Banja Luka, 20. veljače 2004. (TABB)

UMRO NESTOR BANJOLUČKOG PREZBITERIJA FRANJO KREŠIĆ

U banjolučkom Kliničkom bolničkom centru preminuo je 20. veljače 2004. najstariji svećenik Banjolučke biskupije Franjo Krešić. Bio je u 81. godini života i 51. godini svečeništva. Sprovodnu misu zadušnicu u katedrali, u odsutnosti biskupa Komarice, predvodio je generalni vikar mons. Anto Orlovac uz suslavlje više od trideset dijecezanskih i redovničkih svećenika, a još ih je nekoliko sudjelovalo u pogrebnom ispraćaju. Pokojnika je ispratilo i više redovnica, brojna rodbina, te vjernika iz banjolučke župe, kao i onih gdje je pokojni Franjo djelovao. Na kraju sv. Mise pročitane su sažalnice mjesnog biskupa Franje, kardinala Vinka Puljića i đakona Coena van Loona iz jedne župe u Nizozemskoj koja je pomagala ključkoj župi u obnovi. Sprovodne obrede na katoličkom groblju Sveti Marko predvodio je direktor biskupijskog Caritasa prelat dr. Miljenko Aničić. Dostojanstveni ispraćaj ovog velikog patnika i zaslužnog svećenika završen je pjevanjem pjesme uskrsne nade «Kraljice neba», dok mu je tijelo polagano u svećeničku grobnicu.

Opraštajući se od pokojnog Franje, propovjednik se u svjetlu pročitane riječi Božje oprostio od svećenika koji «bio poput onog pšeničnog zrna što je toliko puta umiralo, ali uvijek iznova nicalo i donosilo obilan rod. Bilo je to umiranje njegova trpljenja, progonstva, bolesti... I kao da je trajno poručivao, u svim nevoljama, patnjama i naporima svećeničkog života i rada: Tko me može rastaviti od ljubavi Kristove?» Iako su se mnogi upinjali da to postignu, ostao je vjeran do kraja. A Bog je toliko puta pokazao u njegovu životu kako je «slabo Božje jače od ljudi».

Rođen je pok. Franjo 28. kolovoza 1923. u Staroj Rijeci od roditelja Mirka Krešića i Anke r. Škripić. Pučku je školu završio u rodnoj Staroj Rijeci 1931-1935, gimnaziju u Travniku 1935-1943., gdje je 1943. maturirao s kasnijim dubrovačkim biskupom Severinom Pernekom. Studij bogoslovlja započeo je u Sarajevu u ratno doba 1943-1944. i to samo prvu godinu; ispite je zbog ratnih neprilika polagao kasnije, zatim je morao prekinuti bogoslovni studij koji je nastavio tek šest godina kasnije u Đakovu, po završetku rata i vojne službe, i to 1950-1954. Za svećenika ga je 5. srpnja 1953. u Đakovu zaredio biskup Stjepan Bäuerlein. Mladu misu je proslavio na blagdan Sv. Ane, 26. srpnja 1953. u Staroj Rijeci. Za mladomisnički moto uzeo je kratku molitvu: «Isuse, daj da mislim samo na Tebe i štogod radim, neka je poradi Tebe.»

Cijeli svoj svećenički vijek proveo je u četiri župe. Odmah po završetku studija 1954. postaje upravitelj župe u rodnoj Staroj Rijeci, gdje ostaje deset godina. Neko je vrijeme bio i dekan Bihaćkog dekanata. Zatim je dvije i pol godine, od 1964. do 1967. župnik u Prnjavoru, a najduže, preko 21 godinu, od 1967. do 1986. župnik u Mrkonjić-Gradu. Iako je već bio umirovljen obavljao je župničku službu i u Ključu od 1986. do početka kolovoza 2003., a njegovoj je brizi pripadalo i područje koje su nekad obuhvaćale – u ratu posve uništene župe - Bosanski Petrovac i Krnjeuša. Obavljao je i niz drugih službi: od 1965. bio je župnik savjetnik (konzultor) deset godina, zatim od 1967. do 1986. dekanom Jajačkog dekanata. Puno je gradio. U Mrkonjić-Gradu je obnovio župnu crkvu i sagradio novi lijep župni stan. Također je napravio novu područnu crkvu sv. Nikole Tavelića u Majdanu. Pod stare dane, kao invalid sagradio je novu crkvu u Ključu, koju je srušila srpska vojska 1992.

Proživio je mnoga stradanja u životu, a bio je osjetljiva zdravlja. Još kao mlad bogoslov bio je 1944. zarobljen od partizana i prisiljen da im se pridruži, no ipak je kasnije pušten. No, završio je samo prvu godinu studija i onda ga je morao prekinuti. Kao bogoslov, posve nedužan, osuđen je u Banjoj Luci na tri godine zatvora 16. siječnja 1946. koji je izdržao do posljednjeg dana u Zenici i Stocu. U zatvoru mu je od zlostavljanja narušeno zdravlje. Nakon toga morao je na obvezni rad u okolicu Bosanske Krupe, pa na odsluženje vojnog roka. I u vojsci je zapravo bio u radno-kaznenoj jedinici, ali je u svibnju 1950. otpušten kao trajno nesposoban. Za ljude nesposoban, za Boga itekako sposoban. Unatoč svemu, odmah je nastavio bogoslovni studij. Pod stare dane dočekao je ratno pustošenje kao župnik u Ključu. Morao je gledati kako mu tu ruše župnu crkvu i pale onu u Mrkonjić Gradu, jer je opet privremeno upravljao i tom župom. Vojska ga je istjerala iz župnog stana u Ključu, no uskoro se opet vratio svojim malobrojnim župljanima, zajedno sa svojim vjernim suradnikom Antom Krešićem, mladićem koji je niz godina bio uz njega, sve do smrti. Godine 1999. amputirana mu je jedna noga i jedva je sačuvao onu drugu. Kao invalid sagradio je novu crkvu u Ključu. U kolovozu 2003. morao je u bolnicu u Zagreb, a po oporavku vratio se u svoju biskupiju, ovaj put u Svećenički dom u Banjoj Luci, gdje je živio sve do smrti.

No dobri Bog mu je dao doživjeti i dva velika jubileja: zlatnu misu i 80. rođendan. Oboje je proslavio u rodnoj Staroj Rijeci na Svetu Anu, 27. srpnja prošle godine, a velika mu je utjeha bila i novosagrađena crkva u Ključu.

Strpljivo je podnosio svoju završnu tešku bolest, gaseći se polako kao svijeća. Zadnju svetu misu, iz bolesničke postelje slavio je 7. veljače ove godine. Potpisani je posljednji put slavio sv. Misu u njegovoj bolesničkoj sobi upravo na Dan bolesnika na spomendan Gospe Lurdske 11. veljače, ali tada on više nije mogao koncelebrirati. Agonija je počela 13. veljače, kad je doživio težak moždani udar i izgubio svijest, te je prebačen u Klinički bolnički centar u Banjoj Luci, nakon što je primio bolesničko pomazanje iz ruku biskupa Komarice. Nije više dolazio k svijesti i preminuo je u petak 20. veljače 2004.

U dijelu svoje oporuke koji je na kraju pročitan, zamolio za oproštenje sve koje je bilo kada nečim povrijedio, a on je od srca svima sve oprostio. Vjernicima je kao svoju posljednju želju ostavio poruku «da svojom vjerom veličaju i slave Boga».   (tabb)