li da im pruže političku, pravnu i materijalnu pomoć»?

Dodatno perfidno i sarkastično zvuči, nažalost  već dobro uvriježena tvrdnja međunarodnih predstavnika u BiH , da se katolici niti ne žele vratiti u svoje župe. – Tako ispada da su ovdašnji katolici  jedva čekali da ih netko na najbrutalniji način istjera iz njihovih domova, njihovih crkava, njihovih uspomena i njihova identiteta. «Ako je protjerivanje ljudi iz njihovih domova i rodnog kraja zločin zbog kojega se pojedincima sudi u Haagu, zar nije također zločin odobravanje tog zločina opstrukcijom povratka u vlastiti dom i rodni kraj? Zar nisu zločinci ponovno nagrađeni, a žrtve zločina se dodatno kažnjava? U ime kojih se to europskih civilizacijskih dostignuća čini? Zašto nisu stvoreni nužni preduvjeti ni politički, ni pravni ni ekonomski za siguran povratak, mogući ostanak i život dostojan čovjeka za sve žrtve rata?» Smatrao sam svojom dužnošću uvijek iznova to pitati moje sugovornike, bez njihova pravog odgovora.

2. Mislite li da se mijenja njihovo mišljenje o tome da se protjerani i izbjegli Hrvati s područja Republike Srpske zapravo ne žele vratiti i da zato i ne ulaze u proračun međunarodne zajednice za pomoć u obnovi BiH?

Ponavljam još jednom da ne znam tko je od službenih političkih predstavnika Hrvata  s područja entiteta RS razgovarao s predstavnicima međunarodne zajednice i što im je sve rekao o želji za povratkom prognanih ili izbjeglih ovdašnjih Hrvata. Naglašavam da ja nisam nikakav politički predstavnik Hrvata nego sam službeni predstavnik katolika, a to je jedna sasvim drugačija relacija. Znate li Vi, da ja, kao službeni predstavnik Katoličke Crkve u BiH ne postojim, jer još uvijek u ovoj Državi ne postoji Katolička Crkva kao pravna osoba! Zato nije ni čudo što stotine i stotine mojih dosadašnjih apela, upozorenja, zamolbi domaćim političarima i mnogim predstavnicima međunarodne zajednice u BiH da se pomogne obespravljenima i egzistencijalno ugroženima – katolicima i nekatolicima - nisu imali skoro nikakva odjeka kod njih. Iskreno mi je rekao jedan od domaćih političara: «Vaša je, biskupe glavna krivnja što vi nemate «svoga» političara». Kad sam ga upitao – «zar Vi niste i moj političar», samo se osmjehnuo. A drugi, iz međunarodne zajednice su mi rekli: «Sami ste krivi što ste ostali u Banjaluci kad nije bilo predviđeno da ostanete.» A treći, koji je, da za nas bude još žalosnije i pogubnije, bio službeni predstavnik hrvatskog naroda u jednoj vrlo odgovornoj ustanovi u  BiH, javno na TVRS tražio da se «i biskup i preostali katolici isele iz RS jer nemaju tu što raditi a kamo li da budu konstitutivni narod!!» Dakle: «ja sam gospodin, bog tvoj i bit će ti katoliče u RS onako kako ti ja odredim!» Tužno, ružno, sramotno i  dekadentno ne samo za naše političare nego i za one europske, koji su ovdje da nas osposobe i pomognu našem humanijem i civilizacijskom razvoju. Promoviranjem poglavito zakona jačega i sebičnih interesa i odobravanjem laži i zločina, bez nastojanja oko utvrđivanja istine i bez izgradnje pravne države u svim njenim strukturama, neće biti sretne budućnosti za ovu zemlju i njene stanovnike.

3. Kao svojevrsnu nagradu za Vaše zalaganje za istinu i pravdu postali ste član Europskog senata časti «Pro Pace et Unitate, e meritu et honoris causa». Možete li nam reći što to znači za Vas osobno i za zajednicu? 

Članovi ove vrlo ugledne institucije europskih država, osnovane 1962. god. su redom vrlo poznata imena iz političkog, znanstvenog, prosvjetnog, kulturnog, javnog i humanitarnog života, koji su u prošlih pola stoljeća obilježili svoje vrijeme i svoj životni ambijent. Među njima je i blažena Majka Terezija. Da je predsjedništvo Senata predložilo a Generalna skupština prihvatila za člana Senata i moju malenkost, to iznimno priznanje smatram priznanjem ne toliko mojoj osobi nego onim idejama i vrednotama za koje su se cijelo vrijeme rata i poraća sa mnom zalagali mnogi moji suradnici i istomišljenici, kako među subraćom u biskupstvu, među svećenicima i redovnicima, tako isto i među katoličkim laicima, ali i drugim istinoljubivim, pravednim i humanim ljudima u ovoj zemlji. Nadam se da će ovdašnji obespravljeni ljudi, katolici i drugi, od sada imati u članovima Europskog Senata časti časne i zauzete zagovornike. Tako mi je i obećano.

4. Prije izvjesnog vremena bili ste u pohodu vjernicima Hrvatima u više europskih zemalja. Tom prigodom susreli ste se s velikim brojem izbjeglica i prognanika mahom iz srednje Bosne i Hercegovine. Kakvo je njihovo mišljenje, žele li se vratiti u BiH i što ih zapravo sprječava u povratku?

Da, bio sam koncem siječnja i početkom veljače s našim vjernicima u Austriji, Belgiji, Nizozemskoj i Luxemburgu. Neki među njima su u tim zemljama još iz vremena bivše države, najveći broj ih je tamo stigao za vrijeme rata. Svi su oni bili vidno radosni  što su se mogli susresti s nekim iz Domovine. Zato su se i zanimali za mnoge stvari, od stanja u politici, privredi, pravosuđu, sigurnosti življenja, prava na vlastiti identitet, ponašanja vlasti i susjeda pa do popravljanja crkava, župnih kuća, samostana i proslavljanja poznatih im svetkovina. Većina od njih je kako tako situirana. Zaposleni su, rade redovito teške poslove, ali ipak nešto i zarade. To im je momentalno, kako kažu,  veliki dobitak. Gubitak je za njih, kako redom ističu, neutaživa čežnja za rodnim krajem, nemogućnost povratka i obnove porušenog kao i nesigurnost za posao i zaradu kod kuće; zatim, još uvijek kod nekih prisutan strah, pogotovo za vlastitu djecu, njihovu budućnost, jer su na vlasti – kako kažu «oni isti ili njihovi istomišljenici koji su nas protjerali i uništili nam egzistenciju, a uništili nam, i što je još gore – pravo na osobnu iskaznicu, na vlastiti identitet, na rodno mjesto.»  Svi su se redom tužili da se za njih nitko od političara iz Domovine ne brine. Domovina ih je odbacila «kao krmača trinaesto prase» - kako rekoše s gorčinom u glasu. «Biskupe, mnogi od nas ovdje u tuđini nismo prispjeli a u Domovini nismo dospjeli. Djeca nam se ovdje otuđuju, izložena su nekim – za nas neprihvatljivim pomodarstvima. Mi smo psihički bolesnici, nesretni ljudi. Šta ćemo sa sobom i svojom djecom? Kojim nam je putem ići u budućnost?» Ta i slična pitanja dominirala su u svim mojim susretima s njima, kao uostalom i na mnogim drugim mjestima gdje sam prije bio među našim ljudima prisilno istjeranim iz svog rodnog ambijenta. Bolno i prebolno, a da ne bi dotaklo svako normalno ljudsko srce!

5.  U siječnju ste u Zagrebu razgovarali s hrvatskim premijerom dr. Ivom Sanaderom. Kako nova hrvatska vlast gleda na probleme Hrvata u BiH, odnosno planiraju li se neke konkretne akcije pomoći Hrvatima?

Zajedno s direktorom moga biskupijskog Caritasa mons. dr. Miljenkom Aničićem izvijestio sam premijera dr. Sanadera usmeno i pismeno o aktualnim problemima s kojima se susreću preostali katolici Hrvati na području moje biskupije, kao i vrhbosanske nadbiskupije u Bos. Posavini, odn. entitetu RS. Slično kao što sam nedavno molio i Predsjedništvo BiH i njega sam zamolio da se odlučnije, snagom svoje funkcije, uključi u pravilno rješavanje pravnog statusa Katoličke Crkve odn. hrvatskog naroda u BiH. Od Vlade RH smo  sve ovo poratno vrijeme često tražili da nam učinkovitije pomogne u duhu obaveza iz vlastitog Ustava. Sadašnja Vlada i Sabor mogu konačno barem donekle umanjiti ovu najveću katastrofu hrvatskog narodnog bića u zadnjih nekoliko stoljeća. Dr. Sanader je obećao da će pomoći. Uskoro, koliko znam,  dolazi k Vama u Mostar. Možete ga i Vi pitati  kako i kad će početi pomagati Hrvatima u entitetu RS, posebno u banjalučkom kraju.

6. Prema nepotpunim podacima, do sad se u Banju Luku vratilo oko 3000 Hrvata, uglavnom starijih osoba. Kakav je odnos entitetskog ministarstva za povratak izbjeglih i raseljenih prema njima?

Nije mi poznato da se toliki broj Hrvata vratio u Banjaluku. Znam da se tek oko 2000 katolika vratilo na područje 14 općina entiteta RS uključujući i Banjaluku, na kojima se nalaze župe moje biskupije. Ministarstvo prvih šest godina nije dalo nikakvu pomoć za one kojima je uspjelo, unatoč velikim opstrukcijama, vratiti se, najčešće u porušeni ili devastirani stan ili kuću.

Sedme poratne godine je dalo materijal za samo šest kuća, a prošle, osme poratne godine, za još dvadeset kuća. U isto to vrijeme su izgrađena mnoga predgrađa ovdašnjih gradova. S najodgovornijeg političkog mjesta u entitetu RS je rečeno da se do, uključivo prošlu godinu, od međunarodnog novca dobivenog za povratak prognanih i izbjeglih kao i raseljenih «pomagalo samo Srbima», a da će se «ubuduće polovica od za to predviđenog novca davati pripadnicima druga dva naroda.» Poučeni dosadašnjom nebrigom političara za ovdašnje povratnike hrvatske nacionalnosti, ne nadamo se od njih nekoj većoj pomoći tim jadnim ljudima. Osim ako ih onaj tko im daje novac, ne prisili, a što lako može, samo ako hoće! Do sada to nije radio!?!

7. Kako je posjet Svetog Oca Ivana Pavla II. Utjecao na Hrvate koji su se vratili u Banju Luku i je li taj posjet promijenio išta u odnosu vlasti prema povratnicima?

Ne mogu govoriti o utjecaju posjeta sv. Oca na Hrvate, ali mogu na katolike. Jer, zacijelo ima, iako ne velik broj, Hrvata-u Banjaluci koji, iz kojih mu god razloga, nemaju kontakata s našim  svećenicima. Katolici banjalučkog kraja su dolazak Sv. Oca doživjeli kao ostvarenje najdivnijeg sna. Ponovno je kod mnogih pobuđeno i samopouzdanje i nova nada da će ih i njihova subraća učinkovitije pomoći u njihovoj želji da budu svoji na svome i u nakani da doprinesu prijeko potrebnom pomirenju među ovdašnjim ljudima i narodima. Odnos službene vlasti se nešto poboljšao s obzirom ubrzavanja rješavanja molbi oko vraćanja bespravno uzurpiranih stanova i kuća i katolicima, te jednom većom donacijom materijala za 20 kuća. To je tek kap u moru ali je mnogo više nego svih ranijih godina zajedno.

8. Prilikom nedavnog posjeta članova Predsjedništva BiH Banjoj Luci predsjedavajući dr. Čović sudjelovao je na misnom slavlju u obnovljenoj crkvi. Jeste li razgovarali o položaju Hrvata u RS-u i poduzimanju konkretnih aktivnosti na njihovu povratku?

Predsjedavajući Predsjedništva dr. Čović je već ranije od mene dobio mnoge konkretne informacije o položaju katolika u banjalučkoj regiji i u Bos. Posavini. Ovaj put se on susreo i s predstavnicima našeg Caritasa, laicima koji su ga konkretnije izvijestili o mnogostrukim akcijama Caritasa oko pružanja pomoći preostalim katolicima kao i povratnicima - na zdravstvenom, socijalnom, pravnom, privrednom i odgojnom planu. Dr. Čović ih je pozorno slušao. Jedan od zaključaka s tog susreta je bio da se hrvatski političari iz BiH nužno moraju više zauzeti za sadašnjost i budućnost Hrvata i u ovoj polovini BiH Domovine i hrvatskog naroda. Daj Bože da se to konačno počne i događati.
 

                                                                                    Franjo Komarica
                                                                                    biskup banjalučki