pozdravni govor g. LončarA

Dobro nam došli oče biskupe, službeniče Riječi! 

Ovim riječima vas želim pozdraviti kao domaćin ove kuće, pun radosti što ste nas posjetili. Želim Vam izraziti dobrodošlicu u ime moje obitelji, moje rodbine i mojih prijatelja koji su večeras došli da se s Vama susretnu.

Ovdje su s nama naši prijatelji Nizozemci. Dođoše, evo, pozdraviti Vas, našega biskupa, želeći s nama podijeliti ove sretne trenutke.  I naši prijatelji Srbi su došli d Vam stisnu ruku, čovjeku, zemljaku, katoličkom biskupu.

Poštovani oče biskupe, u ime svih ovdje Vam čestitam na velikom priznanju i nagradi koje Vam dodijeli Europski Senat Časti, primajući Vas za svojeg aktivnog člana. Primiše u članstvo Vas, osvjedočenoga borca obespavljenih, borca za čast i dostojanstvo ljudsko. Dobro su odabrali, hvala im velika, a Vama, oče biskupe, od srca najveće čestitke.

Dođoste k nama da posjetite svoje u ovome dijelu svijeta. Naš narod kaže: «Imao kome pa došao». Hvala Vam zbog ovoga.

Moj osjećaj u ovome trenutku usporedite s osjećajem djeteta koje potrča u zagrljaj ocu, koji je bio neko vrijeme odsutan, onda  mu požuri u jednoj minuti kazati sve što je doživjelo za vrijeme njegove odsutnosti. Tako bih i ja imao puno toga u jednoj minuti kazati i ispričati.

Nemirne balkanske vode odbiše stotine tisuća lađa daleko od sidrišta te se i lađa moje obitelji nađe ovdje, u ovome dijelu svijeta. Primiše nas ovi dobri ljudi, udomiše, nahraniše, gledajući na nas još uvijek kao na svoju dobru djecu. Jedan od tih dobrih ljudi je poštovani gospodin Twan (Toine) Matheussens, koji je tada bio općinski službenik , odjela Službe za socijalne poslove.

Na tisuće je dobrih ljudi u ovoj zemlji, na stotine je ovako lijepih mjesta u Nizozemskoj. Međutim, Ossendrecht se izdvaja po mnogo čemu. Spomenut ću to da Ossendrecht i okolica dadoše Katoličkoj Crkvi dosta svećenika i časnih sestara, od kojih sestra Marie Adolphine Dierx postade sveticom cijele Crkve. Svoj život za Boga dade u vremenu kada se nama rodio Ivan Merz, Vaš i naš Banjalučanin. Kakve slučajnosti večeras! Tko je ovo mogao zamisliti prije deset godina! Spominjem ovo i razmišljam: «Ossendrecht i sveta Marie Adolfine, Vaša rodna Banja Luka i blaženik Katoličke crkve Ivan Merz»…

U ovom dijelu svijeta, dragi naš oče biskupe, Hrvati su prisutni oko 500 godina. O našoj prisutnosti ima tragova na Zelandu, u lukama Amsterdama, Rotterdama, Antwerpena. Rudnici uglja primiše naše ljude u grupama prije sto i pedeset godina, a u Rotterdamu je tridesetih godina prošloga stoljeća naš svećenik dolazio u misijske posjete našim ljudima. Još u Antwerpenu žive starije osobe, životne dobi od preko sedamdeset godina, Hrvati koji su tamo i rođeni.

Da li su se i oni tada susretali s poteškoćama koje danas prate sve nas, rasute po cijeloj Europi i ostatku svijeta!? Samo bih spomenuo da se u svijetu obično ne dostigne ono što te pripada, nego ono što te dopadne.

Mi se ovdje, između ostalog, suočavamo sa činjenicom da nam je zbog kulturoloških razlika prekinut normalan odnos između nas i naše djece. U najmanju ruku, odnos je drugačiji nego što bi bio u mjestu gdje smo genetski posijani. Mi roditelji često zaostajemo za svojom djecom u nemogućnosti da ih pratimo u njihovom razvoju, što će rezultirati još većom diferencijacijom u kasnijoj dobi.

Kako se prema svemu ovome ispravno postaviti? Kako na vrijeme donijeti odluku? Mi ovdje ne smijemo kasniti. Moramo odluke donositi odvažno i na vrijeme. Vrlo je relevantna izreka Gorbačova: «Tko kasni, život ga kažnjava». Kako se postaviti prema činjenici da imamo pravo jednoga dana umrijeti kao ljudi, ako nas prije toga legalno ne ubiju? Kako eutanazija može biti dostignuće civilizacije? Kako se pomiriti legalizacijom abortusa opravdavajući to liberalizmom? U ime kojeg to liberalizma ubiti začeta čovjeka? Treba li se bojati kloniranja? Da li se to radi o poremećaju odnosa vrijednosti ili smo mi balkanci primitivni ljudi?

Što bi na sve ovo rekao intelektualac svjetskoga kalibra blaženi Ivan Merz, Banjalučanin? Vjerujem da bi stao uz nas i zajedno s nama homofiliju imenovao nastranost, abortus i eutanaziju nazadnost civilizacije, a legaliziranje svega ovoga velikim zlom.

Ovdje starimo. Kako izbjeći da nas iz života potpuno ne eliminira društvena diferencijacija koja će u kasnijoj životnoj dobi biti još veća? Kako ćemo oče, biskupe, u sebi uopće moći osjetiti pozitivne duhovne impulse, kako ih prepoznati i kako te impulse usmjeriti onima najbližim oko sebe? Kako se postaviti u dobi kada će samo naša vedra smirenost biti drugima mjerilo naše psihičke uravnoteženosti? Kojim instrumentima doći do te vedre smirenosti?

Kojim putem nam je ići, oče biskupe? To je moje glavno pitanje večeras. Znamo da ne postoji apsolutno ispravan put. Isus nas poziva ući na uska vrata i ići tijesnim putem. (Mt. 17. 13)

Lijepe trenutke koje počašćeni Vašom posjetom proživljavamo, ne bih želio opteretiti mojim daljnjim izlaganjem, a pogotovo ne bih želio da ove moje riječi diraju Vaše dobro srce.

Vašu posjetu mome domu, dobri oče, doživljavam i kao posjetu čovjeka, prijatelja, a ja Vam kao čovjeku i prijatelju svih ljudi, želim, da se ovdje odmorite, zaboravite na naporan dan, te se uz nas opustite, okrijepite i da se osjećate kao kod svoje kuće.

Živjeli nam i dobri Bog Vam dao zdravlje!