CRKVENIM POGLAVARIMA

NAPADI NA KATOLIČKE SVEĆENIKE, REDOVNICE, VJERNIKE I CRKVENE OBJEKTE U BANJALUČKOJ BISKUPIJI
Rujan 1991. - ožujak 1992.

 BOSANSKA GRADIŠKA

21. rujna 1991. u poslijepodnevnim satima (15,30 - 18,45) u župi Bosanska Gradiška dogodio se pretres župne kuće, stana i počinjen teški fizički napad na župnika i župno osoblje. Zbog ozljeda zadobivenih od uniformiranih osoba župnik mjesec dana nije mogao obavljati službu. U župnom su stanu teško oštećene mnoge stvari.
U župi su ubijena 4 nedužna katolika, iako nisu bili ni politički ni vojno angažirani ni na jednoj strani, a miniranjem su potpuno srušene dvije katoličke kuće.

NOVA TOPOLA

8. listopada 1991. u 3,40 granatama je napadnuta župna crkva. Na tornju je načinjena velika rupa.
30. listopada 1991. u 23,10 ispaljene su dvije granate na župnu crkvu. Učinjena je velika materijalna šteta na ulazu u crkvu.
8. studenoga 1991. oružano je napadnuta filijalna crkva u Ćelinovcu. Učinjena je manja materijalna šteta.
11. studenoga 1991. oružano je napadnut samostan časnih sestara u Novoj Topoli. Oštećeni su prozori, a nekoliko dana kasnije ti su prozori potpuno polupani kamenjem.
Istoga je dana između kuće i crkve bačena ručna bomba.
14. prosinca 1991. iz lakog je oružja pucano na ulazna vrata župne crkve.
27. prosinca 1991. oko 19,00 sati jako se pucalo oko samostana časnih sestara. Nekoliko je metaka probilo vrata i prozore.
Za Novu godinu oko samostana se pucalo oružjem svih vrsta. Čak je probijen i zid 50 cm debljine.
21. veljače 1992. oko crkve i samostana rafalna paljba. Nekoliko metaka pogodilo je samostan. Iste su noći na crkvu ispaljene dvije granate.
28. veljače 1992. u 18,30 kamenjem su razbijena stakla na verandi samostana.
1. ožujka 1992. kamenjem su razbijena 4 prozora na samostanu.
5. ožujka 1992. na zidu gospodarske zgrade osvanule su ružne i prijeteće riječi.

BOSANSKI ALEKSANDROVAC

18. rujna 1991. u 21.15 pucano je na samostanske zgrade.
20. rujna 1991. oko 21,30 pucano je rafalno i ispaljeno nekoliko svjetlećih raketa. Oštećena je fasada župne crkve.
30. rujna 1991. oko 17,00 sati prema crkvi i samostanu ispaljena su tri metka iz vojnog kamiona s ceste Banja Luka - Bosanska Gradiška. Jedan je metak probio vrata na balkonu.
2. listopada 1991. oko 17.00 sati pucano je na samostan, a posljedica je probijeno prozorsko staklo. Iste noći u 23,30 izbila je jaka pucnjava oko samostana i crkve. Oštećeni zidovi i krov crkve i samostana.
30. listopada 1991. oko 22,00 sata i u 1,15 pucano na crkvu. Polupani crjepovi i oštećeni zidovi.
4. studenoga 1991. oko 21,00 sat počela pucnjava i trajala do 0,30. Oštećeni zidovi i prozori crkve.
20. studenoga 1991. pucano je na crkvu svjetlećim mecima. Oštećena fasada crkve.
2. prosinca 1991. u 16,00 sati pucano je na crkvu iz vojne kolone s ceste prema Bosanskoj Gradiški. Razbijeno nekoliko crjepova na crkvi.
7. prosinca 1991. oko 23,00 sata pucano rafalom. Razbijen prozor na samostanu.
11. prosinca 1991. u 21.35 pucano na kuću u kojoj stanuje župnik. Oštećena fasada kuće.
3. siječnja 1992. u 23,10 ispaljeno je nekoliko metaka i oštećena fasada na župnoj kući.
8. veljače 1992. sestre su našle pokraj štale neeksplodiranu tromblonsku minu.
Vjernicima se stalno prijeti.

MAHOVLJANI

23. rujna 1991. oko 3,00 sata ispaljena su na župnu crkvu tri eksplozivna projektila. Učinjena je vrlo velika šteta na tek obnovljenoj crkvi, a od eksplozija su popucala i stakla na župnoj kući.

TRN

24. listopada 1991. oko 22,00 sata ispaljeno je dvadesetak metaka na župnu crkvu i kuću. Neki su meci probili prozore na kući i samo Božjom srećom nije ubijen župnik, fra Blaž Marković, kojem je metak okrznuo uho. Oštećene su fasade na crkvi i kući.

DOLINA

26. veljače 1992. zapaljena je kuća i u njoj je izgorio Ilija Marinović, kojem su, kako je ustanovila komisija, prije toga odsječeni glava i udovi.
Minirane su tri kuće Hrvata katolika, a nestanak jedne osobe još je uvijek nerazjašnjen.

PRNJAVOR

18. siječnja 1992. oko 19,00 sati fizički je teško zlostavljan Zdenko Čolić iz Drenove. Događaj se zbio u blizini policijske stanice. Udarajući ga, počinitelji su ga nazivali ustašom i vrijeđali ga psovkama.
5. veljače 1992. na groblju u Dolinama istrgnuto je i razbacano desetak križeva.

GLAMOČ

U noći između 31. prosinca 1991. i 1. siječnja 1992. razbijena su dva prozora na gornjem dijelu crkve.
24. veljače 1992. u Glamoču, oko 15,40, jedan vojni rezervist bez ikakvog je razloga ubio liječnika dr. Alojzija Kelavu. Jedina "krivnja" bila je ta što se ovaj angažirao na organizaciji referenduma koji je propisala Vlada Bosne i Hercegovine.
Po ubojicu je došao helikopter iz Knina.

Dostavljeno: Tajništvu BK - Zagreb

ŽUPNIK U GLAMOČU, VLČ. ZVONIMIR MATIJEVIĆ, TEŠKO FIZIČKI ZLOSTAVLJAN, U KNINSKOG BOLNICI ČEKA RAZMJENU
Pismo Franji kard. Kuhariću, zagrebačkom nadbiskupu
(Prot. br.: 285/92 od 20. travnja 1992.)

Vaša Uzoritosti!
Prema upravo dobivenim vijestima, banjalučki svećenik, župnik u Glamoču, vlč. Zvonimir Matijević, kojeg su, unatoč uvjeravanju vlasti u Glamoču da mu se ništa neće dogoditi, 12. travnja 1992. (na Cvjetnicu) pripadnici kninskoga korpusa uhvatili i odveli u Knin, u vrlo je teškom stanju u kninskoj vojnoj bolnici.
U teškom zlostavljanju zadobio je nekoliko lomova na rukama, izljev krvi u pluća i druge teške ozljede. Prema istim vijestima, vojska uvjetuje njegovo oslobađanje zamjenom za pilota, kojeg su zarobile hrvatske snage prilikom njegovog bombardiranja Kupresa i Tomislavgrada. Osim toga, traži se puštanje na slobodu, navodno, zarobljenih pravoslavnih svećenika ­paroha iz Kupresa i Tomislavgrada. Međutim, za te je svećenike beogradska televizija javila da su prije izbijanja borbi pobjegli na sigurno.
Ako su ti svećenici zarobljeni, apeliramo da se pristupi razmjeni kako bismo spasili život našeg vrlo ugroženog svećenika. Molimo i apeliramo na sve kompetentne da poduzmu sve što je moguće, kako bi nedužni župnik Matijević što prije bio oslobođen. 

Za svaku pomoć unaprijed iskreno zahvaljujemo!
+ Franjo Komarica, banjalučki biskup

NIJE MI MOGUĆE DOĆI NA REDOVITO ZASJEDANJE BISKUPSKE KONFERENCIJE OD 27. DO 29. TRAVNJA 1992.
Biskupovo pismo predsjedniku BK, Franji kard. Kuhariću
(Prot. br.: Prez. 16/92 od 27. travnja 1992.)

Vaša Uzoritosti!
Iako sam nedavno najavio svoj dolazak na ovo zasjedanje Biskupske konferencije, novonastale neprilike u mojoj biskupiji i u našoj državi BiH to mi, na žalost, ne omogućuju.
Trenutno su svi putevi iz Banjaluke blokirani i nije mi moguće izići iz ovog okruženja. Osim toga, svakodnevna oružana uznemiravanja svećenika, redovnika i redovnica traže moje intervencije od službenih vlasti u općinama ove regije, s kojima pokušavam bar telefonski kontaktirati. I noćas - u noći između nedjelje i ponedjeljka - dogodio se bombaški napad na samostan redovnica i župnu crkvu u Bosanskom Aleksandrovcu, te na župu Presnače, blizu Banjaluke, hvala Bogu, bez većih posljedica. Narod, redovnice, ali i dio svećenika, vidljivo su uznemireni. Činim sve što mogu da smirujem napetu situaciju. Zbog potpunog okruženja veći dio vjernika moje biskupije nije u stanju nikamo iseliti. Sa zebnjom i nadom očekuju iduće dane.
Osim oružanih napada na nekoliko crkvenih objekata i zlostavljanja svećenika, redovnika i redovnica, najteže je pogođen župnik u Glamoču, vlč. Zvonimir Matijević, kojega je vojska odvela iz demoliranog župnog stana i zlostavljala ga, a koji se trenutno nalazi na intenzivnoj njezi u kninskoj bolnici i čeka razmjenu za koju se zauzimam svim mogućim i dostupnim načinima i putevima.
Vaša Uzoritosti, iskreno mi je žao što ne mogu sudjelovati u radu ovoga Sabora BK. Želim Vam svima obilje darova Duha Božjeg u plodnom i konstruktivnom dogovaranju o budućnosti Crkve i ovom dijelu našeg kontinenta. Braći u episkopatu iz slobodne Republike Slovenije, kao i svima drugima koji su do sada bili članovi dosadašnje BKJ, a više se nećemo susretati na sličnim skupovima, iskreno zahvaljujem na višegodišnjem bratskom druženju i mnogovrsnoj suradnji. Uvjeren sam da će i ubuduće biti moguće da se bar u pojedinim zgodama nađemo. Također Vas sve uvjeravam da će i putevi iz Banjaluke i u Banjaluku, ako Bog da, opet biti prohodni, a veze, privremeno pokidane, ponovno uspostavljene.
Zato se nadam da ću već na iduće zasjedanje Sabora novoosnovane Biskupske konferencije, u koju će biti uključena i Banjalučka biskupija i njezin biskup, moći doći, čemu se već sada veselim.
Vaša Uzoritosti, izvolite i ovaj put primiti izraze moje iskrene i bratske povezanosti s Vama, s molbom da jednake izraze prenesete svoj braći u episkopatu koja uspiju stići na ovo zasjedanje Sabora BK u Zagrebu.

Srdačno Vas i svu ostalu braću pozdravljam u uskrsnulom Kristu!
+ Franjo Komarica, banjalučki biskup

ORUŽANI NAPADI NA SAMOSTAN U BOSANSKOM ALEKSANDROVCU
Pismo vrhbosanskom nadbiskupu V. Puljiću
(Prot. br.: 406/92 od 21. svibnja 1992.)

Dragi Vinko!
Kako si zaželio, tako Ti i javljam. Prvo dodatne informacije o Tvom svećeniku, župniku Kudiću u Doboju, i sestrama Služavkama Malog Isusa u Doboju:
1. Prema pričanju sestre Olive Svetinović, koja je uspjela stići do Banjaluke, župnik je do nedjelje, 17. svibnja, još bio u svom stanu u Doboju, koji je dijelom oštećen od granata i vatre, ali još uvijek dovoljno čitav da se u njemu, bar u nekim prostorijama, za nevolju može stanovati.
Tako su se i preostale četiri sestre preselile k njemu, nakon što su njihovu kuću, 12. svibnja, demolirale naoružane osobe. Sestrama je rečeno da će biti odvezene, ali tek za 15 dana. Sestra Oliva pribojava se da bi to moglo biti nekamo na Ozren, da njeguju ranjenike.
Nju smo uspjeli smjestiti na avion za Beograd, kako je sama željela, da bi dalje proslijedila do njihovih sestara u Gerestried. Nadamo se da je uspjela.
2. O noćašnjem oružanom incidentu u Bosanskom Aleksandrovcu prilažem ti kopiju dopisa predstojnice s. Maristele. Osobno sam vidio razbijena vrata, razbijena stakla na prozorima, razbijen stol i stolice na balkonu, manja oštećenja na fasadama i nekoliko oštećenja na crjepovima na kući i crkvi.
Nakon povratka svratio sam do načelnika javne bezbjednosti i stanice milicije u Laktašima, koji su prije mene već bili kod sestara, izrazio svoju žalost i uložio oštar protest zbog najnovijeg incidenta na zajednicu starih i bolesnih sestara i redovnica.
Sestre su me uvjeravale, a prije mene i njih, da su počinitelji tih nedjela uglavnom poznati organima javnog reda i mira iz Laktaša, što ovi čak i ne niječu. Ti isti organi ponavljaju obećanja kako će svim tim nemilim ekscesima, napadanja na katoličke redovnice i mali broj katolika na području Bosanskog Aleksandrovca i Laktaša stati u kraj.
Činjenica je da se ekscesi uvijek iznova ponavljaju tijekom proteklih devet mjeseci. Zajednica sestara, međutim, koja je u Bosanskom Aleksandrovcu više od 100 godina, unatoč tim grubim i neljudskim napadima, ne želi otići sa svog ognjišta, uvjerena da će ih zaštititi i crkvena i civilna vlast. Sa svoje strane, uistinu, činim i činit ću sve da zaštitim te nedužne velezaslužne redovnice naše Banjalučke biskupije.
Dragi Vinko, zahvaljujem Ti na Tvojoj brizi za nas, unatoč Tvojim još većim problemima. Bog Ti dao snage i mira!

Pozdrav Tebi i svima oko Tebe!
+ Franjo, biskup
P. S. Ako smatraš da je potrebno, obavijesti koga hoćeš, jer mi to ovaj put ne možemo.

POLICIJA PREGLEDALA SAMOSTAN U BOSANSKOM ALEKSANDROVCU
Biskupovo pismo provincijalnoj upravi sestara Klanjateljica Krvi Kristove
(Prot. br.: Prez. 36/92 od 1. lipnja 1992.)

Vrlopoštovani naslove!
Dopisom br. 35/92 od 31. svibnja 1992. g. izvijestio sam generalnu savjetnicu s. Bernardu Krištić i sve vas o najnovijim događajima vezanim uz vaš samostan u Bosanskom Aleksandrovcu.
Sada vas želim izvijestiti o provođenju zaključaka s jučerašnjega dogovora između lokalnih vlasti, predstavnika mjesne zajednice Bosanski Aleksandrovac s jedne, i sestrinske zajednice i banjalučkog biskupa s druge strane.
Danas je bio obavljen i predviđeni pregled samostanskog i župskoga prostora. Pregled su obavljali od 13.00 do 14.30 sati predstavnici SUP-a Banjaluke i Laktaša u prisutnosti tri člana - predstavnika okolnog stanovništva, te kućne poglavarice, s. Maristele, kućne ekonome, s. Regine, s. Salezije, koja je naknadno došla, kancelara Biskupije, dr. M. Aničića, i potpisanoga.
Na moje inzistiranje, sve je vrlo temeljito pregledano. Pregled su zadužene osobe obavile vrlo korektno, izuzev što su - kao muškarci - ulazili u svaku pojedinu sestrinsku sobu i pregledali, uistinu obazrivo, sve sobe. Ja sam ih upozorio da u ovom slučaju činimo veliku iznimku, jer muškarci, prema našim pravilima, ne smiju ulaziti u redovničke prostorije, pa ni u ovakvim slučajevima. Oni su se ispričavali, jer nisu znali, a ja sam - u sporazumu s odgovornim sestrama - prešao preko toga kako ne bismo stvarali nepotrebne dodatne poteškoće.
Nakon obavljenog pregleda, napravljen je službeni zapisnik, koji su potpisali načelnik i još dvije službene osobe, te tri prisutna svjedoka u ime lokalnoga stanovništva, kao i s. predstojnica i ja. Jedan je primjerak zapisnika ostao kod nas.
Uz isprike i olakšavanje cjelokupne atmosfere oni su otišli, nakon što su počašćeni. - Ponovno su svi potvrdili da sestre, što se tiče njih, mogu biti sigurne i da će oni sve poduzeti da ne bude više provokacija, te da mi to objavimo u javnosti, da se zna, na što smo mi i pristali.
Nadajmo se da će odsad situacija uistinu biti bolja. Zahvaljujući na molitvama, sve vas pozdravljam!

 + Franjo, biskup

"SVIM SILAMA ŽELIM SAČUVATI ŽIVOTE I IMOVINU NAŠIH ZAJEDNICA"
Pismo s. Bernardi Krištić, generalnoj savjetnici
Družbe sestara Klanjateljica Krvi Kristove
(Prot. br.: 443/92 od 8. lipnja 1992.)

Poštovana s. Bernardo!
Nakon večerašnjeg telefonskog razgovora s Vama, dostavljam Vam u pismenom obliku sve potrebne informacije o Vašim sestrama u Bosanskom Aleksandrovcu (kao i Novoj Topoli i Bosanskoj Gradiški), kako ste i sami zaželjeli.
Već sam prije obavijestio časni Provincijalat u Zagrebu, kao i preuzvišenu Nuncijaturu apostolsku u Beogradu, o raspletu dramatične situacije glede pokušaja nasilnog iseljavanja Vašeg samostana u Bosanskom Aleksandrovcu. U prilogu Vam dostavljam kopiju tog dopisa.
Osim navedenog u spomenutom dopisu, želim ovdje istaknuti još i da je zapravo glavni motiv za iseljavanje sestara bila želja nekoliko ratnika, koji se sada trebaju vratiti s fronte iz zapadne Slavonije, da se s ostalim vojnicima usele u prostorije samostana, odnosno da prigrabe sve vlasništvo samostana. Ta činjenica koju, na žalost, ni lokalne vlasti u Laktašima nisu opovrgnule, posebno je iritirala i mene i episkopa gospodina Jefrema u našem razgovoru s njima.
Kada je riječ o sadašnjoj situaciji, mogu Vam ponoviti uvjeravanja dužnosnika lokalnih vlasti predsjednika općine i kriznog štaba dr. Jovića, načelnika SUP-a gosp. Dobrijevića, načelnika kriminalnog SUP-a gosp. Jovičića, koji je vodio ekipu pri pregledu samostana, predsjednika mjesne zajednice i teritorijalne obrane gosp. Vujičića, kao i predsjednika Komisije za odnose s vjerskim zajednicama gosp. Glamočanina, te još nekoliko službenih predstavnika stanovnika okolnih sela čija imena ne znam, da sestre više neće biti uznemiravane, odnosno da mogu mirno i dalje biti u svom samostanu.
Slično jamstvo dao mi je u Bosanskoj Gradiški načelnik SUP-a gosp. Vesić u ime općinske vlasti Bosanske Gradiške za sestre u samostanima Nova Topola i Bosanska Gradiška, kojima, istini za volju, nije prijetila prisila kao u Aleksandrovcu.
U razgovoru koji sam u društvu banjalučkoga episkopa gospodina Jefrema i banjalučkoga muftije gosp. Halilovića vodio u subotu, 06. lipnja 1992., s predsjednikom Skupštine općine Banja Luka gosp. Radićem i komandantom 1. krajiškoga korpusa general majorom Talićem, iznio sam, među ostalim aktualnim problemima, i potrebu osiguranja samostana redovnica Vaše Družbe na ovom području, posebno u Aleksandrovcu, Topoli i Gradiški. Obojica sugovornika, posebno general Talić, ponovili su svoje obećanje da se sestrama ne smije ništa dogoditi.
Svu spomenutu gospodu, mjerodavne predstavnike vlasti i vojske u ovom kraju, držim za riječ - i to sam im i rekao. Rekao sam im također da ću o svemu obavijestiti, kako generalnu upravu Družbe, tako i Svetu Stolicu. Svim silama želim sačuvati živote i imovinu naših zajednica na ovom području, koristeći svaku mogućnost za smirivanje ratno-huškačkih tenzija i bodreći svaku mirotvornu inicijativu i akciju, čija god ona bila.
Neka nam svima dobri Bog pomaže, kao i dosad, da izbjegnemo ratna razaranja i ubijanja nedužnoga stanovništva. U tu svrhu i dalje molim za molitvenu pomoć i Vaše posebno mi drage Družbe sestara KIanjateljica Krvi Kristove. Blagoslovljena Krv Kristova!

S poštovanjem i blagoslovom, odani Vam u Kristu
+ Franjo Komarica, banjalučki biskup

U POTPUNOJ SAM BLOKADI I NE MOGU IZIĆI!
Pismo Franji kard. Kuhariću, predsjedniku Biskupske konferencije
(Prot. br.: 444/92 od 8. lipnja 1992.)

Vaša Uzoritosti!
Saznadoh, doduše neslužbeno, da ovih dana biskupi Crkve u Hrvata imaju svoje zasjedanje kod Vas, u Zagrebu. Vjerujem da i mene još uvijek smatrate jednim od članova svoga episkopata, ali kako mi nikako nije moguće izići zbog potpune blokade svih puteva, vjerojatno zato i nisam dobio službeni poziv da dođem na zasjedanje.
Slobodan sam stoga na ovakav, pismeni način, zaželjeti svima vama obilje blagoslova Božjega i mnogostruke darove Duha Svetoga za što plodniji zajednički rad na rješavanju aktualnih problema u našoj domovinskoj Crkvi. U toj nakani slavit ću i sv. misu u utorak, 09. lipnja o. g.
O svim konkretnijim i detaljnijim pitanjima glede našeg budućeg sudjelovanja u radu zajedničke BKH moći ćemo se dogovoriti tek kada se budemo mogli sastati, odnosno kad ove ratne ludorije prestanu i izbjegli se narod vrati na svoja ognjišta.
Glede situacije u mojoj biskupiji, do sada, hvala velikom Bogu, nije bilo stravičnih razaranja kao u Sarajevskoj ili Mostarskoj biskupiji, osim u pojedinim župama, odnosno dekanatima kao što su prnjavorski, jajački i prijedorski. Sve poduzimam, zajedno sa svećenicima i redovnicima, na smirivanju situacije na terenu i među silno uplašenim, uistinu golorukim narodom. Imam i česte kontakte s banjalučkim episkopom Jefremom i muftijom g. Halilovićem, pa i to rađa - hvala Bogu - do sada dobrim plodovima. Posebno se g. episkop zauzeo, na moju zamolbu, na smirivanju vrlo dramatične situacije glede nasilnoga iseljavanja sestara Družbe Klanjateljica Krvi Kristove u Bosanskom Aleksandrovcu.
Nakon povratka sa Sabora u Beogradu on mi je, između ostalog, pričao da je Njegova Svetost patrijarh Pavle svim episkopima posebno stavio u zadatak "da kontaktiraju s katoličkim biskupima gdje god mogu" i da "oni mnogo očekuju od sestrinske Katoličke crkve" da im pomogne u ovom teškom trenutku ponovnoga pomirenja i zajedničkoga iscjeljivanja velikih ratnih rana na obje strane".
Još uvijek ne znam što je s otetim župnikom iz Dragalovaca, vlč. Markom Šalićem, koji je nedavno imao teži infarkt, a prije osam dana odveden je u nepoznatom smjeru iz svog župnoga stana. Unatoč svim mogućim intervencijama, još nemam nikakvih pouzdanih informacija o njemu. Dao Bog da ne bude najgore! Svi smo u Božjoj ruci! Molim Vas da budemo i u Vašim molitvama, kao i u djelima milosrđa, jer nam je mnogima uistinu potrebna i Božja i ljudska bratska pomoći. Pomozite nam da pomognemo mnogima oko nas! A u svemu neka se proslavlja Bog!
Vaša Uzoritosti, zahvaljujem Vam i ovaj put na Vašoj očinskoj i bratskoj skrbi i za našu banjalučku mjesnu Crkvu (čiji je najveći dio kroz duga stoljeća pripadao Zagrebačkoj biskupiji), te Vas srdačno pozdravljam, a preko Vas i svu oko Vas okupljenu dragu braću u episkopatu, posebno Njegovu Ekscelenciju, apostolskoga nuncija u Zagrebu, kojeg još nisam imao čast upoznati, ali sam već čuo za njegovu veliku ljubav prema svima nama.

Vaš u Gospodinu uvijek odani
+ Franjo, biskup banjalučki

DRAMATIČNO STANJE REDOVNICA DRUŽBE KLANJATELJICA KRVI KRISTOVE U SAMOSTANU NOVA TOPOLA
Pismo provincijalnoj voditeljici s. Tarziciji Medven u Zagrebu
(Prot. br.: 464/92 od 23. lipnja 1992.)

Poštovana sestro Tarzicija!
Zbog potpune blokade tek Vam sada mogu dostaviti izvještaj o nemilom događaju otprije nekoliko dana u samostanu Vaših (i naših) sestara u Novoj Topoli.
1. U utorak, 16. lipnja 1992. god., oko 9,30, došle su četiri naoružane uniformirane osobe u dvorište župe i samostana Nova Topola. Od slučajno nazočne sestre u dvorištu zahtijevali su da im kaže gdje je župnik. Ona im je pokazala župnu kuću i oni su otišli do nje. Nakon što su lupali na vrata, župnik im je otvorio, a oni su ga odveli automobilom prema selu Laminci.
Mene su odmah o tome obavijestili, a ja dalje policiju u Banjaluci i Bosanskoj Gradiški. I sam sam krenuo u Topolu, gdje sam posjetio stanicu milicije u Topoli, sestre (uplašene) u samostanu te predsjednika općine u Bosanskoj Gradiški. Nitko od njih nije znao, tko je i zašto odveo župnika. Tražio sam da se župnik pronađe, kao i da se sestre posebno zaštite. I u Topoli i Bosanskoj Gradiški obećali su mi da će to učiniti. Sestre sam još jednom posjetio, prenio im sve što sam saznao od mjerodavnih organa i htio povesti sa sobom obje najmlađe sestre: s. Antoniju i s. Mariju. One, a potom i s. predstojnica, na to nisu pristale, smatrajući da za to nema razloga i da one žele biti s ostalim sestrama u svojoj topolskoj zajednici. O svemu sam iste večeri izvijestio i s. Saleziju u Budžaku.
2. U srijedu oko 16,30 dolazi s. Salezija, provincijalna savjetnica, i uzbuđeno mi priopćava da dolazi iz samostana u Novoj Topoli, gdje je prošle noći, oko 22,00 sata, nasilno upala grupa od četiri naoružana vojnika, navodno "Bijeli orlovi", i psihički, a neke i fizički, nekoliko sati zlostavljali sestre. Sestre su vrlo uplašene i boje se dočekati noć. Odmah sam pošao zajedno sa s. Salezijom u Centar javne bezbjednosti u Banjaluci i prijavio slučaj, isto tako u Krizni štab, a zatim u Topolu do policije, sestara i u Gradišku do stanice javne bezbjednosti, tražeći hitnu zaštitu sestara, odnosno mogućnost odlaska svih sestara u Banjaluku. Nakon intervencije iz banjalučkog SUP-a, dolazi jamstvo milicije iz Gradiške i Topole da se sestrama te noći neće ništa dogoditi, jer će ih oni čuvati. Ostajem i sam kod sestara, kao i s. Salezija. Sestre su se već bile dobrano umirile (dvije najmlađe: s. Mariju i s. Antoniju već toga popodneva odvezla je s. Salezija u Budžak).
3. U četvrtak ujutro sam, zajedno sa s. Salezijom i Dominikom, kućnom predstojnicom, bio kod načelnika Vesića u Bosanskoj Gradiški, prenio mu svo­je zgražanje, negodovanje i protest, na što se on ispričao i obećao da će odmah poduzeti akciju da se krivci pronađu, a sestre i samostan dodatno zaštite.
Kako je blagdan Tijelova (i ujedno Družbe), imamo misu u topolskoj crkvi, gdje sestre izvanredno vjernički pokazuju odakle crpe snagu za svoja djela vjernosti Kristu sve do mučeništva.
Poslijepodne sam ponovno u banjalučkom regionalnom SUP-u, tražim dodatnu zaštitu za sestre, dobivam obećanje i ponovno se vraćam u Topolu na noćenje zbog sigurnosti sestara. Razmišljamo s. Salezija, s. Dominika i ja kako dalje sa zajednicom i kome ostaviti samostan.
4. U petak smo već ujutro ponovno u Banjaluci, razgovaramo s načelnicima cijele regije, S. Župljaninom i S. Markovićem, dobivamo od jednog slaba jamstva, od drugog mnogo sigurnija, žurimo na sastanak s pred­sjednikom B. Gradiške N. Ivaštaninom, protestirajući zbog gnusnog čina nao­ružanih osoba u samostanu na teritoriju pod njegovom kompetencijom i tra­žimo najveću moguću zaštitu sestara i imovine samostana. On također izra­žava svoje duboko žaljenje zbog tih dvaju teških ekscesa u N. Topoli - otmice župnika i zlostavljanje sestara - od (kako sestre tvrde) istih ljudi i obećava maksimalnu angažiranost svih općinskih struktura (policije, teritorijalne obrane i vojnog korpusa) na rasvjetljavanju nemilih događaja i zaštite sestara.
5. U subotu (radi sv. potvrde u drugoj župi) odlazi ekonom biskupije preč. B. Prucha sa s. Salezijom u Novu Topolu i prisustvuje službenom ispitivanju sestara o nemilom događaju od strane predstavnika banjalučkog regionalnog Centra javne bezbjednosti, načelnika SUP-a Bosanske Gradiške; Vesića, i načelnika TO Bosanska Gradiška.
Poslije podne sam i ja posjetio samostan, gdje smo ponovno razgovarali o "sudbini" sestara - u duhu prvih reagiranja koja smo dobili od Vas preko generalne kurije u Rimu i nuncija u Beogradu. Odlučili smo razgovarati i sa banjalučkim vladikom, koji je time bio jako pogođen. Predložio je da ipak pokušamo dobiti dodatna jamstva od generala Talića, komandanta I. krajiškog korpusa, koji mi je već prije obećao da vojska nakon povratka s fronte u zapadnoj Slavoniji neće uznemirivati sestre.
Već spomenuta "trojka", predstavnici policije, dali su jamstva sestrama da mogu biti mirne, jer će ih odsad posebno čuvati, pogotovo noću.
Do danas (utorak, 23. lipnja) nitko nije uznemirivao sestre.
6. Sinoć sam u prostorijama Eparhije i u društvu episkopa Jefrema vodio dvoipolsatne razgovore s generalmajorom M. Talićem, iznio mu tešku situaciju samostana u Novoj Topoli i Bosanskom Aleksandrovcu te opće stanje katolika u ovoj regiji. Episkop g. Jefrem i sam je potkrijepio mnoge moje iskaze. General je pažljivo slušao, izrazio duboko negodovanje zbog svega što se "nedužnim sestrama u oba samostana događalo" i svojim autoritetom obojici dao riječ i jamstvo da će se svim, pa i oružanom silom, spriječiti svako nasrtanje na sestre ili pokušaj iseljenja sestara ili samostana". Obećao mi je i u pismenom obliku to dostaviti, kako bih njegovo jamstvo mogao proslijediti i Vama i vrhovnoj upravi Družbe.
Dojam g. Jefrema, a i moj osobni, je da će general s vojskom, koja stoji pod njegovim zapovjedništvom, moći stati nakraj raznim paravojnim oružanim grupama koje ugrožavaju sigurnost civila na ovom području.
Glede Vaših uputa o sestrama, koje smo dobili preko Rima, izvještavam da su sve mlade sestre iz Topole i Aleksandrovca još prije Vaše upute preveze­ne u Budžak, odnosno u Biskupijski ordinarijat, a sestre sa župa izvan Banja­luke ne smiju napuštati svoju općinu! Doduše, sve one kažu mi da je kod njih uglavnom sve mirno. To vrijedi i za Šimiće i Prnjavor i Bosansku Gradišku (grad).
Poštovana s. Tarzicijo, Bog sam je s nama i u ovim ratnim nevoljama! On čini i od slabih ljudi prave divove žrtve, ljubavi i praštanja! Sretna i blagoslovljena Družba, biskupija i Crkva, koja ima ovakve sestre kao naše u Novoj Topoli i Bosanskom Aleksandrovcu, ali i na cijelom ovom području. Činim za njih što mogu, a Bog dakako više!

Uz poštovanje i pozdrav! Vaš
+ Franjo, biskup

"UMIRANJE ISUSOVO U TIJELU PRONOSIMO"
Pismo apostolskom nunciju u Beogradu, msgr. G. Montalvu
(Prot. br.: 495/92 od 6. srpnja 1992.)

Vaša Ekscelencijo!
U nadi da će napokon uskoro biti ponovno uspostavljena bar telefonska veza između Banjaluke i Beograda, želim Vam ukratko prikazati sadašnje stanje u mojoj Banjalučkoj biskupiji.
Situacija je svakim danom sve teža na području Bosanske krajine, gdje se nalazi veći dio biskupije. Stanovništvo župa prijedorskog i jajačkog dekanata, koliko ima provjerenih vijesti, dijelom je u zbjegovima, a dijelom nasilno deportirano. I župnici su, svi do jednoga, s vjernicima. Posebno je teško u tri kotorvaroške župe, gdje se, zbog izmiješanog stanovništva / muslimani/ vode borbe i, prema vijestima lokalne radiopostaje, mnogo je kuća spaljeno, a bojimo se da je i mnogo ljudi nastradalo. U posljednjih desetak dana pouzdano znam za situaciju na samo četvrtini moje biskupije. Za četvoricu svećenika - župnika znam da su odvedeni i da se njihova sudbina ne zna: Marko Šalić iz Dragalovaca, Ratko Grgić iz Nove Topole, Stipo Šošić iz Ljubije, fra Juro Stipić iz Stratinske. O 14 župnika već duže vremena nemam nikakvih vijesti. Nadam se da su živi, tj. da su sa svojim vjernicima s kojima dijele sudbinu. Tražio sam mogućnost da dođem bar do nekih ratom zahvaćenih župa; nisu mi dozvolile vojne i civilne vlasti. Od njih sam u nekoliko navrata zahtijevao da mi omoguće da na neki drugi način saznam što je sa svećenicima i vjernicima. Na žalost, nije bilo mnogo razumijevanja.
U župama oko same Banjaluke /ima ih 10/ još je uvijek, Bogu hvala, uglavnom mirno. Ljudi su u velikom strahu od moguće velike nesreće, a zasad nema izlaza ni na jednu stranu da se mogu iseliti. Glede samostana sestara Klanjateljica Krvi Kristove situacija još uvijek nije ni jasna ni potpuno sigurna. Nakon teških incidenata, posebno u Novoj Topoli 16. lipnja 1992., kada su nakon kidnapiranja župnika vlč. Ratka Grgića cijelu noć četiri naoružane uniformirane osobe zlostavljale 22 uglavnom starije redovnice, pokušao sam sve poduzeti, uglavnom s lokalnim i regionalnim vlastima, civilnim i vojnim, da se sigurnost redovnica još bolje zajamči i uistinu ostvari. Na žalost, unatoč uvjeravanju i samog generala M. Talića, komandanta 1. krajiškog odreda, da će vojska preuzeti brigu o zaštiti obaju samostana, u noći između 27. i 28. lipnja zapaljena je jedna veća gospodarska zgrada uz samostan u Novoj Topoli. U međuvremenu sam, u dogovoru s regionalnom poglavaricom sestara, prevezao desetak sestara u njihove zajednice na području Banjaluke, dok za provođenje naloga generalne i provincijalne uprave iz Rima, odn. iz Zagreba da se sve sestre /njih stotinjak/ s područja Bosanske krajine, odn. Banjalučke biskupije, da što prije presele u Zagreb, odnosno Hrvatsku, uza sve pokušaje, još nisu sazrela vremena i mogućnosti. Zajedno s episkopom banjalučkim g. Jefremom u posljednje sam vrijeme u nekoliko navrata kod raznih institucija intervenirao za zaštitu redovnica i samostana, a ponovno ćemo u srijedu, 8. srpnja o.g., u Bosanskoj Gradiški razgovarati s lokalnim vlastima o potrebi za većim jamstvom kako bi sestre ipak ostale u svome više od 100 godina starom samostanu u Novoj Topoli, a onda i u samostanu u Bosanskom Aleksandrovcu. Moram istaknuti da se episkop g. Jefrem do sada, u vrijeme ovih teških ratnih iskušenja, pokazao vrlo spremnim da nam pomogne koliko god može. To je uistinu hvale vrijedna gesta koja zaslužuje pohvalu, a potiče i nas, katoličke biskupe, da se zauzmemo za potrebe sestrinske Srpske pravoslavne crkve, posebno na području Hrvatske, odnosno gdje su katolici u većini.
Preuzvišena Ekscelencijo, ako ovaj kratki izvještaj o sadašnjoj vrlo bolnoj situaciji u mojoj biskupiji dođe do Vas, znajte još i ovo: Svjesni smo da nam se valja boriti i izdržati "adversus principatus, adversus potestates, adversus mundi rectores tenebrarum harum, adversus spiritalia nequitiae in celestibus" /Eph 6,12/ ! "In omnibus tribulationem patimur, sed non angustiamur; aporiamur, sed non destituimur; persecutionem patimur, sed non derelinquimur; deicimur, sed non perimus: mortificationem Iesu in corpore circumferentes, ut et vita Iesu in cor­pore nostro /et vita nostra/ manifestetur." /2 Cor 4,8-10/.

- O R E M U S P R O I N V I C E M!

 Uz dužno poštovanje Vaš u Kristu
+ Franjo Komarica, biskup banjalučki

"NEKA SE PO TRPLJENJU OVDAŠNJIH KRISTOVIH VJERNIKA PROSLAVLJA NEBESKI OTAC"
Pismo apostolskom nunciju u Beogradu, msgr. G. Montalvu
(Prot. br.: 501 /92 od 8. srpnja 1992.)

Preuzvišena Ekscelencijo!
U dopisu Nr. 495/92 od 06. srpnja 1992. iznio sam Vam najbitnije podatke o trenutačnoj situaciji u većem dijelu moje biskupije. Hvala Bogu što mi je napokon uspjelo poslati Vam ih telefaksom.
Danas sam s banjalučkim episkopom, gospodinom Jefremom, bio kod predsjednika Skupštine općine Bosanska Gradiška, g. Nebojšom Ivaštani­nom. U razgovoru koji je trajao puna dva sata posebnu smo pozornost posvetili još uvijek neizvjesnoj sudbini redovnica i samostana Klanjateljica Krvi Kristove u Novoj Topoli, na području bosanskogradiške općine. Bilo je riječi i o velikim nevoljama koje župljanima župa Dolina i Bosanska Gradiška i Nova Topola donose različite uniformirane skupine i osobe.
Ovo je bio moj četvrti razgovor s g. predsjednikom, u posljednja tri tjedna, o sudbini sestara i samostana Nova Topola i katolika, jasno i svećenika, na području ove općine. Gospodin Jefrem, episkop banjalučki, ponovio je svoju zabrinutost i žalost zbog "očitih zločina nad župnikom i redovnicama" u Novoj Topoli. Dakako da je to najodlučnije osudio tražeći, zajedno sa mnom, da legitimne vlasti poduzmu sve za zaštitu redovnica, samostana i svećenika te nedužnih vjernika. Predsjednik Ivaštanin ponavljao je kako na području njegove općine ima mnogo naoružanih Srba, ne samo iz njegove općine nego i drugih općina, pa i izbjeglica koji ovdje, mimo svih institucija; vode neke svoje privatne ratove i osvete. On žali zbog zločina u Novoj Topoli, ali ne može jamčiti potpunu sigurnost i mir, iako bi to želio. Sada, prema naredbi komandanta 1. krajiškog korpusa, gen. ma­jora M. Talića, vojska /srpska/ čuva sestre i u Novoj Topoli i Bosanskom Aleksandrovcu, ali ne znamo dokad će tako biti!
Zasad nema većih uznemiravanja sestara ni u jednom od spomenutih samostana. Predsjednik je ponovno obećao /!/ da će biti u kontaktu s vojskom, odn. vojnim vrhom, kako bi, u slučaju da vojska ode, mogao poduzeti druge odgovarajuće mjere za najveću moguću zaštitu sestara i samostana.
Ni ovaj put nisam dobio potpuna jamstva za sigurnost glede budućnosti sestara i samostana, jer ih očito ni predsjednik niti itko drugi ne mogu u ovakvoj situaciji dati! Na ovom našem terenu u nekim segmentima vlada potpuna anarhija, a u drugim strahovita diktatura. Što se tiče nas katolika, mi smo uistinu prepušteni jedino Božjem milosrđu i zaštiti! Nikakve druge pravne zaštite i prava nemamo! Svakodnevno doživljavamo strahovita zlostavljanja, mučenja, zatvaranja i ubijanja bez ikakvog suda ili dokazane krivnje. To se događa našim vjernicima, redovnicama, redovnicima, svećenicima, pa čak i meni. Pretresi i pljačke samostana, župnih ureda, pa čak i Biskupskog ordinarijata, redaju se jedni za drugim. Sve što mogu poduzimam na smirivanju situacije među svojim vjernicima, redovnicima i svećenicima, koje neprestano provociraju i zlostavljaju, a nemaju se kome obratiti za zaštitu; kojima se oduzimaju i osnovna ljudska prava: nerijetko i pravo na život, gotovo redovito pravo na rad, vrlo često pravo na stanovanje, na ispoljavanje svojih vjerskih osjećaja, pravo na vlastiti vjerski, nacionalni i kulturni identitet. Unatoč svim mojim dosadašnjim mnogobrojnim zahtjevima, apelima i molbama koje sam upućivao vojnim i civilnim vlastima, još uvijek nemam nikakvih pouzdanih vijesti o svećenicima: Marku Šaliću, župniku iz Dragalovaca, Ratku Grgiću, župniku iz Nove Topole, Stipi Šošiću, župniku iz Ljubije, fra Juri Stipiću, župniku iz Stratinske, Vladi Tomiću, župniku iz Sasine, Adolfu Višatickom, župniku i dekanu iz Vrbanjaca, fra Ivi Franjiću, župniku iz Kotor Varoši, fra Mati Pranjiću, kapelanu iz Kotor Varoši, fra Tomi Buljanu, župniku iz Sokolina, Anti Marijanu, župniku iz Liskovice. I dalje ću neumorno tragati i inzistirati da saznam što je s njima, a i Vas molim da razmislite što biste mogli poduzeti da se ovim mojim svećenicima, kojima je život u opasnosti /ako već neki od njih nisu pobijeni!/, što prije pomogne.
U potpunoj blokadi koja nas okružuje nedostupne su mi međunarodne humanitarne organizacije koji bi se zauzele za sudbinu tih svećenika. (...)
Znam da su spaljene župne crkve u Kotor Varoši, Liskovici te filijalne u Donjoj Ravskoj, Kozarcu i Bosanskoj Krupi. Za neke druge još nisam posve siguran, ali se bojim da su i one doživjele istu sudbinu. Nekoliko crkava i župnih stanova je oštećeno, ali zbog nemogućnosti da dobijem potpune informacije /nemogućnost kretanja, ali i telefoniranja/ nemam o njima najtočnije podatke.
Unatoč izostanku strašnih ratnih razaranja na užem i širem području banjalučke općine, među našim potpuno obespravljenim vjernicima vlada ogroman strah od opasnosti masovnog uništenja ili bar iseljenja s njihovih vjekovnih ognjišta. Na žalost, taj strah nije bez razloga, jer se to i dogodilo u mnogim sredinama u našoj okolici! Svim silama nastojim smirivati i smanjivati ovaj strah, nadam se i molim Gospodina da nas sačuva od većih ratnih strahota i od potpunog uništenja svake mogućnosti za budući zajednički život sadašnjih stanovnika ovog kraja i regije.
Vama poštovani Preuzvišeni, hvala na Vašoj očinskoj brizi o nama, o cijeloj mojoj biskupiji. Vaša briga i molitva daje nam potrebnu energiju da ne klonemo u plemenitim nastojanjima da zlo i grijeh ne uzmu maha u nama i oko nas. Neka se po trpljenju Kristovih vjernika i na ovom dijelu Njegove Crkve proslavlja nebeski Otac i neka što više dođe do izražaja za sve ljude i ovog našeg kraja i Domovine usrećujuće Božje Kraljevstvo: kraljevstvo istine, pravde, ljubavi, praštanja i mira!

Uz dužno poštovanje, srdačno pozdravljam Vašu Ekscelenciju, kao i sve Vaše vrle suradnike.
Odani Vam u Kristu
Franjo Komarica, biskup banjalučki

"SVE ĆU PODUZETI DA ZAŠTITIM SVEĆENIKE I VJRNIKE"
Pismo apostolskom nunciju u Beogradu, msgr. G. Montalvu
(Prot. br.: 551 /92 od 2. kolovoza 1992.)

Preuzvišena Ekscelencijo!
Ponovno Vam se želim javiti u nadi da će mi uspjeti da najnovije vijesti pošaljem do Vas.
1. Jučer, 01. kolovoza 1992. pošao sam s dvojicom svećenika na župu Sasina, gdje sam trebao imati sv. krizmu. Negdje u brdima, 25 km od Banjaluke, oduzele su nam automobil uniformirane vojne osobe. Na moje inzistiranje da nas vrate u Banjaluku, jer imamo sve potrebne dozvole za prolazak, oni su to ipak učinili, ali su nas usput teško zlostavljali. Požalio sam se vojnoj policiji u Banjaluci, naglašavajući kakav je to teški incident, a oni su nam, uz ispriku, dali svoju vojnu patrolu koja nas je dopratila do mjesta incidenta, gdje smo potražili oduzeti automobil, koji nam je prema naredbi vojne policije vraćen, a mi smo uz njihovu pratnju produžili do župe Sasina, da posjetimo župnika koji je, zajedno sa svojim vjernicima, u strašnom strahu od masakra. I župnik i vjernici željeli bi spasiti samo gole živote i iseliti se bilo gdje u Hrvatsku! U Sasini sam vidio i župnika iz susjednog Sanskog Mosta, čuo njegov žalosni izvještaj o njegovoj župi te o teško zlostavljanom dekanu iz Stare Rijeke, g. Iliji Arloviću, koji se nalazi s velikom grupom svojih vjernika u pritvoru u Sanskom Mostu. Želio sam ga svakako vidjeti, ali mi to nisu dopustili.
2. Na moje ustrajno inzistiranje, danas sam se uspio sastati s komandantom 1. krajiškog korpusa srpske vojske, general majorom Momirom Talićem, i razgovarao više od sat vremena o problematici koju sam mu i pismeno priložio /kopiju Vam dostavljam u prilogu/. Bio je to konstruktivan razgovor tijekom kojeg mi je kao prvo obećano da će mi dati pratnju da mogu obići sve župe i svećenike o kojima nemam pouzdane informacije. O budućnosti katolika na ovoj regiji, veli on, odlučuju drugi. On se ipak nada da će sve brzo i dobro završiti, i tvrdi da je protiv svakog nasilnog iseljavanja. Veli da ima mnogo poteškoća s raznim naoružanim grupama koje ne slušaju nikoga, ali da se trudi da zavede red i ostvari temeljna prava, iako je vrlo teško.
Obećao je ponovno pomoć za osiguranje dovoza hrane i lijekova iz Zagreba u režiji našeg dijecezanskog Caritasa. Ostavio je dojam humanista koji bi nam želio pomoći koliko god može. Također je obećao da će ponovno poraditi na tome da se zatvoreni svećenici što prije puste na slobodu. Daj Bože! Ja neću prestati sa svojim zahtjevima dok se to i ne ostvari!
3. Kao prvi korak provođenja u praksu generalovih obećanja tražio sam da odmah danas idem u kotorvaroški kraj. U pratnji vojne policije pošao sam s još dva svećenika i jednom redovnicom iz župe Kotor Varoš /sr. Ksaverija/ kao i domaćim župnikom fra Ivanom Franjićem, koji se liječio i oporavljao od zadobivenih udaraca kod mene u biskupskom dvoru, te s nešto hrane u Caritasovom kombi-autu. Vidio sam spaljenu novu velebnu župnu crkvu, vrlo tužna slika!, pedesetak spaljenih katoličkih kuća uz glavnu prometnicu, razgovarao s kapelanom u Kotor Varoši fra Matom Pranjićem, koji je cijelo vrijeme bio tu, i koji me je izvijestio da je iz župe iselilo gotovo 1.000 ljudi, a još dvije tisuće ovih dana svakako želi otići! U župi Vrbanjci našli smo dekana Adolfa Višatickog, koji je uz nadljudske napore, između dviju zaraćenih strana, hvala Bogu živ i samo malo zlostavljan, ali opljačkan i u još nedovršenoj crkvi, koja nije nastradala, i u župnom stanu. Tu sam saznao i radosnu vijest da su naši bogoslovi Marko Vidović i Ivan Grgić živi. Gotovo je cijela župa - u velikom strahu i panici - pobjegla u brda, odnosno ljudi ostavljaju svoje imanje i odlaze u bijeli svijet kao izbjeglice. I u Vrbanjcima i Kotor Varoši zahtijevao sam od nazočnih vojnih i policijskih vlasti da jamče stanovništvu sigurnost i da ih ne uhićuju, ne ubijaju i ne razaraju im kuće kad nisu ništa krivi! Velika panika i strah od potpunog istrebljenja vlada među preostalim katoličkim stanovništvom i velika je blagodat što su svećenici, uz opasnost po vlastiti život, još uvijek među njima! Sve ću poduzeti idućih dana da i svećenike i vjernike zaštitim od većih stradanja koliko god bude moguće!
4. Danas su mi dojavili da je noćas minirana i župna crkva i kuća u župi Kulaši, kao i grkokatolička crkva u Prnjavoru. Sutra ću pokušati otići da vidim što je se dogodilo i pobrinem se za svećenike i vjernike!
- Preuzvišeni, molite za nas, mnogo nam to znači! Hvala Vam za sve! Prvom ću se prilikom ponovno javiti!

Uza sve poštovanje - Vaš u Gospodinu,
+ Franjo Komarica, biskup

"USPJELO MI JE OBIĆI NEKOLIKO ŽUPA!"
Pismo apostolskom nunciju u Beogradu, msgr. G. Montalvu
(Prot. br.: 559/92 od 3. kolovoza 1992.)

Preuzvišena Ekscelencijo!
Danas sam zajedno s generalnim vikarom dr. Antom Orlovcem i kancelarom Milenkom Aničićem, bio kod predsjednika Skupštine općine Banjaluka, mr. Predraga Radića. Prikazao sam mu u pisanom obliku našu zabrinutost zbog teške situacije i neizvjesne budućnosti katoličkog dijela stanovništva naše općine /tekst - u prilogu br. 1!/.
U dužem otvorenom razgovoru predsjednik Radić pokazao je razumijevanje za naše razmišljanje i spremnost da se svim građanima omoguće ista prava te da se bori protiv svake vrste nasilja i nepravde koliko god može. Ponovno je istaknuo velik doprinos upravo katoličkog dijela stanovništva naše općine dosadašnjem relativnom miru na ovom području. Na moja pitanja izražena u pismu obećao je dostaviti pisani odgovor nakon konzultacije s ostalim odgovornim političarima, "jer ne želi davati obećanja koja ne može ispuniti".
Nakon toga, u pratnji vojne policije banjalučkog korpusa - koju mi je sam general stavio na raspolaganje /nakon što su u subotu meni i pratnji (svećenicima) neki uniformirani ljudi i civili nadomak Banjaluke prijetili da će nas ubiti/ posjetio sam župe Prnjavor, Kulaše i Dragalovce, te grkokatoličku župu u Prnjavoru. Crkva grkokatoličke župe je u noći između 1. i 2. kolovoza minirana i potpuno srušena! Sadašnju situaciju, vrlo žalosnu, sažeto opisuje o. Petar Ovad, župnik i dekan za sve ukrajinske katolike na području BiH /tekst - u prilogu br. 2!/. Obećao sam mu da ih neću zaboraviti, to prije što nemaju nikakvog kontakta sa svojim vladikom u Zagrebu, mons. Miklavšem. U župi Kulaši je u isto vrijeme kada i u Prnjavoru minirana i jako uništena rimokatolička župna crkva, a noć prije novi je župni stan oštećen eksplozivnom napravom. - Ni u toj župi, kao ni u Prnjavoru, nije bilo nikakvih borbi. Crkva je minirana "iz čista mira". Narod je u velikom strahu; kada sam došao, okupilo se gotovo 200 muškaraca, žena i djece! Plaču i traže od mene zaštitu! Župnika Nikicu Lozančića vrlo je drsko napao načelnik SUP-a u Prnjavoru kada je ovaj došao prijaviti da mu je crkva minirana! Molio sam s njima svima, ohrabrio ih i utješio koliko sam mogao i obećao da ih neću zaboraviti! Vrlo su se radovali kada sam im rekao da sam Sveti Otac moli za njih i da ih blagoslivlja, a također i Vi, kao njegov predstavnik.
U župi Dragalovci župna je crkva jako oštećena eksplozivnim napravama i opljačkana. Provaljeno je i u župni stan. Župnika Marka Šalića odvela je vojska prije dva mjeseca i ne zna se pouzdano gdje se nalazi. Najvjerojatnije je u Doboju. Nekoliko je kuća spaljeno, mnogo ljudi odvedeno u zatvor, selo kao da je izumrlo. Tu nije bilo ratnih sukoba, ali se župa i selo nalaze na glavnoj i jedinoj cesti između Banjaluke i Beograda. Nekoliko starijih osoba koje sam uspio vidjeti u plaču vapiju da ih se bilo kako izbavi od svakodnevne torture uniformiranih osoba, koje ih tuku i sve po redu pljačkaju! Ohrabrili smo se poći u Doboj, na teritorij pod nekom drugom komandom i vlasti /također srpskom!/. Došao sam do tamošnjeg župnika Joze Kudića da pitam za župnika Šalića. Šalić je prije dva dana izišao iz dobojskog zatvora i zbog sigurnosti ostao kod župnika Kudića. Tu su bile i 4 redovnice Služavke Malog Isusa i jedna starica. Kuću sestara su prije više od dva mjeseca demolirali pripadnici "Crvenih beretki" - srpskih oružanih snaga. Župna je crkva spaljena, mnogo katolika pobijeno i u zatvorima, a dio njih je i pobjegao. Vrlo ih je malo ostalo. Svi su u pravom zatvoru jer ne mogu nikud izlaziti, jedva da imaju što jesti. Svi su se jako obradovali mojem dolasku! Obećao sam da ću s vojnim vlastima u Banjaluci pokušati urediti da u srijedu dođem po njih, jer oni svakako žele napustiti Doboj!
- U povratku sam u Prnjavoru kod župnika Vlade Lukende, kojemu su oduzeli automobil, napisao prosvjed i izrazio zabrinutost predsjedniku općine Prnjavor zbog sve teže situacije za katolike u općini Prnjavor! /tekst - u prilogu br. 3!/.
Preuzvišenosti, pokušat ću ovih dana obići još neke dijelove moje biskupije zahvaćene ratom i nesrećom. Opet ću se javiti!

                        Preporučujem se i ubuduće Vaš dragocjeni memento!
Vaš u Gospodinu
+ Franjo Komarica,  biskup

"NEKA NAM BOG PODIJELI SNAGE ZA DALJNJE TRPLJENJE"
Pismo apostolskom nunciju u Beogradu, msgr. G. Montalvu
(Prot. br.: 562/92 od 6. kolovoza 1992.)

Preuzvišena Ekscelencijo!
Ponovno Vam šaljem sažeti izvještaj o upravo obavljenim posjetima nekim od mojih župa s kojima već više od dva mjeseca nisam imao nikakvu vezu.
U utorak, 4. kolovoza o.g. bio sam u Prijedoru, Staroj Rijeci, Ravskoj, Ljubiji, Šurkovcu i u grkokatoličkoj župi Trnopolje kod Kozarca. U Prijedoru je župnik Mladen Grabovac uglavnom dobro prošao: devet puta su mu pretresli kuću i crkvu - jasno bez ikakvog razloga, ali ga nisu zlostavljali. Crkva je samo neznatno oštećena, toranj pogođen s nekoliko granata. U filijali Kozarac spaljena je crkva, kao i sve kuće katoličke /i muslimanske/ . Mnogo je ljudi iz župe odvedeno u logore. Ogroman strah vlada među ljudima. Masovno je iseljavanje nesrpskog stanovništva!
Uspio sam razgovarati s predstavnicima lokalnih vlasti: predsjednikom općine, Izvršnog vijeća, načelnikom SUP-a i zapovjednikom vojske cijele te regije. Težak i opor razgovor! Vrlo su isključivi i netolerantni! Tražio sam da se oslobodi župnik iz Ljubije Stipo Šošić. Želio sam ga posjetiti u logoru Omarska koji je pod njihovom kompetencijom, kao i četiri ostala. Nisu mi dopustili, ali su obećali /!/ za dva dana javiti mi što je s njim! Tražio sam od njih jamstvo za sigurnost katolika te općine kojih je približno 8.000. Nisu bili uvjerljivi pri davanju obećanja!
- U župi Stara Rijeka našao sam župnika i dekana Iliju Arlovića, koji je večer prije pušten iz logora u Sanskom Mostu nakon 12-dnevnog teškog mučenja. Na tijelu ima modrice, tuži se na jake bolove u predjelu rebara, fizički i psihički je pri kraju snaga. Nova župna crkva je posve demolirana, župni stan također, uz to i opljačkan. Nekoliko desetaka župljana bilo je ili je još uvijek u logorima. Najstrašnije je u filijali Briševo, gdje je 24. srpnja o.g., bez ikakvog povoda i borbe, pobijeno više od 90 /!/ civila, muškaraca, žena i djece, spaljeno više od 100 kuća i nova crkva te župni stan /novi/. Sve to učinila je vojska - 6. krajiška sanska jedinica pod zapovjedništvom pukovnika Branka Basare, kako sam na mjestu događaja, pri posjetu tog tužnog mjesta, mogao čuti od visokog oficira iz moje pratnje. Preostali narod pobjegao je Bog zna kamo. Strašno! /V. prilog 1!/
- U župi Ravska Ivana Grgića nisu fizički zlostavljali - samo su nekoliko puta pretresane župna kuća i crkva. Filijalna crkva u Donjoj Ravskoj je spaljena, kao i pet kuća, a u filijali Ovanjska spaljeno je osam kuća. Narod je uglavnom izbjegao dalje, u brda /župa je sva brdska/. Vlada opći strah i veliko siromaštvo!
- U župi Ljubija župnik Stipo Šošić odveden je 15. lipnja o.g. u logor u Omarsku /zloglasni!/. Dugo se za njega nije znalo gdje je. Sada se zna da je strašno mučen, na izmaku snaga, teško bolestan. Novi pastoralni centar /blagoslovljen 12. svibnja o.g.!/ potpuno je demolirala i opljačkala vojska koja je to učinila prvo između 23. i 25. srpnja, pa ponovno 30. srpnja o.g. I nova župna crkva namjerno je zapaljena, ali nije potpuno izgorjela. NAČINJENA je velika šteta! Narod se i ovdje uglavnom sav razbježao. U velikom strahu i stalnom progonu žive već dva i pol mjeseca.
- U župi Šurkovac - župnik fra Josip Božić posve je psihički iscrpljen. I on i njegovi vjernici gotovo su stalno izvan stanova i kuća, po šumama okolnih brda još od 24. svibnja o.g.! Vojska i policija svakodnevno prolaze kroz sela i mitraljiraju kuće. Strah je vrlo velik. Crkva je pogođena s tridesetak metaka, kao i župni stan. Između 26. i 27. srpnja ubijeno je na Kipama /to je površinski rudokop rudnika Ljubije na tom terenu/ gotovo 150 ljudi, među njima je bio i jedan broj Muslimana. A 28. srpnja ubijeno je još 14 ljudi, potom još 9 osoba /Cigana-Roma/ kojima je bilo naređeno da ovu četrnaestoricu zakopaju! I ovaj narod želi nekamo iseliti jer je pod strašnim pritiskom, bez ikakva prava kao i svi ostali katolici na ovom području! Oskudijevaju u svemu, kao i u drugim župama! Nešto hrane i praška za pranje rublja iz našeg Caritasa podijelio sam gdje god sam bio. Toga treba mnogo više, a mi nemamo! Posjetio sam i grkokatoličkog župnika u Trnopolju. Tamo ima još nekoliko obitelji, crkva nije oštećena, ali je oko njih strahovita pustoš, razorene i opljačkane katoličke i muslimanske kuće. /Inače, na stotine je muslimanskih kuća spaljeno i srušeno oko Prijedora i u njemu!/. U srijedu, 5. kolovoza, nakon što sam dobio dozvolu od vojnih vlasti, krenuo sam po župnika M. Šalića, župnika iz Doboja Jozu Kudića i četiri redovnice "Služavke Malog Isusa", kako sam im bio obećao, a oni me za to molili.
- Prvo sam još u Prnjavoru, u društvu župnika Vlade Lukende i župnika i dekana grkokatoličkog o. Petra Ovada, posjetio predsjednika općine Prnjavor i razgovarao o stanju katolika u toj općini. Tražio sam od njega veću zaštitu života i imovine katolika, to više jer su se dogodile nemile stvari, a noć prije toga u posljednjem je trenutku spriječeno miniranje rimokatoličke crkve u Prnjavoru! Obećao je da će učiniti što može, a koliko može, to je drugo pitanje!
- Iz Doboja sam zatim sretno /i spretno/ izvukao zatočenike, svećenike i redovnice, i smjestio ih sve kod mene u biskupski dvor. Župnik Šalić bio je više od dva mjeseca u zatvoru u Doboju, na nekoliko mjesta. Budući da je teški bolesnik i već stariji čovjek, "samo" su ga nekoliko puta teško tukli /valjda 5 puta!/. Ne želi o tome govoriti. Samo kaže da ima više od 5.000 /!!!/ logoraša, da nema nikakvih popisa zarobljenih, da ljudi umiru od batinanja, da ima čak i zatvorenih žena, da je hrana vrlo slaba i da ti ljudi uglavnom nisu nizašto krivi. Zatvoreni su kako bi lakše opljačkali i uništili njihova imanja! Iz župe Doboj ubijeno je, koliko se zna, više od 50 ljudi, mnogo ih je zatvoreno, ali ne zna se točan broj. Vlada ogroman strah! Župnik i sestre ni sa kim od župnika iz okolnih župa nisu imali kontakata i ne znaju što je s njima. Mnogo je katoličkih sela iz Dobojske dekanije uništeno, narod pobjegao ili nastradao! Župnik Kudić i sestre otišli bi u Zagreb ako naš Caritas idućih dana bude mogao krenuti prema Zagrebu nakon više od mjesec i pol dana blokade!
­ Danas, 6. kolovoza, dugo sam razgovarao s episkopom banjalučkim o tragičnim događajima oko nas. Bilo je razgovora i o potrebi zajedničkog susreta katoličkih biskupa i pravoslavnih episkopa iz svih ratom zahvaćenih krajeva. Takvi razgovori sigurno mogu biti vrlo korisni!
- U općini Bosanska Gradiška vojska teritorijalne obrane daje ulti­matum katolicima župe Dolina da se moraju što prije iseliti, a sve što imaju moraju ostaviti. Išao sam na to područje kako bih fašističke akcije etničkog čišćenja pokušao spriječiti. Neka nam se Bog smiluje i dodijeli snage za daljnje trpljenje! Molite i dalje za nas! Za sve što činite za nas, Gospodin Vam platio! Bratski pozdrav u Kristu Dobrom Pastiru,

Vaš + Franjo Komarica

"TREBALO BI ŠTO PRIJE PRIREDITI SASTANAK EPISKOPA I BISKUPA"
Pismo apostolskom nunciju u Beogradu, msgr. G. Montalvu
(Prot. br.: 574/92 od 10. kolovoza 1992.)

Preuzvišeni gospodine nunciju!
Unatoč mnogobrojnim nastojanjima, ne uspijevamo probiti potpunu blokadu i poslati Vam informacije o stvarnom stanju u nekim župama moje biskupije o kojima duže vremena nisam ništa znao. Vrlo sam Vam zahvalan što ste bar Vi nas uspjeli dobiti. Na žalost, ni nakon razgovora s Vama prije dva dana nije nam uspjelo poslati Vam pismene izvještaje o našem stanju.
Pišem Vam još nekoliko redaka o najnovijem razvoju događaja. U Bosanskoj Gradiški morao sam i pismeno intervenirati protiv prisilnog, navodno nelegitimnog iseljavanja katoličkog dijela stanovništva (prilog 1!). Sada se čine još veće represije na stanovništvo - katolike, Hrvate - u tom dijelu bosanskogradiške i dolinske župe. Traže od župnika, a oni od mene, da im se omogući da spase bar živu glavu. Zamolio sam Međunarodni crveni križ, ovdje u Banjaluci, da on intervenira koliko može. Obećali su mi da će to učiniti.
U subotu sam s direktorom Caritasa dr. Aničićem bio u komandi 1. banjalučkog korpusa i napokon dobio pismenu dozvolu za odlazak kamionima po hranu u Zagreb. Kada će to biti još se ne zna! S najvišeg mjesta rečeno mi je kako im je poznato koliko mi ovdašnji katolici pridonosimo miru i mirnom suživotu. Zahvalili su nam i odali priznanje i biskupu, i svećenicima, i vjernicima!
Danas sam bio kod episkopa banjalučkog g. Jefrema, gdje se sastalo nekoliko episkopa: mitropolit dabrobosanski Nikolaj, tuzlanski Vasilije, bosanskopetrovački Hrisostom, pakrački Lukijan i novi australski. Vodio se vrlo konstruktivan razgovor. Što prije bi trebalo prirediti zajednički sastanak biskupa i episkopa u Novom Sadu, kako rekoše. Molim Vas da i Vi to podržite!
Naš narod sve više strepi od neizvjesne budućnosti, ali i sve više gladuje! Bog će ipak sigurno pomoći! U to čvrsto vjerujemo! Srdačan pozdrav Vama i svima oko Vas!

Vaš u Gospodinu,
+ Franjo Komarica

"MOLIMO, TRPIMO,TJEŠIMO, DIJELIMO MUKU NARODA"
Pismo provincijalnoj voditeljici Družbe Klanjateljica Krvi Kristove, s. Tarziciji Medven
(Prot. br.: 613/92 od 19. kolovoza 1992.)

Vrlo poštovani naslove!
Napokon Vam mogu, nakon dužeg dramatičnog razdoblja, ponovno napisati bar nekoliko riječi i poslati po sr. Saleziji, članu Vaše Uprave i sestre odgovorne za cijelo ovo područje. Ona će Vam moći mnogo bolje prikazati kompliciranu situaciju u kojoj se nalazimo, a koja uključuje i Vaše zahtjeve za odlaskom svih sestara s ovoga područja. Pokušao sam učiniti sve što sam mogao, prema sugestijama apostolskog nuncija msgr. Montalva, da se spase i sestre i samostani, posebno u Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli. Do sada je to nekako uspijevalo. Nadam se da će i ubuduće, uz određene poteškoće, od kojih nitko od nas ovdje nije oslobođen, ti samostani, kao i svi ostali na ovom području, biti sačuvani. Ako iz praktičnih razloga neke starije sestre treba premjestiti, možda i u Hrvatsku, smatram da bi, prema sadašnjoj situaciji, bilo nerazborito povući sve sestre iz spomenutih samostana, pogotovo iz cijele ove regije. O svemu ovome već sam razgovarao i sa sr. Salezijom, kao i s kućnim predstojnicama spomenutih samostana i još s nekim drugim uvaženim osobama. Ne znamo što nam donosi dan, a što noć. Sve je u Božjim rukama. I mi također. Bez njega se ništa ne događa. Mogu još samo reći da su i sestre i naši svećenici dosad pokazali izuzetno, svjedočko držanje u spremnosti da se sa svojim narodom žrtvuju, dijeleći s njime svu muku, strahote i neizvjesnost ovog ludog rata za koji ni najmanje nismo krivi! Molimo, trpimo, tješimo, dijelimo što i kako možemo - do Božje volje! Molite i Vi da i dalje budemo upotrebljivi u Božjim rukama i da nas on upotrijebi za svoje nakane!

Bog neka Vas sve blagoslovi! Uz bratski pozdrav,
Vaš Franjo Komarica, banjalučki biskup

"NE MOŽE SE NI OTIĆI NI OSTATI"
Pismo apostolskom nunciju u Beogradu, msgr. G. Montalvu
(Prot. br.: 652/92 od 3. rujna 1992.)

Preuzvišena Ekscelencijo!
Koristim dolazak svjetla nakon petnaestak dana da Vam telefaksom pošaljem neke od tekućih informacija iz moje biskupije. Radostan sam što smo se nakon dužeg vremena ponovno mogli čuti telefonom. Hvala Vam na Vašoj velikoj brizi i ljubavi prema svima nama. Gospodin Vam stostruko uzvratio. Vaše molitve i druge vrste pomoći vrlo su nam dragocjene u ova vremena teških iskušenja i velikih nevolja za gotovo cijelu moju biskupiju.
Iz priloženih dopisa koje sam slao civilnim i vojnim vlastima prošlih dana mogli ste se bar djelomice upoznati s našom situacijom. Općenito gledano, narod je još uvijek u velikom strahu, u nekim krajevima represija i anarhično vladanje razbojničkih naoružanih grupa, često potpomognutih i od lokalnih političara, postaju nepodnošljivi. Mnogi i mnogi, nekoliko desetaka tisuća mojih vjernika, traže od mene zaštitu, odnosno mogućnost iseljavanja u Hrvatsku ili inozemstvo. To nije nimalo lako riješiti - niti nam je otići niti ostati. Činim sve što mogu da bar razboritijim i dalekovidnijim lokalnim vojnim i civilnim vlastima dam do znanja da je tzv. etničko čišćenje zločin protiv čovječnosti, da je to fašizam i genocid. Negdje uspijevam naći razumijevanje. I ovdje se sve više osjeća pritisak međunarodne javnosti protiv takvog divljanja ljudi na vlasti. Molim Vas, nastavite i dalje, koliko možete, da se zauzimate na ljudskom, humanom i kršćanskom rješavanju ove lude, nehumane situacije u kojoj se nalazi na tisuće nedužnih ljudi!
Župnik S. Šošić se, nakon dva i pol mjeseca pakla po logorima u Omarskoj i Manjači, nalazi kod mene, jednako tako župnik iz Prijedora M. Grabovac, čija je župna crkva srušena, a njega su željeli likvidirati. I moj je život svakodnevno u opasnosti. I danas mi to rekoše vojne vlasti kod kojih sam bio zbog različitih intervencija za zaštitu svojih vjernika! FIAT  NOBISCUM  VOLUNTAS  DEI!

Molimo jedni za druge! Srdačno pozdravljam i zahvaljujem!
Vaš + Franjo, biskup

SUSRELI SMO SE S C. VANCEOM I D. OWENOM
Pismo apostolskom nunciju u Beogradu, msgr. G. Montalvu
(Prot. br.: 825/92 od 25. rujna 1992.)

Preuzvišena Ekscelencijo!
Slobodan sam i danas Vam se kratko javiti i poslati Vam kopiju predstavke koju sam danas imao mogućnost i čast uručiti gospodi Mr. C. Vanceu i Mr. Davidu lordu Owenu, koji su službeno boravili u Banjaluci.
Na programu njihovog boravka bio je susret i sa mnom, kako me je jutros telefonski izvijestio gradonačelnik g. Radić, nakon što je dobio protokol boravka visokih gostiju. On je sam sugerirao da bude nazočan i banjalučki episkop gospodin Jefrem, na što sam ja jasno pristao, a on je zatim uključio i gospodina muftiju banjalučkog, g. Halilovića, kako sam mu bio i sugerirao. Nas trojica bili smo kod gospode Vancea i Owena u hotelu "Bosna", u poslijepodnevnim satima, gotovo sat i pol vremena. Nakon g. Jefrema i g. muftije Halilovića i ja sam ukratko iznio svoje viđenje sadašnje situacije, istaknuvši neke posebne značajke situacije u kojoj se nalazi katolički dio stanovništva Bosanske krajine. To su u prvom redu izrazita miroljubivost i spremnost na suživot s drugim narodima, želja da ostane siguran na svojim ognjištima, ne uzvraćanje na strahovite nepravde i obespravljenost, te socijalna ugroženost i nastojanje da se sačuva goli život gdje god to bilo, ali da je sigurno, a ne na teritoriju sadašnje Bosne i Hercegovine. Istakao sam također da je moj dojam kako ni g. Karadžić niti drugi srpski /a drugi pogotovo/ političari ne znaju pravu sliku s terena, pogotovo izvan Banjaluke, gdje je još uvijek bar na prvi pogled mir, uz stalnu opasnost da među gladnim stanovništvom izbiju nepoželjni sukobi. Apelirao sam da se nedužni zaštite od bezakonja, gdje god je to aktualno, da se obustave borbena djelovanja i da se, uz sve ostale sugestije, svakako ustanovi međunarodni gremij za kontrolu provođenja odlučnih mjera za smirivanje rata i ratne nesreće. U sažetom odgovoru na naša izlaganja gospoda su rekla da su zahvalna za sve informacije koje su od nas dobili, da im je drago što među nama, predstavnicima triju konfesija vlada ne samo tolerancija nego i suradnja, ali da je više nego očito kako je na ovom terenu proveden i provodi se pravi holokaust, koji međunarodna javnost neće ostaviti nekažnjenim. Dobiva se dojam da se s etničkim čišćenjem želi što više postići prije dolaska UNPROFOR-a u ove krajeve, nastavili su oni, obećavši da se neće umoriti u sprečavanju eskalacije nepravdi i ratnih sukoba i da su uvjereni, da će, kao i težnje da se što više teritorija osvoji, i nakana etničkog čišćenja vrlo brzo splasnuti i pokazati se kao velika obmana. Obojica su odlučni da sve poduzmu kako bi se rat u Bosni što prije okončao, a na ovom se prostoru ponovno uspostavilo pravno stanje za sve stanovnike.
Prema svemu, možemo zahvaliti dobrom Bogu što su ti vrlo kompetentni i očito sposobni političari stigli i do nas, kako se naša predramatična situacija ne bi još više pogoršala i kako bi se njihovim zauzimanjem i svim drugim međunarodnim čimbenicima pripomoglo sprečavanju većeg i nesagledivog zla za sve narode i konfesije, jasno posebno i za naš narod i za Katoličku crkvu na ovim prostorima moje biskupije.
Vama, a preko Vas i Svetoj Stolici, iskreno zahvaljujem na svemu što činite na ponovnom uspostavljanju mira i mogućeg suživota među različitim narodima na ovim prostorima, koji su kratkovidni i nesposobni političari i ratni profiteri strahovito ugrozili i uništili.
Neću ni osobno odustati od nastojanja da se klima međusobnog povjerenja među ljudima poboljša, i svaku konstruktivnu akciju svim ću silama podržati. Neka sam Gospodin blagoslovi i pomogne sve plemenite nakane i napore svih koji se trude za istinsko dobro čovjeka i svih ljudi!
Dragi Preuzvišeni, još jednom Vam iskrena hvala na Vašem trudu na rješavanju teške situacije za banjalučku Crkvu! Gospodin Vas nagradio! To želi i moli za to i bratski Vas pozdravlja, odani u Kristu i Mariji,

 Franjo Komarica, biskup banjalučki

"U MNOGIM JE ŽUPAMA VRLO DRAMATIČNO"
Pismo apostolskom nunciju u Beogradu, msgr. G. Montalvu
(Prot. br.: 726/92 od 12. rujna 1992.)

 Preuzvišena Ekscelencijo!
Želim Vas ukratko izvijestiti o posljednjim najvažnijim događajima na području moje biskupije s kojeg imam kakve-takve informacije.
Prvo Vam zahvaljujem što ste ljubazno primili na znanje tekst zajedničkog Apela banjalučkog episkopa, muftije i moj, upućen Svim pregovaračima o sudbini Bosne i Hercegovine te što ste ga proslijedili na potrebna mjesta. Ovdje je taj naš zajednički glas općenito vrlo pozitivno primljen. Bogu hvala.
U subotu, 5. rujna o.g. imao sam susret s vodećim civilnim i vojnim organima banjalučke općine, kao i veće skupine građana koji su se tužili na ugroženost osnovnih ljudskih prava /većina su bili katolici/. I tom sam zgodom apelirao na nazočne organe vlasti i tražio od njih da više i odlučnije uvaže utemeljene pritužbe tih ljudi, u mnogo čemu potpuno obespravljenih, a da doista nizašto nisu krivi. Javno im je obećano da će nastojati uvažiti njihove zahtjeve, posebno glede osobne sigurnosti, sprečavanja šikaniranja, zlostavljanja i pljačke, glede ponovnog primanja na radna mjesta, glede poštovanja prava roditelja na odgoj vlastite djece (uvedena je neka luda reforma školstva - prava rasistička!) kao i nekih drugih prava, legitimnih u svakoj civiliziranoj sredini.
U ponedjeljak, 7. rujna, posjetio sam župe Bosanska Gradiška i Dolina /na granici prema Hrvatskoj/, gdje je nakon kidnapiranja /i možda čak i umorstva/ predsjednika župskog pastoralnog vijeća i člana pastoralnog biskupijskog vijeća, dipl. ing. Marijana Vištice /3. rujna o.g./, koji je ujedno bio i član bosanskohercegovačkog parlamenta za cijeli ovaj kraj, nastala prava panika među katolicima i nastojanje da se pod svaku cijenu isele u Hrvatsku. U nekoliko dana uspjelo se iseliti gotovo 300 osoba, a žele se iseliti i svi ostali - gotovo 2.000 katolika. Iznijeli su mi ponovno svoje jade, a župnici u Dolini i Bosanskoj Gradiški, kao i redovnice iz samostana u Bosanskoj Gradiški, u potpunoj su neizvjesnosti što će dalje raditi i kamo će.
U utorak, 08. rujna o.g. imao sam ponovno razgovor s vojnim predstavnicima I. banjalučkog korpusa, kada sam ponovno izložio svu dramatičnost situacije na području Bosanske Gradiške glede sudbine katolika i katoličkih župa, izrazio svoju zabrinutost i svoj prosvjed što se ne poduzima nešto konkretnije u zaštitu tih nedužnih ljudi, te ponovno inzistirao da mi daju prave informacije o sudbini župnika iz Nove Topole, o. Ratka Grgića, uhićenog još davnog 16. lipnja o.g. Također sam izrazio svoje duboko ogorčenje zbog potpunog uništenja župne crkve i župnog stana u župi Mahovljani od strane vojske, te pustošenja po ekonomiji biskupije na istom mjestu. Sve su primili na znanje i obećali /!/ da će srediti situaciju i spriječiti daljnji vandalizam. Dosad nema nikakvih pouzdanih podataka da se situacija poboljšala!
U međuvremenu mi je župnik iz Ključa, g. Franjo Krešić, javio kako se gotovo cijela njegova župa, inače u velikoj dijaspori, digla i krenula, njih gotovo 150, prema Hrvatskoj! - Ta je župa tako doista došla u pitanje. Nakon propasti okolnih župa (u posljednjem ratu): Drvara, Bosanskog Petrovca, Krnjeuše, Zelinovca, i ovoj, nekoć velikoj župi, sada prijeti potpuno ugasnuće!
I župnici iz Sanskog Mosta i Stare Rijeke te Šurkovca i Sasine javljaju mi da se i dalje čini strahoviti pritisak na katolike u tim krajevima i traže da ih biskup svakako spasi - tj. da ih izvede iz te neizdržive okoline! (...)
Župnici iz Kotor Varoši i Vrbanjaca uspjeli su mi javiti da se nad katoličkim dijelom tog kraja, iako su izrazito miroljubivi, nepodnošljivo povećava tortura, da su ljudi na rubu izdržljivosti, da ne smiju u svoje bašče izići da iskopaju krumpira ili uzmu drugog povrća, da im se i dalje pale kuće i da traže od biskupa da ih svakako izvede iz toga pakla.
- U četvrtak, 10. rujna o.g. napokon sam dobio prvi pisani odgovor na mnoge moje dopise komandantu I. krajiškog korpusa, gen. majora Talića, a u svezi s rušenjem župne crkve u Prijedoru. Kopiju pisama dostavljam Vam u prilogu /1/.
Na moje višekratno inzistiranje jučer, 11. rujna, primio me i načelnik regionalnog SUP-a, tj. za cijelu Bosansku krajinu, g. Župljanin. Njemu sam podnio i pisanu predstavku o "Konstantnoj ugrožavanosti i velikoj neizvjesnosti katolika na području Bosanske krajine" /2/, i usmeno mu iznio svu dramatičnost situacije pitajući ga - zašto i dokad sve to? Između ostalog, rekao je kako je Vatikan kriv za sudbinu Jugoslavije i Srba, i da zato se Srbi katolicima osvećuju - rušeći im crkve, ubijajući civile, progoneći ih s ovih prostora... Ipak, obećao je da će nastojati pojačati disciplinu među policijom kojom zapovijeda i koliko bude u mogućnosti sprečavati teže delikte. Tražio sam i pismeni odgovor, obećao mi ga je! Ja sam njemu obećao da neću prestati zahtijevati, i od njega i od svih drugih sadašnjih predstavnika vlasti, da se vladaju kako dolikuje njihovom položaju i da jednako štite sve ljude, jasno i katolike na ovom području!
Istog dana, na njegovo traženje, primio sam u posjet g. Kuprešanina, predsjednika Autonomne Regije Bosanska Krajina, kojega je vođa bosanskohercegovačkih Srba dr. Karadžić ovlastio da sa mnom razgovara o pismu koje sam prije mjesec dana uputio i Karadžiću i predsjedniku vlade Republike Srpske dr. Đeriću. I njemu sam u pismenom obliku ponovio sadašnje stanje katolika na području Bosanske krajine /prilog 3/, te se s njim u dužem razgovoru dotaknuto najosjetljivija pitanja: iseljavanja, pljačke, otpuštanja s posla, zatvaranja i ubijanja ljudi, nestalog mog župnika, reforme školstva, zatvorenika na Manjači i dr. Obećao mi je da će ih nastojati pozitivno rješavati. Što će biti, uskoro ćemo vidjeti!
Danas je Televizija Banjaluka od mene tražila intervju u povodu odgovora na moje pismo g. predsjednika Đerića o zlostavljanju i progonima katolika na ovom području! Pismo, tj. taj odgovor, još nisam dobio! Eto toliko za ovaj put! Draga Ekscelencijo, molimo i radimo koliko znamo za mir i dobro svih ljudi! Bratski pozdrav!

Vaš u Kristu
+Franjo Komarica, biskup

"OSJEĆA SE ODREĐENO POPUŠTANJE"
Pismo apostolskom nunciju u Beogradu, msgr. G. Montalvu
(Prot. br.: 894/92 od 5. listopada 1992.)

 Vaša Ekscelencijo!
Desetak dana od posljednjeg javljanja o situaciji u mojoj biskupiji /iz onih krajeva i dijelova iz kojih imam konkretnih vijesti/ ponovno Vam javljam najnovije vijesti.
Više od tjedan dana među nama borave sr. Bernarda Krištić, generalna savjetnica u upravi Družbe sestara Klanjateljica Krvi Kristove iz Rima, kao i provincijalna voditeljica iz Zagreba sr. Tarzicija Medven. One su ovdje u obilasku svojih sestara, te poglavito glede rješavanja sudbine napadanih samostana u Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli. Posjetile su sve svoje zajednice u mojoj biskupiji, osim one u Bihaću, gdje je nemoguće otići zbog ratnih okršaja u tom dijelu zemlje. I same su se mogle osvjedočiti o pravom stanju u kojem se nalaze sestre, kao uostalom i svi mi ovdje. Razgovarale su sa svim sestrama, imale poseban susret s kućnim poglavaricama /njih 12, uz to još 4 sestre/ o budućnosti samostana u Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli. Potom smo bili u posjetu preosvećenom gospodinu, episkopu banjalučkom Jefremu, kod lokalnih vlasti u Laktašima zbog samostana u Bosanskom Aleksandrovcu i u Bosanskoj Gradiški zbog Nove Topole, te prekjučer, 3. listopada o.g. s komandantom 1. krajiškog korpusa general majorom Momirom Talićem, s kojim je bio i gradonačelnik Banjaluke g. Predrag Radić i Bosanske Gradiške g. Nebojša Ivaštanin. Svi ti razgovori bili su otvoreni i konstruktivni. Gospodin episkop Jefrem je ponovno sugerirao da sestre ostanu u oba samostana, bar manji broj njih. Lokalne su vlasti ponovno obećale veću zaštitu i razumijevanje za fizičku i ekonomsku ugroženost sestara, a general Talić naglasio spremnost da još više zaštiti samostane i sestre. Općenito gledano, ipak se osjeća drukčija klima i određeno popuštanje, odnosno spremnost da se, bar nominalno, zaštite vjerski objekti i osobe.
Nakon ponovnog konzultiranja i zbrajanja svih razgovora koje su vodile, spomenute poglavarice složile su se da se samostani ne iseljavaju, ali da se bolesne i najstarije sestre prvom prilikom ipak presele u Hrvatsku, jer ovdje nemaju mogućnosti za liječenje i njegu, niti za grijanje u hladnijim danima jer se dosad nije mogao osigurati ogrjev. U spomenuta dva samostana ostat će po šest sestara, koje su se dragovoljno javile svojim poglavaricama, a u samostanu Bosanska Gradiška samo tri. Za one koje ostanu i dalje će trebati osigurati fizičku sigurnost i materijalno uzdržavanje. Učinit ću sve što budem mogao da im ne manjka ni jedno ni drugo!
Prema načelnom sporazumu s g. Vojom Kuprešaninom, predsjednikom AR Bosanska Krajina i izaslanikom dr. R. Karadžića, da ćemo zajedno pokušati rješavati otvorene i teže probleme na terenu, bio sam s njim u posjetu predstavnicima lokalne vlasti u općini Sanski Most te župama Sanski Most, Sasina i Stara Rijeka, gdje ponovno traži iseljavanje katoličkog dijela stanovništva. Ujedno smo u spomenute župe odvezli nešto živežnih namirnica u okviru biskupijskog Caritasa. Mislim da smo uspjeli smiriti veliku uznemirenost naših vjernika i dobiti jamstva od lokalnih vlasti da će više štititi naš nedužan narod koji je potpuno prepušten na volju pojedinim naoružanim skupinama lokalnih Srba, koji ih pljačkaju, tjeraju od kuća i ubijaju! Bili smo i u prijedorskom kraju, razgovarali s vodećim političarima općine Prijedor i Ljubija, i tražili od njih veća jamstva za zaštitu naših vjernika od strahovitog pritiska za iseljavanje, posebno u nekim dijelovima grada, kao i župama Šurkovac i Ljubija. Obišli smo župe Prijedor, Ljubiju, Šurkovac i Ravsku, susreli se s vrlo uplašenim vjernicima koji traže ili odlazak ili osnovne uvjete za život, te im podijelili humanitarnu pomoć našeg Caritasa. Stekao sam dojam da će se i u ovom kraju situacija polako početi smirivati! Dao Bog da se ne prevarim!
U posljednja tri dana bombardira se kotorvaroški kraj, gdje su i naše župe K. Varoš, Sokoline i Vrbanjci! Zato sam danas uspio nagovoriti g. Kuprešanina da odemo u K. Varoš i zaustavimo strašna razaranja i nesreću mnogih tisuća ljudi! Iako su vrlo ljuti, lokalni političari i vojska ipak su pristali da se počne s pregovorima i više na ruši! Vjerujem da će i na tom području doći do popuštanja i smirivanja vrlo dramatične situacije! Neka nam sam Bog bude u pomoći! Toliko! Srdačan pozdrav, Vaš