Sarajevo, 24. veljače 2005. (KTA)  

ODRŽANA REDOVITA SJEDNICA KATEHETSKOG VIJEĆA BK BiH 

U Sarajevu, 23. veljače 2005., pod predsjedanjem biskupa Ratka Perića iz Mostara održana je 16. redovita sjednica Katehetskoga vijeća Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Kako je to bila prva sjednica u novom sazivu vijećnika, za potpredsjednika je izabran msgr. Petar Jukić, a za tajnika dr. don Ante Pavlović. Razmatrana su pitanja vjeronauka, hrvatskoga jezika i nastave u školskom zakonodavstvu i reformi obrazovanja u svjetlu aktualne ustavne i stvarne pozicije hrvatskoga katoličkog naroda u BiH. Budući da jezik, kultura, odgoj i obrazovanje, vjerske slobode i vjerski odgoj, od predškolskih ustanova do sveučilišta, pripadaju području temeljnih ljudskih prava i vitalnih nacionalnih interesa sva tri konstitutivna naroda u BiH, Crkva pozorno prati i prosuđuje sva ta zbivanja. Ona se smatra dužnom izložiti stajališta o navedenim pitanjima svjesna poslanja i povijesne odgovornosti u očuvanju jezika, školstva, kulturnog i vjerskog identiteta naroda u kojem djeluje.

Ovoj je zemlji potrebna razumna, kvalitetna i dosljedna reforma odgoja i obrazovanja na svim stupnjevima školstva, koju će donositi i provoditi mjerodavna i zakonita tijela od općina i županija do državnih ustanova. Dosadašnja praksa, zakonodavstvo i iskustva o postignutoj razini reforme, nažalost govore drukčije:
Strateški dokument za reformu obrazovanja u BiH (Bruxelles, 2002.) nije legalan dokument. Nisu ga potpisali županijski ministri obrazovanja u skladu s ovlastima koje imaju prema daytonskom ustavu. Taj ideološki i nametnuti dokument sadrži protuustavne ciljeve obrazovanja jer želi izgraditi "ujedinjeni bosanski identitet" kroz "integrirane, multikulturne škole" donošenjem provedbenih zakona, uvjeravanjima, kaznama i prisilama. Dokument ne afirmira nacionalnu, jezičnu i kulturnu posebnost i jednakopravnost suverenih i konstitutivnih naroda u BiH na području školstva nego procese obrazovne, jezične i kulturne unitarizacije, centralizacije i asimilacije, osobito malobrojnijega hrvatskog naroda. On je glavni izvor voluntarizma, improvizacije i nametnutih školskih zakona i obrazovnih standarda jer omogućuje kršenje temeljnih ljudskih i nacionalnih prava, osobito prava djece i prava hrvatskog naroda, da imaju školstvo i nastavu, programe i udžbenike na svome materinskom jeziku.

"Bijeli papir" - Zajednička strategija za modernizaciju (Sarajevo, 2003.) naznačuje strategiju reforme obrazovanja na razini države na paradigmi "cjeloživotnog učenja" i "društva koje uči". Dokument nudi neka dobra načela za tu reformu, ali je nedorečen i kompilacija dijelova stranih modela obrazovanja. Usklađen je sa Strateškim dokumentom i njegovim političkim ciljevima pa predstavlja neprihvatljiv obrazovni provizorij.
Prijedlog koncepcije devetogodišnjeg odgoja i obrazovanja (2003.) jest kompilacija finskoga i slovenskog modela reforme školstva. On nema artikuliranu obrazovnu znanstvenu argumentaciju niti realna prosvjetno-kulturnog, tradicijskog i pedagoškog uporišta u aktualnom ambijentu ove zemlje. Osobito nema materijalnih i pedagoških uvjeta za provedbu u praksi.

Okvirni zakon o osnovnim i srednjim školama (Sarajevo, 2003.). Nije u skladu s Ustavom BiH. Kad je već nametnut, morao je u punini i zakonskom jasnoćom potvrditi i promovirati nacionalne, jezične i kulturne posebnosti konstitutivnih naroda na području školstva, osobito prava djeteta da ima nastavu u školama, s programima i udžbenicima na svome materinskom jeziku. To nije učinjeno. Zakon je načelno omogućio školski vjeronauk, ali ga je pokušao marginalizirati odredbom da se ne ocjenjuje, što konačno nije uspjelo. O ključnim pitanjima jezika i vjeronauka nije bilo stručne i široke javne rasprave, zakon je rađen u tajnosti, nametnut je u Vijeću ministara, prošao je skraćenu parlamentarnu proceduru i donesen pod pritiskom. Čudno je da u tome hrvatski zastupnici u Domu naroda nisu zatražili zaštitu vitalnih nacionalnih interesa. Zakonom su uzurpirane neke ustavne ovlasti županijama na području obrazovanja i školstva i stvoren prostor za konačne pritiske, ucjene i dekrete kod donošenja i nametanja županijskih školskih zakona.

Entitetski i županijski zakoni, jezik i vjeronauk. Ključnu ulogu definiranja, pritisaka i nametanja zakonskih rješenja odigrao je OHR i OESS. Oni su, preuzimajući načelnu definiciju Okvirnoga zakona o jednakopravnosti jezika i pisama konstitutivnih naroda u svim školama na prostoru BiH, propisali i dekretom nametnuli da svi učenici sjede u istom razrednom odjelu, i u isto vrijeme slušaju nastavu na svojim jezicima jer svi nastavnici i drugo osoblje u jednoj školi, u nastavi i izvan nje, imaju pravo služiti se bilo kojim jezikom i bilo kojim pismom priznatim u Ustavu BiH. Još više, dekretom Visokoga predstavnika propisano je da svi učitelji moraju objašnjavati razlike između tri službena jezika kad god je to od značenja za predmete koje predaju. Time se dokidaju temeljna prava djeteta i jednakopravnost naroda, njihova jezična i kulturna posebnost, pravo na školstvo s nastavom, programima i udžbenicima na vlastitom jeziku i pismu. Vjeronauk je ipak potvrđen kao redoviti i obvezatni školski predmet nakon što ga slobodno izaberu roditelji za svoje dijete, u skladu sa svojom vjerskom pripadnošću. To pravo donosi i Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju Crkava i vjerskih zajednica u BiH (2004.).

Prosuđujući sve navedene činjenice, istaknuto je, hrvatski katolički narod u BiH može svoj kulturni i vjerski identitet ostvariti u punini samo ako mu to jamči sustav odgoja i obrazovanja od predškolskih ustanova do sveučilišta, koji će se urediti posebnim sporazumom na razini države i školskim zakonodavstvom. Zato je nužno da hrvatski narod u BiH ima školstvo na hrvatskom jeziku, nastavu, programe i udžbenike na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu da čuva i promiče svoju tradiciju i kulturnu baštinu.

Katehetsko je vijeće također razmatralo mogućnosti i rješenja što boljega povezivanja i suradnje svih vjeroučitelja katoličkog vjeronauka u BiH, te što plodnije suradnje između župnika i školskih vjeroučitelja. Naznačeni su i neki konkretni programi i aktivnosti da bi cjelovit vjerski odgoj, što ga suradnički ostvaruju obitelj, škola i Crkva, bio na duhovno i opće dobro djece, mladih i cijeloga naroda. (kta)